IZVJEŠTAJ O STANJU LJUDSKIH PRAVA 
U BOSNI I HERCEGOVINI

(analiza za period januar – decembar 2004.)

Uvod

Cijela 2004. godina, kada je riječ o Bosni i Hercegovini, protekla je u znaku svojevrsnog paradoksa; s` jedne strane, vlasti su iskazivale zalaganje za približavanje BiH evroatlanskim integracijama što bi trebalo da znači i opredjeljenje za napredak na polju privrede, demokratije i ljudskih prava, a s` druge strane ona i dalje stoji u mjestu i vidno zaostaje u poređenju sa svojim susjedima u regiji.

Stanje u kome se nalazi BiH najbolje ilustruje činjenica da je ona do sada uspjela da postane članicom samo Savjeta Evrope, te da je i dalje van NATO – ovog Partnerstva za mir, Svjetske trgovinske organizacije, kao i da još nije ispunila osnovne pretpostavke za pristupanje pregovorima sa Evropskom unijom o Stabilizaciji i pridruživanju.

Relativno zaostajanje Bosne i Hercegovine i neizvjesnost oko termina pristupanja evroatlanskim integracijama ipak ne znače da i tokom 2004. godine nisu učinjeni izvjesni pozitivni pomaci.

U protekloj godini zabilježen je milioniti povratnik na svoju predratnu adresu što se može smatrati pozitivnim dostignućem. Ovim je gotovo dostignuto 50% povrataka u odnosu na ukupan broj izbjeglih i raseljenih lica koji iznosi 2,25 miliona ljudi. No, među povratnicima, malo je onih koji su se vratili na područja na kojima njihova etnička grupa nije u većini, te takvi povratci predstavljaju svega 20% od ukupnog broja povrataka.

Značajno je napomenuti i to da je imovina vraćena u oko 95% slučajeva u kojima je zatražen povrat kuća ili stanova što takođe predstavlja pozitivan rezultat angažmana međunarodne zajednice i domaćih vlasti.

U oktobru su održani izbori za lokalne organe vlasti. Izbori su provedeni u skladu sa međunarodnim kriterijima o slobodnim i fer izborima. No, zabrinjava mali odziv birača, unatoč teškom stanju u kome se nalazi zemlja i uprkos potrebe za većim angažmanom građana.

Helsinški komitet ocjenjuje pozitivnim Izvještaj Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine. Ovaj izvještaj sadrži relevantne podatke o događajima vezanim za masakr u Srebrenici, o broju žrtava, mjestu i načinu njihovog pogubljenja. U Izvještaju je iskazano žaljenje i izvinjenje žrtvama u ime vlasti Republike Srpske.

Ovim izvještajem su stvorene pretpostavke za ponovnu izgradnju povjerenja i za pomirenje pripadnika različitih etničkih grupa. Tragom ovog pozitivnog iskustva, trebalo bi učiniti napor na utvrđivanju istine i o drugim ratnim događajima koji i dalje sprječavaju normalizaciju stanja u postratnoj Bosni i Hercegovini i onemogućavaju otpočinjanje procesa izgradnje povjerenja i uspostave pomirenja.

Krupnu prepreku normalizaciji stanja i uspostavi pravde predstavlja i to što su Radovan Karadžić i Ratko Mladić, glavni akteri ratnih zbivanja u BiH, i dalje na slobodi i van domašaja pravde. Ova činjenica predstavlja veliko opterećenje za BiH i koči i usporava njene napore da se pridruži evropskim integracijama.

Može se konstatovati da su učinjeni izvjesni pozitini pomaci i na polju osvjetljavanja sudbine nestalih. Iako je broj lica koja se vode kao nestala i dalje veoma visok i iznosi oko 17 000, usvajanjem Zakona o nestalim i osnivanjem Instituta za nestale te naporima domaćih i inostranih institucija, traganje za nestalim ne izgleda više tako beznadežno kao što je to izgledalo prije par godina. Postoji osnov za nadu da će se proces otkrivanja grobnica i identifikacije nestalih ubrzati i da će se tako olakšati položaj porodica nestalih.

Kada je riječ o institucijama za zaštitu ljudskih prava, 2004. godina je značila njihovu stagnaciju i dalju degradaciju. Očigledno je da nije pronađena adekvatna zamjena za Dom za ljudska prava koji je ugašen krajem 2003. godine tako da građani još uvijek nemaju odgovarajuću i efikasnu sudsku zaštitu kada su u pitanju njihova ljudska prava i slobode. S` druge strane, institucija Ombudsmena BiH ovakva kakva je danas ne odgovora niti svom nazivu niti svojoj namjeni. Ombudsmeni se bave sami sobom, institucija je pred raspadanjem i ona više služi za zaštitu partikularnih interesa, a nikako za zaštitu univerzalnih ljudskih prava.

