STANJE LJUDSKIH PRAVA U BOSNI I HERCEGOVINI
u 1996. godini

Stupanje na snagu Dejtonskog mirovnog sporazuma,krajem decembra 1995.godine, zateklo je Bosnu i Hercegovinu podijeljenu na tri politicke cjeline:

- Republiku Srpsku ustrojenu prema ratnim propisima u kojoj se sistematski gaze ljudska prava i slobode;
- teritoriju pod kontrolom Hrvatske demokratske zajednice, takozvanu Herceg-Bosnu, na kojoj je ona i jedina politicka snaga i koja je prakticno ukljucena u politicki, ekonomski i informativni prostor Republike Hrvatske;
- dio pod kontrolom Stranke demokratske akcije na kome se demokratski
dometi zaustavljaju na postovanju visepartijskog sistema, na slobodi djelovanja nezavisnih i alternativnih medija, nevladinih organizacija kao i na slobodi izrazavanja; ove
slobode se uglavnom postuju u vecim gradovima.

Medjunarodna zajednica je naglasak svoje aktivnosti na implementaciji
Dejtonskog sporazuma gotovo iskljucivo usmjerila na vojne aspekte. Uspjesna uspostava primirja i okoncanje ratnih sukoba nije pracena istom efikasnoscu na polju civilnih aspekata sporazuma.
Vladajuce nacionalisticke stranke, SDA,HDZ i SDS, ne pokazuju nikakvu
politicku volju na primjeni onih dijelova Mirovnog sporazuma koji bi trebali da znace
uspostavu demokratije, vladavinu prava i postovanje ljudskih prava i sloboda. No, ni oni koji su ispred medjunarodne zajednice zaduzeni za sprovodjenje civilnog dijela Dejtonskog sporazuma nisu ispoljili volju za njegovom primjenom. I pored toga sto je Mirovnim sporazumom predvidjena primjena najvisih standarda na polju ljudskih prava i uspostave demokratije, nisu poduzete adekvatne mjere kako bi se ti standardi i primjenili u praksi. Posmatraci OSCE za ljudska prava,civilna policija UN(IPTF) kasnili su sa dolaskom na podrucja gdje se vec pocelo sa primjenom drugih aspekata sporazuma. U vrijeme kada je trebalo pruziti zastitu gradjanima izlozenim pritiscima nacionalistickih vlasti, predstavnici medjunarodne zajednice nisu ispoljili nikakvu aktivnost na sprijecavanju pojava ugrozavanja ljudskih prava. Nastavljeno je, uz njihovo znanje, etnicko ciscenje.Oko 500 Bosnjaka i Hrvata je u protjerano iz banjalucke regije u prva dva mjeseca primjene Dejtonskog sporazuma.U predgradjima Sarajeva, Grbavici, Ilidzi, Hadzicima, Vogosci, Ilijasu doslo je do masovnog egzodusa lokalnog stanovnistva srpske
nacionalnosti i to u periodu kada su ovi kvartovi prelazili iz Republike Srpske u BiH
Federaciju. Nikakva konkretna pomoc ili zastita nije pruzena onim gradjanima koji su mimo svoje volje napustili svoje domove. Sigurnost gradjana srpske nacionalnosti nije na nivou koji bi im omogucio ostanak. Bilo je i primjera da su policajci iz redova IPTF i IFOR-a i sami doprinosili etnickom ciscenju uvjeravajuci gradjane da je bolje po njih da napuste mjesta stanovanja i odu tamo gdje su pripadnici njihove nacije vecinski narod. Takvi slucajevi su zabiljezeni u selima u okolini Zvornika. Pripadnici IFOR-a i IPTF nisu reagovali ni na protjerivanje oko 500 Bosnjaka iz Teslica zadovoljivsi se izjavom kako "nisu znali sta se dogadja".
Nedovoljnu zainteresovanost medjunarodne zajednice za primjenu civilnog dijela Dejtonskog sporazuma ilustruje i podatak da je proteklo dosta vremena do imenovanja ombudsmena za Bosnu i Hercegovinu, da je Dom za ljudska prava poceo da radi sedam mjeseci nakon potpisivanja mirovnog sporazuma a da je Komisija za rjesavanje imovinskih zahtjeva izbjeglica i raseljenih lica pocela sa radom tek nakon odrzanih septembarskih izbora!
