IZVJESTAJ O STANJU LJUDSKIH PRAVA 
U BOSNI I HERCEGOVINI
(analiza za period januar - decembar 2002.)

Izmjenama i dopunama ustava Republike Srpske i Federacije BiH dijelom su provedene odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti (ravnopravnosti) sva tri naroda (Bosnjaci, Srbi i Hrvati) na cijeloj teritoriji drzave. Ustavne promjene, pogotovo kada je rijec o RS, nisu rezultat politickog sazrijevanja i dobrovoljnog pristajanja na supremaciju Ustava BiH, vec prije svega intervencije medjunarodnih autoriteta. Tako su ustavne izmjene izvrsene kombinacijom odluka entitetskih skupstina i nametanjem dijela amandmana od visokog predstavnika. U RS je dio izmjena pod vanjskim pritiskom izvrsen vanparlamentarnim dogovorom najuticajnijih stranaka. Ustavna revizija jos nije zavrsena jer tek treba da uslijedi konacna verifikacija ustavnih promjena koje, uz ostalo, garantuju ucesce u vlasti predstavnicima sva tri naroda u zakonodavnim, izvrsnim i sudskim organima bez obzira na ishod izbora.

Ustavnim izmjenama je ucinjen znacajan korak u konsolidaciji politicko-pravnog poretka u zemlji kao i na formalnopravnom garantovanju jednakosti pripadnicima svih naroda i ravnopravnosti za sve gradjane. Eliminacija diskriminacije iz najvisih zakonskih akata u entitetima jos nije nasla punu refleksiju u praksi jer je i dalje na djelu diskriminatorski odnos prema pojedincima i manjinskim grupacijama zbog nacionalne, vjerske i politicke pripadnosti. Posebno su ugrozene povratnicke manjinske etnicke grupacije. Krsenje ljudskih prava i sloboda karakteristicno je za cijeli prostor BiH i u nekim segmentima doslo je do eskalacije povreda covjekovih prava i sloboda posebno na prostoru Republike Srpske, ali i u Federaciji BiH. Demokratska alijansa za promjene koja je imala vlast na nivou drzave BiH i Federacije BiH nije pokazala ocekivanu osjetljivost za tematiku ljudskih prava i sloboda, naprotiv.

Poseban znacaj pridajemo cinjenici da je Bosna i Hercegovina ratifikovala Rimski sporazum i bila medju prvih sezdeset zemalja koje su pristupile ovom Sporazumu cime je osnovan Medjunarodni krivicni sud sa sjedistem u Hagu.

Osnivanjem ovog suda cini se vazan korak ka sprjecavanju i sankcionisanju zlocina genocida, zlocina protiv covjecnosti i ratnih zlocina. Ovim je uspostavljen mehanizam koji ce omoguciti provodjenje vaznih konvencija Ujedinjenih Nacija ciji je cilj ocuvanje mira i postovanje ljudskih prava.

Za zaljenje je to sto su se Sjedinjene Americke Drzave usprotivile stvaranju Medjunarodnog krivicnog suda i sto sada vrse pritisak na vlade pojedinih zemalja, medju kojima je i Bosna i Hercegovina, kako bi se obezbijedila nekaznjivost gradjana SAD.

Politicku i pravno - sigurnosnu situaciju u BiH, i narocito u RS, opterecuje i fakat da jos nisu uhapseni optuzenici Medjunarodnog tribunala u Hagu Radovan Karadzic i Ratko Mladic. Domace i medjunarodne vlasti ne reaguju adekvatno na djelovanje nacifasistickih organizacija i pojedinaca. Posebno su agresivni pripadnici Ravnogorskog cetnickog pokreta (cetnici su srpski nacifasisti - op.r.), a tokom izbora bilo je i demonstriranja ustaskih aspiracija (ustase su hrvatski nacifasisti - op.r.). Primjetna je i radikalizacija medju islamistima u BiH.

Recidivi rata ogledaju se i u rezultatima opstih izbora koje je po prvi put, uglavnom uspjesno, organizovala domaca vlast uz medjunarodni nadzor i angazman nevladinih organizacija. Nacionalne stranke (bosnjacka Stranka demokratske akcije, Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica) ponovo su dobile najvise glasova, dok je pravi debakl dozivjela Socijaldemokratska partija koja je prije dvije godine bila najjaca stranka na razini drzave i predvodila Demokratsku alijansu za promjene. Veliki broj glasaca nije izasao na izbore sto svjedoci o rezignaciji gradjana koji su stekli utisak da stvarnog napretka u zemlji ne moze biti jer nema solidne demokratske alternative nacionalnim strankama, cija je pozicija ojacana upravo zbog biracke apstinencije. Gradjani su nezadovoljni i ucinkom medjunarodne mirovne misije u BiH koja ne postize ocekivane rezultate na kljucnim pravcima mirovnog procesa - hapsenje ratnih zlocinaca, masovan i odrziv povratak, ekonomska transformacija, reforme pravosudnog sistema, vojske, policije i obrazovanja. Naravno, za sve to je odgovorna i domaca u znatnoj mjeri nekompententna i neodgovorna vlast koja otvara dodatni prostor za intervenciju medjunarodnih faktora.

Na poziciji visokog predstavnika medjunarodne zajednice u BiH Volfganga Petrica zamjenio je Pedi Esdaun. Petric je promovisao politku partnerstva sa domacom vlascu dok Esdaun na startu svog mandata pokazuje sklonost ka naredbodavnoj opciji.

Na medjunarodnom planu, prijem Bosne i Hercegovine u Vijece Evrope otvara perspektivu, uz ostalo, za dalju afirmaciju i zastitu ljudskih prava i sloboda.  Odnosi BiH sa susjednim zemljama jos su daleko od pune i uzajamno potrebne normalizacije. Iz Savezne Republike Jugoslavije opetovane su pretenzije za podjelu BiH i prikljucenje RS Srbiji kao kompenzacija za Kosovo izrecene od predsjednika SRJ Vojislava Kostunice i premijera Srbije Zorana Djindjica. Njihov demanti dovodjenja u pitanje opstojnosti drzave BiH je neuvjerljiv, mada je napokon parlament SRJ ratifikovao Dejtonski sporazum, sto podrazumijeva potvrdu uzajamnog priznavanja drzava Bosne i Hercegovine, Savezne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske. I Hrvatska Vlada premijera Ivica Racana ne dokazuje zelju za optimalno uredjenje medjusobnih odnosa uz demonstriranje paternalizma prema BiH, za razliku od predsjednika RH Stjepana Mesica koji je za punu afirmaciju BiH kao drzave i za optimalne dobrosusjedske odnose Hrvatske i BiH.

Posebno brine sto slabi angazman medjunarodnih faktora u BiH na podrucju ljudskih prava i sloboda i relativizira se potreba njihove zastite bez izuzetka. Sada se forsira teza da u BiH najprije treba uvesti red i zakon a potom demokratiju i brinuti o pravima i slobodama covjeka, kao da te tri stvari nisu u najuzoj vezi. Nakon monstruoznog teroristickog napada na Njujork i Vasington doslo je do pristajanja na redukciju ljudskih prava i sloboda u SAD ali i drugdje na Zapadu, sto ima svoj refleks i u BiH. To je posebno doslo do izrazaja u slucaju deportacije takozvane alzirske grupe. Dom za ljudska prava BiH donio je odluku kojom je utvrdjeno da su Federacija BiH i drzava BiH prekrsile zagarantovana prava tih ljudi nelegalnim oduzimanjem drzavljanstava i protjerivanjem i predajom SAD bez ispravne sudske procedure i bez obzira na mogucnost da budu izlozeni smrtnoj kazni. U ovom slucaju je prekrsen i princip pretpostavke nevinosti. Dom je o  ovom slucaju donio niz odluka medju kojima je i obaveza organa vlasti na isplatu odstete porodicama deportovanih i osiguranje advokata s priznatom praksom radi zastite prava Hadz Budelaa, Bumediena Lakhdara, Mohameda Neshile i Sabera Lahmara koji su deportovani na Kubu. Helsinski komitet za ljudska prava u BiH pozdravio je ovu odluku Doma za ljudska prava isticuci da se pokazalo da i na prostoru drzave BiH postoje djelotvorni mehanizmi zastite i ljudskih prava na principu univerzalnosti. Ovim odlukama Helsinski komitet za ljudska prava u BiH je dobio punu satisfakciju.

Zbog svog angazmana u slucaju "alzirska grupa" Helsinski komitet za ljudska prava u BiH i posebno njegovo vodjstvo bili su izlozeni zestokim, pa i beskrupuloznim napadima od domacih i stranih faktora na potpuno neprincipijelnoj i neargumentovanoj osnovi uprkos u vise navrata u javnosti plasiranoj argumentaciji uz strucno obrazlozenje stavova Komiteta na tu temu. U atake na Helsinski komitet ukljucio se i dio medija. Upravni odbor Helsinskog komiteta za ljudska prava konstatovao je da je prestalo clanstvo Slavi Kukicu koji je bio clan UO, a sasma neargumentovano kritikovao rad rukovodstva Komiteta i podnio ostavku sluzeci se pausalnim ocjenama bez uporista u dokumentima koja stite ljudska prava i slobode i principima na kojem radi Komitet. Generalni sekretar Helsinskog komiteta Branko Todorovic smjenjen je od UO sa te funkcije jer u ovom slucaju  nije djelovao u skladu sa programskim nacelima i Statutom Helsinskog komiteta. Tako nije uspio pokusaj razbijanja Komiteta.

Helsinski komitet za ljudska prava u BiH na vanrednom i potom redovnom zasjedanju svoje Skupstine dao je punu podrsku vecini u Upravnom odboru i  predsjedniku Srdjanu Dizdarevicu za djelovanje u slucaju "alzirska grupa".

Helsinski komitet za ljudska prava u BiH djelovao je u ovoj godini pod pritiskom i u vrlo teskim okolnostima zbog slucaja "alzirska grupa", nemogucnosti da se dodje do kandidata za novog predsjednika Komiteta i smanjene finansijske podrske medjunarodnih faktora. Mada se to odrazilo na rad Komiteta, Upravni odbor je s vrsiocem duznosti predsjednika Enverom Murgicem na celu uspijevao odrzati kontinuitet djelovanja Helsinskog komiteta za ljudska prava u BiH, kojem predstoji period konsolidacije.      

Ratni zlocini i nestali

Sudjenje bivsem predsjedniku Srbije i Savezne Republike Jugoslavije Slobodanu Milosevicu za ratne zlocine pocinjene na Kosovu i Hrvatskoj i za genocid u Bosni i Hercegovini je najznacajniji proces za mandat Medjunarodnog tribunala u Hagu i za ukupan ucinak ovog suda u kaznjavanju najodgovornijh za masovne zlocine. Aktuelne vlasti u SRJ ne saradjuju sa tuzilastvom Haskog tribunala pogotovo kada je rijec o dostupnosti relevatnih dokumenata sto ometa saznanje pune istine o odgovornosti Milosevica. Medjunarodni autoriteti ne koriste u potrebnoj mjeri svoju moc i uticaj da privole SRJ na punu saradnju sa Haskim sudom. Sa druge strane ocito je da Milosevic (mada se formalno sam brani uz pomoc "prijatelja Suda") ima snaznu obavjestajnu pomoc i druge vrste podrske iz Beograda ukljucujuci advokatske savjete. Za BiH je bitna puna istina o ulozi Milosevica u agresiji na ovu zemlju  sa stanovista individualne odgovornosti, ali i zbog BiH protiv SRJ za agresiju i genocid u procesu pred Medjunarodnim sudom pravde u Hagu. 

Vlasti u Republici Srpskoj i dalje odbijaju saradnju sa Haskim tribunalom nehapsenjem Radovana Karadzica koji i dalje izmice pravdi kao i Ratko Mladic.

Vlada u Hrvatskoj takodje relativizira saradnju sa Haskim tribunalom sto se posebno pokazalo u vezi s optuzbama protiv generala Janka Bobetka i Ante Gotovine. A njih dvojica su vazni akteri i za rasvjetljavanje uloge Hrvatske u BiH tokom rata.

Bosanski Srbin Milorad Krnojelac osudjen je od Medjunarodnog tribunala u Hagu u prvom stepenu na sedam i po godina zatvora za zlocine protiv covjecnosti i ratne zlocine nad Bosnjacima nezakonito zatvorenim u Kazneno-popravnom domu u Foci, mada je tuzilac trazio kaznu od 25 godina zatvora. Krnojelac nije izrazio nikakavo kajanje niti zaljenje zbog ucinjenih zlocina.

Mitar Vasiljevic, bosanski Srbin, osudjen je od Haskog tribunala na 20 godina zatvora zbog sudjelovanja u ubistvu grupe Bosnjaka tokom rata. Istodobno, on je oslobodjen odgovornosti za smrt i stradanja vise od 60 Bosnjaka, uglavnom zena, djece i staraca, koji su zivi spaljeni u jednoj napustenoj kuci u Visegradu. Tuzilac Dermot Grum (Dermoth Groome) razocaran je presudom, a udruzenje Bosnjakinja zrtava rata izrazilo je ogorcenje zbog tako niske kazne za Vasiljevica.