Ovo stanje je tim teže što se nastavio trend zapostavljanja ljudskih prava i od strane međunarodne zajednice, Visokog predstavnika prije svega, i od domaćih vlasti koje su ohrabrene ovakvim držanjem međunarodnog faktora.        

Lokalni izbori

Osnovna karakteristika lokalnih izbora, održanih u Bosni i Hercegovini, 02. oktobra 2004. godine je nedovoljna zainteresovanost i nizak odziv birača, što ilustruje podatak da je od 2.322.687 registrovanih građana sa pravom glasa na 4057 biračkih mjesta izašlo njih 1.087.893 ili 46,8 posto. U FBiH je glasalo 45 odsto birača, u RS 48,6, a u Distriktu Brčko 60,9. Za njihovu naklonost borilo se 68 političkih stranaka, 146 nezavisnih kandidata, šest lista nezavisnih kandidata, te 18 koalicija. Za mjesta načelnika povjerenje je tražilo 809, a za vijećnike, odnosno odbornike u skupštinama opština 26.618 kandidata. Odgovornost izabranih opštinskih načelnika koji od ovih izbora nisu na tim pozicijama voljom stranaka, nego direktno građana je znatno pojačana.

Pomenuti, najmanji odziv birača u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini potvrdio je procjene Helsinškog komiteta uoči izbora o nedovoljnoj motivisanosti birača što je posljedica mogućeg zasićenja, ali više nezadovoljstva uzrokovanog sporošću i neefikasnošću aktuelnih vlasti na svim nivoima i neispunjavanje predizbornih obećanja.

Biračka apstinencija naročito je bila izražena u gradskim sredinama i među mladim. Tako je u Zenici samo 30 odsto glasača odlučilo izaći na izbore (na prethodnim izborima glasačko pravo je iskoristilo čak 63 odsto Zeničana), Grudama 35 odsto, isto toliko i u Bosanskom Petrovcu, Srebrenici oko 36, Mostaru 37,53... Treba reći da su birači u Mostaru zbog specifičnog gradskog Statuta bili lišeni prava, za razliku od ostaslih, da direktno biraju /grado/načelnika.

Posebno brine podatak da je u populaciji do 30 godina svoje biračko pravo iskoristilo 7 do 15 posto građana. To je u najdirektnoj vezi sa ranijim istraživanjima koja su pokazala da više od 60 odsto mladih zbog osjećaja besperspektivnosti, sporih reformi u obrazovanju, nemogućnosti zapošljavanja..., želi otići iz BiH o čemu i dalje svjedoče dugi redovi pred ambasadama u Sarajevu.

Jednako zabrinjavajuće djeluje i mali odziv glasača iz inostranstva. Od 27.500 registrovanih, u odnosu na 2002. kada ih je bilo 270.000, na ove izbore je izašlo oko 17.000. Dijaspora se prema Izbornom zakonu morala ponovo registrovati za ove lokalne izbore do 17. juna 2004. i uz popunjeni obrazac dostaviti kopiju nekog identifikacijskog dokumenta sa fotografijom. Neki o toj obavezi nisu bili informisani, većini se izborna pravila o ponovnoj registraciji čine suvišnim i komplikovanim, nebriga i nezainteresovanost bh. vlasti prema ovoj kategoriji građana uzvračena je recipročno.

Mobilni timovi posmatrača Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH obišli su na dan lokalnih izbora, 2. 10. 2004., više od 300 izbornih mjesta širom Bosne i Hercegovine. Registrovali su značajan broj građana kojih nije bilo na biračkim spiskovima čime im je uskraćeno pravo glasanja. Pored nezainteresovanosti građana da se registruju, radi se i o propustima opštinskih vlasti koje nisu dovoljno profesionalno obavile proces registracije. Na nekim spiskovima pojavila su se i imena umrlih osoba. Posebno je bio izražen problem sa glasačima u odsustvu koji se nakon prošlih izbora najčešće nisu registrovali za ove, ili ako jesu onda to pravo nisu iskoristili. U Srebrenici, npr., niko od prijavljenih u odsustvu i onih za glasanje sa nepotvrđenim glasačkim listićima nije izašao na izbore. I ovi izbori su ukazali na neophodnost da se najzad pristupi pripremama za popis stanovništva koji bi, uz ostalo, doprinjeo uređivanju biračkih spiskova i omogućio svima, koji to žele, da koriste svoje biračko pravo. Naime, posljednji popis stanovništva u BiH sačinjen je davne 1991. godine.

Biračka mjesta su, u najvećem broju, bila dobro organizovana i proces je tekao bez većih problema. Ipak, na nekoliko mjesta, Bihać i Banja Luka /Mejdan/ npr., u samom toku izbornog procesa dolazilo je do izmjene članova biračkih odbora.

