IZVJESTAJ O STANJU LJUDSKIH
PRAVA
U BOSNI I HERCEGOVINI
(analiza za period januar - decembar 2002.)
Izmjenama
i dopunama ustava Republike Srpske i Federacije BiH dijelom su
provedene odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti
(ravnopravnosti) sva tri naroda (Bosnjaci, Srbi i Hrvati) na
cijeloj teritoriji drzave. Ustavne promjene, pogotovo kada je
rijec o RS, nisu rezultat politickog sazrijevanja i
dobrovoljnog pristajanja na supremaciju Ustava BiH, vec prije
svega intervencije medjunarodnih autoriteta. Tako su ustavne
izmjene izvrsene kombinacijom odluka entitetskih skupstina i
nametanjem dijela amandmana od visokog predstavnika. U RS je
dio izmjena pod vanjskim pritiskom izvrsen vanparlamentarnim
dogovorom najuticajnijih stranaka. Ustavna revizija jos nije
zavrsena jer tek treba da uslijedi konacna verifikacija
ustavnih promjena koje, uz ostalo, garantuju ucesce u vlasti
predstavnicima sva tri naroda u zakonodavnim, izvrsnim i
sudskim organima bez obzira na ishod izbora.
Ustavnim
izmjenama je ucinjen znacajan korak u konsolidaciji
politicko-pravnog poretka u zemlji kao i na formalnopravnom
garantovanju jednakosti pripadnicima svih naroda i
ravnopravnosti za sve gradjane. Eliminacija diskriminacije iz
najvisih zakonskih akata u entitetima jos nije nasla punu
refleksiju u praksi jer je i dalje na djelu diskriminatorski
odnos prema pojedincima i manjinskim grupacijama zbog
nacionalne, vjerske i politicke pripadnosti. Posebno su
ugrozene povratnicke manjinske etnicke grupacije. Krsenje
ljudskih prava i sloboda karakteristicno je za cijeli prostor
BiH i u nekim segmentima doslo je do eskalacije povreda
covjekovih prava i sloboda posebno na prostoru Republike
Srpske, ali i u Federaciji BiH. Demokratska alijansa za
promjene koja je imala vlast na nivou drzave BiH i Federacije
BiH nije pokazala ocekivanu osjetljivost za tematiku ljudskih
prava i sloboda, naprotiv.
Poseban
znacaj pridajemo cinjenici da je Bosna i Hercegovina
ratifikovala Rimski sporazum i bila medju prvih sezdeset
zemalja koje su pristupile ovom Sporazumu cime je osnovan
Medjunarodni krivicni sud sa sjedistem u Hagu.
Osnivanjem
ovog suda cini se vazan korak ka sprjecavanju i sankcionisanju
zlocina genocida, zlocina protiv covjecnosti i ratnih zlocina.
Ovim je uspostavljen mehanizam koji ce omoguciti provodjenje
vaznih konvencija Ujedinjenih Nacija ciji je cilj ocuvanje
mira i postovanje ljudskih prava.
Za
zaljenje je to sto su se Sjedinjene Americke Drzave
usprotivile stvaranju Medjunarodnog krivicnog suda i sto sada
vrse pritisak na vlade pojedinih zemalja, medju kojima je i
Bosna i Hercegovina, kako bi se obezbijedila nekaznjivost
gradjana SAD.
Politicku
i pravno - sigurnosnu situaciju u BiH, i narocito u RS,
opterecuje i fakat da jos nisu uhapseni optuzenici
Medjunarodnog tribunala u Hagu Radovan Karadzic i Ratko
Mladic. Domace i medjunarodne vlasti ne reaguju adekvatno na
djelovanje nacifasistickih organizacija i pojedinaca. Posebno
su agresivni pripadnici Ravnogorskog cetnickog pokreta
(cetnici su srpski nacifasisti - op.r.), a tokom izbora bilo
je i demonstriranja ustaskih aspiracija (ustase su hrvatski
nacifasisti - op.r.). Primjetna je i radikalizacija medju
islamistima u BiH.
Recidivi
rata ogledaju se i u rezultatima opstih izbora koje je po prvi
put, uglavnom uspjesno, organizovala domaca vlast uz
medjunarodni nadzor i angazman nevladinih organizacija.
Nacionalne stranke (bosnjacka Stranka demokratske akcije,
Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica)
ponovo su dobile najvise glasova, dok je pravi debakl
dozivjela Socijaldemokratska partija koja je prije dvije
godine bila najjaca stranka na razini drzave i predvodila
Demokratsku alijansu za promjene. Veliki broj glasaca nije
izasao na izbore sto svjedoci o rezignaciji gradjana koji su
stekli utisak da stvarnog napretka u zemlji ne moze biti jer
nema solidne demokratske alternative nacionalnim strankama,
cija je pozicija ojacana upravo zbog biracke apstinencije.
Gradjani su nezadovoljni i ucinkom medjunarodne mirovne misije
u BiH koja ne postize ocekivane rezultate na kljucnim pravcima
mirovnog procesa - hapsenje ratnih zlocinaca, masovan i odrziv
povratak, ekonomska transformacija, reforme pravosudnog
sistema, vojske, policije i obrazovanja. Naravno, za sve to je
odgovorna i domaca u znatnoj mjeri nekompententna i
neodgovorna vlast koja otvara dodatni prostor za intervenciju
medjunarodnih faktora.
Na
poziciji visokog predstavnika medjunarodne zajednice u BiH
Volfganga Petrica zamjenio je Pedi Esdaun. Petric je
promovisao politku partnerstva sa domacom vlascu dok Esdaun na
startu svog mandata pokazuje sklonost ka naredbodavnoj opciji.
Na
medjunarodnom planu, prijem Bosne i Hercegovine u Vijece
Evrope otvara perspektivu, uz ostalo, za dalju afirmaciju i
zastitu ljudskih prava i sloboda.
Odnosi BiH sa susjednim zemljama jos su daleko od pune
i uzajamno potrebne normalizacije. Iz Savezne Republike
Jugoslavije opetovane su pretenzije za podjelu BiH i
prikljucenje RS Srbiji kao kompenzacija za Kosovo izrecene od
predsjednika SRJ Vojislava Kostunice i premijera Srbije Zorana
Djindjica. Njihov demanti dovodjenja u pitanje opstojnosti
drzave BiH je neuvjerljiv, mada je napokon parlament SRJ
ratifikovao Dejtonski sporazum, sto podrazumijeva potvrdu
uzajamnog priznavanja drzava Bosne i Hercegovine, Savezne
Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske. I Hrvatska Vlada
premijera Ivica Racana ne dokazuje zelju za optimalno
uredjenje medjusobnih odnosa uz demonstriranje paternalizma
prema BiH, za razliku od predsjednika RH Stjepana Mesica koji
je za punu afirmaciju BiH kao drzave i za optimalne
dobrosusjedske odnose Hrvatske i BiH.
Posebno
brine sto slabi angazman medjunarodnih faktora u BiH na
podrucju ljudskih prava i sloboda i relativizira se potreba
njihove zastite bez izuzetka. Sada se forsira teza da u BiH
najprije treba uvesti red i zakon a potom demokratiju i
brinuti o pravima i slobodama covjeka, kao da te tri stvari
nisu u najuzoj vezi. Nakon monstruoznog teroristickog napada
na Njujork i Vasington doslo je do pristajanja na redukciju
ljudskih prava i sloboda u SAD ali i drugdje na Zapadu, sto
ima svoj refleks i u BiH. To je posebno doslo do izrazaja u
slucaju deportacije takozvane alzirske grupe. Dom za ljudska
prava BiH donio je odluku kojom je utvrdjeno da su Federacija
BiH i drzava BiH prekrsile zagarantovana prava tih ljudi
nelegalnim oduzimanjem drzavljanstava i protjerivanjem i
predajom SAD bez ispravne sudske procedure i bez obzira na
mogucnost da budu izlozeni smrtnoj kazni. U ovom slucaju je
prekrsen i princip pretpostavke nevinosti. Dom je o
ovom slucaju donio niz odluka medju kojima je i obaveza
organa vlasti na isplatu odstete porodicama deportovanih i
osiguranje advokata s priznatom praksom radi zastite prava
Hadz Budelaa, Bumediena Lakhdara, Mohameda Neshile i Sabera
Lahmara koji su deportovani na Kubu. Helsinski komitet za
ljudska prava u BiH pozdravio je ovu odluku Doma za ljudska
prava isticuci da se pokazalo da i na prostoru drzave BiH
postoje djelotvorni mehanizmi zastite i ljudskih prava na
principu univerzalnosti. Ovim odlukama Helsinski komitet za
ljudska prava u BiH je dobio punu satisfakciju.
Zbog
svog angazmana u slucaju "alzirska grupa" Helsinski
komitet za ljudska prava u BiH i posebno njegovo vodjstvo bili
su izlozeni zestokim, pa i beskrupuloznim napadima od domacih
i stranih faktora na potpuno neprincipijelnoj i
neargumentovanoj osnovi uprkos u vise navrata u javnosti
plasiranoj argumentaciji uz strucno obrazlozenje stavova
Komiteta na tu temu. U atake na Helsinski komitet ukljucio se
i dio medija. Upravni odbor Helsinskog komiteta za ljudska
prava konstatovao je da je prestalo clanstvo Slavi Kukicu koji
je bio clan UO, a sasma neargumentovano kritikovao rad
rukovodstva Komiteta i podnio ostavku sluzeci se pausalnim
ocjenama bez uporista u dokumentima koja stite ljudska prava i
slobode i principima na kojem radi Komitet. Generalni sekretar
Helsinskog komiteta Branko Todorovic smjenjen je od UO sa te
funkcije jer u ovom slucaju
nije djelovao u skladu sa programskim nacelima i
Statutom Helsinskog komiteta. Tako nije uspio pokusaj
razbijanja Komiteta.
Helsinski
komitet za ljudska prava u BiH na vanrednom i potom redovnom
zasjedanju svoje Skupstine dao je punu podrsku vecini u
Upravnom odboru i predsjedniku
Srdjanu Dizdarevicu za djelovanje u slucaju "alzirska
grupa".
Helsinski
komitet za ljudska prava u BiH djelovao je u ovoj godini pod
pritiskom i u vrlo teskim okolnostima zbog slucaja
"alzirska grupa", nemogucnosti da se dodje do
kandidata za novog predsjednika Komiteta i smanjene
finansijske podrske medjunarodnih faktora. Mada se to odrazilo
na rad Komiteta, Upravni odbor je s vrsiocem duznosti
predsjednika Enverom Murgicem na celu uspijevao odrzati
kontinuitet djelovanja Helsinskog komiteta za ljudska prava u
BiH, kojem predstoji period konsolidacije.
Ratni zlocini i nestali
Sudjenje
bivsem predsjedniku Srbije i Savezne Republike Jugoslavije
Slobodanu Milosevicu za ratne zlocine pocinjene na Kosovu i
Hrvatskoj i za genocid u Bosni i Hercegovini je najznacajniji
proces za mandat Medjunarodnog tribunala u Hagu i za ukupan
ucinak ovog suda u kaznjavanju najodgovornijh za masovne
zlocine. Aktuelne vlasti u SRJ ne saradjuju sa tuzilastvom
Haskog tribunala pogotovo kada je rijec o dostupnosti
relevatnih dokumenata sto ometa saznanje pune istine o
odgovornosti Milosevica. Medjunarodni autoriteti ne koriste u
potrebnoj mjeri svoju moc i uticaj da privole SRJ na punu
saradnju sa Haskim sudom. Sa druge strane ocito je da
Milosevic (mada se formalno sam brani uz pomoc
"prijatelja Suda") ima snaznu obavjestajnu pomoc i
druge vrste podrske iz Beograda ukljucujuci advokatske
savjete. Za BiH je bitna puna istina o ulozi Milosevica u
agresiji na ovu zemlju sa
stanovista individualne odgovornosti, ali i zbog BiH protiv
SRJ za agresiju i genocid u procesu pred Medjunarodnim sudom
pravde u Hagu.
Vlasti
u Republici Srpskoj i dalje odbijaju saradnju sa Haskim
tribunalom nehapsenjem Radovana Karadzica koji i dalje izmice
pravdi kao i Ratko Mladic.
Vlada
u Hrvatskoj takodje relativizira saradnju sa Haskim tribunalom
sto se posebno pokazalo u vezi s optuzbama protiv generala
Janka Bobetka i Ante Gotovine. A njih dvojica su vazni akteri
i za rasvjetljavanje uloge Hrvatske u BiH tokom rata.
Bosanski
Srbin Milorad Krnojelac osudjen je od Medjunarodnog tribunala
u Hagu u prvom stepenu na sedam i po godina zatvora za zlocine
protiv covjecnosti i ratne zlocine nad Bosnjacima nezakonito
zatvorenim u Kazneno-popravnom domu u Foci, mada je tuzilac
trazio kaznu od 25 godina zatvora. Krnojelac nije izrazio
nikakavo kajanje niti zaljenje zbog ucinjenih zlocina.
Mitar
Vasiljevic, bosanski Srbin, osudjen je od Haskog tribunala na
20 godina zatvora zbog sudjelovanja u ubistvu grupe Bosnjaka
tokom rata. Istodobno, on je oslobodjen odgovornosti za smrt i
stradanja vise od 60 Bosnjaka, uglavnom zena, djece i staraca,
koji su zivi spaljeni u jednoj napustenoj kuci u Visegradu.
Tuzilac Dermot Grum (Dermoth Groome) razocaran je presudom, a
udruzenje Bosnjakinja zrtava rata izrazilo je ogorcenje zbog
tako niske kazne za Vasiljevica.