Zbog zlostavljanja Bosnjaka i Hrvata na podrucju Bosanskog Samca na pet godina zatvora osudjen je od Haskog tribunala bosanski Srbin Milan Simic. On je priznao krivicu za mucenje kao zlocin protiv covjecnosti, a zauzvrat Tuzilastvo je odbacilo ostale tacke optuznice koje su ga, zajedno sa jos trojicom lokalnih srpskih mocnika, teretile za progon desetak hiljada Bosnjaka i Hrvata iz Bosanskog Samca i Odzaka. 

Sudjenje bosanskom Hrvatu Tihomiru Blaskicu vraceno je na prvostepeno vijece Haskog suda koje ga je osudilo na 45 godina zatvora po liniji zapovjedne odgovornosti za ratne zlocine nad Bosnjacima ukljucujuci i pokolj oko 100 Bosnjaka u Ahmicima. 

Pred Medjunarodnim tribunalom u Hagu pocelo je sudjenje bosanskim Srbima Radoslavu Brdjaninu i Momiru Talicu optuzenim za genocid nad Bosnjacima i Hrvatima na podrucju Bosanske Krajine 1992. godine.

Bivsa predsjednica Republike Srpske Biljana Plavsic izjasnila se krivom za zlocine protiv covjecnosti, promijenivsi tako prvobitni iskaz, u okviru dogovora sa Tuzilastvom Medjunarodnog tribunala u Hagu koje je prihvatilo da odustane od ostalih tacaka optuznice protiv nje, medju kojima je i optuzba za genocid. Plavsiceva, nekada jedna od najblizih saradnica Radovana Karadzica, putem svojih branilaca je porucila javnosti da u potpunosti i bezuslovno prihvata odgovornost za svoja djela nadajuci se da ce to pruziti neku utjehu nevinim bosnjackim, hrvatskim i srpskim ratnim zrtvama. Plavsiceva je pozvala i druge lidere da preispitaju sebe i svoje postupke uz nadu da ce njeno prihvatanje odgovornosti pomoci njenom narodu "da prevazidje pogrom koji se dogodio tokom protekle decenije, da se izmiri sa susjedima, te da, naposlijetku, obnovi svoj ugled postovanog naroda". Ovo priznanje imace posljedice i na procese Slobodanu Milosevicu, Momcilu Krajisniku i drugim visokim srpskim funkcionerima optuzenim za najteze zlocine pocinjene u BiH i drugdje.    

Bosanski Srbin Momir Nikolic, optuzen za genocid i niz ratnih zlocina izjasnio se pred Medjunarodnim tribunalom u Hagu da nije kriv. Nikolic je bio sef bezbjednosti jedinice Vojske Republike Srpske u cinu kapetana prve klase kada je izvrsen masakr nad Bosnjacima u Srebrenci u julu 1995. godine.

Momcilo Gruban zvani Ckalja, Srbin iz BiH, jedan od sefova strazara u logoru Omarska kod Prijedora, izjasnio se pred Haskim sudom da nije kriv za nezakonito zatvaranje civila, ubistva, mucenja, silovanja i ponizavanja zatvorenika Bosnjaka i Hrvata.

Bivsi komandir smjene u logoru Keraterm kod Prijedora bosanski Srbin Dusan Fustar izjavio je pred Haskim sudom da se ne osjeca krivim za ratne zlocine nad Bosnjacima i Hrvatima. U optuznici se navodi da su ubistva i seksualna zlostavljanja bili svakodnevna pojava u tom logoru.

Zbog nedostatka dokaza Medjunarodni sud u Hagu povukao je optuznicu protiv bosanskog Srbina Nenada Banovica koji je sa bratom Predragom terecen za ratne zlocine nad Bosnjacima i Hrvatima 1992. godine u logoru Keraterm kod Prijedora.

Haski tribunal je povukao optuznicu protiv bosanskog Hrvata Zorana Marinica optuzenog za ratne zlocine ucinjene na podrucju Busovace. Ovaj prvi slucaj povlacenja optuznice glavna tuziteljica Karla del Ponte je obrazlozila time da je bila prinudjena napraviti novu procjenu optuznica kako bi se bolje iskoristila raspoloziva sredstva i vodili sudski procesi. "Marinic je niskorangirani optuzenik i ne odgovara strategiji glavne tuziteljice" - saopsteno je iz Haskog suda. Del Ponte ce se koncentrisati na visoko rangirane optuzenika a preostale prepustiti procesuiranju u njihovim zemljama.

Americki okruzni sudija u Atlanti odredio je odstetu od ukupno 140 miliona dolara za cetvoricu Bosnjaka za pretrpljena mucenja koja je nad njima vrsio pripadnik Vojske Republike Srpske Nikola Vuckovic. On se nije pojavio na sudu, a nakon rata posto je dobio azil od SAD zivio je u predgradju Atlante.   

Okruzni sud u Banjoj Luci osudio je bosanskog Srbina Obrenka Sugica na 15 godina zatvora za ubistvo deset Bosnjaka u julu 1992. godine. Utvrdjeno je da je ubistva Obrenko Sugic ucinio sam ili sa svojim bratom Miladinom Sugicem koji je u bjekstvu. Ovo je prva presuda u Republici Srpskoj za ubistva Bosnjaka od strane Srba.      

Dom za ljudska prava BiH odbio je kao neutemeljenu apelaciju bosanskog Srbina  Milana Hrvacevica osudjenog na 12 godina zatvora zbog zlocina protiv civilnog stanovnistva. Rijec je o podmetanju vece kolicine eksploziva pod dvije civilne zgrade u Sarajevu. 

Vrhovni sud Federacije BiH potvrdio je presudu Kantonalnog suda u Sarajevu kojom je bosanski Srbin Dragan Stankovic osudjen na deset godina zatvora zbog ratnog zlocina protiv civila. Rijec je o silovanju Bosnjakinja.

Bosanskom Hrvatu Tiboru Praji Vrhovni sud Federacije BiH povisio je kaznu od godine dana, koju mu je izrekao Opcinski sud u Travniku, na dvije i pol godine. Prajo je osudjen zbog ratnog zlocina nad civilima koji je pocinio kao pripadnik Hrvatskog vijeca obrane.

Vrhovni sud Federacije BiH potvrdio je presudu Kantonalnog suda u Sarajevu kojom je bosanski Srbin Miroslav Pandurevic oslobodjen optuzbe da je pocinio zlocin protiv civilnog stanovnistva. Optuznica je teretila Pandurevica da je ubio i spalio jednu bosnjacku porodicu.   

Bosanski Srbin Goran Vasic osudjen je na cetiri i po godine zatvora zbog ratnog zlocina nad ratnim zarobljenicima presudom Kantonalnog suda u Sarajevu.

U Kantonalnom sudu u Zenici pocelo je sudjenje bosanskom Hrvatu Dominiku Ilijasevicu zbog optuzbe da je pocinio ratni zlocin protiv civilnog stanovnistva u toku 1993. godine i pocetkom 1994. godine na podrucju Varesa, Stupnog dola i Kreseva.

Bosanskom Srbinu Zarku Pandurevicu pocelo je sudjenje pred Kantonalnim sudom u Sarajevu za ratni zlocin nad civilnim stanovnistvom u sarajevskom naselju Grbavica tokom 1993. godine. Optuznica Pandurevica tereti za silovanje dvije zene.

Kantonalni sud u Sarajevu odlucilo je da se sudi u odsustvu Bosnjaku Seji Kadicu optuzenom za ubistva pocinjena nad gradjanima koji nisu bosnjacke nacionalnosti na podrucju Kazana. Jos uvijek nije utvrdjeno koliko je Srba i pripadnika drugih nacionalnosti ubijeno u rejonu Kazani gdje je teren veoma nepristupacan, niti su kaznjeni svi odgovorni. Naime, u vrijeme vlasti Stranke demokratske akcije Alije Izetbegovica zataskavani su ovi zlocini mada je za njih vrh vlasti znao.   

Zupanijski sud u Karlovcu (Republika Hrvatska) osudio je na 20 godina zatvora Bosnjaka Fikreta Abdica zbog ratnih zlocina pocinjenih na podrucju Cazinske krajine (Bosna i Hercegovina) nad civilima i ratnim zarobljenicima Bosnjacima. Abdic je bio clan Predsjednistva BiH, ali je tokom rata na podrucju Cazinske krajine formirao paradrzavnu tvorevinu "Autonomna oblast Zapadna Bosna" i saradjivao sa predsjednikom Srbije Slobodanom Milosevicem i predsjednikom Hrvatske Franjom Tudjmanom. Optuznica je teretila Abdica za formiranje logora u kojima su maltretirani i ubijani Bosnjaci koji nisu pristajali na njegovu politiku diobe BiH.  

Srbin Nebojsa Ranisavljevic osudjen je na 15 godina zatvora od Viseg suda u Bijelom Polju (Savezna Republika Jugoslavija) za ucestvovanje u otmici 19 putnika iz voza. Tokom svjedocenja u kojem su ucestvovali i funkcioneri Ministarstva unutrasnjih poslova Srbije i Vojske Republike Srpske je potvrdjeno da je tadasnje rukovodstvo Srbije i SRJ bilo upoznato sa pripremama otmice u kojoj je ubijeno 16 Bosnjaka. Ranisavljevic je bio pripadnik paravojne formacije Milana Lukica za koga se vjeruje da zivi u Republici Srpskoj. Prema svjedocenju Ranisavljevica, Lukic je ranio jednog zarobljenika pri pokusaju bijega i potom ga zaklao bajonetom. 

Bosnjaci generali Sefer Halilovic, Mehmed Alagic i Enver Hadzihasanovic, te pukovnik Amir Kubura pusteni su privremeno na slobodu od Haskog tribunala. Njima se sudi po optuzbi za ratne zlocine nad civilima. Tribunal je odbio zahtjev Momcila Krajisnika, nekadasnjeg visokog funkcionera Srpske demokratske stranke i clana Predsjednistva BiH, za privremeno pustanje na slobodu. Krajisnik je optuzen po vise tacaka za ratne zlocine u BiH. Odbijen je i zahtjev za privremeno pustanje na slobodu bosanskom Srbinu Draganu Jokicu, bivsem nacelniku inzenjerije u jednoj brigadi u Vojsci Republike Srpske. Na zajednickoj optuznici Jokic je optuzen za ratne zlocine nad Bosnjacima iz Srebrenice u julu 1992. godine. Nije odobreno privremeno pustanje na slobodu ni Draganu Obrenovicu i Vidoju Blagojevicu optuzenim u predmetu «Srebrenica».

Medjunarodni tribunal u Hagu dostavio je pravosudnim organima u BiH 62 spisa o predmetima koje treba procesuirati u BiH

Vlasti u Republici Srpskoj pokazale su spremnost za saradnju s Haskim tribunalom samo u jednoj prilici dostavljajuci spis protiv 12 Srba osumnjicenih za krivicna djela ratnog zlocina protiv stanovnistva 1992. Haski sud treba da odluci da li ce proces protiv njih biti u Hagu ili u RS. Po prvi put se desilo da je jedan bosanski Srbin prezentirao javnosti obimnu dokumentaciju sa imenima Srba osumnjicenih za ratne zlocine i zrtava. Rijec je o Miloradu Milakovicu iz Prijedora, inace predsjedniku udruzenja privatnih poduzetnika Republike Srpske koji za navedene zlocine optuzuje pripadnike srpske vojske. Milakovic takodje tvrdi da da se 62 odsto prihoda prijedorske kuglane daje za obezbjedjenje Radovana Karadzica.

Holandski parlament je pokrenuo javnu istragu o masakru ucinjenom nad Bosnjacima u julu 1995. godine na podrucju Srebrenice. Prema nekim procjenama, ova istraga bi mogla omoguciti prezivjelim Srebrenicanima da od Holandije zatraze odstetu, mada medju njima ima i onih koji smatraju da odstetu treba traziti od UN. Prije pokretanja javne istrage o genocidu u Srebrenici, Vlada Kraljevine Holandije nacelu s premijerom Vimom Kokom podnijela je kolektivnu ostavku iz moralnih razloga nakon objavljivanja izvjestaja o odgovornosti holandskih vlasti za masakr Vojske Republike Srpske nad Bosnjacima Srebrenice. Istim povodom ostavku je podnio i generalpukovnik Advan Bal, komandant oruzanih holandskih snaga.

Komisija za trazenje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske identifikovala je posmrtne ostatke osam Srba za koje tvrdi da su ubijeni na teritoriji koja je u ratu bila pod kontrolom Armije BiH.

Nestali su i dalje bolna bosanskohercegovacka tema. Prema podacima Drzavne komisije za trazenje nestalih lica u BiH od avgusta ove godine, od 27.719 nestalih koji su bili na evidenciji, do sada je ekshumirano oko 14.500 zrtava. Drzavna komisija je ekshumirala oko 10.500 tijela, a istrazni tim Medjunarodnog tribunala u Hagu oko 4.000. U ovoj godini otkrivene su brojne masovne grobnice (22 ekshumacije na 60 lokacija) uglavnom sa bosnjackim zrtvama (Kamenica kao najveca otkopana grobnica sa preko 500 raskomadanih tijela Bosnjaka i Srebrenice, te na podrucju Foce, Rogatice, Zvornika, Visegrada, Cajnica, Berkovica, Kotor Varosi, Bihaca, Prijedora, Modrice, Orasja, Dervente, Doboja, Brckog). Prvi put je vrsena ekshumacija u susjednoj Republici Hrvatskoj na podrucju Slavonskog Broda. U BiH su stigli ostaci zrtava iz Savezne Republike Jugoslavije sa groblja u Sremskoj Mitrovici i to ostaci 93 zrtve s oznakom N.N. Medju identifikovanim je 21 Bosnjak, a ostalo su zrtve iz Hrvatske.