U uslovima u kojima nacionalisticke vladajuce stranke nisu odustale od svojih maksimalistickih zahtjeva koji ne vode racuna o pravima nacionalnih i politickih manjina i u kojima se medjunarodna zajednica postavila kao svjedok dogadjaja a ne kao faktor koji bi trebao da podrzi procese demokratizacije i uspostavljanja pravne drzave uz postovanje ljudskih prava i sloboda,doslo je objektivno do pogorsanja stanja na polju ljudskih prava.
Sloboda kretanja u cijelom periodu nije postala realnost i to ne samo u medjuentitetskim odnosima vec i unutar Federacije. Istini za volju, u periodu kada je IFOR
uklonio kontrolne punktove, krajem januara i tokom februara,medjuentitetski prelazi su ucestali.Time je otvorena mogucnost slobodnog izbora mjesta boravka ukljucujuci i moducnost povratka izbjeglica i raseljenih lica.Sloboda kretanja u tom kratkom razdoblju omogucila je neposredno sticanje informacija o stanju u drugom entitetu cime je iniciran proces medjuetnickog pomirenja. No, pred realnom pretpostavkom da se na terenu dokaze da je nacionalni pluralizam moguc, da Srbi, Hrvati i Bosnjaci mogu zivjeti zajedno, nacionalisticke vlasti su inscenirale ekscesne pojave cime je zaustavljeno kretanje preko medjuentitetskih granica. Sloboda kretanja nije uspostavljena ni u periodu priprema izbora niti u toku samih izbora tako da je neznatan broj raseljenih lica glasao u mjestima u kojima su zivjeli 1992.
Nepostojanje slobode kretanja onemogucilo je i politicke partije da predstave svoje programe i svoje kandidate preko medjuentitetskih granica cime je
podjela BiH poprimila i politicki karakter.
Unutar Federacije, podrucja pod kontrolom HDZ su prakticno bila nedostupna Bosnjacima ukljucujuci one koji su tu zivjeli prije rata. Stolac, Capljina,
Jajce, zapadni Mostar - zadrzali su jednonacionalni karakter bez obzira sto su u
njima zivjeli pripadnici drugih nacija a ne samo Hrvati. Slicna situacija je i u Bugojnu gdje su Bosnjaci dominantni i gdje je gotovo onemogucen povratak Hrvata.
U predizbornom razdoblju, nije ispostovana sloboda udruzivanja i politickog djelovanja.
U takozvanoj Herceg - Bosni, prakticno je uspostavljen jednopartijski sistem
u kome je HDZ jedina relevantna politicka partija.
U Republici Srpskoj formirano je dvadesetak politickih stranaka ali njihovo prisustvo nije jednako izrazeno na cijeloj teritoriji RS. Vladajuci SDS djeluje u svim opstinama dok je ostalim strankama aktivnost ogranicena na jedan broj mjesta u
banjaluckoj regiji. Opozicione partije nisu bile u mogucnosti da osnuju svoje ogranke u mjestima kao Visegrad, Foca prvenstveno zbog pritisaka i zastrasivanja kojima su bili izlozeni njihovi aktivisti. Time su znatno umanjeni izgledi opozicionih partija na septembarskim izborima.
Na podrucju koje kontrolise SDA, visepartijski sistem se odrzao svo vrijeme rata. No, u periodu koji je prethodio izborima, sanse opozicionih partija nisu u svim mjestima bile jednake sansama vladajuce stranke. Izjava predsjednika Izetbegovica
"da narod nece prihvatiti za predsjednika nekoga ko nije Bosnjak i clan SDA"kao i prijetnja potpredsjednika stranke E.Bicakcica "da nece imati milosti prema opoziciji"
umanjile su izglede opozicije i ohrabrile svekolike pritiske na stranke koje nisu na vlasti.
Sam pocetak predizbone kampanje obiljezen je fizickim napadom na Harisa Silajdzica, predsjednika Stranke za BiH i kandidata za predsjednika BiH. Podmetanje eksplozivnih naprava, prijetnje, premlacivanja - primoralo je opoziciju na rad u ilegalnosti u
jednom broju opstina.