Zbog
zlostavljanja Bosnjaka i Hrvata na podrucju Bosanskog Samca na
pet godina zatvora osudjen je od Haskog tribunala bosanski
Srbin Milan Simic. On je priznao krivicu za mucenje kao zlocin
protiv covjecnosti, a zauzvrat Tuzilastvo je odbacilo ostale
tacke optuznice koje su ga, zajedno sa jos trojicom lokalnih
srpskih mocnika, teretile za progon desetak hiljada Bosnjaka i
Hrvata iz Bosanskog Samca i Odzaka.
Sudjenje
bosanskom Hrvatu Tihomiru Blaskicu vraceno je na prvostepeno
vijece Haskog suda koje ga je osudilo na 45 godina zatvora po
liniji zapovjedne odgovornosti za ratne zlocine nad Bosnjacima
ukljucujuci i pokolj oko 100 Bosnjaka u Ahmicima.
Pred
Medjunarodnim tribunalom u Hagu pocelo je sudjenje bosanskim
Srbima Radoslavu Brdjaninu i Momiru Talicu optuzenim za
genocid nad Bosnjacima i Hrvatima na podrucju Bosanske Krajine
1992. godine.
Bivsa
predsjednica Republike Srpske Biljana Plavsic izjasnila se
krivom za zlocine protiv covjecnosti, promijenivsi tako
prvobitni iskaz, u okviru dogovora sa Tuzilastvom
Medjunarodnog tribunala u Hagu koje je prihvatilo da odustane
od ostalih tacaka optuznice protiv nje, medju kojima je i
optuzba za genocid. Plavsiceva, nekada jedna od najblizih
saradnica Radovana Karadzica, putem svojih branilaca je
porucila javnosti da u potpunosti i bezuslovno prihvata
odgovornost za svoja djela nadajuci se da ce to pruziti neku
utjehu nevinim bosnjackim, hrvatskim i srpskim ratnim zrtvama.
Plavsiceva je pozvala i druge lidere da preispitaju sebe i
svoje postupke uz nadu da ce njeno prihvatanje odgovornosti
pomoci njenom narodu "da prevazidje pogrom koji se
dogodio tokom protekle decenije, da se izmiri sa susjedima, te
da, naposlijetku, obnovi svoj ugled postovanog naroda".
Ovo priznanje imace posljedice i na procese Slobodanu
Milosevicu, Momcilu Krajisniku i drugim visokim srpskim
funkcionerima optuzenim za najteze zlocine pocinjene u BiH i
drugdje.
Bosanski
Srbin Momir Nikolic, optuzen za genocid i niz ratnih zlocina
izjasnio se pred Medjunarodnim tribunalom u Hagu da nije kriv.
Nikolic je bio sef bezbjednosti jedinice Vojske Republike
Srpske u cinu kapetana prve klase kada je izvrsen masakr nad
Bosnjacima u Srebrenci u julu 1995. godine.
Momcilo
Gruban zvani Ckalja, Srbin iz BiH, jedan od sefova strazara u
logoru Omarska kod Prijedora, izjasnio se pred Haskim sudom da
nije kriv za nezakonito zatvaranje civila, ubistva, mucenja,
silovanja i ponizavanja zatvorenika Bosnjaka i Hrvata.
Bivsi
komandir smjene u logoru Keraterm kod Prijedora bosanski Srbin
Dusan Fustar izjavio je pred Haskim sudom da se ne osjeca
krivim za ratne zlocine nad Bosnjacima i Hrvatima. U optuznici
se navodi da su ubistva i seksualna zlostavljanja bili
svakodnevna pojava u tom logoru.
Zbog
nedostatka dokaza Medjunarodni sud u Hagu povukao je optuznicu
protiv bosanskog Srbina Nenada Banovica koji je sa bratom
Predragom terecen za ratne zlocine nad Bosnjacima i Hrvatima
1992. godine u logoru Keraterm kod Prijedora.
Haski
tribunal je povukao optuznicu protiv bosanskog Hrvata Zorana
Marinica optuzenog za ratne zlocine ucinjene na podrucju
Busovace. Ovaj prvi slucaj povlacenja optuznice glavna
tuziteljica Karla del Ponte je obrazlozila time da je bila
prinudjena napraviti novu procjenu optuznica kako bi se bolje
iskoristila raspoloziva sredstva i vodili sudski procesi.
"Marinic je niskorangirani optuzenik i ne odgovara
strategiji glavne tuziteljice" - saopsteno je iz Haskog
suda. Del Ponte ce se koncentrisati na visoko rangirane
optuzenika a preostale prepustiti procesuiranju u njihovim
zemljama.
Americki
okruzni sudija u Atlanti odredio je odstetu od ukupno 140
miliona dolara za cetvoricu Bosnjaka za pretrpljena mucenja
koja je nad njima vrsio pripadnik Vojske Republike Srpske
Nikola Vuckovic. On se nije pojavio na sudu, a nakon rata
posto je dobio azil od SAD zivio je u predgradju Atlante.
Okruzni
sud u Banjoj Luci osudio je bosanskog Srbina Obrenka Sugica na
15 godina zatvora za ubistvo deset Bosnjaka u julu 1992.
godine. Utvrdjeno je da je ubistva Obrenko Sugic ucinio sam
ili sa svojim bratom Miladinom Sugicem koji je u bjekstvu. Ovo
je prva presuda u Republici Srpskoj za ubistva Bosnjaka od
strane Srba.
Dom
za ljudska prava BiH odbio je kao neutemeljenu apelaciju
bosanskog Srbina Milana
Hrvacevica osudjenog na 12 godina zatvora zbog zlocina protiv
civilnog stanovnistva. Rijec je o podmetanju vece kolicine
eksploziva pod dvije civilne zgrade u Sarajevu.
Vrhovni
sud Federacije BiH potvrdio je presudu Kantonalnog suda u
Sarajevu kojom je bosanski Srbin Dragan Stankovic osudjen na
deset godina zatvora zbog ratnog zlocina protiv civila. Rijec
je o silovanju Bosnjakinja.
Bosanskom
Hrvatu Tiboru Praji Vrhovni sud Federacije BiH povisio je
kaznu od godine dana, koju mu je izrekao Opcinski sud u
Travniku, na dvije i pol godine. Prajo je osudjen zbog ratnog
zlocina nad civilima koji je pocinio kao pripadnik Hrvatskog
vijeca obrane.
Vrhovni
sud Federacije BiH potvrdio je presudu Kantonalnog suda u
Sarajevu kojom je bosanski Srbin Miroslav Pandurevic
oslobodjen optuzbe da je pocinio zlocin protiv civilnog
stanovnistva. Optuznica je teretila Pandurevica da je ubio i
spalio jednu bosnjacku porodicu.
Bosanski
Srbin Goran Vasic osudjen je na cetiri i po godine zatvora
zbog ratnog zlocina nad ratnim zarobljenicima presudom
Kantonalnog suda u Sarajevu.
U
Kantonalnom sudu u Zenici pocelo je sudjenje bosanskom Hrvatu
Dominiku Ilijasevicu zbog optuzbe da je pocinio ratni zlocin
protiv civilnog stanovnistva u toku 1993. godine i pocetkom
1994. godine na podrucju Varesa, Stupnog dola i Kreseva.
Bosanskom
Srbinu Zarku Pandurevicu pocelo je sudjenje pred Kantonalnim
sudom u Sarajevu za ratni zlocin nad civilnim stanovnistvom u
sarajevskom naselju Grbavica tokom 1993. godine. Optuznica
Pandurevica tereti za silovanje dvije zene.
Kantonalni
sud u Sarajevu odlucilo je da se sudi u odsustvu Bosnjaku Seji
Kadicu optuzenom za ubistva pocinjena nad gradjanima koji nisu
bosnjacke nacionalnosti na podrucju Kazana. Jos uvijek nije
utvrdjeno koliko je Srba i pripadnika drugih nacionalnosti
ubijeno u rejonu Kazani gdje je teren veoma nepristupacan,
niti su kaznjeni svi odgovorni. Naime, u vrijeme vlasti
Stranke demokratske akcije Alije Izetbegovica zataskavani su
ovi zlocini mada je za njih vrh vlasti znao.
Zupanijski
sud u Karlovcu (Republika Hrvatska) osudio je na 20 godina
zatvora Bosnjaka Fikreta Abdica zbog ratnih zlocina pocinjenih
na podrucju Cazinske krajine (Bosna i Hercegovina) nad
civilima i ratnim zarobljenicima Bosnjacima. Abdic je bio clan
Predsjednistva BiH, ali je tokom rata na podrucju Cazinske
krajine formirao paradrzavnu tvorevinu "Autonomna oblast
Zapadna Bosna" i saradjivao sa predsjednikom Srbije
Slobodanom Milosevicem i predsjednikom Hrvatske Franjom
Tudjmanom. Optuznica je teretila Abdica za formiranje logora u
kojima su maltretirani i ubijani Bosnjaci koji nisu pristajali
na njegovu politiku diobe BiH.
Srbin
Nebojsa Ranisavljevic osudjen je na 15 godina zatvora od Viseg
suda u Bijelom Polju (Savezna Republika Jugoslavija) za
ucestvovanje u otmici 19 putnika iz voza. Tokom svjedocenja u
kojem su ucestvovali i funkcioneri Ministarstva unutrasnjih
poslova Srbije i Vojske Republike Srpske je potvrdjeno da je
tadasnje rukovodstvo Srbije i SRJ bilo upoznato sa pripremama
otmice u kojoj je ubijeno 16 Bosnjaka. Ranisavljevic je bio
pripadnik paravojne formacije Milana Lukica za koga se vjeruje
da zivi u Republici Srpskoj. Prema svjedocenju Ranisavljevica,
Lukic je ranio jednog zarobljenika pri pokusaju bijega i potom
ga zaklao bajonetom.
Bosnjaci
generali Sefer Halilovic, Mehmed Alagic i Enver
Hadzihasanovic, te pukovnik Amir Kubura pusteni su privremeno
na slobodu od Haskog tribunala. Njima se sudi po optuzbi za
ratne zlocine nad civilima. Tribunal je odbio zahtjev Momcila
Krajisnika, nekadasnjeg visokog funkcionera Srpske demokratske
stranke i clana Predsjednistva BiH, za privremeno pustanje na
slobodu. Krajisnik je optuzen po vise tacaka za ratne zlocine
u BiH. Odbijen je i zahtjev za privremeno pustanje na slobodu
bosanskom Srbinu Draganu Jokicu, bivsem nacelniku inzenjerije
u jednoj brigadi u Vojsci Republike Srpske. Na zajednickoj
optuznici Jokic je optuzen za ratne zlocine nad Bosnjacima iz
Srebrenice u julu 1992. godine. Nije odobreno privremeno
pustanje na slobodu ni Draganu Obrenovicu i Vidoju Blagojevicu
optuzenim u predmetu «Srebrenica».
Medjunarodni
tribunal u Hagu dostavio je pravosudnim organima u BiH 62
spisa o predmetima koje treba procesuirati u BiH
Vlasti
u Republici Srpskoj pokazale su spremnost za saradnju s Haskim
tribunalom samo u jednoj prilici dostavljajuci spis protiv 12
Srba osumnjicenih za krivicna djela ratnog zlocina protiv
stanovnistva 1992. Haski sud treba da odluci da li ce proces
protiv njih biti u Hagu ili u RS. Po prvi put se desilo da je
jedan bosanski Srbin prezentirao javnosti obimnu dokumentaciju
sa imenima Srba osumnjicenih za ratne zlocine i zrtava. Rijec
je o Miloradu Milakovicu iz Prijedora, inace predsjedniku
udruzenja privatnih poduzetnika Republike Srpske koji za
navedene zlocine optuzuje pripadnike srpske vojske. Milakovic
takodje tvrdi da da se 62 odsto prihoda prijedorske kuglane
daje za obezbjedjenje Radovana Karadzica.
Holandski
parlament je pokrenuo javnu istragu o masakru ucinjenom nad
Bosnjacima u julu 1995. godine na podrucju Srebrenice. Prema
nekim procjenama, ova istraga bi mogla omoguciti prezivjelim
Srebrenicanima da od Holandije zatraze odstetu, mada medju
njima ima i onih koji smatraju da odstetu treba traziti od UN.
Prije pokretanja javne istrage o genocidu u Srebrenici, Vlada
Kraljevine Holandije nacelu s premijerom Vimom Kokom podnijela
je kolektivnu ostavku iz moralnih razloga nakon objavljivanja
izvjestaja o odgovornosti holandskih vlasti za masakr Vojske
Republike Srpske nad Bosnjacima Srebrenice. Istim povodom
ostavku je podnio i generalpukovnik Advan Bal, komandant
oruzanih holandskih snaga.
Komisija
za trazenje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske
identifikovala je posmrtne ostatke osam Srba za koje tvrdi da
su ubijeni na teritoriji koja je u ratu bila pod kontrolom
Armije BiH.
Nestali
su i dalje bolna bosanskohercegovacka tema. Prema podacima
Drzavne komisije za trazenje nestalih lica u BiH od avgusta
ove godine, od 27.719 nestalih koji su bili na evidenciji, do
sada je ekshumirano oko 14.500 zrtava. Drzavna komisija je
ekshumirala oko 10.500 tijela, a istrazni tim Medjunarodnog
tribunala u Hagu oko 4.000. U ovoj godini otkrivene su brojne
masovne grobnice (22 ekshumacije na 60 lokacija) uglavnom sa
bosnjackim zrtvama (Kamenica kao najveca otkopana grobnica sa
preko 500 raskomadanih tijela Bosnjaka i Srebrenice, te na
podrucju Foce, Rogatice, Zvornika, Visegrada, Cajnica,
Berkovica, Kotor Varosi, Bihaca, Prijedora, Modrice, Orasja,
Dervente, Doboja, Brckog). Prvi put je vrsena ekshumacija u
susjednoj Republici Hrvatskoj na podrucju Slavonskog Broda. U
BiH su stigli ostaci zrtava iz Savezne Republike Jugoslavije
sa groblja u Sremskoj Mitrovici i to ostaci 93 zrtve s oznakom
N.N. Medju identifikovanim je 21 Bosnjak, a ostalo su zrtve iz
Hrvatske.