Zahvaljujuci radu Medjunarodne komisije za nestale osobe u poteklih 12 mjeseci identifikovano je oko hiljadu tijela. No, jos uvijek nije rijesen problem sahrane oko 1.550 tijela zrtava iz istocne Bosne koja se nalaze u Komemorativnom centru u Tuzli. Taj broj ce rasti, a nema zainteresovanih za dostojan pokop zrtava zlocina.

Do vrlo ruznih situacija dolazi izmedju komisija za trazenje nestalih iz Republike Srpske i Federacije BiH kada je rijec o sarajevskim grobljima. Iz RS insistiraju da je tokom rata ubijen veliki broj Srba civila i da su kao N.N ili pod drugim imenima sahranjeni na grobljima "Stadion" i "Lav". No, u FBiH tvrde da je rijec o manipulacijama, pa je onemoguceno iskopavanje jer tvrde da su u grobovima na kojima insistiraju iz RS sahranjeni pripadnici Armije BiH i civili. U FBiH isticu da su iz Komisije RS vrsili iskopavanja na 15 lokacija u Sarajevu i da nista nisu nasli.

Kada je rijec o krajnje amoralnim manipualcijama sa zrtvama rata, posebno ogorcenje izazvao je izvjesatj Vlade Republike Srpske premijera Mladena Ivanica u kojem je pokusana relativizacija genocida ucinjenog nad Bosnjacima na podrucju Srebrenice u julu 1995. godine kada je masakrirano najmanje 7.000 ljudi - muskaraca djece, odraslih i staraca. Pokusaj da se drasticno smanji broj ubijenih i prikaze djelovanje haskog optuzenika komandanta Vojske RS Ratka Mladica gotovo kao humanitarno izazvalo je zaprepascenje i ogorcenje u domacoj i medjunarodnoj javnosti.

I pored redovnog insistiranja i od strane Helsinskog komiteta za ljudska prava, jos uvijek vlasti u BiH, posebno u RS, te u SRJ ne pruzaju podatake za hiljade gradjana koji se vode zvanicno kao nestali. Sef Medjunarodne komisije za trazenje nestalih osoba za bivsu Jugoslaviju Gordon Bakon kaze da na tom prostoru ima oko 40.000 nestalih, a da se od toga cak oko 30.000 odnosi na BiH. Inace, pitanje nestalih nije zakonski regulisano na nivou BiH.             

Povratak i povrat imovine

U prvih osam mjeseci ove godine registrovano je 85.189 povrataka (27.300 izbjeglica i 57.889 raseljenika) i uglavnom se radi o takozvanom manjinskom povratku. Do 30. septembra 2002. godine vratilo se ukupno 907.968 gradjana. Od toga je 414.569 povrataka izbjeglica, a 493.399 povrataka raseljenih osoba. Od ukupnog broja povrataka u Federaciju BiH se vratilo 675.320 stanovnika (373.015 izbjeglica i 302.305 raseljenika), a u Republiku Srpsku 214.263 (39.780 izbjeglih i 174.483 raseljenih), te u distrikt Brcko 18.385 ljudi (1.774 izbjeglice i 16.611 raseljenika).

Vratila su se ukupno 568.073 Bosnjaka (267.994 izbjeglih i 300.079 raseljenih), Srba se vratilo 212.612 (61.781 izbjeglica i 150.831 raseljenik),  Hrvata 120.192 (80.115 izbjeglih i 40.077 raseljenih, dok je ostalih povratnika 7.091 (4.679 izbjeglica i 2.412 raseljenika). U Federaciju BiH se vratilo 442.739 Bosnjaka (255.036 izbjeglih i 187.703 raseljena), a u Republiku Srpsku 111.841 (12.862 izbjeglice i 98.979 raseljenika), dok se u distrikt Brcko vratilo 13.493 Bosnjaka (96 izbjeglih i 13.397 raseljenih). Kada je rijec o povratku Srba, u Federaciju BiH ih se vratilo 117.723 (40.863 izbjegla i 76.860 raseljenih), u Republiku Srpsku  93.260 (20.913 izbjeglica i 72.347 raseljenika), a u distrik Brcko (5 izbjeglica i 1.624 raseljenika). Od ukupnog broja Hrvata povratnika u Federaciju BiH se vratilo 108.958 (73.034 izbjeglice i 35.924 raseljenika), u Republiku Srpsku 7.991 (5.408 izbjegli i 2.583 raseljeni), a u distrikt Brcko 3.263 (1.673 izbjeglice i 1.590 raseljenika). Od ukupnog broja povratnika iz kategorije ostalih, u Federaciju BiH se vratilo 5.900 (4.082 izbjeglice i 1.818 raseljenika), u Republiku Srpsku 1.191 (597 izbjeglih i 594 raseljenika). Takozvanih manjinskih povrataka u BIH s krajem septembra je 367.938, a u ovoj godini 80.711 (25.293 izbjeglice i 55.418 raseljenika).  

U Savezu izbjeglica i raseljenih lica BiH tvrde da se oko 650.000 gradjana BiH nalazi sirom svijeta sa statusom izbjeglica, a da je na prostoru BiH oko 700.000 raseljenih lica. Vecina je rijesila svoj status u zemljama azila, ali to nije slucaj sa velikim brojem izbjeglica u Saveznoj Republici Jugoslaviji. 

Kada je rijec o provedbi imovinskih zahtjeva, od ukupno 252.933 zahtjeva za cijelu BiH, doneseno je 207.212 odluka ili 82 odsto, dok je broj vracene imovine 156.454 ili 62 odsto. U Federaciji BiH od 138.973 zahtjeva za povrat imovine, rijeseno je 124.076 ili 89 odsto, a vracene je imovine 92.259 ili 66 odsto. U Republici Srpskoj od 107.024 zahtjeva za vracanje imovine, rijeseno ih je 77.790 ili 73 odsto, a vraceno je imovine u 59.587 slucajeva ili 56 odsto. U distriktu Brcko od 6.936 zahtjeva, rijeseno ih je 5.346 ili 77 odsto, vracena je imovina u 4.608 slucajeva ili 66 odsto.   

Krajem 2003. godine istice mandat Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (CRPC) cemu predhodi gasenje regionalnih centara ove institucije. Vec od 1. oktobra prestali su primati zahtjeve za povrat imovine uredi u Bihacu, Mostaru, Banjoj Luci, Tuzli i Brckom. O zahtjevima koje ne bude rjesila CRPC (koja je u finansijskim problemima zbog izostanka donacija) do kraja mandata odlucivace domace vlasti sto bi moglo negativno uticati na ostvarenja prava gradjana. Inace, u CRPC isticu da je ostalo nerijeseno oko 70.000 zahtjeva za povrat imovine, a da je do pocetka novembra doneseno 140.870 odluka.   

Helsinski komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini i Helsinski odbor za ljudska prava u Republici Srpskoj u julu su zajedno ocijenili da je proces povratka u BiH veoma spor, uz mnogostruke opstrukcije organa vlasti posebno u RS i na podrucjima gdje vlast drze HDZ i SDA. Dvije asocijacije upozoravaju da je ustvari nastavljeno stvaranje etnickih cistih teritorija. Iz ureda za povratak u Bratuncu i Janji upozoravaju da zbog nesigurnosti oko 17.000 povratnika sa tih podrucja planira ili preseljenje u Federaciju BiH ili odlazak u inostranstvo.

Povratnici su, narocito u RS, nerijetko izlozeni prijetnjama i napadima. Najveci broj povratnika nije ekonomski i socijalno i zdravstveno zbrinut, a i dalje su izlozeni diskriminaciji od lokalnih vlasti kada nastoje ostvariti neko svoje pravo. Jovan Mitrovic, poslanik Narodne skupstine RS i predsjednik Demokratskog narodnog saveza opstine Zvornik je jedini politicar u RS koji je digao glas protiv kocnicara povratka Bosnjaka u taj kraj. Mitrovic navodi da se povratak moze ubrzati uz mito od 1.000 do 1.500 KM (oko 500 do 750 eura). Pomocnik ministra za razvoj, obnovu i povratak u Vladi Tuzlanskog kantona Fadil Banjanovic tvrdi da se za povratak u Zvornik trazi i 2.000 KM mita. Inace, Banjanovic uzalud ucestalo upozorava na brojne nepravilnosti u plasiranju i koristenju donacija i drugih sredstava za povratak ukazujuci na brojne primjere. Banjanovic je uz ostalo postavio pitanje neuseljavanja u oko 600 kuca i stanova na podrucju Posavine i Semberije za koje tvrdi da su gradjeni bez znanja nadleznih kantonalnih i federalnih ministarstava, aludirajuci na korupciju. Takodjer na podrucju Zvornika, Bratunca i Srebrenice izgradjeno je oko 500 objekata koji su jos prazni. Vlasti na pitanja i optuzbe Banjanovica nisu reagovale. Prema informaciji Saveza za izbjeglice i raseljena lica BiH, oko 7.000 objekata, od toga 80 do 90 odsto na podrucju istocne Bosne, namijenjenih za povratak su prazni. U Savezu takodjer tvrde da oko 2.000 ugovora koji su potpisani sa Ministarstvom za izbjegla i raseljena lica F BiH o isporuci gradjevinskog materijala povratnicima nije ispunjeno. Povratnici se zale i da ih izvodjaci radova zakidaju i grade im lose kuce. Inace, ljudi se ne vracaju jer se boje za svoju sigurnost, ali i zbog nemogucnosti obezbjedjivanja egistencije i problema  sa skolovanjem. A u toj opstini je u godisnjem budzetu predvidjeno 5.000 KM za povratak Bosnjaka a 100.000 KM za ostanak izbjeglih i raseljenih Srba.   

Povratnicima u RS se desava da im bude iskljucena struja odmah po dolasku zbog neplacanja racuna a trosak su napravili oni koji su bivali u tim zgradama. A da bi ponovo bila prikljucena elektricna energija valja dodatno platiti.  Posebno je tezak polozaj povratnika koji su smjesteni u improvizovanim objektima (satori, barake, srusene zgrade) gdje provode i zimu.       

U stvari niko ne raspolaze sa kompletnim informacijama o stvarnom povratku i polozaju povratnika. Veliki broj onih sto su povratili imovinu prodaju je ili razmjenjuju u najkracem mogucem roku i ostaju ili u inostranstvu ili se prikljucuju svojoj etnickoj vecini. Tako brojne izbjeglice postaju ili strani drzavljani ili raseljenici u svojoj zemlji.   

Lokalne vlasti (opet posebno u RS) forsiraju ostanak izbjeglica i raseljenika kako bi odrzavali majoritet nad povratnicima. Tamo gdje su povratci najbrojniji, kao sto je to s Bosnjacima na podrucju Janje, nastoji ih se opkoliti naseljima za izbjegle i raseljene Srbe najcesce na zemljistu koje je u privatnoj svojini. Traje politicko-sudska rasomonijada oko parcela u naselju Kotorsko kod Doboja na kojima su podignute kuce za raseljene i izbjegle Srbe, a za koje Bosnjaci tvrde da su zemljiste u njihovom vlasnistvu, pozivajuci se pri tom na odluke Visokog predstavnika da se ne smiju graditi objekti na spornom zemljistu. Nakon sto je skidanje crijepa sa jedne od novosagradjenih kuca, uz proteste Srba, kao simbolicno pocelo rusenje tih zgrada, Okruzni sud u Doboju osporio je pravo Bosnjaka po drugi put vracajuci predmet Osnovnom sudu u Doboju koji je u oba navrata presudio u korist Bosnjaka. I Bosnjaci sa podrucja Capljine zale se na uzurpaciju njihove zemlje od strane domicilnih Hrvata i Hrvata reseljenih iz srednje Bosne. U Federaciji BiH vlasti su pruzile otpor provedbi obavezujuce odluke Doma za ljudska prava BiH kojom se trazi ukidanje diskriminirajucih odredbi koje se odnose na stanove pripadnika bivse Jugoslovenske narodne armije koji su po federalnim propisima izuzeti od redovnog procesa povrata imovine. Udruzenje izbjeglica "Srbi zenicke regije" tuzili su Federaciju BiH jer im nisu obnovljene porusene kuce niti su vlasti pokazale interes da rijese njihove probleme.        

Na podrucju RS prije rata je bilo oko 220.000 Hrvata a sada ih nema ni 10.000. Posebno zabrinjava sto se ne vraca multietnicki karakter najvecih gradova (Sarajevo, Banja Luka, Mostar...). Narocito Banja Luka pruza otpor povratku Bosnjaka i Hrvata. I u Sarajevu oko 17.000 gradjana ceka povrat imovine. U glavnom gradu BiH prije rata je zivjelo preko 160.000 Srba a sada ih, prema nekim procjenama, ima izmedju 25 i 30 hiljada. Srbi kojima je vracena imovina na podrucju Mostara  najcesce je prodaju. A masovan povratak Srba u Mostar bi izuzetno povljno djelovao na smanjenje medjunacionalnih tenzija koje i dalje vladaju izmedju Bosnjaka i Hrvata. Inace, najveci broj povratnika su starije osobe pa ce se logikom stvari ukupan broj povratnika ubrzano smanjivati.