Sve nacionalne stranke su, bez razlike, zastupale tezu o opasnosti od
dijeljenja naroda kroz djelovanja vise partija i poistovjetile nacionalne stranke sa najvisim nacionalnim interesima. Zaplasivanja sopstvenog naroda tvrdnjama kako ce pripadnici drugih naroda listom stati uz svoju nacionalnu stranku koristeno je kao adut za nacionalnu homogenizaciju i pritisak da se glasa za vladajuce nacionalne stranke.
Kad je rijec o medijima,treba konstatovati da je porastao broj nezavisnih i alternativnih medija ali da jos ni izdaleka nije ugrozen dominantan polozaj vladajucih stranaka u najuticajnijim sredstvima informisanja. Pojava novih glasila uglavnom je vezana za pisane i lokalne medije dok monopol na elektronskim medijima koji pokrivaju veci dio teritorije BiH i koji su i najuticajniji i dalje imaju vladajuce stranke.Televizija,koja je uz pomoc medjunarodne zajednice,trebala da bude alternativa nacionalnim televizijama i prilika za nevladajuce stranke, pocela je da emituje pet dana prije izbora tako da nije imala nikakav uticaj na tok izbora.
U cijelom ovom periodu, nacionalisticki orijentisani mediji su nastavili sa praksom raspirivanja nacionalne mrznje i netrpeljivosti koja je bila karakteristicna za period pripreme rata i za tok sukoba.
Na stanje ljudskih prava u BiH opterecujuce djeluje i to sto su Karadzic, Kordic, Mladic, lica okrivljena za ratne zlocine od strane Haskog tribunala, jos uvijek van domasaja pravde.
U periodu kojeg obuhvata ovaj izvjestaj, nisu stvoreni uslovi za vracanje
izbjeglica u mjesta iz kojih su protjerane. Zabiljezeno je da je 13oooo ljudi u ovom periodu napustilo svoja mjesta stanovanja a da se u Bosnu i Hercegovinu vratilo 1ooooo izbjeglica. No,povratak se odvijao po etnickom kriteriju tako da su se ljudi vracali samo u one dijelove BiH u kojima je njihova nacija vecinska. Etnicko ciscenje se, dakle, nastavlja s tim sto su pritisci na nacionalne manjine u postratnom periodu vrseni kroz stambenu politiku i zaposljavanje. Politika prema izbjeglicama i raseljenim licima koju vode vladajuce nacionalisticke stranke uz asistenciju medjunarodne zajednice, koja takodje ima svoj dio obaveza na stvaranju uslova za povratak i na realizaciji povratka, potvrdjuju da postovanje ljudskih prava nije jos uvijek postalo preokupacija onih koji odlucujuce uticu na prilike u Bosni i Hercegovini.
Helsinski komitet, zajedno za Medjunarodnom helsinskom federacijom, sistematski je pratio pripreme za izbore.U nekoliko navrata kroz javna saopstenja, iznesene su ocjene da ni jedan od preduslova za fer i demokratske izbore nijeispunjen. I pored toga, kao rezultat insistiranja nekih medjunarodnih faktora, izbori su odrzani s izuzetkom opstinskih izbora. Oni su donijeli jedino moguci rezultat kada se uzmu u obzir okolnosti u kojima su odrzani: pobjedu nacionalnih stranaka koje su vodile zemlju do rata i za vrijeme rata.
Pored toga sto nisu postojali uslovi za fer i demokratske izbore, konstatujemo da znacajan broj biraca nije bio upisan u biracke spiskove cime im je biracko pravo uskraceno. Nadalje, samo deset posto raseljenih lica koja su namjeravala glasati u drugom entitetu je presao medjuentitetsku liniju i glasao u mjestima u kojima su boravili prije rata.
Za vrijeme odrzavanja izbora nije bilo vecih incidenata s izuzetkom jedne bacene bombe u Bugojnu od koje nije bilo zrtava i ispaljenog metka u pravcu jednog federalnog policajca u Faleticima-Sarajevo koji ga nije pogodio.