Bilo je i incidenata: npr. na biračkom mjestu Brjestovo – Vranjak, Opština Modriča došlo je do fizičkog obračuna pristalica SDS i SNSD pa je intervenisala i policija, fizičkih obračuna je bilo i u Modriči, te Skugriću. U Bratuncu je napadnut predsjednik biračkog odbora, u Višićima kod Čapljine došlo je do nesporazuma kod prebrojavanja glasova zbog onemogućavanja akreditovanom stranačkom promatraču da prisustvuje procesu, a zabilježeno je i više slučajeva izlaganja materijala za kampanju u krugu od 50 metara od glasačkih mjesta kao i nepoštivanja izborne šutnje.

Najozbiljnije povrede izbornog procesa registrovane su u Zvorniku, Tešnju, Kozluku i Jelahu, gdje su izbori ponovljeni. U Kozluku, Općina Zvornik, prekinut je izborni proces zbog izbijanja nereda. Biračko mjesto je zatvoreno zbog cijepanja biračkog spiska, nakon čega je intervenisala i policija. Čak sedam političkih subjekata uložilo je prigovor na ponašanje biračkog odbora u ovom mjestu. Osim cijepanja biračkog spiska posmatrači su se žalili da su glasači na biralište dovoženi autobusima i glasali više puta.

U Opštini Tešanj ponovljeni su izbori na dva izborna mjesta, oba predviđena za glasanje u odsustvu jer je na izvodima iz konačnoga biračkog spiska ustanovljena velika sličnost između znatnog broja potpisa, što ukazuje da veliki broj potpisa potiče od iste osobe.

Pritužbi je bilo i za Kalesiju. Prema navodima promatrača neke osobe su ulazile u prostoriju gdje je čuvan glasački material te pokušavale ubaciti dodatne listiće. To se desilo nakon zatvaranje biračkog mjesta tako da postoje zapisnici o stvarnom broju glasača.

Izborna komisija BiH bila je prinuđena, poštujući izborna pravila, donijeti odluku da poništi izbore provedene na svih 59 redovnih biračkih mjesta u Općini Zvornik te održati nove. Odluka je donesena jer je ustanoviljen niz nepravilnosti u izbornom procesu, što je “moglo u velikoj mjeri uticati na konačne rezultate izbora, a odnose se na izuzetan broj istovjetnih potpisa na biračkim spiskovima”. Odlukom je bilo smijenjeno i 38 biračkih odbora zbog “niza nepravilnosti”.

Na svim izbornim mjestima zabilježeno je prisustvo stranačkih posmatrača, ali i simbolično prisustvo posmatrača nevladinog sektora i inostranih posmatrača.

Ipak, svi uočeni nedostatci i incidenti nisu bitno uticali na izborne rezultate, pa se za lokalne izbore 2004. može reći da su bili fer i demokratski. U pozitivnu ocjenu ulaze i odluke Izborne komisije o ponavljanju procesa na nekim izbornim mjestima. One su samo doprinijele da se pokušaji falsificiranja neutraliziraju i da konačni rezultati lokalnih izbora budu izraz volje građana BiH, odnosno onog dijela koji je izašao na izbore. Kvalitet više je i činjenica da su izbori održani u organizaciji domaćih institucija, uz minimalno učešće međunarodne zajednice.

Kada se radi o predizbornoj kampanji treba konstatovati da su se predstavnici političkih stranaka su se služili uglavnom sličnom retorikom.Teme su najčešće bile daleko od onih koje se tiču lokalnih zajednica. Malo je bilo komunalnih tema, a razgovor je vođen o evropskim integracijama, ugroženosti sopstvenog naroda i “visokoj politici”. Kandidati su se najviše bavili pokušajima da diskreditutju političke rivale, a manje su iznosili svoje ideje i programe, ako se izuzmu uopštena obećanja.

Najveći udar na korektnost kampanje predstavlja predizborni skup Srpske radiklane stranke, održan u Bijeljini 3. septembra, na kome je zamjenik predsjednika ove partije, čije je sjedište u Srbiji, Tomislav Nikolić, održao govor prožet mržnjom i netolerancijom uz ispoljavanje neskrivenih teritorijalnih aspiracija prema Bosni i Hercegovini. Nikolić je negirao postojanje države BiH i poručio da se njegovi sljedbenici neće smiriti dok Srbija ne bude od Negotina do Banja Luke. Na skupu je pjevana pjesma “Spremite se, spremite, četnici” koja glorifikuje četničke formacije koje su sarađivale sa naci-fašistima u toku Drugog svjetskog rata. Izborna komisija je odlukom kaznila organizatore skupa sa 10.000 KM (oko 5.000 eura).