Vlasti na nivou drzave i entiteta nisu su se posvetile u mjeri u kojoj je to potrebno ovom kljucnom pitanju za BiH. U RS uopste ne obracaju paznju na krajnje tezak polozaj povratnika. Medjunarodne organizacije smanjuju svoj angazman na ovom planu u svakom pogledu. Umjesto da se cine dodatni napori na ovom planu kako bi se masovnim povratcima koliko toliko korigovala aparthejdna poratna kompozicija BiH, velica se sasma nekriticki do sada uradjeno na povratku. Cilj je mirovne misije u BiH ocito da se tema povratka sto prije zakljuci sto je krajnje opasna namjera. Umjesto objektivne analize uradjenog na povratku s programom mjera za sto masovniji povratak, pravi se strategija napustanja ostvarenja glavnog poratnog cilja. Ostane li stanje kako jeste, povratnici ce biti stalno ranjiva meta i taoci ratnickih i hegemenoistickih namjera. Nema stvarne demokratizacije BiH bez masovnih povrataka ljudi na svoje u cijeloj zemlji. Posebno je bitno razbiti segregacijsku ljusturu RS i prisiliti tamosnju vlast da potpuno promijeni odnos prema povratku i povratnicima. Ovo sadasnje stanje s povratkom je glavni destabilizirajuci faktor za BiH.     

Nasilje, diskriminacija, socijalna nesigurnost

Zrtve nasilja i diskriminacije najcesce su povratnici. Bosnjak Muamer Topalovic priznao je da je na Badnje vece ubio Hrvate Andjelka Andjelica i njegove kcerke Maru i Zoricu u selu Kostajnica, u opcini Konjic. Prema navodima policije Hercegovacko-neretvanskog kantona, Topalovic je zlocin ucinio iz vjerskog motiva. Ovo je jedan od najtezih zlocina nad povratnicima od kraja rata. Najvise je napada bilo na podrucju Republike Srpske. Kao i uoci rata sportski dogadjaji bili su povod za sovinisticka izivljavanja. Eksplozije prijeteceg velikosrpstva zbile su se na utakmici drzavnih nogometnih reprezentacija Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije. Grupa Srba iz tzv. Srpskog Sarajeva navijala je  za SRJ, uzvikivala "Ovo je Srbija" i klicala Radovanu Karadzicu. Grupa navijaca BiH uzvratila je uzvicima "Allahu ekber", a nakon utakmice napadnut je ni kriv ni duzan jedan Crnogorac koji je izvucen iz automobila i pretucen pri cemu mu je tesko stradalo oko.  Navijaci Borca iz Banja Luke pravili su incidente na utakmici sa fudbalerima Celika u Zenici uzvikujuci nacionalisticke parole, provocirajuci majicama sa likom Radovana Kardzica uz slogan. "Karadzicu, Karadzicu, srusicemo Zenicu". U osvetoljubivom zanosu navijaci Celika su poslije utakmice kamenovali s reda autobuse na koje su naisli. Na utakmici nogometasa sarajevskog Zeljeznicara sa Borcem u Banjoj Luci domaci navijaci vrijedjali su Bosnjake uz prijetnje ubistvima. Na stadionu je dominirao transparent sa monstruoznom porukom: "Noz, zica, Srebrenica" koji policija, kako sama kaze, nije smjela ukloniti. Milorad Dodik celnik Saveza nezavisnih socijaldemokrata, inace sportski aktivista, jedini je istaknuti politicar u RS koji je osudio isticanje tog transparenta.

Navijaci zenickog Celika napadnuti su flasama i kamenjem od grupe Hrvata nakon nogometne utakmice sa ekipom Zovko u Zepcu uprkos policijskom osiguranju. Povrijedjeno je jedanaest osoba medju kojima je bilo i policajaca. Do tuce na nacionalnoj osnovi je doslo medju navijacima Hrvatima i Bosnjacima u Orasju tokom nogometnog susreta izmedju domaceg Hajduka i Sloge iz Pruda u kojoj su ucestvovali i neki igraci. Navijaci Hajduka (za koji nastupaju pretezno Bosnjaci) psovali su navijacima Sloge "ustasku majku", a ovi uzvracali s psovkama uz epitet "balije". Tezak incident desio se i na utakmici izmedju mostarskih nogometnih prvoligasa Zrinjskog (cisto hrvatski tim – op. a.) i Veleza (pretezno bosnjacka ekipa – op.a.)   kada su gostujuci igraci uz uvrede gadjani kamenicama i bakljama, a medju «navijackim» rekvizitima bio je kukasti kriz i slika Ante Pavelica poglavnika nacifasisticke paradrzavne tvorevine u Drugom svjetskom ratu, tzv. Nezavisne drzave Hrvatske. Utakmica se igrala na stadionu na kojem je prije rata igrao Velez, a navijaci Zrinjskog su isturili transparent da se Velez nikada nece moci vratiti na taj stadion.

I pobjede reprezentacije Jugoslavije na svjetskom kosarkaskom prvenstvu iskoristene su za prijetenje klanjem Bosnjacima uz uvrede na nacionalno - vjerskoj osnovi uz uzvike "ovo je Srbija" u naselju  Kozarac kod Prijedora gdje je visok procenat povratka Bosnjaka. Nanesena je i znatna materijalna steta kucama i poslovnim objektima Bosnjaka. Te noci je ranjen policajac Srbin Predrag Malinic i policija je odmah privela nekoliko Bosnjaka  na informativne razgovore u trajanju od 10 do 12 sati pustivsi ih na kraju. No, dvojica Bosnjaka su zadrzana u pritvoru pod sumnjom da su pokusali ubojstvo dvojice srpskih policajaca. Pod pritiskom medjunarodnih autoriteta policija u RS je provela istragu o zbivanjima u Kozarcu. Podnesena je prekrsajna prijava protiv 32 lica, a disciplinske mjere protiv trojice policajaca koji su bili medju "navijacima" provokatorima. Inace, u Prijedoru je kuca jednog Bosnjaka napadnuta sedam puta tokom godine, a na meti su i ugostiteljske radnje Bosnjaka povratnika. "Navijacke" provokacije srpskih nacionalista zbile su se i u sarajevskom naselju Dobrinja.

Povodom pobjeda kosarkasa SRJ na svjetskom prvenstvu desili su se i incidenti usmjereni protiv Bosnjaka u Janji kod Bijeljine. Uz to, bacena je bomba na medzilis u Janji. U Bijeljini su srpski ekstremisti  tri sata maltretirali osoblje kafea ciji je vlasnik Bosnjak. Lokal je na kraju demoliran a jedan konobar povrijedjen. Iz udruzenja gradjana "Povratak i odrziv ostanak" tvrde da je policija pozivana cak cetiri puta ali uzalud. Bombe se bacaju i na automobile Bosnjaka u Janji. Prijetnje Bosnjacima ubistvima i progonom ispisane su na saobracajnim znacima na putu od Bijeljine do Zvornika. U Kozluku kod Zvornika bacena je eksplozivna naprava u dvoriste kuce Bosnjaka povratnika. Bosnjaci povratnici u naselju Divic kod Zvornika zale se na stalne provokacije i vrijedjanja Srba nacionalista. U ovom mjestu je izbila i tuca na ramazanski Bajram izmedju Srba i Bosnjaka u kojoj je bilo sest povrijedjenih nakon sto su na jednog bosnjackog mladica bacene flase. Nakon promocije knjige "Srpska strana rata", u kojoj se govori o odgovornosti Srba za ratne zlocine, niz prijetnji ubistvom upuceno je novinaru Bosnjaku inace povratniku Jusufu Trbicu i predsjedniku Helsinskog odobora za ljudska prava u Republici Srpskoj Branku Todorovicu. Povod za bijes nacionalista je bilo to sto je Trbic na promociji knjige u organizaciji Helsinskog odbora za ljudska prava u RS kazao da je "u Bijeljini na sceni jedna vrsta fasizma, koja je zatrla kompletnu bosnjacku kulturu". Direktorica Narodne biblioteke "Filip Visnjic" ogradila se od istupa Trbica nakon cega su prijetnje njemu i Todorovicu pojacane. Todorovic smatra da iza svega stoji Srpska demokratska stranka.

Provokacijama srpskih nacionalista izlozeni su i Bosnjaci povratnici u Srebrenici sto  obeshrabruje njihovo vracanje. Tri svinje sa natpisima SDA (bosnjacka Stranka demokratske akcije - op.r.), i SDP  (Socijaldemokratska partija - op.r.) pustene su na ulice Srebrenice. Grupa Srba pokusala je nasilno uci u kafanu gdje su sjedili Bosnjaci (lokal je, kakako kaze vlasnik Bosnjak, bio zatvoren zbog straha od napada) i uz lupanje na vrata pustali su s kasetofona  pjesme koje velicaju optuzenog za ratne zlocine Radovana Karadzica. Policija je sprijecila tezi incident. Prijetnje smrcu upucuju se i od Ravnogorskog cetnickog pokreta i drugih srpskih radikala u Srebrenici predsjedniku Skupstine opstine Srbinu Desnici Radivojevicu (koji osudjuje ratne zlocine ucinjene od Srba i zalaze se za multinacionalnu Srebrenicu), te Bosnjacima Hakiji Meholjicu, sefu ureda za povratak u Srebrenicu i Fadili Banjanovicu, sefu ureda za povratak Tuzlanskog kantona.  Eksplozivne naprave bacane su i na kuce povratnika Bosnjaka u Bratuncu. U Konjevic-polju u bratunackoj opcini ispisane su parole: «Noz, zica, Srebrenica», «Sarajevo Markale», «Ovo je Srbija» uz vrijedjanje i prijetnje Bosnjacima povratnicima, kako navodi «Oslobodjenje», u prisustvu desetak lokalnih policajaca i pripadnika IPTF-a koji nisu reagovali. Bomba je bacena i na kucu povratnika Bosnjaka u naselju Gornji Sepak kod Zvornika. Napadima srpskih ekstermista bili su izlozeni i povratnici u samom Zvorniku i Konjevic Polju.

Bosnjaci povratnici na podrucje Modrice, a posebno u naselju Tarevci, izlozeni su provokacijama pa i fizickim napadima srpskih nacionalista, te atacima na njihove kuce i prodavnice. Po sedmi put napadnuta je kamenicama kuca Zijada Mujkica clana Helsinskog komiteta za ljudska prava. Grupa ekstremista sa carapama na glavi pretukla jednog dvanaestogodisnjaka uz psovke na nacionalistickoj osnovi, a u toku dva mjeseca sedam puta je kamenovana prodavnica njegovog oca. I na podrucju Bosanske Dubice u kratkom vremenu je zabiljezeno sest napada srpskih ekstremista na Bosnjake povratnike, a u naselju Polje u toj opstini bacene su eksplozivne naprave. Dvije eksplozivne naprave bacene su i na kuce Bosnjaka povratnika u Doboj. Na adrese desetak Bosnjaka povratnika i humanitarne organizacije «Merhamet»  u Bosanskoj Gradisci upucena su prijeteca pisma u kojima se kaze da «sute i pognu glave» i trazi se da «vikend Turci ne izazivaju gnjev svetih ratnika, te da ne izazivaju svetog Cicu», aludirajuci na cetnickog djenerala Drazu Mihajlovica.

Eksplozivna naprava u dva navrata bacena je na kucu koordinatora Ministarstva FBiH za izbjegla i raseljena lica Bosnjaka Izeta Cupine u Trebinju. Eksplozivna naprava bacena je na jos jednu kucu Bosnjaka povratnika u Trebinje. U susjednoj Bileci uoci Nove godine grad je oblijepljen posterima sa likom Radovana Karadzica.       

Distrikt Brcko bio je ponovo prostor na kojem je demonstriran srpski velenacionalizam. Nakon kosarkaske utakmice SRJ - SAD na svjetskom prvenstvu grupa navijaca slavila je pobjedu SRJ uz uzvike "Ustajte Turci, ovo je Srbija" (pod Turcima se podrazumijevaju Bosnjaci - op.a.) i "Srbija, Srbija". Na malonogometnom turniru u Brckom pustane su cetnicke i druge nacionalisticke pjesme pa je intervenisala policija. Na turniru je bila prijavljena i ekipa pod nazivom "Mladi cetnik", a igraci su imali i majice sa likovima haskih optuzenika Radovana Karadzica i Ratka Mladica. U Brckom su se na vise mjesta pojavile i lazne osmrtnice sa teskim uvredama i prijetnjama Bosnjacima muslimanima. Ponovo se iskazuje nacionalni razdor medju srednjoskolcima u distriktu Brcko. Tako je od ucenika Srba fizicki napadnuta grupa hrvatskih djaka.        