Procesi zapoceti prije odrzavanja septembarskih izbora ( kao sto su protjerivanje, diskriminacija, ometanje slobode kretanja, napadi na pripadnike drugih nacionalnosti ) nastavljeni su i u post - izbornom periodu.
Nakon zvanicnog objavljivanja i potvrde njihove pobjede na septembarskim izborima, nacionalne stranke su pocele da se razracunavaju i sa politickim neistomisljenicima. Zabiljezen je veliki broj slucajeva davanja otkaza, istjerivanja iz stanova ili privremenog odstranjivanja sa radnih mjesta ( tzv. "cekanje" ) onih koji su se u predizbornom periodu deklarisali kao clanovi ili simpatizeri opozicionih stranaka. Ti slucajevi nisu zabiljezeni samo na prostorima Federacije ( Tuzla, Zavidovici ), vec i u Republici Srpskoj ( oko 300 pristalica opozicionih partija u Bijeljini je ostalo bez stanova nakon trijumfa SDS-a na septembarskim izborima ). Posebno je teska situacija na prostorima bihacke krajine gdje fiziciki obracuni sa politickim neistomisljenicima i pripadnicima drugih politickih partija postaju sve ucestalija pojava. Pocetkom i krajem oktobra Helsinski komitet za ljudska prava u BiH je reagovao saopstenjima za javnost na fizicki napad na kolportera tuzlanskog nezavisnog lista " Front slobode " od strane jednog vojnika Armije R BiH, kao i na napad na Nihada Junuzovica, pristalicu jedne opozicione partije u Bihacu, koji je izvela grupa ljudi u centru grada predvodjena dvojicom demobilisanih oficira Armije BiH, isticuci da ni u jednom slucaju lokalne vlasti nisu preduzele potrebne mjere kako bi se ovo nasilje sprijecilo.
Sloboda kretanja, cije je postivanje jedan od osnovnih uslova za uspjesno provodjenje Dejtonskog sporazuma, je i dalje na nezadovoljavajucem nivou. Svi pokusaji da se uspostave bar i minimalne medjuentitetske veze su propali ili je njihovo odrzavanje veoma neizvjesno. Vecina autobuskih linija koje je organizovala i nadgledala medjunarodna zajednica su, ubrzo nakon njihovog uspostavljanja, prekinute. Razlog je bio veliki stepen nesigurnosti putnika, jer je postojala konstantna opasnost od lokalnog stanovnistva drugog entiteta ( narocito RS ) da ce svojim napadima ugroziti njihove zivote. Nisu samo autobuske linije bile u pitanju, vec i privatni automobili. Brojni su slucajevi napada na privatne automobile sa bosanskom registracijom na teritoriji pod kontrolom HVO-a. Ista je situacija i na putevima koji vode kroz Republiku Srpsku. Tako je na dijelu puta Tuzla - Orasje, koji prolazi jednim dijelom kroz Republiku Srpsku, u posljednjih pet mjeseci bilo oko 30 napada na automobile sa bosanskom registracijom. Rezultat tih napada je bio 20 otetih putnickih automobila, kao i velika kolicina tehnicke robe, a opljackano je i oko 70.000 DEM.
Zabiljezeno je nekoliko pokusaja organizovanog povratka Bosnjaka u njihova sela u zonama medjuentitetskog razgranicenja na teritoriji Republike Srpske. Svi ti pokusaji su se zavrsavali na samim prilazima njihovim selima, jer su lokalno srpsko stanovnistvo, kao i srpska policija vrlo brutalno napadali povratnike prijetivsi im i smrcu ukoliko se vrate. U tih nekoliko incidenata, uz nekoliko ranjenih, bilo je i smrtno nastradalih. Jedino su se mjestani sela Jusici uz veliku upornost uspjeli vratiti u svoje selo. Povodom svih ovih dogadjanja oko sela u zonama medjuentitetskog razgranicenja Komitet se oglasio saopstenjem za javnost u kojem je ukazao na nedopustivu pojavu nasilnog naseljavanja napustenih naselja koja vrse, uz tolerisanje lokalnih vlasti, pripadnici vecinskog naroda na tim podrucjima, cime se sprjecava mogucnost povratka raseljenih lica i izbjeglica - sto im je garantovano Mirovnim sporazumom o BiH. Da bi obeshrabrili povratak Bosnjaka u njihove domove, srpski ekstremisti sve cesce postavljaju minska polja u zonama medjuentitetskog razgranicenja.