U toku kampanje, zabilježeno je i paljenje hrvatskih zastava u Stocu te napad na Fatu Orlović u Konjević Polju 11. septembra što je dovelo do napetosti u međuetničkim odnosima što su kapitalizirale nacionalne stranke. U Bratuncu je, nakon ovog događaja, održana smotra ravnogorskih četnika koja je, među Bošnjacima povratnicima, doživljena kao ozbiljna prijetnja. Tri dana kasnije bačena je bomba na kuću Budimira Aćimovića, kandidata za načelnika Opštine Zvornik. Šef njegovog izbornog štaba ponudio je nekoliko dana kasnije, na završnoj predizbornoj press konferenciji, novinarima novac “u znak zahvalnosti za korektno izvještavanje” o Aćimovićevoj predizbornoj kampanji.

Osnovnu karakteristiku predizborne kampanje činio je visok stepen uključenosti vjerskih lidera koji su, uglavnom, implicitno usmjeravali biračko tijelo ka tri nacionalne partije - SDS, SDA i HDZ. U tome su prednjačili vođe Islamske vjerske zajednice reis Cerić i njegov zamjenik efendija Spahić. Na otvaranju džamije u selu Miričina, kraj Gračanice, 6. septembra, naibu reis Ismet efendija Spahić je rekao “...da neće stati uz onoga koji se stidi da kaže da je musliman” te dodao “da kao vjernik, ne smije stati iza onoga ko u svom programu nema laila ilalah.”

Reis Cerić je na otvaranju jednog od tri vjerska objekta koji su inaugirisani na području Zenice 4. septembra rekao: “U Bosni je ovog ljeta otvoreno pedesetak džamija i to uglavnom gdje su nas klali, otvarali koncentracione logore. Poručujem rušiteljima džamija da to nikada više ne učine. Svaki put napravimo bolje, veće i ljepše džamije.”

U Dobrunu, kod Višegrada, 29. avgusta je otkriven spomenik srpskom vođi iz osamanestog vijeka Karađorđu, a ovoren je i muzej Prvog srpskog ustanka na dvijestotu godišnjicu ovog događaja vezanog za susjednu Srbiju. Srpski patrijarh Pavle je vodio vjersku svečanost. Manifestacija je bila u znaku snažnog prisustva predstavnika SDS-a (osnivač i dugogodišnji predsjednik Radovan Karadžić) koji su je iskoristili u svoje predizborne svrhe.

Početkom septembra, kardinal i Vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić u nekoliko navrata je govorio o uroti protiv katolika u BiH otvoreno zatraživši pomoć Vatikana i Republike Hrvatske. Puljić je pozivao i na okupljanje svih hrvatskih dužnosnika, intelektualaca, predstavnika stranaka s hrvatskim predznakom. On se založio za osnivanje Foruma Hrvata koji bi trebao da osigura ravnopravnost Hrvata koji su “svakodnevno suočeni sa neravnopravnošču u odnosu na ostala dva konstitutivna naroda.”

Vijeće za prigovor i žalbe donijelo je odluku, a Izborna komisija dala saglasnos na odluku kojom je poništena kandidatura Ljubiše Kragulja, kandidata osam političkih stranaka za gradonačelnika Banja Luke. Učinjeno je to zbog kršenja odredbi poglavlja 7. Izbornog zakona jer je u emisiji na TV Simić u predizbornoj kampanji koristio jezik koji druge može navesti na nasilje ili mržnju prema drugom. Kragulj je, naime, pozvao u tom istupu, na nasilje prema Nezavisnim novinama i RTRS-e. Uz poništavanje kandidature kažnjen je i SDS sa 10.000 KM.

Još jedna kandidatura izazvala je u javnosti polemike zbog, moglo bi se reći, apsurdnosti zakonskih, odnosno ustavnih odredbi: za načelnika Bosanskog Šamca ispred Socijalističke partije RS kandidovan je bio Simo Zarić koga je Haški tribunal osudio po individualnoj odgovornosti za teške povrede Ženevskih konvencija i zločine protiv čovječnosti na šest godina zatvora. Izborna komisija BiH je u ovom slučaju postupila u skladu s Izbornim zakonom, koji, slijedeći Ustav BiH, predviđa da osuđeni pred Međunarodnim haškim tribunalom, a koji su na izdržavanju kazne ne mogu biti na kandidatskim listama za izbore, dok oni koji su izdržali zatvorske kazne, a to je slučaj sa Zarićem, imaju pravo na izbornu kandidaturu. S druge strane, oni koji su sankcionirani u BiH za nešto što po važećem Krivičnom zakonu nije okarakterisano kao krivično djelo nisu mogli biti na izbornim listama. Npr. Niko od onih koje je po članu 29a Izbornog zakona BiH smijenio s dužnosti visoki predstavnik, IPTF ili Apelaciona potkomisija nisu mogli biti na izbornim listama.