Domaca demokratska javnost i medjunarodni faktori ostro su osudili neadekvatne kazne za nasilje nad Bosnjacima i drugim ucesnicima prilikom pokusaja postavljanja kamena temeljca za obnovu dzamije Ferhadija u Banjoj Luci u maju prosle godine, kada je bilo na desetine povrijedjenih a jedan Bosnjak je umro od posljedica napada. Naime, 14 optuzenih kaznjeno je od dva do trinaest mjeseci zatvora. Posebna kritika od medjunarodnih organizacija upucena je sudiji Mireli Jagodic zbog nacina vodjenja procesa i njegovog odugovlacenja. Okruzni sud u tzv. Srpskom Sarajevu pustio je iz pritvora Srbina Andjelka Mirovica osumnjicenog za ubistvo djevojke Bosnakinje Melihe Duric i ranjavanje Bosnjaka Mehe Juraldzica. Sud je ocijenio da nema dokaza za krivicu Mirovica.  

Meta vise napada bili su i Srbi povratnici u Bosanski Petrovac. Nekoliko njih je povrijedjeno od Bosnjaka u tuci u jednoj diskoteci. Potom je demoliran kafic povratnika Srbina, a nakon toga napadnut i konobar tog kafica. Prema izvjestaju "Nezavisnih novina", u Bosanskom Petrovcu polupano je vise kafana ciji su vlasnici Srbi a njihovi gosti su tuceni.  Zanimljivo je da u misiji UN smatraju da ovi incidenti nisu na etnickoj osnovi. Medjunarodnim organima su se pozalili i Srbi povratnici u Sanski Most gdje su u vecini Bosnjaci. Povratnici se zale zbog izuzimanja srpskog zemljista od strane opstinskih vlasti i na razbijanje prozora na lokalnoj pravoslavnoj crkvi. U Nisicima kod Ilijasa raseljeni Bosnjak u alkoholiziranom stanju izrezao je ogradu povratniku Srbinu i pokusao mu zapaliti kucu.

I politicari na visokim funkcijama su bili metom napada i prijetnji. Jedan broj istaknutih politicara i javnih radnika Srba u BiH dobio je prijetnje smrcu od tajne organizacije srpskih sovinista "Gavrilo Princip". Potpredsjedniku Narodne skupstine Republike Srpske Bosnjaku Sulejmanu Tihicu, prema sopstvenoj tvrdnji, zaprijetio je pistoljem tjelohranitelj predsjednika NSRS Dragana Kalinica repetirajuci revolver u njegovom pravcu u holu Skupstine nakon sto  su poslanici bosnjacke Stranke demokratske akcije trazili uspostavu vlasti u RS na osnovu popisa stanovnistva iz 1991. godine. Nakon informacije u nekim medijima da je predsjedavajuci Vijeca ministara BiH Dragan Mikerevic kamenovan zajedno sa grupom Srba koji su bili u posjeti svojim imanjima u Ustikolini, a da ih policija nije stitila, uslijedio je demanti iz Ministarstva unutrasnjih poslova Bosanskopodrinjskog kantona ciji su pripadnici obezbjedjivali posjetu sto je potvrdila i policija RS iz Foce. Potom je Mikerevic izjavio da fizickih napada nije bilo ali da je grupa od 40-ak razjarenih Bosnjaka uzvikivala "Allahu ekber", zvizdala i provocirala Srbe zeleci sprijeciti njihov povratak.  

Muslimanski radikali zapalili su bozicne jaslice u zapadnom Mostaru, a u tom gradu osvanule su parole protiv proslave Nove godine cime se nanovo podsticu nacionalne diobe u Mostaru.

Suspendovanom ministru unutrasnjih poslova Unsko-sanskog kantona Bosnjaku Muhamedu Babicu Kantonalni sud u Bihacu izrekao je kaznu zatvora od sest godina zbog opstrukcije povratka Bosnjaka u Velikoj Kladusi, podmetanjem eksploziva i zloupotrebom polozaja. Kazne su izrecene jos cetvorici Babicevih saradnika. Rijec je o namjeri da se sprijeci povratak Bosnjaka clanova ili simpatizera Demokratske narodne zajednice protiv koje najjaca bosnjacka stranka, Stranka demokratske akcije, vodi bespostednu kampanju.

Srbi iz Bocinje kod Maglaja najavili su tuzbu protiv Federacije BiH tvrdeci da je omogucila stranim drzavljanima da kupuju srpsku imovinu. Rijec je o tzv. mudzahedinima - borcima iz islamskih i drugih zemalja koji su borili na strani Armije BiH. Nakon pritisaka medjunarodnih faktora mudzaheidni su uglavnom iseljeni iz Bocinje, ali u Mjesnoj zajednici tvrde da su je demolirali kako se Srbi ne bi mogli vratiti. U MZ Bocinja takodje navode da i danas mudzahedini kupuju srpsku zemlju po bagatelnim cijenama. Inace, u Bocinji je organizovan protest protiv naseljavanja mudzahedina mada je ostalo svega sedam takvih porodica koje su kupile kuce od Srba. Predsjednik MZ Krsno Polje - Bakotic Srbin Milan Jovic trazi od medjunarodne zajednice da iseli mudzahedine uz recenicu: "Nemamo nista protiv da nase komsije budu Bosnjaci i Hrvati". Predstavnik povratnika u Bocinju Bosko Jankovic kaze kako srpske povratnike iritira "urlikanje sa improvizovane dzamije". Ocito je ovdje dosla do izrazaja evidentna vjerska netrpeljivost.

Ponovo je porasla napetost u Stocu nakon protivljenja Ordinarijata Katolicke crkve u Mostaru da se obnovi stolacka dzamija za sto su dali saglasnost i medjunarodni faktori, a sto podrzavaju i umjerene snage u Katolickoj crkvi. Inace, od 136 napada hrvatskih ekstremista na povratnike Bosnjake ni jedan nije rasvijetljen, informisao je "Dnevni avaz".  Bosnjackog ucenika napala je ispred gimnazije "Fra Dominik Mandic" grupa od dvadesetak mladica u dijelu grada gdje su u vecini Hrvati. Prije nego sto je promijenio vlasnika i koncepciju "Dnevni list" sa sjedistem u Mostaru sirio je mrznju posebno prema Bosnjacima i afirmisao sovinizam pa i nacifasizam medju Hrvatima (ustastvo i kvislinsku tvorevinu iz Drugog svjetskog rata tzv. Nezavisnu drzavu Hrvatsku). Uz ostalo, u vrijeme ljetnje sezone na Jadranskom moru u Hrvatskoj kada su tamo zabiljezeni brojni pozari, objavljena je karikatura s dvojicom djecaka sa muslimanskim kapama (fesovima) i sibicama u rukama uz tekst: "Vatrogasci ne znaju na koju bi stranu. Mali zeleni pale Jadran."

Vjerski radikalizam manifestuje udruzenje Muslimansko bratstvo koje se koristi veb sajtom i lecima. Nasilje izraelske vojske nad Palestincima koristi se za promociju panislamske ideje uz pozivanje na dzihad. Svoju militantnost islamski radikali su posebno demonstrirali povodom deportacije "alzirske grupe". Leci MB sa pozivom na bojkot transnacionalnih kompanija koje navodno podrzavaju Izrael pojavili su se i u srednjoj skoli u distriktu Brcko. Ova organizacija potice vjersko - nacionalnu netrpeljivost i prozelitizam, uz ostalo, insistiranjem da supruznik koji nije musliman mora preci na islam ili je nuzan razvod.     

Kada je rijec o napadima na vjerske objekte,  najtezi incident desio se u Kljucu kod Gacka gdje je srusena nedavno obnovljena dzamija. Eksplozivna naprava podmetnuta je pod obnovljenu dzamiju u zaseoku Mujkanovici u Kozarusi kod Prijedora, u dva navrata. Noc uoci jednog od najvecih muslimanskih praznika, ramazanskog Bajrama, u prigradskom prijedorskom naselju Donja Puharska, podmetnuta je eskplozivna naprava na zgradu Mesdzida u kojoj stanuju imam i njegova supruga. Eksplozija je nacinila vecu materijalnu stetu na objektu. Na ovaj vjerski objekat u jos dva navrata bacene su eksplozivne naprave. Eksplozivnom napravom ostecena je i dzamija u naselju Donja Ljubija, takodjer na podrucju Prijedora. U naselju Begsuja kod Zvornika izgradnja dzamije je ometana rusenjem skela i ubacena  je na gradiliste svinja u vreci, a nakon zavrsetka radova razbijana su stakla. Atak eksplozivom izvrsen je i na Donju dzamiju u Doboju.

Povratnici Bosnjaci u Divic kod Zvornika najavili su tuzbu protiv Republike Srpske zbog prekopavanja mezarja clanova njihovih famlija i gradnje pravoslavne crkve na toj lokaciji. Na mesdzid u naselju Donja Puharska kod  Prijedora bacena je bomba koja je izazvala znatnu materijalnu stetu na objektu i automobilu imama. Nakon predizbornog skupa Srpske demokratske stranke u Prnjavoru pijani mladici upali su na gradilise dzamije razbacujuci gradjevinski materijal i uzvikujuci nacionalisticke prijetnje. Podneseno je vise prekrsajnih prijava. U Pranjavoru je kamenovan i mesdzid u vrijeme vjerskog obreda u kojem  je ucestvovao i banjalucki muftija. U istom gradu osteceno je 17 nisana  na muslimanskom groblju. Bosnjaci traze povrat svoje imovine u naselju Meraje u distriktu Brcko na cijem se podrucju gradi pravoslavna crkva. Gradnja se nastavlja uprkos ucestalim upozorenjima i sudskom procesu koji je tim povodom pokrenut. Sa druge strane, ekipe dopisnistva RTRS i lokalne televizije HIP tvrde da su tri puta ometani od Bosnjaka u obavljanju svog posla, da ih se pri tom tesko vrijedjalo na nacionalnoj osnovi i prijetilo klanjem.  Nisani su oskrnavljeni na muslimanskom groblju u Donjoj Puharskoj kod Prijedora.

Pravoslavni svestenik i grupa vjernika Srba kamenovani su na platou Stare pravoslavne crkve u Mostaru od grupe maloljetnika. Kamenovana je pravoslavna crkva apostola Petra i Pavla u centru Sanskog Mosta.

U Zivinicama je sjekirom oskrnavljeno sedam katolickih i dva pravoslavna groba. Pravoslavno groblje oskravljeno je i u mjestu Stog kod Zavidovica. Do skrnavljenja katolickog groblja doslo je i Poculici kod Viteza. Krizevi su iscipani na osam grobova u katolickom groblju Donja Dreznica kod Mostara. Katolicko groblje je oskrnavljeno i u Grabovini kod Capljine.

U naselju Kralje kod Bihaca ostecena je katolicka kapelica. Pocinilac je nedugo potom pronadjen i protiv njega je pokrenut sudski postupak. Na katolickom groblju Kriz kod Bihaca oskrnavljeno je nekoliko nadgrobnih spomenika. Pocinioci nisu otkriveni.

Predmet spora je provokativno postavljanje vjerskih simbola mimo onog sto je u sluzbi oznacavanja vjerskih objekata i potreba vjernika. Takav je slucaj sa krizem na brdu Hum iznad Mostara sto su prigovorili i medjunarodni subjekti, te krsta na Starom gradu iznad Srebrenice. U oba slucaja u multietnickim sredinama hoce se demonstrirati dominacija jedne vjere i jedne nacije. Naravno ne moze se pravdati nelegalno rusenje takvih objekata kao sto se desilo u Drvaru gdje je srusen kriz.  U Drvaru je na pravoslavni Vaskrs grupa mladica provocirala Hrvate pjevajuci cetnicke pjesme.

Treba istaknuti da je nakon ubistva clanova porodice Andjelic reagovalo Medjureligijsko vijece BiH koje okuplja vjerske vodje sve cetiri konfesije osudjujuci nasilje u ime vjere i protiv vjere i napade na povratnike, trazeci da nadlezni drzavni organi odlucno rade svoj posao u osiguravanju sloboda i ljudskih prava svim stanovnicima BiH. Predvodeci misu zadusnicu na sahrani clanova porodice Andjelic, nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljic je govorio u prilog popustanja medjunacionalnih i medjuvjerskih tenzija. Reis-ul-ulema Mustafa ef. Ceric odmah je osudio ubistvo troje Hrvata isticuci da je zlocin nad nevinim u Kostajnici i zlocin protiv islama. Na zalost, ovakva reagovanja vjerskih celnika su rijetka, a oni bi svojim autoritetom mogli neposredno doprinijeti vracanju tolerancije, povjerenja i sigurnosti povratnika.

Nakon monitoringa Helsinskog komiteta za ljudska prava u BiH o stanju u bh. zatvorima, porastao je interes medija i javnih institucija za ovu tematiku. Nakon kontradiktornih informaciju u stampi, Vijece ministara BiH je zakljucilo na osnovu nalaza radne grupe da zatvorenici Bosnjaci svakodnevno psihicki i fizicki maltretiraju zatvorenike hrvatske i srpske nacionalnosti u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici. Radna grupa je uz ostalo ustanovila da je Darko Radinovic nakon sistematskog maltretiranja pokusao samoubistvo i na kraju psihicki obolio. Misija UN je tako potvrdila da je zatvorenik Milomir Tepes na spavanju pretucen lancima i katancem.  Povodom torture u zenickom zatvoru Vijece ministara je iniciralo sporazum izmedju entiteta o mogucem premjestaju zatvorenika u drugu kazneno-popravnu ustanovu. Tako smo na putu da imamo i etnicki ciste zatvore.