Zahvaljujuci
radu Medjunarodne komisije za nestale osobe u poteklih 12
mjeseci identifikovano je oko hiljadu tijela. No, jos uvijek
nije rijesen problem sahrane oko 1.550 tijela zrtava iz
istocne Bosne koja se nalaze u Komemorativnom centru u Tuzli.
Taj broj ce rasti, a nema zainteresovanih za dostojan pokop
zrtava zlocina.
Do
vrlo ruznih situacija dolazi izmedju komisija za trazenje
nestalih iz Republike Srpske i Federacije BiH kada je rijec o
sarajevskim grobljima. Iz RS insistiraju da je tokom rata
ubijen veliki broj Srba civila i da su kao N.N ili pod drugim
imenima sahranjeni na grobljima "Stadion" i
"Lav". No, u FBiH tvrde da je rijec o
manipulacijama, pa je onemoguceno iskopavanje jer tvrde da su
u grobovima na kojima insistiraju iz RS sahranjeni pripadnici
Armije BiH i civili. U FBiH isticu da su iz Komisije RS vrsili
iskopavanja na 15 lokacija u Sarajevu i da nista nisu nasli.
Kada
je rijec o krajnje amoralnim manipualcijama sa zrtvama rata,
posebno ogorcenje izazvao je izvjesatj Vlade Republike Srpske
premijera Mladena Ivanica u kojem je pokusana relativizacija
genocida ucinjenog nad Bosnjacima na podrucju Srebrenice u
julu 1995. godine kada je masakrirano najmanje 7.000 ljudi -
muskaraca djece, odraslih i staraca. Pokusaj da se drasticno
smanji broj ubijenih i prikaze djelovanje haskog optuzenika
komandanta Vojske RS Ratka Mladica gotovo kao humanitarno
izazvalo je zaprepascenje i ogorcenje u domacoj i
medjunarodnoj javnosti.
I
pored redovnog insistiranja i od strane Helsinskog komiteta za
ljudska prava, jos uvijek vlasti u BiH, posebno u RS, te u SRJ
ne pruzaju podatake za hiljade gradjana koji se vode zvanicno
kao nestali. Sef Medjunarodne komisije za trazenje nestalih
osoba za bivsu Jugoslaviju Gordon Bakon kaze da na tom
prostoru ima oko 40.000 nestalih, a da se od toga cak oko
30.000 odnosi na BiH. Inace, pitanje nestalih nije zakonski
regulisano na nivou BiH.
Povratak i povrat imovine
U
prvih osam mjeseci ove godine registrovano je 85.189 povrataka
(27.300 izbjeglica i 57.889 raseljenika) i uglavnom se radi o
takozvanom manjinskom povratku. Do 30. septembra 2002. godine
vratilo se ukupno 907.968 gradjana. Od toga je 414.569
povrataka izbjeglica, a 493.399 povrataka raseljenih osoba. Od
ukupnog broja povrataka u Federaciju BiH se vratilo 675.320
stanovnika (373.015 izbjeglica i 302.305 raseljenika), a u
Republiku Srpsku 214.263 (39.780 izbjeglih i 174.483
raseljenih), te u distrikt Brcko 18.385 ljudi (1.774
izbjeglice i 16.611 raseljenika).
Vratila
su se ukupno 568.073 Bosnjaka (267.994 izbjeglih i 300.079
raseljenih), Srba se vratilo 212.612 (61.781 izbjeglica i
150.831 raseljenik), Hrvata
120.192 (80.115 izbjeglih i 40.077 raseljenih, dok je ostalih
povratnika 7.091 (4.679 izbjeglica i 2.412 raseljenika). U
Federaciju BiH se vratilo 442.739 Bosnjaka (255.036 izbjeglih
i 187.703 raseljena), a u Republiku Srpsku 111.841 (12.862
izbjeglice i 98.979 raseljenika), dok se u distrikt Brcko
vratilo 13.493 Bosnjaka (96 izbjeglih i 13.397 raseljenih).
Kada je rijec o povratku Srba, u Federaciju BiH ih se vratilo
117.723 (40.863 izbjegla i 76.860 raseljenih), u Republiku
Srpsku 93.260
(20.913 izbjeglica i 72.347 raseljenika), a u distrik Brcko (5
izbjeglica i 1.624 raseljenika). Od ukupnog broja Hrvata
povratnika u Federaciju BiH se vratilo 108.958 (73.034
izbjeglice i 35.924 raseljenika), u Republiku Srpsku 7.991
(5.408 izbjegli i 2.583 raseljeni), a u distrikt Brcko 3.263
(1.673 izbjeglice i 1.590 raseljenika). Od ukupnog broja
povratnika iz kategorije ostalih, u Federaciju BiH se vratilo
5.900 (4.082 izbjeglice i 1.818 raseljenika), u Republiku
Srpsku 1.191 (597 izbjeglih i 594 raseljenika). Takozvanih
manjinskih povrataka u BIH s krajem septembra je 367.938, a u
ovoj godini 80.711 (25.293 izbjeglice i 55.418 raseljenika).
U
Savezu izbjeglica i raseljenih lica BiH tvrde da se oko
650.000 gradjana BiH nalazi sirom svijeta sa statusom
izbjeglica, a da je na prostoru BiH oko 700.000 raseljenih
lica. Vecina je rijesila svoj status u zemljama azila, ali to
nije slucaj sa velikim brojem izbjeglica u Saveznoj Republici
Jugoslaviji.
Kada
je rijec o provedbi imovinskih zahtjeva, od ukupno 252.933
zahtjeva za cijelu BiH, doneseno je 207.212 odluka ili 82
odsto, dok je broj vracene imovine 156.454 ili 62 odsto. U
Federaciji BiH od 138.973 zahtjeva za povrat imovine, rijeseno
je 124.076 ili 89 odsto, a vracene je imovine 92.259 ili 66
odsto. U Republici Srpskoj od 107.024 zahtjeva za vracanje
imovine, rijeseno ih je 77.790 ili 73 odsto, a vraceno je
imovine u 59.587 slucajeva ili 56 odsto. U distriktu Brcko od
6.936 zahtjeva, rijeseno ih je 5.346 ili 77 odsto, vracena je
imovina u 4.608 slucajeva ili 66 odsto.
Krajem
2003. godine istice mandat Komisije za imovinske zahtjeve
izbjeglica i raseljenih lica (CRPC) cemu predhodi gasenje
regionalnih centara ove institucije. Vec od 1. oktobra
prestali su primati zahtjeve za povrat imovine uredi u Bihacu,
Mostaru, Banjoj Luci, Tuzli i Brckom. O zahtjevima koje ne
bude rjesila CRPC (koja je u finansijskim problemima zbog
izostanka donacija) do kraja mandata odlucivace domace vlasti
sto bi moglo negativno uticati na ostvarenja prava gradjana.
Inace, u CRPC isticu da je ostalo nerijeseno oko 70.000
zahtjeva za povrat imovine, a da je do pocetka novembra
doneseno 140.870 odluka.
Helsinski
komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini i Helsinski
odbor za ljudska prava u Republici Srpskoj u julu su zajedno
ocijenili da je proces povratka u BiH veoma spor, uz
mnogostruke opstrukcije organa vlasti posebno u RS i na
podrucjima gdje vlast drze HDZ i SDA. Dvije asocijacije
upozoravaju da je ustvari nastavljeno stvaranje etnickih
cistih teritorija. Iz ureda za povratak u Bratuncu i Janji
upozoravaju da zbog nesigurnosti oko 17.000 povratnika sa tih
podrucja planira ili preseljenje u Federaciju BiH ili odlazak
u inostranstvo.
Povratnici
su, narocito u RS, nerijetko izlozeni prijetnjama i napadima.
Najveci broj povratnika nije ekonomski i socijalno i
zdravstveno zbrinut, a i dalje su izlozeni diskriminaciji od
lokalnih vlasti kada nastoje ostvariti neko svoje pravo. Jovan
Mitrovic, poslanik Narodne skupstine RS i predsjednik
Demokratskog narodnog saveza opstine Zvornik je jedini
politicar u RS koji je digao glas protiv kocnicara povratka
Bosnjaka u taj kraj. Mitrovic navodi da se povratak moze
ubrzati uz mito od 1.000 do 1.500 KM (oko 500 do 750 eura).
Pomocnik ministra za razvoj, obnovu i povratak u Vladi
Tuzlanskog kantona Fadil Banjanovic tvrdi da se za povratak u
Zvornik trazi i 2.000 KM mita. Inace, Banjanovic uzalud
ucestalo upozorava na brojne nepravilnosti u plasiranju i
koristenju donacija i drugih sredstava za povratak ukazujuci
na brojne primjere. Banjanovic je uz ostalo postavio pitanje
neuseljavanja u oko 600 kuca i stanova na podrucju Posavine i
Semberije za koje tvrdi da su gradjeni bez znanja nadleznih
kantonalnih i federalnih ministarstava, aludirajuci na
korupciju. Takodjer na podrucju Zvornika, Bratunca i
Srebrenice izgradjeno je oko 500 objekata koji su jos prazni.
Vlasti na pitanja i optuzbe Banjanovica nisu reagovale. Prema
informaciji Saveza za izbjeglice i raseljena lica BiH, oko
7.000 objekata, od toga 80 do 90 odsto na podrucju istocne
Bosne, namijenjenih za povratak su prazni. U Savezu takodjer
tvrde da oko 2.000 ugovora koji su potpisani sa Ministarstvom
za izbjegla i raseljena lica F BiH o isporuci gradjevinskog
materijala povratnicima nije ispunjeno. Povratnici se zale i
da ih izvodjaci radova zakidaju i grade im lose kuce. Inace,
ljudi se ne vracaju jer se boje za svoju sigurnost, ali i zbog
nemogucnosti obezbjedjivanja egistencije i problema
sa skolovanjem. A u toj opstini je u godisnjem budzetu
predvidjeno 5.000 KM za povratak Bosnjaka a 100.000 KM za
ostanak izbjeglih i raseljenih Srba.
Povratnicima
u RS se desava da im bude iskljucena struja odmah po dolasku
zbog neplacanja racuna a trosak su napravili oni koji su
bivali u tim zgradama. A da bi ponovo bila prikljucena
elektricna energija valja dodatno platiti.
Posebno je tezak polozaj povratnika koji su smjesteni u
improvizovanim objektima (satori, barake, srusene zgrade) gdje
provode i zimu.
U
stvari niko ne raspolaze sa kompletnim informacijama o
stvarnom povratku i polozaju povratnika. Veliki broj onih sto
su povratili imovinu prodaju je ili razmjenjuju u najkracem
mogucem roku i ostaju ili u inostranstvu ili se prikljucuju
svojoj etnickoj vecini. Tako brojne izbjeglice postaju ili
strani drzavljani ili raseljenici u svojoj zemlji.
Lokalne
vlasti (opet posebno u RS) forsiraju ostanak izbjeglica i
raseljenika kako bi odrzavali majoritet nad povratnicima. Tamo
gdje su povratci najbrojniji, kao sto je to s Bosnjacima na
podrucju Janje, nastoji ih se opkoliti naseljima za izbjegle i
raseljene Srbe najcesce na zemljistu koje je u privatnoj
svojini. Traje politicko-sudska rasomonijada oko parcela u
naselju Kotorsko kod Doboja na kojima su podignute kuce za
raseljene i izbjegle Srbe, a za koje Bosnjaci tvrde da su
zemljiste u njihovom vlasnistvu, pozivajuci se pri tom na
odluke Visokog predstavnika da se ne smiju graditi objekti na
spornom zemljistu. Nakon sto je skidanje crijepa sa jedne od
novosagradjenih kuca, uz proteste Srba, kao simbolicno pocelo
rusenje tih zgrada, Okruzni sud u Doboju osporio je pravo
Bosnjaka po drugi put vracajuci predmet Osnovnom sudu u Doboju
koji je u oba navrata presudio u korist Bosnjaka. I Bosnjaci
sa podrucja Capljine zale se na uzurpaciju njihove zemlje od
strane domicilnih Hrvata i Hrvata reseljenih iz srednje Bosne.
U Federaciji BiH vlasti su pruzile otpor provedbi obavezujuce
odluke Doma za ljudska prava BiH kojom se trazi ukidanje
diskriminirajucih odredbi koje se odnose na stanove pripadnika
bivse Jugoslovenske narodne armije koji su po federalnim
propisima izuzeti od redovnog procesa povrata imovine.
Udruzenje izbjeglica "Srbi zenicke regije" tuzili su
Federaciju BiH jer im nisu obnovljene porusene kuce niti su
vlasti pokazale interes da rijese njihove probleme.
Na
podrucju RS prije rata je bilo oko 220.000 Hrvata a sada ih
nema ni 10.000. Posebno zabrinjava sto se ne vraca
multietnicki karakter najvecih gradova (Sarajevo, Banja Luka,
Mostar...). Narocito Banja Luka pruza otpor povratku Bosnjaka
i Hrvata. I u Sarajevu oko 17.000 gradjana ceka povrat
imovine. U glavnom gradu BiH prije rata je zivjelo preko
160.000 Srba a sada ih, prema nekim procjenama, ima izmedju 25
i 30 hiljada. Srbi kojima je vracena imovina na podrucju
Mostara najcesce
je prodaju. A masovan povratak Srba u Mostar bi izuzetno
povljno djelovao na smanjenje medjunacionalnih tenzija koje i
dalje vladaju izmedju Bosnjaka i Hrvata. Inace, najveci broj
povratnika su starije osobe pa ce se logikom stvari ukupan
broj povratnika ubrzano smanjivati.