Mediji su mahom korekno pratili kampanju i imali jednak pristup svim partijama i nezavisnim kandidatima. Debate na elektronskim medijima su se nerijetko odvijale bez učešća kandidata najvećih, vladajućih stranaka, SDA, SDS i HDZ, koje su vjerovatno smatrale dovoljnim ono što za njihovu promociju čine vjerski službenici. Mediji su propustili priliku da snažnije utiču na odziv birača emitujući izjave estradnih ličnosti i nezavisnih intelektualaca koji ne namjeravaju izaći na izbore.

Odnosi među etničkim grupama i položaj nacionalnih manjina

Posljedice etničkog čiščenja i dalje su vidljive u svim segmentima bosansko –hercegovačkog društva. Iako je proteklo devet godina od uspostavljanja mira i otpočinjanja procesa povratka, može se reći da je nezadovoljavajući broj povratnika koji su se vratili na područja na kojima njihova etnička grupa predstavlja brojčanu manjinu. U predratnoj BiH, samo je dvadesetak opština imalo takav etnički sastav da je jedna etnička grupa bila u apsolutnoj brojčanoj premoći u odnosu na druge dvije. U oko 80% opština, ni jedna etnička grupa nije imala apsolutnu većinu stanovnika. Danas, samo u Tuzli većinsko stanovništvo ne doseže 90% učešća u ukupnom stanovništvu dok je taj procenat u drugim sredinama između 92% i 99,9%.

Vladajuće nacionalističke stranke funkcionišu na bazi očuvanja etničke homogenizacije i u tu svrhu pothranjuju strah od drugog. Još uvijek se drugi sagledava kao opasnost za sopstveni opstanak što pothranjuje šovinizam.

Osjetljive i ranjive međunacionalne odnose dodatno opterećuju i zaoštravaju pojave nasilja, skrnavljenja nadgrobnih spomenika, ataci na vjerske objekte te ispisivanje parola sa sadržajem koji promoviše netoleranciju, mržnju i nacionalizam. Broj ovih pojava je manji nego što je bio neposredno nakon rata, ali je njihov odjek jednako poguban.

Samo u četiri martovska dana, od 18. do 22., zapaljen je krov pravoslavne Crkve rođenja presvete Bogorodice u bugojanskom naselju Čipuljiću, kamenovano je sjedište Islamske vjerske zajednice u Banja Luci, kamenovana je Baba Beširova džamija u mostarskom naselju Balinovac, bačene su dvije bombe na Carsku đžamiju u Orahovi kraj Gradiške (RS) i oštećeni su sakralni predmeti u Crkvi Svetog apostola Petra i Pavla u mjestu Vagan kraj Glamoča.

27. oktobra, u većinski bošnjačkom Kaknju, na vratima katoličke crkve osvanuli su grafiti i crteži uvredljivog sadržaja.

Tokom ramazana, mjeseca posta kod muslimana, džamije su napadnute u Banja Luci, Mrkonjić Gradu, Bosanskom Brodu, Vlasenici, mjestima u Republici Srpskoj. Zabilježeno je više od deset napada na džamije u RS.

Trećeg oktobra, srušene su tri nadgrobne ploče na Jevrejeskom groblju u Sarajevu.

Petnaestog oktobra, u Brčkom, na jednom od mostova, osvanuli su grafiti: “Brčko je srpsko” i “Turci prekrstite se”.

U Sarajevu je fizički napadnut pravoslavni sveštenik Zoran Perković od strane lica Bošnjačke nacionalnosti.

Devetog novembra u Gornjem Vakufu – Uskoplju, dogodila se tuča između učenika hrvatske i bošnjačke nacionalnosti, a nožem i bezbol palicom su povrijeđena tri učenika.

U Doboju, Republika Srpska, je 8. oktobra napadnuta džamija i polupane su sakasije u dvorištu džamije. U noći između 7. i 8. novembra, kamenovana je Čaršijska džamija u Kiseljaku, mjestu sa većinskim hrvatskim stanovništvom.

U Bosanskoj Gradišci je 18. novemba ubijen župnik Crkve Svetog Roka Kazimir Višaticki, koji je uživao ugled kod svih žitelja tog mjesta. Neposredno nakon ubistva, uhapšen je Bogdan Gligović koji je priznao da je počinio ubistvo iz koristoljublja.