Komisija Predstavnickog doma Parlamenta BiH zatrazila je od Ministarstva pravde Federacije BiH da utvrdi okolnosti pod kojima su zatvorenici Hrvati katolici presli na islam u KPZ Zenica nakon tvrdnji da se to radi pod prisilom. No, u Upravi zatvora tvrde da se radi o samo jednom dobrovoljnom prelasku na islam. Kazneno-popravni dom u Zenici otada je postao inetresantnim za vjerske vjerodostojnike, pa je, primjerice, i sam nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljic sluzio misu u tom zatvoru. A mitropolit dabrobosanski predhodno je obavio obred osvescenja pravoslavne kapele u KPZ Zenica. Zainteresovanost za zatvorenike koristila se i u politikantske svrhe kao sto je to bio slucaj sa posjetom reisu-l-uleme Mustafe efendije Cerica pritvorenim Bosnjacima (ali ne svim) u Centralnom zatvoru u Sarajevu gdje je zajedno s njima i obavio vjerski obred. Dobro je da se i vjerski sluzbenici zainteresuju za prva pritvorenika i osudjenika ukljucivsi i vjerska, ali je bilo ocito da je reis dosao u spicu predizborne kampanje, prije svega, s namjerom da etiketira aktulenu vlast i posebno Socijaldemokratsku partiju kao nekog ko, navodno, zatvara Bosnjake samo zato sto su muslimani. 

Ima i pojava svojevrsnog prozelitizima u medijima. Tako se primjerice u "Oslobodjenju" sa ushicenjem pisalo o prelasku na islam jedne Hrvatice. A predsjednik Komisije za ljudska prava Parlamenta BiH Osman Brka, inace funkcioner bosnjacke Stranke za demokratsku akciju, zalozio se za nestajanje ateizma u BiH. 

Prisutna je i diskriminacija po nacionalnoj osnovi kod zaposljavanja sto narocito pogadja povratnike. Nastavnica iz Celinca Bosnjakinja Vahida Salihovic ni nakon deset godina kako je na tzv. cekanju ne moze a dobije posao i vodi spor pred sudom u Banjoj Luci. Novinar "Oslobodjenja" tvrdi da su mnogi Bosnjaci suoceni s tim problemom  u Banjoj Luci ali se ne usudjuju reagovati.     

Veliki broj gradjana BiH je socijalno diskriminiran. Cak petina stanovnika BiH zivi ispod linije opsteg siromastva koja iznosi 1.843 KM (oko 900 eura) godisnje. U Fedraciji BiH 21 odsto, a u Republici Srpskoj 29 odsto gradjana zivi u domacinstvima koja imaju mjesecni prihod manji od 300 KM (oko 150 eura). U BiH je krajem 2001. registrovano 633.860 zaposlenih a od toga 75 odsto u industriji i 25 odsto u javnom sektoru. O odnosu na predratno stanje u javnom sektoru je vise zaposlenih za oko 10.000, ali je u industrijskom sektoru je cak oko 410.000 zaposlenih manje nego prije rata. Oko 20 hiljada invalida rada je bez posla. Mnogi krajnje socijalno ugrozeni su prinudjeni na koristenje javnih kuhinja pa i na prosnju.

Medju penzionerima, koji su generalno najugrozenija socijalna kategorija, posebno su pogodjeni invalidi - penzioneri, njih oko 50 hiljada imaju najnize penzije. Inace, oko 72 odsto penzionera zivi ispod granice siromastva. Pravna sluzba Helsinskog komiteta za ljudska prava u BiH primila je do pocetka oktobra 2.100 prijava o povredi ljudskih prava kada je rijec o penzijskom i invalidskom osiguranju. Tim povodom odrzan je sastanak sa institucijama iz ove oblasti kako bi se uspostavila potrebna regulativa i to na nivou drzave. U Unsko - sanskom kantonu zabiljezena je diskriminacija prema stradalnicima rata pripadnicima takozvane Narodne odbrane, paravojne formacije u vrijeme medjubosnjackog sukoba, kojima se ne daju ista prava kao i drugim stradalim u ratu, pa su morali intervenisati federalni ombudsmeni.

Svjetska zdravstvena organizacija i UNDP upozorili su da je vecina gradjana u BiH bez zdravstvene zastite, bilo zato sto firme ne uplacuju naknade u ovu svrhu, bilo zbog neregulisanog polozaja povratnika, bilo zbog fakta da najveci broj gradjana ne moze finansirati lijecenje i nabavku lijekova zbog niskih plata i penzija. Prema podacima Samostalnog saveza sindikata BiH, oko 200.000 radnika u zemlji nema zdravstveno osiguranje jer nisu primili plate u posljednjih 15 do 24 mjeseca. Iako neka preduzeca i pored neisplacenih plata uplacuju doprinose za zdravstveno i penzijsko osiguranje, radnici ipak sebi ne mogu priustiti adekvatnu zdravstvenu zastitu.

Nezaposlenost je 2,6 puta veca medju mladima od 19 do 24 godine, nego medju onima od 25 do 49 godina, a 3,6 manja medju onim od 50 do 60 godina. Zbog osjecaja besperspektivnosti, prema nekim istrazivanjima, cak 62 odsto mladih zeli napustiti BiH. Iz Omladinske informativne agencije (OIA) uputili su bh. vlastima sest osnovnih zahtjeva radi razvijanja koherentne omladinske politike u zemlji. Prema procjenama OIA, u proteklih sest poratnih godina BiH je napustilo oko 92.000 mladih.  

U BiH jos nije operacionaliziran program na zastitu djecijih prava koja su ugrozena na nizu podrucja ukljucujuci i pravo na dom, socijalno i zdravstveno osiguranje i skolovanje. Posebnoj diskriminaciji izlozena su djeca polaznici osnovnih i srednjih skola s obzirom da su na mnogim podrucjima podjeljeni po etnickom kriteriju sa udzbenicima  po posebnim  nacionalnim programima i nerijetko sa sadrzajima koji izazivaju netrpeljivost prema drugim etnickim i religijskim grupacijama. Sa druge strane, djeca koja pripadaju manjinskim nacionalnim skupinama vrlo tesko dolaze do mogucnosti da uce i na svom jeziku. Vlasti s otporom i pod pritiskom medjunarodnih faktora organizuju nastavu za djecu povratnike sto je poseban problem u RS i to u istocnoj Bosni. Poseban problem predstavlja rasirena pojava  diskriminacije djece na podrucju Unsko-sanskog kantona. Djeca nekadasnjih pristalica Fikreta Abdica i autonomije ove regije, diskriminisana su od strane pojedinih direktora skola i nastavnika. Njima se odrice pravo na  besplatan prevoz do skole, na besplatne udzbenike i uzinu. Kantonalnim zakonima,  ova prava pripadaju djeci roditelja koji su se borili na strani Armije BiH kojom je rukovodio Alija Izetbegovic. Problem je i sto jos ima bosnjackih sela gdje djevojcicama roditelji ne daju da idu u skolu jer smatraju da zenskoj djeci obrazovanje ne treba. No, «Nezavisne novine» objavile su i dobru vijest na ovu temu. Naime, vec dvije skolske godine u selu Mehurici, opstina Travnik, nijedna ucenica osnovne skole, Bosnjakinja, nije prestala pohadjati nastavu nakon cetvrtog razreda kao sto je decenijama bila praksa. Osim pedagoskih poslenika na promjenu stava roditelja uticala je i Islamska zajednica. O apsurdnostima u skolskom sistemu govori i to da u Mostaru postoje cak dva univerziteta (bosnjacki i hrvatski).

Ono sto posebno zabrinjava jeste ekspanzija uvoza droge u BiH, sve veci broj  mladih narkomana u BiH i sve niza starosna granica u kojoj dolaze u dodir sa ovom posasti. Dosadasnji pokusaji borbe protiv unistavanja mladosti narkoticima su daleko od organizovanog napora vlasti i drustva da se zastite mladi od tog uzasa. 

Uredu «Zena i pravo» u proteklih sest godina javilo se 4.500 zena zrtava nasilja. Prema podacima organizacija tipa SOS telefon, najcesce su nasilju u porodici izlozena upavo djeca a i zene. Prema podacima SOS telefona u Sarajevu u posljednje dvije godine (oktobar 2000. - oktobar 2002.) najcesce je psihicko zlostavljanje - 183 slucaja. Bilo je 180 slucajeva nanosenja laksih i tezih fizickih povreda, a zlostavljanja u alkoholiziranom stanju bilo je 70. Posebno je porazan izvjestaj prezentiran Vladi FBiH prema koje je svaka druga djevojcica do 18, a svaka treca do 12 godina starosti bila izlozena nekom vidu seksualnog zlostavljanja, ukljucujuci i silovanje. Prema nekim saznanjima granica seksualnog zlostavljanja djevojcica spustila se na cetiri do osam godina.

Primjetna je borba zena za ukupnu drustvenu emancipaciju uz angazman stranih i domacih asocijacija i ta je tema sve prisutnija u medijima. No, poratne traume i depresivna socijalna situacija i trajuca dominacija muskaraca u kljucnim aspektima drzavnog i drustevnog zivota negativno se odrazavaju na status zena. Uz sve najteze vidove organizovanog kriminala BiH je i prostor trgovine ljudima. Tako je prema procjenama UN kroz BiH proslo oko 10.000 zena koje su predate organizatorima prostitucije. Brojne policijske racije samo djelimicno uticu na rjesavanje ovog problema.   

Vlast, gradjani, izbori, NVO

Na kvalitet vlasti u Bosni i Hercegovini odredjujuce uticu to sto jos nije izvrsena puna ustavna konsolidacija sa supremacijom Ustava BiH na principu konstitutivnosti naroda i ravnopravnosti svih gradjana u cijeloj zemlji; manjkavosti dejtonske konstrukcije bh. drzave koja je neadaptibilna za evropske i druge integracije sto su uvidjeli i medjunarodni faktori; disharmonija u organizacijama vlasti dvaju entiteta; vladanje razlicitih politickih grupacija sa razlicitim ideologijama na razlicitim nivoima vlasti; i dalje odlucujuci uticaj nacionalistickih ideologija u sprezi s organizovanim kriminalom sto odrzava atmosferu nasilja i diskriminacije; nekompetentnost u vladama na svim razinama uz prisustvo korupcije; nedovoljna efikasnost tromog, nerijetko nestrucnog i birokratizovanog aparata medjunarodne mirovne misije u BiH u provodjenju Mirovnog sporazuma i nuznih reformi u organizaciji vlasti, pravosudju, policiji, ekonomiji i obrazovanju.

Demokratska alijansa za promjene kao alternativa vladavini tri vodece nacionalne strake djelovala je svega godinu i po dana na nivou drzave i Federacije BiH ne uspjevsi uciniti kljucne iskorake ka promjenama koje otvaraju perspektivu. Ne mogu se podcijeniti rezultati koje je ta vlast ucinila na liniji evropeizacije BiH, ali je Alijansa prevec bila opterecena unutrasnjim trvenjima i borbama za pozicije uz kompromiserstvo koje je imalo krajnje negativan ucinak po djelotovornost vlasti i efikasnost policije i pravosudja. Vlasti dalje vrse pritisak na medije sto je uz ostalo bilo vidljivo kroz nacrt zakona o kleveti sto ga je bila pripremila Vlade FBiH cime je ucinen pokusaj udara na slobodu izrazavanja, a sto je sprijeceno reakcijama federalnih ombudsmena, OHR i novinarskih udruzenja.

Usvojeni su i stupili su na snagu Zakon o udruzenjima gradjana i fondacijama, i Zakon o slobodnom pristupu informacijama, koji su u skladu sa najvisim evropskim standardima. No, u njihovoj primjeni se uocavaju problemi tako da se Zakon o slobodnom pristupu informacijama prakticno i ne primjenjuje. Uputstvom o primjeni Zakona o udruzenjima gradjana i fondacijama, primjena ovog Zakona je krajnje iskomplikovana i birokratizovana, tako da konstatujemo redukovanje slobode udruzivanja sto je veoma zabrinjavajuce.

Visoki predstavnici u takvim okolnostima preduzeli su niz mjera s zakonskom snagom kako bi se potakao reformski kurs, ojacala sredisnja vlast i onemogucile zloupotrebe vladajucih struktura. Brojni funkcioneri su skinuti sa polozaja i uklonjeni iz politickog zivota. Volfgang Petric je nastojao razviti sa Alijansom partnerstvo u akciji sto je i donijelo izvjesne rezultate. Njegov nasljednik Pedi Esdaun ne vodi prevec racuna o partnerstvu vec je donio, uz ostalo, mjere za racionalizaciju vlasti u kantonima, snazenje odgovornosti drzavnih sluzbenika i suzen je imunitet politicara na vlasti. Ohrabruju napori na ovladavanju granicama BiH. Ocito je da BiH ulazi u kljucni period u kojem ce se morati u kratkom periodu izvesti bitne, pa i bolne reforme. Akuelna politicka situacija i izborni rezultati otvaraju novi protor za intervencionizam visokog predstavnika sto  fakticki znaci preteznost protektorstva na ustrb stimulacije odgovornog djelovanja demokratski uspostavljene vlasti.            