Vlasti
na nivou drzave i entiteta nisu su se posvetile u mjeri u
kojoj je to potrebno ovom kljucnom pitanju za BiH. U RS uopste
ne obracaju paznju na krajnje tezak polozaj povratnika.
Medjunarodne organizacije smanjuju svoj angazman na ovom planu
u svakom pogledu. Umjesto da se cine dodatni napori na ovom
planu kako bi se masovnim povratcima koliko toliko korigovala
aparthejdna poratna kompozicija BiH, velica se sasma
nekriticki do sada uradjeno na povratku. Cilj je mirovne
misije u BiH ocito da se tema povratka sto prije zakljuci sto
je krajnje opasna namjera. Umjesto objektivne analize
uradjenog na povratku s programom mjera za sto masovniji
povratak, pravi se strategija napustanja ostvarenja glavnog
poratnog cilja. Ostane li stanje kako jeste, povratnici ce
biti stalno ranjiva meta i taoci ratnickih i hegemenoistickih
namjera. Nema stvarne demokratizacije BiH bez masovnih
povrataka ljudi na svoje u cijeloj zemlji. Posebno je bitno
razbiti segregacijsku ljusturu RS i prisiliti tamosnju vlast
da potpuno promijeni odnos prema povratku i povratnicima. Ovo
sadasnje stanje s povratkom je glavni destabilizirajuci faktor
za BiH.
Nasilje, diskriminacija,
socijalna nesigurnost
Zrtve
nasilja i diskriminacije najcesce su povratnici. Bosnjak
Muamer Topalovic priznao je da je na Badnje vece ubio Hrvate
Andjelka Andjelica i njegove kcerke Maru i Zoricu u selu
Kostajnica, u opcini Konjic. Prema navodima policije
Hercegovacko-neretvanskog kantona, Topalovic je zlocin ucinio
iz vjerskog motiva. Ovo je jedan od najtezih zlocina nad
povratnicima od kraja rata. Najvise je napada bilo na podrucju
Republike Srpske. Kao i uoci rata sportski dogadjaji bili su
povod za sovinisticka izivljavanja. Eksplozije prijeteceg
velikosrpstva zbile su se na utakmici drzavnih nogometnih
reprezentacija Bosne i Hercegovine i Savezne Republike
Jugoslavije. Grupa Srba iz tzv. Srpskog Sarajeva navijala je
za SRJ, uzvikivala "Ovo je Srbija" i klicala
Radovanu Karadzicu. Grupa navijaca BiH uzvratila je uzvicima
"Allahu ekber", a nakon utakmice napadnut je ni kriv
ni duzan jedan Crnogorac koji je izvucen iz automobila i
pretucen pri cemu mu je tesko stradalo oko.
Navijaci Borca iz Banja Luke pravili su incidente na
utakmici sa fudbalerima Celika u Zenici uzvikujuci
nacionalisticke parole, provocirajuci majicama sa likom
Radovana Kardzica uz slogan. "Karadzicu, Karadzicu,
srusicemo Zenicu". U osvetoljubivom zanosu navijaci
Celika su poslije utakmice kamenovali s reda autobuse na koje
su naisli. Na utakmici nogometasa sarajevskog Zeljeznicara sa
Borcem u Banjoj Luci domaci navijaci vrijedjali su Bosnjake uz
prijetnje ubistvima. Na stadionu je dominirao transparent sa
monstruoznom porukom: "Noz, zica, Srebrenica" koji
policija, kako sama kaze, nije smjela ukloniti. Milorad Dodik
celnik Saveza nezavisnih socijaldemokrata, inace sportski
aktivista, jedini je istaknuti politicar u RS koji je osudio
isticanje tog transparenta.
Navijaci
zenickog Celika napadnuti su flasama i kamenjem od grupe
Hrvata nakon nogometne utakmice sa ekipom Zovko u Zepcu uprkos
policijskom osiguranju. Povrijedjeno je jedanaest osoba medju
kojima je bilo i policajaca. Do tuce na nacionalnoj osnovi je
doslo medju navijacima Hrvatima i Bosnjacima u Orasju tokom
nogometnog susreta izmedju domaceg Hajduka i Sloge iz Pruda u
kojoj su ucestvovali i neki igraci. Navijaci Hajduka (za koji
nastupaju pretezno Bosnjaci) psovali su navijacima Sloge
"ustasku majku", a ovi uzvracali s psovkama uz
epitet "balije". Tezak incident desio se i na
utakmici izmedju mostarskih nogometnih prvoligasa Zrinjskog
(cisto hrvatski tim – op. a.) i Veleza (pretezno bosnjacka
ekipa – op.a.) kada su gostujuci igraci uz uvrede gadjani kamenicama i
bakljama, a medju «navijackim» rekvizitima bio je kukasti
kriz i slika Ante Pavelica poglavnika nacifasisticke
paradrzavne tvorevine u Drugom svjetskom ratu, tzv. Nezavisne
drzave Hrvatske. Utakmica se igrala na stadionu na kojem je
prije rata igrao Velez, a navijaci Zrinjskog su isturili
transparent da se Velez nikada nece moci vratiti na taj
stadion.
I
pobjede reprezentacije Jugoslavije na svjetskom kosarkaskom
prvenstvu iskoristene su za prijetenje klanjem Bosnjacima uz
uvrede na nacionalno - vjerskoj osnovi uz uzvike "ovo je
Srbija" u naselju Kozarac
kod Prijedora gdje je visok procenat povratka Bosnjaka.
Nanesena je i znatna materijalna steta kucama i poslovnim
objektima Bosnjaka. Te noci je ranjen policajac Srbin Predrag
Malinic i policija je odmah privela nekoliko Bosnjaka
na informativne razgovore u trajanju od 10 do 12 sati
pustivsi ih na kraju. No, dvojica Bosnjaka su zadrzana u
pritvoru pod sumnjom da su pokusali ubojstvo dvojice srpskih
policajaca. Pod pritiskom medjunarodnih autoriteta policija u
RS je provela istragu o zbivanjima u Kozarcu. Podnesena je
prekrsajna prijava protiv 32 lica, a disciplinske mjere protiv
trojice policajaca koji su bili medju "navijacima"
provokatorima. Inace, u Prijedoru je kuca jednog Bosnjaka
napadnuta sedam puta tokom godine, a na meti su i
ugostiteljske radnje Bosnjaka povratnika.
"Navijacke" provokacije srpskih nacionalista zbile
su se i u sarajevskom naselju Dobrinja.
Povodom
pobjeda kosarkasa SRJ na svjetskom prvenstvu desili su se i
incidenti usmjereni protiv Bosnjaka u Janji kod Bijeljine. Uz
to, bacena je bomba na medzilis u Janji. U Bijeljini su srpski
ekstremisti tri
sata maltretirali osoblje kafea ciji je vlasnik Bosnjak. Lokal
je na kraju demoliran a jedan konobar povrijedjen. Iz
udruzenja gradjana "Povratak i odrziv ostanak" tvrde
da je policija pozivana cak cetiri puta ali uzalud. Bombe se
bacaju i na automobile Bosnjaka u Janji. Prijetnje Bosnjacima
ubistvima i progonom ispisane su na saobracajnim znacima na
putu od Bijeljine do Zvornika. U Kozluku kod Zvornika bacena
je eksplozivna naprava u dvoriste kuce Bosnjaka povratnika.
Bosnjaci povratnici u naselju Divic kod Zvornika zale se na
stalne provokacije i vrijedjanja Srba nacionalista. U ovom
mjestu je izbila i tuca na ramazanski Bajram izmedju Srba i
Bosnjaka u kojoj je bilo sest povrijedjenih nakon sto su na
jednog bosnjackog mladica bacene flase. Nakon promocije knjige
"Srpska strana rata", u kojoj se govori o
odgovornosti Srba za ratne zlocine, niz prijetnji ubistvom
upuceno je novinaru Bosnjaku inace povratniku Jusufu Trbicu i
predsjedniku Helsinskog odobora za ljudska prava u Republici
Srpskoj Branku Todorovicu. Povod za bijes nacionalista je bilo
to sto je Trbic na promociji knjige u organizaciji Helsinskog
odbora za ljudska prava u RS kazao da je "u Bijeljini na
sceni jedna vrsta fasizma, koja je zatrla kompletnu bosnjacku
kulturu". Direktorica Narodne biblioteke "Filip
Visnjic" ogradila se od istupa Trbica nakon cega su
prijetnje njemu i Todorovicu pojacane. Todorovic smatra da iza
svega stoji Srpska demokratska stranka.
Provokacijama
srpskih nacionalista izlozeni su i Bosnjaci povratnici u
Srebrenici sto obeshrabruje
njihovo vracanje. Tri svinje sa natpisima SDA (bosnjacka
Stranka demokratske akcije - op.r.), i SDP
(Socijaldemokratska partija - op.r.) pustene su na
ulice Srebrenice. Grupa Srba pokusala je nasilno uci u kafanu
gdje su sjedili Bosnjaci (lokal je, kakako kaze vlasnik
Bosnjak, bio zatvoren zbog straha od napada) i uz lupanje na
vrata pustali su s kasetofona
pjesme koje velicaju optuzenog za ratne zlocine
Radovana Karadzica. Policija je sprijecila tezi incident.
Prijetnje smrcu upucuju se i od Ravnogorskog cetnickog pokreta
i drugih srpskih radikala u Srebrenici predsjedniku Skupstine
opstine Srbinu Desnici Radivojevicu (koji osudjuje ratne
zlocine ucinjene od Srba i zalaze se za multinacionalnu
Srebrenicu), te Bosnjacima Hakiji Meholjicu, sefu ureda za
povratak u Srebrenicu i Fadili Banjanovicu, sefu ureda za
povratak Tuzlanskog kantona.
Eksplozivne naprave bacane su i na kuce povratnika
Bosnjaka u Bratuncu. U Konjevic-polju u bratunackoj opcini
ispisane su parole: «Noz, zica, Srebrenica», «Sarajevo
Markale», «Ovo je Srbija» uz vrijedjanje i prijetnje
Bosnjacima povratnicima, kako navodi «Oslobodjenje», u
prisustvu desetak lokalnih policajaca i pripadnika IPTF-a koji
nisu reagovali. Bomba je bacena i na kucu povratnika Bosnjaka
u naselju Gornji Sepak kod Zvornika. Napadima srpskih
ekstermista bili su izlozeni i povratnici u samom Zvorniku i
Konjevic Polju.
Bosnjaci
povratnici na podrucje Modrice, a posebno u naselju Tarevci,
izlozeni su provokacijama pa i fizickim napadima srpskih
nacionalista, te atacima na njihove kuce i prodavnice. Po
sedmi put napadnuta je kamenicama kuca Zijada Mujkica clana
Helsinskog komiteta za ljudska prava. Grupa ekstremista sa
carapama na glavi pretukla jednog dvanaestogodisnjaka uz
psovke na nacionalistickoj osnovi, a u toku dva mjeseca sedam
puta je kamenovana prodavnica njegovog oca. I na podrucju
Bosanske Dubice u kratkom vremenu je zabiljezeno sest napada
srpskih ekstremista na Bosnjake povratnike, a u naselju Polje
u toj opstini bacene su eksplozivne naprave. Dvije eksplozivne
naprave bacene su i na kuce Bosnjaka povratnika u Doboj. Na
adrese desetak Bosnjaka povratnika i humanitarne organizacije
«Merhamet» u
Bosanskoj Gradisci upucena su prijeteca pisma u kojima se kaze
da «sute i pognu glave» i trazi se da «vikend Turci ne
izazivaju gnjev svetih ratnika, te da ne izazivaju svetog Cicu»,
aludirajuci na cetnickog djenerala Drazu Mihajlovica.
Eksplozivna
naprava u dva navrata bacena je na kucu koordinatora
Ministarstva FBiH za izbjegla i raseljena lica Bosnjaka Izeta
Cupine u Trebinju. Eksplozivna naprava bacena je na jos jednu
kucu Bosnjaka povratnika u Trebinje. U susjednoj Bileci uoci
Nove godine grad je oblijepljen posterima sa likom Radovana
Karadzica.
Distrikt
Brcko bio je ponovo prostor na kojem je demonstriran srpski
velenacionalizam. Nakon kosarkaske utakmice SRJ - SAD na
svjetskom prvenstvu grupa navijaca slavila je pobjedu SRJ uz
uzvike "Ustajte Turci, ovo je Srbija" (pod Turcima
se podrazumijevaju Bosnjaci - op.a.) i "Srbija,
Srbija". Na malonogometnom turniru u Brckom pustane su
cetnicke i druge nacionalisticke pjesme pa je intervenisala
policija. Na turniru je bila prijavljena i ekipa pod nazivom
"Mladi cetnik", a igraci su imali i majice sa
likovima haskih optuzenika Radovana Karadzica i Ratka Mladica.
U Brckom su se na vise mjesta pojavile i lazne osmrtnice sa
teskim uvredama i prijetnjama Bosnjacima muslimanima. Ponovo
se iskazuje nacionalni razdor medju srednjoskolcima u
distriktu Brcko. Tako je od ucenika Srba fizicki napadnuta
grupa hrvatskih djaka.
Domaca
demokratska javnost i medjunarodni faktori ostro su osudili
neadekvatne kazne za nasilje nad Bosnjacima i drugim
ucesnicima prilikom pokusaja postavljanja kamena temeljca za
obnovu dzamije Ferhadija u Banjoj Luci u maju prosle godine,
kada je bilo na desetine povrijedjenih a jedan Bosnjak je umro
od posljedica napada. Naime, 14 optuzenih kaznjeno je od dva
do trinaest mjeseci zatvora. Posebna kritika od medjunarodnih
organizacija upucena je sudiji Mireli Jagodic zbog nacina
vodjenja procesa i njegovog odugovlacenja. Okruzni sud u tzv.