U okolini Teslića, Republika Srpska, na kućnom pragu je hicem iz vatrenog oružja, ubijen Hrustan Suljić, povratnik i predsjednik Mjesne zajednice Gornji Hranković. Suljić je ubijen 2. decembra a njegovo ubistvo se dovodi u vezu sa činjenicom da je on svjedok na listi Haškog tribunala. U vrijeme pisanja ovog Izvještaja, niko nije osumnjičen ili pritvoren za ovo ubistvo.

Iako je sličnih događaja bilo još, navedeni primjeri ilustruju kakarter međunacionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini i njihovu ranjivost. Potrebno je naglasiti da veliki broj počinilaca pomenutih djela nije nikada otkriven niti procesuiran. Nekažnjivost za počinjena nedjela ohrabrila je nasilnike da konstantno održavaju atmosferu straha i nesigurnosti kod velikog broja građana. Uloga policije, tužilaštava i sudova odnosno funkcionisanje pravne države, ključni su faktori u zaustavljanju i sprečavanju ovih pojava koje imaju krajnje negativan uticaj na normalizaciju stanja u postratnoj BiH.

Međunacionalni odnosi su opterećeni i visokim stepenom diskriminacije na etničkoj osnovi. Javne ustanove i preduzeća imaju praktično jednonacionalan sastav zaposlenih, sa izuzetkom policije i sudova. I pristup obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i pravu na penziju su etnički uslovljeni.

Kada se radi o položaju nacionalnih manjina, treba konstatovati da Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina još nije počeo da se primjenjuje iako je usvojen tokom 2003. godine. Ovo praktično znači da manjinski jezici još uvijek nisu u upotrebi u administraciji, sudstvu i obrazovanju. Pripadnici manjinskih grupa nemaju svoje pisane medije.

Ekonomska i socijalna prava se češće krše kada su u pitanju pripadnici nacionalnih manjina tako da je procenat zaposlenih iz reda manjina simboličan. Mjere socijane zaštite, uslovi stanovanja posebno Roma, ispod su standarda predviđenih međunarodnim konvencijama.

Konačno, zbog proceduralnih problema, ni na ovogodišnjim lokalnim izborima, pripadnici nacionalnih manjina nisu bili u prilici da biraju svoje predstavnike u lokalne skupštine. Tako su pripadnici manjina i dalje van parlamenata i bez mogućnosti da utiču na politička zbivanja.

Izbjeglice i raseljena lica

Zvanično, prema podacima međunarodne zajednice i državnog Ministarstva za izbjeglice i raseljenja lica, od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma na svoje prijeratne adrese, zaključno sa oktobrom 2004., vratilo se više od milion izbjeglih i raseljenih Bosanaca i Hercegovaca. Čak ako bi smo prihvatili i ovu brojku mjesta zadovoljstvu sa postignutim rezultatima u provedbi Aneksa 7, devet godina poslije Dejtona nema. Podsjetimo, sa svojih predratnih adresa tokom ratnih zbivanja pomjereno je više od 2.200.000 ljudi.

Od milion i nešto povratnika oko 450.000, kažu isti izvori, su interno raseljeni u BiH, a oko 550.000 ih se vratilo iz zemalja širom svijeta. Tri četvrtine od ovog broja vratilo se u Federaciju BiH, a jedna četvrtina u Republiku Srpsku.

Za prvih deset mjeseci 2004. godine pominje se brojka od oko 16.500 povratnika, od čega je više od 12.000 onih čija etnička grupa predstavlja manjinu u područjima na koja su se vratili.

Procjene Helsinškog komiteta u BiH, bazirane na izvještajima monitora, obilasku većeg broja opština, obraćanju građana i podacima prikupljenim u lokalnim zajednicama, govore da je broj od milion povratnika apsolutno nerealan. Stvarnih povratnika je daleko manje. Neopravdano se poistovjećuje broj povratnika sa brojem vraćene imovine /kuća i stanova/. Registruje se povratak imovine ili bolje rečeno broj realizovanih zahtjeva pomnožen brojem članova domaćinstva koji su aplicirali za povratak. Saznanja HK su da veliki broj vlasnika odmah po ulasku u posjed kuće ili stana izvrši prodaju nekretnine ili pravi zamjenu. Neki predratnu i obnovljenu kuću koriste kao vikendicu, ili jednostavno iznajmljuje. Znatan broj obnovljenih kuća nikada nije ni useljen. Tako se na područje Srebrenice, prema službenim podacima, vratilo ukupno oko 4000 izbjeglica. Ali, u praksi više od 60 posto njih boravi tu samo povremeno Primjera radi, u selu Moračići pored Zvornika obnovljeno je ove godine 60 bošnjačkih kuća, ali niko od vlasnika se do početka novembra nije trajno uselio u njih.