Petog oktobra 2002. godine u Bosni i Hercegovini odrzani su izbori za poslanike Predstavnickog doma Parlamentarne skupstine BiH, clanove Predsjednistva BiH, poslanike Narodne skupstine Republike Srpske, predsjednika i potpredsjednika RS, poslanike Predstavnickog doma Parlamenta Federacije BiH, predstavnike u kantonalnim skupstinama i Opstinskom vijecu Zepce. Od oko 2,4 miliona registrovanih biraca na izbore je izaslo oko 54 odsto sto je najmanji odziv na izbore poslije rata. U Federaciji BiH je glasalo oko 800.000 gradjana ili oko 56 odsto odsto, a u Republici Srpskoj odzvalo se oko 440.000 biraca ili oko 52 odsto. Za glasanje u odsustvu bilo je registrovano preko 170.000 gradjana a na biralista ih je izaslo svega oko 50.000 ili 27 odsto. Ocito je da kod izbjeglica i raseljenika slabi interes za glasanje u svojim predratnim sredinama, ali i da nije bilo adekvatne predizborne animacije te kategorije biraca od vlasti i diplomatskih predstavnistava.

Koalicija nevladinih organizacija "Izbori 2002", koja je okupila 119 asocijacija iz cijele zemlje, vodila je nestranacku kampanju za fer, slobodne i demokratske izbore motivacijom gradjana da ucestvuju u izbornom procesu, edukacijom biraca i promocijom Izbornog zakona, organizovanjem preko 100 javnih debata u svim vecim mjestima u BiH, realizacijom izborne pjesme, letaka i plakata pod geslom "Misli svojom glavom", press-konferencijama i reagovanjem saopstenjima za javnost, te vrsila ispitivanje javnog mnijenja i monitoring kampanje politickih stranaka, medija i izbora. Helsinskom komitetu za ljudska prava u BiH pripala je sredisnja uloga u tim aktivnostima i njihovoj koordinaciji.

Koalicija je tokom predizborne kampanje i putem organizovanja javnih debata uocila smanjenu zainteresovanost gradjana da izadju na izbore, posebno kada je rijec o mladima, i pokusala je izvrsiti dodatnu animaciju birackog tijela upozoravajuci na opasnost od velike apstinencije. Generalno gledajuci, javne debate u organizaciji Koalicije su uspjesno realizovane i pokazale su se kao dobar model bez obzira na brojnost predizbornih skupova i emisija na temu izbora u elektronskim medijima.

Reagujuci na predizbornu kampanju, Koalicija NVO "Izbori 2002" je u zajednickom saopstenju za javnost sa Helsinskim komitetom za ljudska prava u BiH - 02. oktobra ukazala na jedan broj incidenata i ekscesa u reziji onih politickih snaga koje imaju za cilj stvaranje atmosfere straha i medjuetnicke napetosti s krajnjom namjerom da se dovede do homogenizacije biraca na etnickoj osnovi i njihovog opredjeljivanja za ekstremne nacionalisticke opcije. Bilo je i fizickih napada na kandidate, prijetnji i nacionalistickih ispada. I u ovoj prilici su na meti bili povratnici posebno Bosnjaci u RS, bilo je i nacifasistickih ispada. No, Koalicija i Helsinski komitet su ocijenili da ovi incidenti nisu ozbiljnije ugrozili regularnost kampanje niti su zaprijetili regularnosti izbora.

Koalicija i Helsinski komitet ukazali su da je predizborna kampanja protekla u atmosferi pokusaja velikog broja aktera da diskredituju svoje rivale i da na toj osnovi pridobiju birace. Kampanja je ocjenjena prljavom zbog niskih udaraca, huskackog rjecnika i jezika mrznje cime se zeljela steci prednost nad konkurentima a time je samo izazvana zbunjenost, ogorcenost i odbojnost kod gradjana kod kojih je bila primjetna nezainteresovanost za predizbornu kampanju, sto ce se odraziti i na odziv na izbore. U takvim okolnostima programi stranaka su ostali sasvim u drugom planu. Mada je u istupima vodja stranaka i stranackih kandidata u debatama i medijima bila zastupljena problematika koja interesuje gradjane (ekonomski oporavak zemlje, zaposljavanje, obrazovanje, priblizavanje evropskim integracijama), prevladavala je retorika nad kompetentnoscu kandidata i utemeljenosti njihovih programa.    

Posebno je ukazano na nedopustenu upletenost tajnih sluzbi u dnevnu politiku i implicitno njihovu involviranost u izbornu kampanju. Suprotno principu odvojenosti crkve od drzave, jedan broj vjerskih sluzbenika, ukljucivsi i lidere religijskih zajednica, direktno se angazovao na promovisanju pojednih stranaka i to onih sa nacionalnim predznakom. Stranke u Republici Srpskoj su se redom udvarale Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je opet pokazala posebnu naklonost prema Srpskoj demokratskoj stranci. Rijaset Islamske zajednice je zabranio politicku agitaciju u dzamijama i drugim vjerskim objektima i to kada je uveliko trajala animacija vjernika za glasanje u korist Stranke demokratske akcije. I sam reisu-l-ulema Mustafa ef. Ceric bio je neposredno angazovan u tom smjeru sto je izazvalo negodovanje demokratske javnosti. Svecenici Rimokatolicke crkve, posebno u Hercegovini, aktivirali su se u korist koalicije koju je predvodila Hrvatska demokratska zajednica. Nadbiskupu vrhbosanskom kardinalu Vinku Puljicu zamjereno je da je direktno agitovao za Hrvatsku demokratsku zajednicu tvrdeci da hrvatski kadrovi iz Demokratske alijanse za promjene u vlasti ne uzivaju podrsku Hrvata.       

Tokom predizborne kampanje bilo je zloupotrebe djece i krsenja njihovog ljudskog prava da ne smiju biti manipulisani u politicke svrhe. Koalicija je upozorila da je dovodjenje djece na politicke skupove krsenje Konvencije UN o pravima djeteta.

Kako je ocijenjeno u zajednickom saopstenju Koalicije NVO i Helsinskog komiteta, elektronski mediji su, s rijetkim izuzecima, korektno pratili tok kampanje pridrzavajuci se odredaba Kodeksa kojeg je usvojila Regulatorna agencija za komunikacije. Radio i televizijske stanice su nastojale da daju jednak i izbalansiran tretman ucesnicima izbora, ali je bila vidljiva nekompetentnost novinara i voditelja predizbornih emisija, posebno kada je rijec o lokalnim RTV stanicama. No, prenosenje saopstenja politickih partija i izvjestaja sa konferencija za novinare, uz prilicno nedinamicne dijaloske emisije, nisu mogle dovoljno motivisati birace i zainteresovati ih za aktivnije ucesce u kreiranju opredjeljenja za koja ce se zalagati buduci akteri politickog zivota zemlje.

Pisani mediji, uz malobrojne izuzetke, svrstali su se iza odredjenih politickih stranaka i lidera, a da nisu javno deklarisali takvo opredjeljenje, ne ostavljajuci mogucnost biracima da na osnovu objektivno prezentiranih platformi i nepristrasno predstavljenih kandidata izvrse svoj izbor. Samoregulacija u oblasti pisanih medija pokazala je u toku ove kampanje sve svoje nedostatke.

Na dan izbora 5. oktobra 120 posmatraca Koalicije nevladinih organizacija "Izbori 2002" obisli su oko 500 birackih mjesta (od 4.106) ili nesto vise od 12 odsto biralista. Uoceno je da je osnovni problem neazurnost glasackih spiskova. Veliki broj gradjana, oko 2 odsto, nije uveden u biracke spiskove cime nisu mogli ostvariti pravo glasanja za sto snose odgovornost i organi vlasti, posebno opstinski.

Inace, rad birackih odbora u najvecem broju slucajeva bio je korektan i profesionalan. No, bilo je slucajeva da je manja grupa gradjana glasala za cijelo selo, pokusaja glasanja bez dokumenata i na vise glasackih mjesta, pomaganja pri glasanju od strane predsjednika i clanova birackih odbora, sugerisanja da se glasa za odredjenu stranku, narusavanja tajnosti glasanja zbog lose postavljenih paravana, nekorektnosti prema monitorima NVO, nestrucnosti u birackim odborima, nepotrebnih guzvi koje su iritirale gradjane ili ih odvracale od glasanja.

Koalicija NVO "Izbori 2002" je ocijenila u saopstenju za javnost 7. oktobra da su izbori bili fer i demokratski i da uocene slabosti nisu bitnije uticale na izborne rezultate.

Pokazana je sposobnost Bosne i Hercegovine da organizuje izbore uz pomoc i logicnu odgovornost medjunarodne mirovne misije u okviru njenog mandata u BiH, ali  jos uvijek u uslovima koji ne garantuju optimalne uslove demokratskog izjasnjavanja, a tu se prije svega radi o (ne)dostupnosti izbjeglih i raseljenih gradjana i manjinskih (povratnickih) grupacija ostvarivanju svog  birackog prava.

Izborna Komisija BiH u osnovi je dobro obavila zadacu i stvorila uslove da se izbori mogu ocijeniti fer, demokratskim i slobodnim. Bolja koordinacija sa opstinskim komisijama, birackim odborima, organima vlasti, nevladinim organizacijama, gradjanima i medijima mogla je doprinijeti masovnijem odzivu biraca na izbore i kvalitetnijim uslovima za izjasnjavanje na sam dan izbora. Na izlazak na izbore moglo je uticati i to sto je greskom u Izbornoj komisiji doslo do potrebe ponovnog stampanja velikog broja glasackih listica sto nije samo problem finansijske naravi.  

Medjunarodna mirovna misija u BiH i njeni kljucni faktori (OSCE, OHR, SFOR, IPTF)  dali su tokom izbora neposrednu i diskretnu podrsku demokratskom stasavanju bosanskohercegovacke drzave u skladu sa svojim mandatima. Dio diplomatskog korpusa u BiH odredjenije je stavio do znanja kakav bi ishod bio po njihovoj volji. 

Mediji  sve vise sebe dozivljavaju bitnim subjektom izbornog procesa i njegovih posljedica, pri cemu njihovo ponasanje odredjuje najprije ekonomska situacija i u tom kontekstu politicka moc nad njima. Neki od tzv. nezavisnih medija izgubili su tu nesvrstanu nevinost, a da o tome nisu predhodno ili naknadno decidno obavijestili javnost, sto bi bio i demokratski cin.     

Izbori su pokazali da se politicke stranke navikavaju na demokratsku proceduru, doduse, vise razvijenijim pravnim uredjenjem izbornog procesa, nego li sopstvenom demokratskom spoznajom. No, borba za dolazak, opstanak ili povratak na vlast vodjena je svim dostupnim sredstvima, pri cemu nije u bila u prvom planu programska argumentacija, vec nastojanje da se izborni suparnici diskvalifikuju na bilo koji nacin.

Posebno zabrinjava insistiranje na elementima koji provociraju medjunacionalnu i medjuentitetsku netrpeljivost s ratnim prizivom, jer to nije samo izborno nadmetanje vec i poruka koja traje u politickom promisljanju biraca i njihovom ponasanju u odnosu na drzavu BiH kao medjunarodno-pravno priznat okvir za njihov glas.

Vjerski osjecaji i autoritet vjerskih starjesina i ovog puta su naglaseno zloupotrebljavani u korist promidzbe nacionalnih stranaka sto je u izbore unijelo jaku notu klerikalizma sto je suprotno odrzavanju principa odvojenosti crkve od drzave.            

Gradjani su od stranaka i politicara tretirani kao objekat, puka glasacka masina, a ne subjekt politickog zivota zbog kojeg stranke i politicari postoje. Malo je bilo konkretnih i animirajucih programa koji su mogli privuci gradjane sto se osjetilo i u njihovoj pasivnosti u izbornom procesu.

Pojedine stranke i lideri, neki javni radnici i mediji sebi su dozvolili ruzenje gradjana koji nisu glasali pozivajuci se u tom smislu na neku njihovu obavezu. Glasanje je iskljucivo pravo i nikako nije obaveza, te gradjanin s tom opcijom ima pravo da raspolaze kako hoce. Oni koji kritikuju gradjane istodobno zanemaruju svoju neuspjeh u animiranju glasaca, zaboravljaju na (ne)kvalitet svog rada i zele odgovornost  prebacitit na anonimne gradjane ne poimajuci sustinu ljudskih prava i sloboda.

Depresivna drustvena situacija posebno dekurazira mlade kao logikom stvari najvitalniji i najinventivniji element u svakom pogledu, pa i politickom i to je problem koji zasluzuje sasvim posebnu paznju.

Osjecaj besperspektivnosti u drzavi BiH kao odraz politickog, ekonomskog i socijalnog realiteta koji se projektovao na izborni proces i ishod izbora jeste povod i za pojedinacno i kolektivno (samo)propitivanje nevladinih organizacija. Analiza svog ucinka u usporedbi sa realnoscu koju su donijeli i izbori jeste preduslov za reorganizovanje i reprogramiranje djelatnosti NVO kako bi se ona dokazala kao stalno aktivan cinilac stvaranja drustvenog ambijenta u kojem gradjanin - kao pojedinac, i eventualno udruzen u razlicite asocijacije - od objekta postaje politicki subjekt ciji stav moraju respektovati politicari, kako oni na vlasti, tako i oni u opoziciji. U tom kontekstu buduci odnos prema mladim mora biti apsolutni prioritet. Koalicija NVO ocekuje daljnju podrsku i pomoc medjunarodnih faktora koji bi takodje trebalo da preispitaju svoj dio uloge i odgovornosti za stanje u Bosni i Hercegovini i njenu perspektivu.