Srpskom Sarajevu pustio je iz pritvora Srbina Andjelka
Mirovica osumnjicenog za ubistvo djevojke Bosnakinje Melihe
Duric i ranjavanje Bosnjaka Mehe Juraldzica. Sud je ocijenio
da nema dokaza za krivicu Mirovica.
Meta
vise napada bili su i Srbi povratnici u Bosanski Petrovac.
Nekoliko njih je povrijedjeno od Bosnjaka u tuci u jednoj
diskoteci. Potom je demoliran kafic povratnika Srbina, a nakon
toga napadnut i konobar tog kafica. Prema izvjestaju
"Nezavisnih novina", u Bosanskom Petrovcu polupano
je vise kafana ciji su vlasnici Srbi a njihovi gosti su
tuceni. Zanimljivo
je da u misiji UN smatraju da ovi incidenti nisu na etnickoj
osnovi. Medjunarodnim organima su se pozalili i Srbi
povratnici u Sanski Most gdje su u vecini Bosnjaci. Povratnici
se zale zbog izuzimanja srpskog zemljista od strane opstinskih
vlasti i na razbijanje prozora na lokalnoj pravoslavnoj crkvi.
U Nisicima kod Ilijasa raseljeni Bosnjak u alkoholiziranom
stanju izrezao je ogradu povratniku Srbinu i pokusao mu
zapaliti kucu.
I
politicari na visokim funkcijama su bili metom napada i
prijetnji. Jedan broj istaknutih politicara i javnih radnika
Srba u BiH dobio je prijetnje smrcu od tajne organizacije
srpskih sovinista "Gavrilo Princip". Potpredsjedniku
Narodne skupstine Republike Srpske Bosnjaku Sulejmanu Tihicu,
prema sopstvenoj tvrdnji, zaprijetio je pistoljem
tjelohranitelj predsjednika NSRS Dragana Kalinica repetirajuci
revolver u njegovom pravcu u holu Skupstine nakon sto
su poslanici bosnjacke Stranke demokratske akcije
trazili uspostavu vlasti u RS na osnovu popisa stanovnistva iz
1991. godine. Nakon informacije u nekim medijima da je
predsjedavajuci Vijeca ministara BiH Dragan Mikerevic
kamenovan zajedno sa grupom Srba koji su bili u posjeti svojim
imanjima u Ustikolini, a da ih policija nije stitila,
uslijedio je demanti iz Ministarstva unutrasnjih poslova
Bosanskopodrinjskog kantona ciji su pripadnici obezbjedjivali
posjetu sto je potvrdila i policija RS iz Foce. Potom je
Mikerevic izjavio da fizickih napada nije bilo ali da je grupa
od 40-ak razjarenih Bosnjaka uzvikivala "Allahu
ekber", zvizdala i provocirala Srbe zeleci sprijeciti
njihov povratak.
Muslimanski
radikali zapalili su bozicne jaslice u zapadnom Mostaru, a u
tom gradu osvanule su parole protiv proslave Nove godine cime
se nanovo podsticu nacionalne diobe u Mostaru.
Suspendovanom
ministru unutrasnjih poslova Unsko-sanskog kantona Bosnjaku
Muhamedu Babicu Kantonalni sud u Bihacu izrekao je kaznu
zatvora od sest godina zbog opstrukcije povratka Bosnjaka u
Velikoj Kladusi, podmetanjem eksploziva i zloupotrebom
polozaja. Kazne su izrecene jos cetvorici Babicevih saradnika.
Rijec je o namjeri da se sprijeci povratak Bosnjaka clanova
ili simpatizera Demokratske narodne zajednice protiv koje
najjaca bosnjacka stranka, Stranka demokratske akcije, vodi
bespostednu kampanju.
Srbi
iz Bocinje kod Maglaja najavili su tuzbu protiv Federacije BiH
tvrdeci da je omogucila stranim drzavljanima da kupuju srpsku
imovinu. Rijec je o tzv. mudzahedinima - borcima iz islamskih
i drugih zemalja koji su borili na strani Armije BiH. Nakon
pritisaka medjunarodnih faktora mudzaheidni su uglavnom
iseljeni iz Bocinje, ali u Mjesnoj zajednici tvrde da su je
demolirali kako se Srbi ne bi mogli vratiti. U MZ Bocinja
takodje navode da i danas mudzahedini kupuju srpsku zemlju po
bagatelnim cijenama. Inace, u Bocinji je organizovan protest
protiv naseljavanja mudzahedina mada je ostalo svega sedam
takvih porodica koje su kupile kuce od Srba. Predsjednik MZ
Krsno Polje - Bakotic Srbin Milan Jovic trazi od medjunarodne
zajednice da iseli mudzahedine uz recenicu: "Nemamo nista
protiv da nase komsije budu Bosnjaci i Hrvati".
Predstavnik povratnika u Bocinju Bosko Jankovic kaze kako
srpske povratnike iritira "urlikanje sa improvizovane
dzamije". Ocito je ovdje dosla do izrazaja evidentna
vjerska netrpeljivost.
Ponovo
je porasla napetost u Stocu nakon protivljenja Ordinarijata
Katolicke crkve u Mostaru da se obnovi stolacka dzamija za sto
su dali saglasnost i medjunarodni faktori, a sto podrzavaju i
umjerene snage u Katolickoj crkvi. Inace, od 136 napada
hrvatskih ekstremista na povratnike Bosnjake ni jedan nije
rasvijetljen, informisao je "Dnevni avaz".
Bosnjackog ucenika napala je ispred gimnazije "Fra
Dominik Mandic" grupa od dvadesetak mladica u dijelu
grada gdje su u vecini Hrvati. Prije nego sto je promijenio
vlasnika i koncepciju "Dnevni list" sa sjedistem u
Mostaru sirio je mrznju posebno prema Bosnjacima i afirmisao
sovinizam pa i nacifasizam medju Hrvatima (ustastvo i
kvislinsku tvorevinu iz Drugog svjetskog rata tzv. Nezavisnu
drzavu Hrvatsku). Uz ostalo, u vrijeme ljetnje sezone na
Jadranskom moru u Hrvatskoj kada su tamo zabiljezeni brojni
pozari, objavljena je karikatura s dvojicom djecaka sa
muslimanskim kapama (fesovima) i sibicama u rukama uz tekst:
"Vatrogasci ne znaju na koju bi stranu. Mali zeleni pale
Jadran."
Vjerski
radikalizam manifestuje udruzenje Muslimansko bratstvo koje se
koristi veb sajtom i lecima. Nasilje izraelske vojske nad
Palestincima koristi se za promociju panislamske ideje uz
pozivanje na dzihad. Svoju militantnost islamski radikali su
posebno demonstrirali povodom deportacije "alzirske
grupe". Leci MB sa pozivom na bojkot transnacionalnih
kompanija koje navodno podrzavaju Izrael pojavili su se i u
srednjoj skoli u distriktu Brcko. Ova organizacija potice
vjersko - nacionalnu netrpeljivost i prozelitizam, uz ostalo,
insistiranjem da supruznik koji nije musliman mora preci na
islam ili je nuzan razvod.
Kada
je rijec o napadima na vjerske objekte,
najtezi incident desio se u Kljucu kod Gacka gdje je
srusena nedavno obnovljena dzamija. Eksplozivna naprava
podmetnuta je pod obnovljenu dzamiju u zaseoku Mujkanovici u
Kozarusi kod Prijedora, u dva navrata. Noc uoci jednog od
najvecih muslimanskih praznika, ramazanskog Bajrama, u
prigradskom prijedorskom naselju Donja Puharska, podmetnuta je
eskplozivna naprava na zgradu Mesdzida u kojoj stanuju imam i
njegova supruga. Eksplozija je nacinila vecu materijalnu stetu
na objektu. Na ovaj vjerski objekat u jos dva navrata bacene
su eksplozivne naprave. Eksplozivnom napravom ostecena je i
dzamija u naselju Donja Ljubija, takodjer na podrucju
Prijedora. U naselju Begsuja kod Zvornika izgradnja dzamije je
ometana rusenjem skela i ubacena
je na gradiliste svinja u vreci, a nakon zavrsetka
radova razbijana su stakla. Atak eksplozivom izvrsen je i na
Donju dzamiju u Doboju.
Povratnici
Bosnjaci u Divic kod Zvornika najavili su tuzbu protiv
Republike Srpske zbog prekopavanja mezarja clanova njihovih
famlija i gradnje pravoslavne crkve na toj lokaciji. Na
mesdzid u naselju Donja Puharska kod Prijedora bacena je bomba koja je izazvala znatnu materijalnu
stetu na objektu i automobilu imama. Nakon predizbornog skupa
Srpske demokratske stranke u Prnjavoru pijani mladici upali su
na gradilise dzamije razbacujuci gradjevinski materijal i
uzvikujuci nacionalisticke prijetnje. Podneseno je vise
prekrsajnih prijava. U Pranjavoru je kamenovan i mesdzid u
vrijeme vjerskog obreda u kojem
je ucestvovao i banjalucki muftija. U istom gradu
osteceno je 17 nisana na
muslimanskom groblju. Bosnjaci traze povrat svoje imovine u
naselju Meraje u distriktu Brcko na cijem se podrucju gradi
pravoslavna crkva. Gradnja se nastavlja uprkos ucestalim
upozorenjima i sudskom procesu koji je tim povodom pokrenut.
Sa druge strane, ekipe dopisnistva RTRS i lokalne televizije
HIP tvrde da su tri puta ometani od Bosnjaka u obavljanju svog
posla, da ih se pri tom tesko vrijedjalo na nacionalnoj osnovi
i prijetilo klanjem. Nisani
su oskrnavljeni na muslimanskom groblju u Donjoj Puharskoj kod
Prijedora.
Pravoslavni
svestenik i grupa vjernika Srba kamenovani su na platou Stare
pravoslavne crkve u Mostaru od grupe maloljetnika. Kamenovana
je pravoslavna crkva apostola Petra i Pavla u centru Sanskog
Mosta.
U
Zivinicama je sjekirom oskrnavljeno sedam katolickih i dva
pravoslavna groba. Pravoslavno groblje oskravljeno je i u
mjestu Stog kod Zavidovica. Do skrnavljenja katolickog groblja
doslo je i Poculici kod Viteza. Krizevi su iscipani na osam
grobova u katolickom groblju Donja Dreznica kod Mostara.
Katolicko groblje je oskrnavljeno i u Grabovini kod Capljine.
U
naselju Kralje kod Bihaca ostecena je katolicka kapelica.
Pocinilac je nedugo potom pronadjen i protiv njega je pokrenut
sudski postupak. Na katolickom groblju Kriz kod Bihaca
oskrnavljeno je nekoliko nadgrobnih spomenika. Pocinioci nisu
otkriveni.
Predmet
spora je provokativno postavljanje vjerskih simbola mimo onog
sto je u sluzbi oznacavanja vjerskih objekata i potreba
vjernika. Takav je slucaj sa krizem na brdu Hum iznad Mostara
sto su prigovorili i medjunarodni subjekti, te krsta na Starom
gradu iznad Srebrenice. U oba slucaja u multietnickim
sredinama hoce se demonstrirati dominacija jedne vjere i jedne
nacije. Naravno ne moze se pravdati nelegalno rusenje takvih
objekata kao sto se desilo u Drvaru gdje je srusen kriz.
U Drvaru je na pravoslavni Vaskrs grupa mladica
provocirala Hrvate pjevajuci cetnicke pjesme.
Treba
istaknuti da je nakon ubistva clanova porodice Andjelic
reagovalo Medjureligijsko vijece BiH koje okuplja vjerske
vodje sve cetiri konfesije osudjujuci nasilje u ime vjere i
protiv vjere i napade na povratnike, trazeci da nadlezni
drzavni organi odlucno rade svoj posao u osiguravanju sloboda
i ljudskih prava svim stanovnicima BiH. Predvodeci misu
zadusnicu na sahrani clanova porodice Andjelic, nadbiskup
vrhbosanski kardinal Vinko Puljic je govorio u prilog
popustanja medjunacionalnih i medjuvjerskih tenzija.
Reis-ul-ulema Mustafa ef. Ceric odmah je osudio ubistvo troje
Hrvata isticuci da je zlocin nad nevinim u Kostajnici i zlocin
protiv islama. Na zalost, ovakva reagovanja vjerskih celnika
su rijetka, a oni bi svojim autoritetom mogli neposredno
doprinijeti vracanju tolerancije, povjerenja i sigurnosti
povratnika.
Nakon
monitoringa Helsinskog komiteta za ljudska prava u BiH o
stanju u bh. zatvorima, porastao je interes medija i javnih
institucija za ovu tematiku. Nakon kontradiktornih informaciju
u stampi, Vijece ministara BiH je zakljucilo na osnovu nalaza
radne grupe da zatvorenici Bosnjaci svakodnevno psihicki i
fizicki maltretiraju zatvorenike hrvatske i srpske
nacionalnosti u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici. Radna grupa
je uz ostalo ustanovila da je Darko Radinovic nakon
sistematskog maltretiranja pokusao samoubistvo i na kraju
psihicki obolio. Misija UN je tako potvrdila da je zatvorenik
Milomir Tepes na spavanju pretucen lancima i katancem.
Povodom torture u zenickom zatvoru Vijece ministara je
iniciralo sporazum izmedju entiteta o mogucem premjestaju
zatvorenika u drugu kazneno-popravnu ustanovu. Tako smo na
putu da imamo i etnicki ciste zatvore.