Koristeći zakonsku regulativu značajan broj građana jednostavno izvrši čak i prijavu na predratnoj adresi, izvadi ličnu kartu i vraća se u sadašnje mjesto boravka. Sve takve statistika takođe ubraja u povratnike. Ovome treba dodati i česte slučajeve da se vraćaju tek jedan ili dva člana domaćinstva, uglavnom starije osobe, a ostali, prijavljeni za povratak, ostaju na nekim novim, poslijeratnim adresama.

Prema procjenama Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH realan procenat povratka od ukupno 2.200.000 raseljenih i izbjeglih kreće se oko 30 posto.

U prilog tome još nekoliko primjera: prije rata na području koje danas pripada Republici Srpskoj živjelo je oko 220.000 Hrvata. Danas ih je oko 15.000 hiljada. U području od Doboja do Bosanskog Broda do rata je bilo više od 50.000 Hrvata, danas ih nema više od 1.500. U Bijelo Brdo, jedno je od najvećih sela na putu Doboj – Prnjavor od 2.000 izbjeglih Hrvata, vratilo se pedesetak. U Općini Derventa od dvadesetak hiljada stanovnika hrvatske nacionalnosti danas ih ima tek 250. Nešto manje porazna situacija je u Federaciji BiH, mada i tu nailazimo na ogromne razlike između zvaničnih podataka i onih kojima raspolažu udruženja povratnika. Tako zvaničnici kažu da od 17.000 predratnih Hrvata u Bugojnu danas živi njih 13.000. Prema saznanjima HK nema ih više od 7.000. Ili: prije rata na području Opštine Tešanj živjelo je oko 6.000 Srba. Danas ih je tu tek stotinjak porodica sa oko 300 članova.

Kada se govori o “dobrim” rezultatima povratka Bratunac se često ističe kao primjer. A tamo se do novembra 2004. vratilo oko 4.500 Bošnjaka od 21.500 koliko ih je bilo prije rata. Dakle, nešto iznad 20 posto. U Lušci Palanci, pored Sanskog Mosta do početka oktobra 2004. vratilo se oko 1.000 Srba povratnika što čini manje od jedne trećine prijeratnog stanovništva, a to je najveće povratničko mjesto u svojoj regiji.

Ili, ilustracija iz Bijeljine: u školskoj 2004/2005 na području bijeljinske regije upisano je 64 novih učenika povratnika. Ukupan broj učenika povratnika tako se popeo na 180! To nije ni deseti dio predratnog broja.

Tragom zvaničnih statistika za 2004. Zvornik, Bratunac, Kotor Varoš, Doboj, Prijedor i Milići u Republici Srpskoj te Kanton Sarajevo, Konjic, Mostar, Sapna i Jajce u Federaciji bi bili mjesta u kojim je tokom 2004. zabilježen najveći broj takozvanih manjinskih povrataka.

To na primjeru Konjica izgleda ovako: do oktobra 2004. godine na područje Općine Konjic vratilo se 290 osoba, dok je u istom periodu Općinu napustilo 77 lica. Među povratnicima najviše je Bošnjaka – 150, zatim Hrvata 110 i 28 Srba. Iz reda ostalih su dvije osobe. Od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma do 1. oktobra o.g. vratile su se ukupno 3.034 osobe od čega najviše Hrvata 1410, potom Bošnjaka 1237, Srba 379, te osam osoba iz reda ostalih. U opštini Konjic neophodno je popraviti još najmanje 1.600 kuća.

U prvih devet mjeseci ove godine na području Općine Bosansko Grahovo vratilo se 60 prijeratnih stanovnika, pa tako tamo trenutno živi 3.600 stanovnika, od čega 3.500 Srba povratnika i oko 100 raseljenih Hrvata. To je 45% predratnog stanovništva.

O nekoordiniranom pristupu problemu povratka govori primjer sa područja Općine Glamoč gdje se u oktobru vratilo 29 srpskih porodica sa oko 100 članova. Riječ je o porodicama koje su morale napustiti tuđu imovinu u Derventi i rubnim područjima Banja Luke. Ljudi su smješteni u kontejnere, kod rodbine ili prijatelja, jer njihove kuće nisu obnovljene. Inače, na području ove opštine živi oko 6.500 stanovnika, od čega oko 4.500 Srba, oko 1.000 Bošnjaka i oko 1.000 Hrvata raseljenih iz raznih područja BiH. U selu Bešlije, Općina Travnik, prije rata je živjelo 228 žitelja romske nacionalnosti. Danas ih je tu tek dvadesetak. Obnovu razrušenih kuća je ove godine čekala 41 porodica.