Paljenje kuca, odnosno njihovo miniranje postali su jedan od najefikasnijih oblika pritiska na sve one koji zele da se vrate u svoje domove, pogotovo za one ciji su domovi u zoni medjuentitetskog razgranicenja, na teritoriji RS ili na teritoriji pod kontrolom HVO-a. U posljednjih tri mjeseca zabiljezeno je na desetine slucajeva miniranja ili paljenja, uglavnom bosnjackih kuca, i to posebno u onim selima u koja su protjerani namjeravali da se vrate. Interesantno je da se paljenja i miniranja dogode prije nego sto protjerani, u organizaciji medjunarodne zajednice i pod zastitom IFOR-a, dodju da obidju svoje domove. Poruka ovih djela je jasna - da se njihov povratak ne zeli.
Protjerivanje ljudi iz njihovih stanova ili sa njihovih posjeda iz jednog entiteta u drugi sve su cesca pojava. Ovaj oblik etnickog ciscenja posebno je uzeo maha u Mostaru, gdje se posljednjih dana skoro svakodnevno iz svojih stanova ljudi ( najvecim dijelom Bosnjaci ) protjeruju. Prema njihovim svjedocenjima osobe koje to vrse najcesce su obucene u maskirne uniforme HVO-a i sa maskom na glavi. Lokalne vlasti u zapadnom Mostaru ne preduzimaju nista kako bi otkrile ko to cini i eventualno sprijecile dalja protjerivanja. Uloga IPTF-a na ovom podrucju svela se na puko evidentiranje novih slucajeva protjerivanja i drugih oblika maltretiranja nehrvatskog stanovnistva. O odnosu lokalnog stanovnistva prema IPTF-u najbolje govori cinjenica da su se krajem novembra desila dva napada na pripadnike IPTF-a.
Na sjeveru Bosne, iz sela Dubrave kod Bosanske Gradiske na teritoriji RS, u posljednjih dva i po mjeseca protjerano je vise od 30 bosnjackih porodica, a zbog pogorsane situacije u tom kraju jos desetak porodica je najavilo svoj odlazak. Ni reintegrisani prostori oko grada Sarajeva nisu izuzeti od ovakvih desavanja. Naime, Srbi koji su poslije reintegracije ostali da zive u svojim kucama na teritoriji Federacije, su sve cesce meta izbjeglica iz istocne Bosne, koje upotrebljavaju razlicite vrste pritisaka ( tuce, kradje, prijetnje, pucanja, upadi u srpske domove ) kako bi ih "ubijedili" da idu u Republiku Srpsku. Ovakvi pritisci, nazalost, daju rezultate, jer je veliki broj srpskih porodica uslijed stalnih pritisaka odlucio da napusti svoja imanja i domove prodajuci ih u bescijenje, a one porodice koje su jos tu ozbiljno razmisljaju o odlasku.
Sve ucestaliji napadi na nezavisne novinare i medije, a narocito onaj koji se desio sredinom decembra, kada su dva radnika sarajevskog nezavisnog radija ISV fizicki napadnuti, inicirali su Komitet da se oglasi saopstenjem za javnost u kojem je trazio od organa unutrasnjih poslova Federacije da rasvijetli sve dosadasnje slucajeve u kojima su nezavisni novinari i mediji bili napadnuti, jer se radi o direktnim napadima na slobodu medija.
Na podrucju Federacije, i dalje je na snazi policijski sat koji je uspostavljen na samom pocetku agresije na BiH. Iako je u medjuvremenu potpisan i Mirovni sporazum, primjena policijskog sata i dalje ogranicava individualne slobode i prava gradjanima protivno svim medjunarodnim konvencijama.
U biti, period nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i cijela 1996. godina je period u kome su drugim metodama dovrsavaju procesi otpoceti ratom. Etnicko ciscenje se i dalje nastavlja, a s tim i najraznovrsnije pojave ugrozavanja ljudskih prava i sloboda.

Broj: 19-01/97

▲ na vrh