Komisija
Predstavnickog doma Parlamenta BiH zatrazila je od
Ministarstva pravde Federacije BiH da utvrdi okolnosti pod
kojima su zatvorenici Hrvati katolici presli na islam u KPZ
Zenica nakon tvrdnji da se to radi pod prisilom. No, u Upravi
zatvora tvrde da se radi o samo jednom dobrovoljnom prelasku
na islam. Kazneno-popravni dom u Zenici otada je postao
inetresantnim za vjerske vjerodostojnike, pa je, primjerice, i
sam nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljic sluzio misu u
tom zatvoru. A mitropolit dabrobosanski predhodno je obavio
obred osvescenja pravoslavne kapele u KPZ Zenica.
Zainteresovanost za zatvorenike koristila se i u politikantske
svrhe kao sto je to bio slucaj sa posjetom reisu-l-uleme
Mustafe efendije Cerica pritvorenim Bosnjacima (ali ne svim) u
Centralnom zatvoru u Sarajevu gdje je zajedno s njima i obavio
vjerski obred. Dobro je da se i vjerski sluzbenici
zainteresuju za prva pritvorenika i osudjenika ukljucivsi i
vjerska, ali je bilo ocito da je reis dosao u spicu
predizborne kampanje, prije svega, s namjerom da etiketira
aktulenu vlast i posebno Socijaldemokratsku partiju kao nekog
ko, navodno, zatvara Bosnjake samo zato sto su muslimani.
Ima
i pojava svojevrsnog prozelitizima u medijima. Tako se
primjerice u "Oslobodjenju" sa ushicenjem pisalo o
prelasku na islam jedne Hrvatice. A predsjednik Komisije za
ljudska prava Parlamenta BiH Osman Brka, inace funkcioner
bosnjacke Stranke za demokratsku akciju, zalozio se za
nestajanje ateizma u BiH.
Prisutna
je i diskriminacija po nacionalnoj osnovi kod zaposljavanja
sto narocito pogadja povratnike. Nastavnica iz Celinca
Bosnjakinja Vahida Salihovic ni nakon deset godina kako je na
tzv. cekanju ne moze a dobije posao i vodi spor pred sudom u
Banjoj Luci. Novinar "Oslobodjenja" tvrdi da su
mnogi Bosnjaci suoceni s tim problemom
u Banjoj Luci ali se ne usudjuju reagovati.
Veliki
broj gradjana BiH je socijalno diskriminiran. Cak petina
stanovnika BiH zivi ispod linije opsteg siromastva koja iznosi
1.843 KM (oko 900 eura) godisnje. U Fedraciji BiH 21 odsto, a
u Republici Srpskoj 29 odsto gradjana zivi u domacinstvima
koja imaju mjesecni prihod manji od 300 KM (oko 150 eura). U
BiH je krajem 2001. registrovano 633.860 zaposlenih a od toga
75 odsto u industriji i 25 odsto u javnom sektoru. O odnosu na
predratno stanje u javnom sektoru je vise zaposlenih za oko
10.000, ali je u industrijskom sektoru je cak oko 410.000
zaposlenih manje nego prije rata. Oko 20 hiljada invalida rada
je bez posla. Mnogi krajnje socijalno ugrozeni su prinudjeni
na koristenje javnih kuhinja pa i na prosnju.
Medju
penzionerima, koji su generalno najugrozenija socijalna
kategorija, posebno su pogodjeni invalidi - penzioneri, njih
oko 50 hiljada imaju najnize penzije. Inace, oko 72 odsto
penzionera zivi ispod granice siromastva. Pravna sluzba
Helsinskog komiteta za ljudska prava u BiH primila je do
pocetka oktobra 2.100 prijava o povredi ljudskih prava kada je
rijec o penzijskom i invalidskom osiguranju. Tim povodom
odrzan je sastanak sa institucijama iz ove oblasti kako bi se
uspostavila potrebna regulativa i to na nivou drzave. U Unsko
- sanskom kantonu zabiljezena je diskriminacija prema
stradalnicima rata pripadnicima takozvane Narodne odbrane,
paravojne formacije u vrijeme medjubosnjackog sukoba, kojima
se ne daju ista prava kao i drugim stradalim u ratu, pa su
morali intervenisati federalni ombudsmeni.
Svjetska
zdravstvena organizacija i UNDP upozorili su da je vecina
gradjana u BiH bez zdravstvene zastite, bilo zato sto firme ne
uplacuju naknade u ovu svrhu, bilo zbog neregulisanog polozaja
povratnika, bilo zbog fakta da najveci broj gradjana ne moze
finansirati lijecenje i nabavku lijekova zbog niskih plata i
penzija. Prema podacima Samostalnog saveza sindikata BiH, oko
200.000 radnika u zemlji nema zdravstveno osiguranje jer nisu
primili plate u posljednjih 15 do 24 mjeseca. Iako neka
preduzeca i pored neisplacenih plata uplacuju doprinose za
zdravstveno i penzijsko osiguranje, radnici ipak sebi ne mogu
priustiti adekvatnu zdravstvenu zastitu.
Nezaposlenost
je 2,6 puta veca medju mladima od 19 do 24 godine, nego medju
onima od 25 do 49 godina, a 3,6 manja medju onim od 50 do 60
godina. Zbog osjecaja besperspektivnosti, prema nekim
istrazivanjima, cak 62 odsto mladih zeli napustiti BiH. Iz
Omladinske informativne agencije (OIA) uputili su bh. vlastima
sest osnovnih zahtjeva radi razvijanja koherentne omladinske
politike u zemlji. Prema procjenama OIA, u proteklih sest
poratnih godina BiH je napustilo oko 92.000 mladih.
U
BiH jos nije operacionaliziran program na zastitu djecijih
prava koja su ugrozena na nizu podrucja ukljucujuci i pravo na
dom, socijalno i zdravstveno osiguranje i skolovanje. Posebnoj
diskriminaciji izlozena su djeca polaznici osnovnih i srednjih
skola s obzirom da su na mnogim podrucjima podjeljeni po
etnickom kriteriju sa udzbenicima
po posebnim nacionalnim
programima i nerijetko sa sadrzajima koji izazivaju
netrpeljivost prema drugim etnickim i religijskim grupacijama.
Sa druge strane, djeca koja pripadaju manjinskim nacionalnim
skupinama vrlo tesko dolaze do mogucnosti da uce i na svom
jeziku. Vlasti s otporom i pod pritiskom medjunarodnih faktora
organizuju nastavu za djecu povratnike sto je poseban problem
u RS i to u istocnoj Bosni. Poseban problem predstavlja
rasirena pojava diskriminacije
djece na podrucju Unsko-sanskog kantona. Djeca nekadasnjih
pristalica Fikreta Abdica i autonomije ove regije,
diskriminisana su od strane pojedinih direktora skola i
nastavnika. Njima se odrice pravo na
besplatan prevoz do skole, na besplatne udzbenike i
uzinu. Kantonalnim zakonima, ova prava pripadaju djeci roditelja koji su se borili na
strani Armije BiH kojom je rukovodio Alija Izetbegovic.
Problem je i sto jos ima bosnjackih sela gdje djevojcicama
roditelji ne daju da idu u skolu jer smatraju da zenskoj djeci
obrazovanje ne treba. No, «Nezavisne novine» objavile su i
dobru vijest na ovu temu. Naime, vec dvije skolske godine u
selu Mehurici, opstina Travnik, nijedna ucenica osnovne skole,
Bosnjakinja, nije prestala pohadjati nastavu nakon cetvrtog
razreda kao sto je decenijama bila praksa. Osim pedagoskih
poslenika na promjenu stava roditelja uticala je i Islamska
zajednica. O apsurdnostima u skolskom sistemu govori i to da u
Mostaru postoje cak dva univerziteta (bosnjacki i hrvatski).
Ono
sto posebno zabrinjava jeste ekspanzija uvoza droge u BiH, sve
veci broj mladih
narkomana u BiH i sve niza starosna granica u kojoj dolaze u
dodir sa ovom posasti. Dosadasnji pokusaji borbe protiv
unistavanja mladosti narkoticima su daleko od organizovanog
napora vlasti i drustva da se zastite mladi od tog uzasa.
Uredu
«Zena i pravo» u proteklih sest godina javilo se 4.500 zena
zrtava nasilja. Prema podacima organizacija tipa SOS telefon,
najcesce su nasilju u porodici izlozena upavo djeca a i zene.
Prema podacima SOS telefona u Sarajevu u posljednje dvije
godine (oktobar 2000. - oktobar 2002.) najcesce je psihicko
zlostavljanje - 183 slucaja. Bilo je 180 slucajeva nanosenja
laksih i tezih fizickih povreda, a zlostavljanja u
alkoholiziranom stanju bilo je 70. Posebno je porazan
izvjestaj prezentiran Vladi FBiH prema koje je svaka druga
djevojcica do 18, a svaka treca do 12 godina starosti bila
izlozena nekom vidu seksualnog zlostavljanja, ukljucujuci i
silovanje. Prema nekim saznanjima granica seksualnog
zlostavljanja djevojcica spustila se na cetiri do osam godina.
Primjetna
je borba zena za ukupnu drustvenu emancipaciju uz angazman
stranih i domacih asocijacija i ta je tema sve prisutnija u
medijima. No, poratne traume i depresivna socijalna situacija
i trajuca dominacija muskaraca u kljucnim aspektima drzavnog i
drustevnog zivota negativno se odrazavaju na status zena. Uz
sve najteze vidove organizovanog kriminala BiH je i prostor
trgovine ljudima. Tako je prema procjenama UN kroz BiH proslo
oko 10.000 zena koje su predate organizatorima prostitucije.
Brojne policijske racije samo djelimicno uticu na rjesavanje
ovog problema.
Vlast, gradjani, izbori, NVO
Na
kvalitet vlasti u Bosni i Hercegovini odredjujuce uticu to sto
jos nije izvrsena puna ustavna konsolidacija sa supremacijom
Ustava BiH na principu konstitutivnosti naroda i
ravnopravnosti svih gradjana u cijeloj zemlji; manjkavosti
dejtonske konstrukcije bh. drzave koja je neadaptibilna za
evropske i druge integracije sto su uvidjeli i medjunarodni
faktori; disharmonija u organizacijama vlasti dvaju entiteta;
vladanje razlicitih politickih grupacija sa razlicitim
ideologijama na razlicitim nivoima vlasti; i dalje odlucujuci
uticaj nacionalistickih ideologija u sprezi s organizovanim
kriminalom sto odrzava atmosferu nasilja i diskriminacije;
nekompetentnost u vladama na svim razinama uz prisustvo
korupcije; nedovoljna efikasnost tromog, nerijetko nestrucnog
i birokratizovanog aparata medjunarodne mirovne misije u BiH u
provodjenju Mirovnog sporazuma i nuznih reformi u organizaciji
vlasti, pravosudju, policiji, ekonomiji i obrazovanju.
Demokratska
alijansa za promjene kao alternativa vladavini tri vodece
nacionalne strake djelovala je svega godinu i po dana na nivou
drzave i Federacije BiH ne uspjevsi uciniti kljucne iskorake
ka promjenama koje otvaraju perspektivu. Ne mogu se
podcijeniti rezultati koje je ta vlast ucinila na liniji
evropeizacije BiH, ali je Alijansa prevec bila opterecena
unutrasnjim trvenjima i borbama za pozicije uz kompromiserstvo
koje je imalo krajnje negativan ucinak po djelotovornost
vlasti i efikasnost policije i pravosudja. Vlasti dalje vrse
pritisak na medije sto je uz ostalo bilo vidljivo kroz nacrt
zakona o kleveti sto ga je bila pripremila Vlade FBiH cime je
ucinen pokusaj udara na slobodu izrazavanja, a sto je
sprijeceno reakcijama federalnih ombudsmena, OHR i novinarskih
udruzenja.
Usvojeni
su i stupili su na snagu Zakon o udruzenjima gradjana i
fondacijama, i Zakon o slobodnom pristupu informacijama, koji
su u skladu sa najvisim evropskim standardima. No, u njihovoj
primjeni se uocavaju problemi tako da se Zakon o slobodnom
pristupu informacijama prakticno i ne primjenjuje. Uputstvom o
primjeni Zakona o udruzenjima gradjana i fondacijama, primjena
ovog Zakona je krajnje iskomplikovana i birokratizovana, tako
da konstatujemo redukovanje slobode udruzivanja sto je veoma
zabrinjavajuce.
Visoki
predstavnici u takvim okolnostima preduzeli su niz mjera s
zakonskom snagom kako bi se potakao reformski kurs, ojacala
sredisnja vlast i onemogucile zloupotrebe vladajucih
struktura. Brojni funkcioneri su skinuti sa polozaja i
uklonjeni iz politickog zivota. Volfgang Petric je nastojao
razviti sa Alijansom partnerstvo u akciji sto je i donijelo
izvjesne rezultate. Njegov nasljednik Pedi Esdaun ne vodi
prevec racuna o partnerstvu vec je donio, uz ostalo, mjere za
racionalizaciju vlasti u kantonima, snazenje odgovornosti
drzavnih sluzbenika i suzen je imunitet politicara na vlasti.
Ohrabruju napori na ovladavanju granicama BiH. Ocito je da BiH
ulazi u kljucni period u kojem ce se morati u kratkom periodu
izvesti bitne, pa i bolne reforme. Akuelna politicka situacija
i izborni rezultati otvaraju novi protor za intervencionizam
visokog predstavnika sto
fakticki znaci preteznost protektorstva na ustrb
stimulacije odgovornog djelovanja demokratski uspostavljene
vlasti.