Koalicija NVO "Izbori 2002" i Helsinski komitet za ljudska prava u BiH sacinili su kompletan zajednicki analiticki izvjestaj o oktobarskim izborima koji je dostupan na internetu: www.bh-hchr.org

Mirovna misija i ljudska prava

Mirovni sporazum za BiH snazno je istakao podrucje ljudskih prava kao bitno za poratnu normalizaciju zemlje, vracanja povjerenja medju narodima i gradjanima i demokratsku transformaciju drzave. Svi glavni medjunarodni dokumenti o ljudskim pravima i slobodama covjeka sastavni su dio Ustava BiH i kao takvi obavezujuci. Ustanovljena je Komisija za ljudska prava u BiH, sastavljena od ombudsmena i Doma za ljudska prava, sa odlucujucim medjunarodnim uticajem u tim organima. Posebno je izdvojen znacaj prava na povratak oko 2,3 miliona izbjeglih i raseljenih gradjana cemu je posvecen i poseban aneks Dejtonskog sporazuma i ustanovljena Komisija za pitanja povrata imovine izbjeglica i raseljenih lica cije su odluke konacne i obavezujuce kao i slucaju Doma za ljudska prava.

Mirovna misija je u pocetku insistirala na vaznosti ljudskih prava i sloboda i poticala angazman u toj oblasti. Helsinski komitet za ljudska prava u BiH odigrao je pionirsku i odlucujucu ulogu u senzibiliranju drustva i medija za to podrucje, stvaranju svijesti o dalekoseznom znacaju borbe za prava i slobode covjeka i njihovu zastitu i oblikovanju atmosfere pritiska na organe vlasti da ostvaruju svoj dio odgovornosti i da budu kritikovani zbog neizvrsavanja svojih obaveza po odnosu ustava i medjunarodnih konvenicija iz sfere ljudskih prava.

Posljednja godina donijela je nazalost promjenu u ponasanju medjunarodnih faktora u BiH na temu ljudskih prava i sloboda relativizirajuci njihov znacaj i opravdanost insistiranja na njihovoj zastiti. Visoki predstavnik medjunarodne zajednice u BiH Pedi Esdaun kaze da mu ljudska prava nisu prioritet. Tvrdnjom da "smo u Bosni i Hercegovini izmislili novo pravo, pravo na povratak izbjeglih i raseljenih" Esdaun salje losu poruku. Prije svega, to pravo nije izmisljeno, vec je medju elementarnim pravima kako je to utvrdjeno i u civilnom dijelu Dejtonskog sporazuma za ciju je provedbu odgovoran upravo visoki predstavnik. Osim toga, time se hipertrofiraju rezultati povratka koji nisu takvi kakvim se zele prikazati. Kako je vec navedeno, povratnici su na udaru nacionalista i diskriminacije vlasti i mnogi najavlju odlazak iz mjesta povratka jer nemaju fizicke, politicke, ekonomske i socijalne sigurnosti. Mnogi povratnici su pokolebani u zelji da ostanu na predratnim adresama.

Do relativizacije zastite ljudskih prava i sloboda doslo je jos prosle godine, nakon organizovanja globalne antiteroristicke kampanje poslije mostruoznog napada na Menhetn i Pentagon. Redukcija covjekovih prava i sloboda i demokratskih institucija posebno u SAD ali i na Zapadu generalno pod firmom borbe protiv terorizma kao planetarne opasnosti uticala je na promjenu u drustvenoj klimi u svjetskim  relacijama kada je rijec o ljudskim pravima. Vecina gradjana pristaje na redukcije na tom polju iz straha za goli zivot cemu doprinose i propaganda vladajucih struktura i uticajnih medija o narastajucoj opasnosti od terorizma.

Vlasti u BiH su se promptno ukljucile u antiteroristicku alijansu predvodjenu SAD. No, organizacija koordinacije izmedju drzave i entiteta u tzv. antiteroristickom timu uz ucesce stranih faktora vec sama po sebi je sadrzavala opasnost vansistemskog djelovanja. To se pokazalo posebno u slucaju "alzirska grupa". Odluka Doma za ljudska prava BiH u tom predmetu donesena je tijesnom razlikom sto svjedoci da su se ljudska prava, bez obzira na svoju argumentaciju, nasla pod ogromnim politickim pritiskom. Bilo je ocito da je mirovna misija u BiH podijeljena na ovom pitanju. Ombudusmen i Dom za ljudska BiH prava reagovali su od pocetka visokokvalitetno na liniji svojih odgovornosti i ovlastenja. U misiji UN doslo je do raskola na tu temu. SFOR se sasma stavio u sluzbu interesa SAD u ovom slucaju. Ured visokog predstavnika i ambasadori evropskih zemalja nisu izrazili javnu podrsku Helsinskom komitetu za ljudska prava u BiH uprkos faktu da su svi kljucni svjetski autoriteti za podrucje ljudskih prava podrzali bh. Helsinski komitet koji je na kraju dobio punu zadovoljstinu za svoje zalaganje odlukama Doma za ljudska prava. No, niko u vlastima odgovornim po odluci Doma za ljudska prava nije priznao svoj dio odgovornosti. Naprotiv, cinilo se sve da se relativizira ta obavezujuca i izvrsujuca odluka. 

Prije drame povodom "alzirske grupe" Helsinski komitet je upozorio na neosnovana sumnjicenja, prisluskivanja i pracenja, te nelegalna hapsenja i zadrzavanja na ispitivanjima od stranih faktora osumnjicenih za teroristicke namjere ili ucinke uz koristenje nedozvoljenih fizickih metoda. Osim "alzirske sestorke" svi ostali privedeni su pusteni. Studenta Dzevada Aletica iz Sarajeva pripadnici SFOR-a su priveli u jutranjim satima, uz prijetnju oruzjem njegovom ocu, ispitivali 20 sati da bi ga pustili uz izvinjenje.

SFOR drzi danima u pritvoru u svojoj bazi blizu Tuzle Sabahudina Fiuljanina a da pri tom nije omoguceno rodbini i njegovom advokatu da se sretnu s njim. SFOR se poziva na odredbe Dejtonskog sporazuma zanemarujuci pozitivne propise zemlje u kojoj su i medjunarodne konvencije koje regulisu ove situacije. Nijedan organ vlasti u BiH bez obzira na molbe porodice i zahtjeve advokata nije se istinski angazovao u zastiti njegovih prava sto je nuzno bez obzira koja je moguca njegova krivica. Tek poslije intervencije Amnesty International-a, mjesec dana nakon sto je pritvoren, Fiuljaninu je dozvoljen polusatni susret sa advokatom, ali ne u cetiri oka kako je predvidjeno medjunarodnim konvencijama. Susret advokata i klijenta pripadnici SFOR-a snimili su na audio i video kasetu.

Ohrabruje sto su mediji i grupa gradjana Sarajeva digli glas protiv oduke IPTF unutar misije UN u BiH da se uskrati dozvola za rad devetnaestorici specijalaca Ministarstva unutrasnjih poslova Kantona Sarajevo zbog slucaja "Zujevina",a u kojem su optuzeni za neovlastenu upotrebu sile. IPTF je time narusio princip pretpostavke nevinosti i prejudicirao krivicu sto je svojevrstan pritisak na sud pred kojim se odvija proces. Takodje time se sugerise kolektivna krivica naspram pricipa individualne odgovornosti, a prekrseno je vise domacih pozitivnih propisa. Dakle, i u ovom slucaju se radi o krsenju Evropske konvencije o zastiti ljudskih prava i sloboda i Dejtonskog sporazuma.

Proces decertifikacije policajaca je dio mjera koje se preduzimaju kako bi se policija transformisala u modernu civilnu sluzbu koja djeluje u skladu sa najvisim medjunarodnim standardima. Ovaj proces pretpostavlja decertifikaciju policajaca bez odredjene strucne spreme, onih koji su odgovorni za zlocine u toku rata kao i  pocinitelje krivicnih djela i teskih disciplinskih prekrsaja.

Helsinski komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini smatra ovaj proces opravdanim ali ocjenjuje da su u proceduri ucinjeni propusti sa stanovista zastite ljudskih prava jednom broju policajaca koji su izgubili pravo na rad u policiji. Ovdje se prije svega misli na pravo na fer postupak koji nije ispostovan jer nisu saslusani otpusteni policajci, a neki od njih nisu upuceni na efektivni pravni lijek.

Tek ove godine uspostavljena je mogucnost zalbe u drugostepenom postupku na odluke visokog komesara IPTF kojima se pojedincima uskracuje pravo na rad a na sto je ranije upozorio Helsinski komitet za ljudska prava u BiH. Inace, se postavlja problem odluka visokog predstavnika kojima se trajno zabranjuje rad odgovornim u vlasti ili bavljenje politikom ili drugim poslovima jer time je ugrozeno osnovno pravo covjeka da radi bez obzira kakav je njegov grijeh.

Posebno je bolno sto je misija UN tek sada, i pored brojnih upozorenja ukljucujuci i ona iz Helsinskog komiteta za ljudska prava u BiH, djelimicno priznala ukljucenost pripadnika IPTF u poslove prostitucije u BiH i rusenja ljudskih prava u ovoj sferi, mada nije priznato neposredno ucesce pripadnika medjunarodne policije u trgovini ljudima. Iz vise izvora ima naznaka da je bilo i toga kao i ucesca pripadnika medjunarodne mirovne misije u organizovanom kriminalu. Umijesanost pripadnika IPTF-a u trgovinu zenama i organizovanu prostituciju potvrdile su i druge medjunarodne organizacije koje se bave ljudskim pravima.       

Sva ponasanja medjunarodne zajednice koja su bila suprotna odredbama Dejtonskog mirovnog sporazuma nisu naisla na reakcije domacih vlasti koje su se ponasale podanicki, cime su saucestvovale kako u krsenju Dejtonskog mirovnog sporazuma, tako i u nepostivanju ljudskih prava i sloboda.

Zakljucak

U 2002. godini nije ucinjen napredak u zastiti ljudskih prava i sloboda u Bosni i Hercegovini i kada se radi o odgovornosti vlasti na svim nivoima drzavne organizacije i medjunarodnoj mirovnoj misiji. Naprotiv, pojacan je pritisak nacionalista u sprezi sa kriminalcima na najosjetljivije kategorije gradjana - manjinske povratnicke grupacije, uz toleranciju lokalnih vlasti koje time potvrdjuju svoje ucesce u odrzavanju etnicke podjele BiH i tenzija medju nacionalnim i vjerskim zajednicama.

Nekonzistentno i neefikasno djelovanje domacih i stranih faktora vlasti u BiH - ukljucivsi kao posebno indikativno nehapsenje kljucnih optuzenika za ratne zlocine i tolerisanje nasilja nad povratnicima i diskriminacije prema njima u razlicitim vidovima - uticalo je na pogorsanje ukupne politicke i drustvene klime koja asocira na predratno stanje s agresivnim istupima nacifasisticke i hegemonisticke naravi, posebno u Republici Srpskoj.

Odgovorni u vjerskim zajednicama su pretezno djelovali kao politicki a ne kao religijski faktor, doprinoseci tako podsticanju vjersko - nacionalne i ideoloske netrpeljivosti umjesto radu na povratku toleranciji i pomirenju. Toj depresirajucoj i konfrotirajucoj drustvenoj atmosferi doprinijeli su i mediji koji pod politickom kontrolom i gotovo sve takozvane nezavisne novine koje su se poistovjetile s izbornim interesima pojedinih stranaka i njihovih vodja kompromitujuci poziciju objektivnih informatora i komentatora politicke zbilje u BiH s refleksom i na poziciju ljudskih prava u zemlji.   

Neizlazak gotovo polovine biraca na izbore i izborni rezultati jezgrovit su komentar gradjana na kvalitet vlasti i mirovnog procesa pod medjunarodnim vodjstvom sedam godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Parizu. Izborna pobjeda nacionalnih stranaka govori o zilavosti (pred)ratnih hegemonistickih projekata ciju punu reafirmaciju sprijecava samo strah od medjunarodne represije.

Slab ucinak u mirovnom procesu na kljucnim pravcima ostvarenja Dejtonskog sporazuma (neuspostavljanje ustavnopravnog poretka, djelimican i nesiguran povratak, nehapsenje ratnih zlocinaca, kontradikcije i promasaji u reformskim zahvatima na kljucnim podrucjima); neuredjeni odnosi sa susjednim drzavam iz kojih i dalje stizu negativne poruke spram opstojnosti drzave BiH; medjunarodna atmosfera nakon 11. septembra koja, umjesto da potakne puni angazman na zastiti ljudskih prava, vodi njihovoj relativizaciji i degradaciji njihove zastite - produkuju negativan kontekst za generalnu poziciju ljudskih prava i covjekovih sloboda u BiH.

U takvoj situaciji, kadrovska, organizaciona, programsko - operativna i finansijska konsolidacija Helsinskog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini je od primarnog znacaja, ne samo za samu tu asocijaciju, vec i buducu poziciju ljudskih prava i sloboda i njihove zastite na prostoru bosanskohercegovacke drzave. 

Broj: 27-12/2002 

▲ na vrh