Petog
oktobra 2002. godine u Bosni i Hercegovini odrzani su izbori
za poslanike Predstavnickog doma Parlamentarne skupstine BiH,
clanove Predsjednistva BiH, poslanike Narodne skupstine
Republike Srpske, predsjednika i potpredsjednika RS, poslanike
Predstavnickog doma Parlamenta Federacije BiH, predstavnike u
kantonalnim skupstinama i Opstinskom vijecu Zepce. Od oko 2,4
miliona registrovanih biraca na izbore je izaslo oko 54 odsto
sto je najmanji odziv na izbore poslije rata. U Federaciji BiH
je glasalo oko 800.000 gradjana ili oko 56 odsto odsto, a u
Republici Srpskoj odzvalo se oko 440.000 biraca ili oko 52
odsto. Za glasanje u odsustvu bilo je registrovano preko
170.000 gradjana a na biralista ih je izaslo svega oko 50.000
ili 27 odsto. Ocito je da kod izbjeglica i raseljenika slabi
interes za glasanje u svojim predratnim sredinama, ali i da
nije bilo adekvatne predizborne animacije te kategorije biraca
od vlasti i diplomatskih predstavnistava.
Koalicija
nevladinih organizacija "Izbori 2002", koja je
okupila 119 asocijacija iz cijele zemlje, vodila je
nestranacku kampanju za fer, slobodne i demokratske izbore
motivacijom gradjana da ucestvuju u izbornom procesu,
edukacijom biraca i promocijom Izbornog zakona, organizovanjem
preko 100 javnih debata u svim vecim mjestima u BiH,
realizacijom izborne pjesme, letaka i plakata pod geslom
"Misli svojom glavom", press-konferencijama i
reagovanjem saopstenjima za javnost, te vrsila ispitivanje
javnog mnijenja i monitoring kampanje politickih stranaka,
medija i izbora. Helsinskom komitetu za ljudska prava u BiH
pripala je sredisnja uloga u tim aktivnostima i njihovoj
koordinaciji.
Koalicija
je tokom predizborne kampanje i putem organizovanja javnih
debata uocila smanjenu zainteresovanost gradjana da izadju na
izbore, posebno kada je rijec o mladima, i pokusala je
izvrsiti dodatnu animaciju birackog tijela upozoravajuci na
opasnost od velike apstinencije. Generalno gledajuci, javne
debate u organizaciji Koalicije su uspjesno realizovane i
pokazale su se kao dobar model bez obzira na brojnost
predizbornih skupova i emisija na temu izbora u elektronskim
medijima.
Reagujuci
na predizbornu kampanju, Koalicija NVO "Izbori 2002"
je u zajednickom saopstenju za javnost sa Helsinskim komitetom
za ljudska prava u BiH - 02. oktobra ukazala na jedan broj
incidenata i ekscesa u reziji onih politickih snaga koje imaju
za cilj stvaranje atmosfere straha i medjuetnicke napetosti s
krajnjom namjerom da se dovede do homogenizacije biraca na
etnickoj osnovi i njihovog opredjeljivanja za ekstremne
nacionalisticke opcije. Bilo je i fizickih napada na
kandidate, prijetnji i nacionalistickih ispada. I u ovoj
prilici su na meti bili povratnici posebno Bosnjaci u RS, bilo
je i nacifasistickih ispada. No, Koalicija i Helsinski komitet
su ocijenili da ovi incidenti nisu ozbiljnije ugrozili
regularnost kampanje niti su zaprijetili regularnosti izbora.
Koalicija
i Helsinski komitet ukazali su da je predizborna kampanja
protekla u atmosferi pokusaja velikog broja aktera da
diskredituju svoje rivale i da na toj osnovi pridobiju birace.
Kampanja je ocjenjena prljavom zbog niskih udaraca, huskackog
rjecnika i jezika mrznje cime se zeljela steci prednost nad
konkurentima a time je samo izazvana zbunjenost, ogorcenost i
odbojnost kod gradjana kod kojih je bila primjetna
nezainteresovanost za predizbornu kampanju, sto ce se odraziti
i na odziv na izbore. U takvim okolnostima programi stranaka
su ostali sasvim u drugom planu. Mada je u istupima vodja
stranaka i stranackih kandidata u debatama i medijima bila
zastupljena problematika koja interesuje gradjane (ekonomski
oporavak zemlje, zaposljavanje, obrazovanje, priblizavanje
evropskim integracijama), prevladavala je retorika nad
kompetentnoscu kandidata i utemeljenosti njihovih programa.
Posebno
je ukazano na nedopustenu upletenost tajnih sluzbi u dnevnu
politiku i implicitno njihovu involviranost u izbornu
kampanju. Suprotno principu odvojenosti crkve od drzave, jedan
broj vjerskih sluzbenika, ukljucivsi i lidere religijskih
zajednica, direktno se angazovao na promovisanju pojednih
stranaka i to onih sa nacionalnim predznakom. Stranke u
Republici Srpskoj su se redom udvarale Srpskoj pravoslavnoj
crkvi koja je opet pokazala posebnu naklonost prema Srpskoj
demokratskoj stranci. Rijaset Islamske zajednice je zabranio
politicku agitaciju u dzamijama i drugim vjerskim objektima i
to kada je uveliko trajala animacija vjernika za glasanje u
korist Stranke demokratske akcije. I sam reisu-l-ulema Mustafa
ef. Ceric bio je neposredno angazovan u tom smjeru sto je
izazvalo negodovanje demokratske javnosti. Svecenici
Rimokatolicke crkve, posebno u Hercegovini, aktivirali su se u
korist koalicije koju je predvodila Hrvatska demokratska
zajednica. Nadbiskupu vrhbosanskom kardinalu Vinku Puljicu
zamjereno je da je direktno agitovao za Hrvatsku demokratsku
zajednicu tvrdeci da hrvatski kadrovi iz Demokratske alijanse
za promjene u vlasti ne uzivaju podrsku Hrvata.
Tokom
predizborne kampanje bilo je zloupotrebe djece i krsenja
njihovog ljudskog prava da ne smiju biti manipulisani u
politicke svrhe. Koalicija je upozorila da je dovodjenje djece
na politicke skupove krsenje Konvencije UN o pravima djeteta.
Kako
je ocijenjeno u zajednickom saopstenju Koalicije NVO i
Helsinskog komiteta, elektronski mediji su, s rijetkim
izuzecima, korektno pratili tok kampanje pridrzavajuci se
odredaba Kodeksa kojeg je usvojila Regulatorna agencija za
komunikacije. Radio i televizijske stanice su nastojale da
daju jednak i izbalansiran tretman ucesnicima izbora, ali je
bila vidljiva nekompetentnost novinara i voditelja
predizbornih emisija, posebno kada je rijec o lokalnim RTV
stanicama. No, prenosenje saopstenja politickih partija i
izvjestaja sa konferencija za novinare, uz prilicno
nedinamicne dijaloske emisije, nisu mogle dovoljno motivisati
birace i zainteresovati ih za aktivnije ucesce u kreiranju
opredjeljenja za koja ce se zalagati buduci akteri politickog
zivota zemlje.
Pisani
mediji, uz malobrojne izuzetke, svrstali su se iza odredjenih
politickih stranaka i lidera, a da nisu javno deklarisali
takvo opredjeljenje, ne ostavljajuci mogucnost biracima da na
osnovu objektivno prezentiranih platformi i nepristrasno
predstavljenih kandidata izvrse svoj izbor. Samoregulacija u
oblasti pisanih medija pokazala je u toku ove kampanje sve
svoje nedostatke.
Na
dan izbora 5. oktobra 120 posmatraca Koalicije nevladinih
organizacija "Izbori 2002" obisli su oko 500
birackih mjesta (od 4.106) ili nesto vise od 12 odsto
biralista. Uoceno je da je osnovni problem neazurnost
glasackih spiskova. Veliki broj gradjana, oko 2 odsto, nije
uveden u biracke spiskove cime nisu mogli ostvariti pravo
glasanja za sto snose odgovornost i organi vlasti, posebno
opstinski.
Inace,
rad birackih odbora u najvecem broju slucajeva bio je korektan
i profesionalan. No, bilo je slucajeva da je manja grupa
gradjana glasala za cijelo selo, pokusaja glasanja bez
dokumenata i na vise glasackih mjesta, pomaganja pri glasanju
od strane predsjednika i clanova birackih odbora, sugerisanja
da se glasa za odredjenu stranku, narusavanja tajnosti
glasanja zbog lose postavljenih paravana, nekorektnosti prema
monitorima NVO, nestrucnosti u birackim odborima, nepotrebnih
guzvi koje su iritirale gradjane ili ih odvracale od glasanja.
Koalicija
NVO "Izbori 2002" je ocijenila u saopstenju za
javnost 7. oktobra da su izbori bili fer i demokratski i da
uocene slabosti nisu bitnije uticale na izborne rezultate.
Pokazana
je sposobnost Bosne i Hercegovine da organizuje izbore uz
pomoc i logicnu odgovornost medjunarodne mirovne misije u
okviru njenog mandata u BiH, ali
jos uvijek u uslovima koji ne garantuju optimalne
uslove demokratskog izjasnjavanja, a tu se prije svega radi o
(ne)dostupnosti izbjeglih i raseljenih gradjana i manjinskih
(povratnickih) grupacija ostvarivanju svog
birackog prava.
Izborna
Komisija BiH u osnovi je dobro obavila zadacu i stvorila
uslove da se izbori mogu ocijeniti fer, demokratskim i
slobodnim. Bolja koordinacija sa opstinskim komisijama,
birackim odborima, organima vlasti, nevladinim organizacijama,
gradjanima i medijima mogla je doprinijeti masovnijem odzivu
biraca na izbore i kvalitetnijim uslovima za izjasnjavanje na
sam dan izbora. Na izlazak na izbore moglo je uticati i to sto
je greskom u Izbornoj komisiji doslo do potrebe ponovnog
stampanja velikog broja glasackih listica sto nije samo
problem finansijske naravi.
Medjunarodna
mirovna misija u BiH i njeni kljucni faktori (OSCE, OHR, SFOR,
IPTF) dali su
tokom izbora neposrednu i diskretnu podrsku demokratskom
stasavanju bosanskohercegovacke drzave u skladu sa svojim
mandatima. Dio diplomatskog korpusa u BiH odredjenije je
stavio do znanja kakav bi ishod bio po njihovoj volji.
Mediji
sve vise sebe dozivljavaju bitnim subjektom izbornog
procesa i njegovih posljedica, pri cemu njihovo ponasanje
odredjuje najprije ekonomska situacija i u tom kontekstu
politicka moc nad njima. Neki od tzv. nezavisnih medija
izgubili su tu nesvrstanu nevinost, a da o tome nisu predhodno
ili naknadno decidno obavijestili javnost, sto bi bio i
demokratski cin.
Izbori
su pokazali da se politicke stranke navikavaju na demokratsku
proceduru, doduse, vise razvijenijim pravnim uredjenjem
izbornog procesa, nego li sopstvenom demokratskom spoznajom.
No, borba za dolazak, opstanak ili povratak na vlast vodjena
je svim dostupnim sredstvima, pri cemu nije u bila u prvom
planu programska argumentacija, vec nastojanje da se izborni
suparnici diskvalifikuju na bilo koji nacin.
Posebno
zabrinjava insistiranje na elementima koji provociraju
medjunacionalnu i medjuentitetsku netrpeljivost s ratnim
prizivom, jer to nije samo izborno nadmetanje vec i poruka
koja traje u politickom promisljanju biraca i njihovom
ponasanju u odnosu na drzavu BiH kao medjunarodno-pravno
priznat okvir za njihov glas.
Vjerski
osjecaji i autoritet vjerskih starjesina i ovog puta su
naglaseno zloupotrebljavani u korist promidzbe nacionalnih
stranaka sto je u izbore unijelo jaku notu klerikalizma sto je
suprotno odrzavanju principa odvojenosti crkve od drzave.
Gradjani
su od stranaka i politicara tretirani kao objekat, puka
glasacka masina, a ne subjekt politickog zivota zbog kojeg
stranke i politicari postoje. Malo je bilo konkretnih i
animirajucih programa koji su mogli privuci gradjane sto se
osjetilo i u njihovoj pasivnosti u izbornom procesu.
Pojedine
stranke i lideri, neki javni radnici i mediji sebi su
dozvolili ruzenje gradjana koji nisu glasali pozivajuci se u
tom smislu na neku njihovu obavezu. Glasanje je iskljucivo
pravo i nikako nije obaveza, te gradjanin s tom opcijom ima
pravo da raspolaze kako hoce. Oni koji kritikuju gradjane
istodobno zanemaruju svoju neuspjeh u animiranju glasaca,
zaboravljaju na (ne)kvalitet svog rada i zele odgovornost
prebacitit na anonimne gradjane ne poimajuci sustinu
ljudskih prava i sloboda.
Depresivna
drustvena situacija posebno dekurazira mlade kao logikom
stvari najvitalniji i najinventivniji element u svakom
pogledu, pa i politickom i to je problem koji zasluzuje sasvim
posebnu paznju.
Osjecaj
besperspektivnosti u drzavi BiH kao odraz politickog,
ekonomskog i socijalnog realiteta koji se projektovao na
izborni proces i ishod izbora jeste povod i za pojedinacno i
kolektivno (samo)propitivanje nevladinih organizacija. Analiza
svog ucinka u usporedbi sa realnoscu koju su donijeli i izbori
jeste preduslov za reorganizovanje i reprogramiranje
djelatnosti NVO kako bi se ona dokazala kao stalno aktivan
cinilac stvaranja drustvenog ambijenta u kojem gradjanin - kao
pojedinac, i eventualno udruzen u razlicite asocijacije - od
objekta postaje politicki subjekt ciji stav moraju
respektovati politicari, kako oni na vlasti, tako i oni u
opoziciji. U tom kontekstu buduci odnos prema mladim mora biti
apsolutni prioritet. Koalicija NVO ocekuje daljnju podrsku i
pomoc medjunarodnih faktora koji bi takodje trebalo da
preispitaju svoj dio uloge i odgovornosti za stanje u Bosni i
Hercegovini i njenu perspektivu.
Koalicija
NVO "Izbori 2002" i Helsinski komitet za ljudska
prava u BiH sacinili su kompletan zajednicki analiticki
izvjestaj o oktobarskim izborima koji je dostupan na
internetu: www.bh-hchr.org
Mirovna misija i ljudska prava
Mirovni
sporazum za BiH snazno je istakao podrucje ljudskih prava kao
bitno za poratnu normalizaciju zemlje, vracanja povjerenja
medju narodima i gradjanima i demokratsku transformaciju
drzave. Svi glavni medjunarodni dokumenti o ljudskim pravima i
slobodama covjeka sastavni su dio Ustava BiH i kao takvi
obavezujuci. Ustanovljena je Komisija za ljudska prava u BiH,
sastavljena od ombudsmena i Doma za ljudska prava, sa
odlucujucim medjunarodnim uticajem u tim organima. Posebno je
izdvojen znacaj prava na povratak oko 2,3 miliona izbjeglih i
raseljenih gradjana cemu je posvecen i poseban aneks
Dejtonskog sporazuma i ustanovljena Komisija za pitanja
povrata imovine izbjeglica i raseljenih lica cije su odluke
konacne i obavezujuce kao i slucaju Doma za ljudska prava.
Mirovna
misija je u pocetku insistirala na vaznosti ljudskih prava i
sloboda i poticala angazman u toj oblasti. Helsinski komitet
za ljudska prava u BiH odigrao je pionirsku i odlucujucu ulogu
u senzibiliranju drustva i medija za to podrucje, stvaranju
svijesti o dalekoseznom znacaju borbe za prava i slobode
covjeka i njihovu zastitu i oblikovanju atmosfere pritiska na
organe vlasti da ostvaruju svoj dio odgovornosti i da budu
kritikovani zbog neizvrsavanja svojih obaveza po odnosu ustava
i medjunarodnih konvenicija iz sfere ljudskih prava.
Posljednja
godina donijela je nazalost promjenu u ponasanju medjunarodnih
faktora u BiH na temu ljudskih prava i sloboda
relativizirajuci njihov znacaj i opravdanost insistiranja na
njihovoj zastiti. Visoki predstavnik medjunarodne zajednice u
BiH Pedi Esdaun kaze da mu ljudska prava nisu prioritet.
Tvrdnjom da "smo u Bosni i Hercegovini izmislili novo
pravo, pravo na povratak izbjeglih i raseljenih" Esdaun
salje losu poruku. Prije svega, to pravo nije izmisljeno, vec
je medju elementarnim pravima kako je to utvrdjeno i u
civilnom dijelu Dejtonskog sporazuma za ciju je provedbu
odgovoran upravo visoki predstavnik. Osim toga, time se
hipertrofiraju rezultati povratka koji nisu takvi kakvim se
zele prikazati. Kako je vec navedeno, povratnici su na udaru
nacionalista i diskriminacije vlasti i mnogi najavlju odlazak
iz mjesta povratka jer nemaju fizicke, politicke, ekonomske i
socijalne sigurnosti. Mnogi povratnici su pokolebani u zelji
da ostanu na predratnim adresama.
Do
relativizacije zastite ljudskih prava i sloboda doslo je jos
prosle godine, nakon organizovanja globalne antiteroristicke
kampanje poslije mostruoznog napada na Menhetn i Pentagon.
Redukcija covjekovih prava i sloboda i demokratskih
institucija posebno u SAD ali i na Zapadu generalno pod firmom
borbe protiv terorizma kao planetarne opasnosti uticala je na
promjenu u drustvenoj klimi u svjetskim
relacijama kada je rijec o ljudskim pravima. Vecina
gradjana pristaje na redukcije na tom polju iz straha za goli
zivot cemu doprinose i propaganda vladajucih struktura i
uticajnih medija o narastajucoj opasnosti od terorizma.
Vlasti
u BiH su se promptno ukljucile u antiteroristicku alijansu
predvodjenu SAD. No, organizacija koordinacije izmedju drzave
i entiteta u tzv. antiteroristickom timu uz ucesce stranih
faktora vec sama po sebi je sadrzavala opasnost vansistemskog
djelovanja. To se pokazalo posebno u slucaju "alzirska
grupa". Odluka Doma za ljudska prava BiH u tom predmetu
donesena je tijesnom razlikom sto svjedoci da su se ljudska
prava, bez obzira na svoju argumentaciju, nasla pod ogromnim
politickim pritiskom. Bilo je ocito da je mirovna misija u BiH
podijeljena na ovom pitanju. Ombudusmen i Dom za ljudska BiH
prava reagovali su od pocetka visokokvalitetno na liniji
svojih odgovornosti i ovlastenja. U misiji UN doslo je do
raskola na tu temu. SFOR se sasma stavio u sluzbu interesa SAD
u ovom slucaju. Ured visokog predstavnika i ambasadori
evropskih zemalja nisu izrazili javnu podrsku Helsinskom
komitetu za ljudska prava u BiH uprkos faktu da su svi kljucni
svjetski autoriteti za podrucje ljudskih prava podrzali bh.
Helsinski komitet koji je na kraju dobio punu zadovoljstinu za
svoje zalaganje odlukama Doma za ljudska prava. No, niko u
vlastima odgovornim po odluci Doma za ljudska prava nije
priznao svoj dio odgovornosti. Naprotiv, cinilo se sve da se
relativizira ta obavezujuca i izvrsujuca odluka.
Prije
drame povodom "alzirske grupe" Helsinski komitet je
upozorio na neosnovana sumnjicenja, prisluskivanja i pracenja,
te nelegalna hapsenja i zadrzavanja na ispitivanjima od
stranih faktora osumnjicenih za teroristicke namjere ili
ucinke uz koristenje nedozvoljenih fizickih metoda. Osim
"alzirske sestorke" svi ostali privedeni su pusteni.
Studenta Dzevada Aletica iz Sarajeva pripadnici SFOR-a su
priveli u jutranjim satima, uz prijetnju oruzjem njegovom ocu,
ispitivali 20 sati da bi ga pustili uz izvinjenje.
SFOR
drzi danima u pritvoru u svojoj bazi blizu Tuzle Sabahudina
Fiuljanina a da pri tom nije omoguceno rodbini i njegovom
advokatu da se sretnu s njim. SFOR se poziva na odredbe
Dejtonskog sporazuma zanemarujuci pozitivne propise zemlje u
kojoj su i medjunarodne konvencije koje regulisu ove
situacije. Nijedan organ vlasti u BiH bez obzira na molbe
porodice i zahtjeve advokata nije se istinski angazovao u
zastiti njegovih prava sto je nuzno bez obzira koja je moguca
njegova krivica. Tek poslije intervencije Amnesty
International-a, mjesec dana nakon sto je pritvoren,
Fiuljaninu je dozvoljen polusatni susret sa advokatom, ali ne
u cetiri oka kako je predvidjeno medjunarodnim konvencijama.
Susret advokata i klijenta pripadnici SFOR-a snimili su na
audio i video kasetu.
Ohrabruje
sto su mediji i grupa gradjana Sarajeva digli glas protiv
oduke IPTF unutar misije UN u BiH da se uskrati dozvola za rad
devetnaestorici specijalaca Ministarstva unutrasnjih poslova
Kantona Sarajevo zbog slucaja "Zujevina",a u kojem
su optuzeni za neovlastenu upotrebu sile. IPTF je time narusio
princip pretpostavke nevinosti i prejudicirao krivicu sto je
svojevrstan pritisak na sud pred kojim se odvija proces.
Takodje time se sugerise kolektivna krivica naspram pricipa
individualne odgovornosti, a prekrseno je vise domacih
pozitivnih propisa. Dakle, i u ovom slucaju se radi o krsenju
Evropske konvencije o zastiti ljudskih prava i sloboda i
Dejtonskog sporazuma.
Proces
decertifikacije policajaca je dio mjera koje se preduzimaju
kako bi se policija transformisala u modernu civilnu sluzbu
koja djeluje u skladu sa najvisim medjunarodnim standardima.
Ovaj proces pretpostavlja decertifikaciju policajaca bez
odredjene strucne spreme, onih koji su odgovorni za zlocine u
toku rata kao i pocinitelje
krivicnih djela i teskih disciplinskih prekrsaja.
Helsinski
komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini smatra ovaj
proces opravdanim ali ocjenjuje da su u proceduri ucinjeni
propusti sa stanovista zastite ljudskih prava jednom broju
policajaca koji su izgubili pravo na rad u policiji. Ovdje se
prije svega misli na pravo na fer postupak koji nije
ispostovan jer nisu saslusani otpusteni policajci, a neki od
njih nisu upuceni na efektivni pravni lijek.
Tek
ove godine uspostavljena je mogucnost zalbe u drugostepenom
postupku na odluke visokog komesara IPTF kojima se pojedincima
uskracuje pravo na rad a na sto je ranije upozorio Helsinski
komitet za ljudska prava u BiH. Inace, se postavlja problem
odluka visokog predstavnika kojima se trajno zabranjuje rad
odgovornim u vlasti ili bavljenje politikom ili drugim
poslovima jer time je ugrozeno osnovno pravo covjeka da radi
bez obzira kakav je njegov grijeh.
Posebno
je bolno sto je misija UN tek sada, i pored brojnih upozorenja
ukljucujuci i ona iz Helsinskog komiteta za ljudska prava u
BiH, djelimicno priznala ukljucenost pripadnika IPTF u poslove
prostitucije u BiH i rusenja ljudskih prava u ovoj sferi, mada
nije priznato neposredno ucesce pripadnika medjunarodne
policije u trgovini ljudima. Iz vise izvora ima naznaka da je
bilo i toga kao i ucesca pripadnika medjunarodne mirovne
misije u organizovanom kriminalu. Umijesanost pripadnika
IPTF-a u trgovinu zenama i organizovanu prostituciju potvrdile
su i druge medjunarodne organizacije koje se bave ljudskim
pravima.
Sva
ponasanja medjunarodne zajednice koja su bila suprotna
odredbama Dejtonskog mirovnog sporazuma nisu naisla na
reakcije domacih vlasti koje su se ponasale podanicki, cime su
saucestvovale kako u krsenju Dejtonskog mirovnog sporazuma,
tako i u nepostivanju ljudskih prava i sloboda.
Zakljucak
U
2002. godini nije ucinjen napredak u zastiti ljudskih prava i
sloboda u Bosni i Hercegovini i kada se radi o odgovornosti
vlasti na svim nivoima drzavne organizacije i medjunarodnoj
mirovnoj misiji. Naprotiv, pojacan je pritisak nacionalista u
sprezi sa kriminalcima na najosjetljivije kategorije gradjana
- manjinske povratnicke grupacije, uz toleranciju lokalnih
vlasti koje time potvrdjuju svoje ucesce u odrzavanju etnicke
podjele BiH i tenzija medju nacionalnim i vjerskim
zajednicama.
Nekonzistentno
i neefikasno djelovanje domacih i stranih faktora vlasti u BiH
- ukljucivsi kao posebno indikativno nehapsenje kljucnih
optuzenika za ratne zlocine i tolerisanje nasilja nad
povratnicima i diskriminacije prema njima u razlicitim
vidovima - uticalo je na pogorsanje ukupne politicke i
drustvene klime koja asocira na predratno stanje s agresivnim
istupima nacifasisticke i hegemonisticke naravi, posebno u
Republici Srpskoj.
Odgovorni
u vjerskim zajednicama su pretezno djelovali kao politicki a
ne kao religijski faktor, doprinoseci tako podsticanju vjersko
- nacionalne i ideoloske netrpeljivosti umjesto radu na
povratku toleranciji i pomirenju. Toj depresirajucoj i
konfrotirajucoj drustvenoj atmosferi doprinijeli su i mediji
koji pod politickom kontrolom i gotovo sve takozvane nezavisne
novine koje su se poistovjetile s izbornim interesima
pojedinih stranaka i njihovih vodja kompromitujuci poziciju
objektivnih informatora i komentatora politicke zbilje u BiH s
refleksom i na poziciju ljudskih prava u zemlji.
Neizlazak
gotovo polovine biraca na izbore i izborni rezultati jezgrovit
su komentar gradjana na kvalitet vlasti i mirovnog procesa pod
medjunarodnim vodjstvom sedam godina nakon potpisivanja
Dejtonskog sporazuma u Parizu. Izborna pobjeda nacionalnih
stranaka govori o zilavosti (pred)ratnih hegemonistickih
projekata ciju punu reafirmaciju sprijecava samo strah od
medjunarodne represije.
Slab
ucinak u mirovnom procesu na kljucnim pravcima ostvarenja
Dejtonskog sporazuma (neuspostavljanje ustavnopravnog poretka,
djelimican i nesiguran povratak, nehapsenje ratnih zlocinaca,
kontradikcije i promasaji u reformskim zahvatima na kljucnim
podrucjima); neuredjeni odnosi sa susjednim drzavam iz kojih i
dalje stizu negativne poruke spram opstojnosti drzave BiH;
medjunarodna atmosfera nakon 11. septembra koja, umjesto da
potakne puni angazman na zastiti ljudskih prava, vodi njihovoj
relativizaciji i degradaciji njihove zastite - produkuju
negativan kontekst za generalnu poziciju ljudskih prava i
covjekovih sloboda u BiH.
U
takvoj situaciji, kadrovska, organizaciona, programsko -
operativna i finansijska konsolidacija Helsinskog komiteta za
ljudska prava u Bosni i Hercegovini je od primarnog znacaja,
ne samo za samu tu asocijaciju, vec i buducu poziciju ljudskih
prava i sloboda i njihove zastite na prostoru
bosanskohercegovacke drzave.
Broj: 27-12/2002
▲
na
vrh