Proces povrata imovine je u 2004. okončan u gotovo sto postotnom procentu. No, HK izražava zabrinutost činjenicom da je sve manji broj onih koji još razmišljaju o povratku. U prilog tome i primjer da samo 8 % tokom rata izbjeglih i raseljenih Hrvata iz Bosne i Hercegovine iskazuje neku namjeru za povratak iz Republike Hrvatske, a 71 % njih je donijelo čvrstu odluku da se nikada neće vratiti. Tako barem kažu rezultati opsežnog istraživanja koje je provela Misija OESS-a u Hrvatskoj. Čak 85 posto ispitanika tvrdi da su se u novoj sredini tokom proteklih četrnaest godina potpuno asimilirali, a samo 15 posto sebe još definira kao izbjeglice iz BiH. Od ukupnog broja anketiranih njih 54 posto danas u Hrvatskoj ima neku nekretninu, kuću ili stan, 95 posto ima hrvatsko dravljanstvo. Inače, u susjednoj Hrvatskoj se u ovom trenutku nalazi još oko 50.000 lica iz Bosne i Hercegovine.            

Teške ekonomske i socijalne prilike u BiH i u 2004. su jedna od kočnica povratka, posebno održivog povratka. Nemogućnost zapošljavanja, ostvarivanja prava na obrazovanje i zdravstvenu zaštitu uzrok su da se jedan broj povratnika ponovo odlučuje za odlazak. Nedopustivo je da npr. u Kozarcu gdje je 15.000 povratnika ne postoji dom zdravlja. U improviziranoj ambulanti zdravstvene usluge pacijentima pruža tek jedan ljekar opšte prakse i medicinski tehničar. Za sve druge usluge povratnici se upućuju u Banja Luku, Prijedor ili Sanski Most.

Povratnici se često žale i na neravnopravan odnos općinskih vlasti kada je u pitanju pribavljanje raznih dozvola ili rad inspekcijskih službi. Posebno je to izraženo u urbanim sredinama gdje se manjinskim povratnicima onemogućava da rade i privređuju pod jednakim uslovima sa većinski brojnijim. Osim toga, javna preduzeća u brojnim slučajevima uskraćuju povratnicima pravo na električnu energiju, vodu, telefon, opravku puteva i pružanje komunalnih usluga. Takvim ponašanjem na najdirektniji način opstruiraju manjinski povratak U istom položaju su i raseljena lica širom BiH. Tako u Novom naselju u blizini Janje (RS) 820 izbjegličnkih porodica još uvijek živi bez vode, struje i kanalizacije.

U poređenju sa prethodnim godinama bezbjednosne prilike su se poboljšale. To ne znači da i u 2004. godini nismo registrovali pojave diskriminatorskog ponašanja na osnovu etničkog porijekla. Bilo je i fizičkih nasrtaja na povratnike, na njihovu imovinu, nacionalne i vjerske spomenike.

Postojanje paralelenih sistema u oblasti zdravstva, penzionih fondova, različitih školskih programa i nekih drugih entitetskih pa i kantonalnih zakona uzrok su različitih oblika diskriminacije kod ostvarivanja jednakih prava za sve.

Međunarodna zajednica je u fazi povlačenja iz procesa povratka, okrenuta drugim žarištima u svijetu. Prestankom rada Radne grupe za obnovu i povratak (RRTF) koja je djelovala pri OHR-u, posljednjeg dana 2003.god., institucije BiH zvanično su preuzele svu odgovornost za ovu oblast. Još početkom 2003. usvojena je državna strategija za provedbu Aneksa 7. Bio je to zajednički dokument domaćih institucija i međunarodne zajednice. Od planiranih poslova i zadataka malo je šta realizovano. Dvet godina nakon potpisivanja Dejtona na području Federacije tokom 2004. još uvijek egzistiraju 33 kolektivna centra, devet kolektivnih naselja i tri tranzitna centra, sa ukupno 6.549 lica u njima. Podsjetimo, u 2004. planirano je bilo da ti centri budu zatvoreni, a ljudi zbrinuti. Procjene govore da je za rješavanje ovog problema potrebno oko 40 miliona KM, jer radi se o 2.288 porodica.

Parlamentarna skupština usvojila je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izbjeglicama iz BiH i raseljenim osobama u BiH još u novembru 2003. godine. Stupanjem na snagu ovog dokumenta najavljeno je i formiranje jedinstvenog Fonda za povratak On je trebao, a nije još uvijek, profunkcionisati s prvim danima 2004., i trebao se puniti sredstvima iz svih razina vlasti u BiH, kao i kreditnim sredstvima Razvojne banke Vijeća Evrope, ali i drugih kredita i donacija koje bi Fond objedinjavao. On je, uz ostalo, imao za cilj onemogućiti brojne malverzacije, zloupotrebe donacija i unapređenje efikasnijeg trošenja sredstava.

Rok od šezdeset dana u kojem su entiteti imali obavezu da svoje zakone usklade sa državnim i usvoje ih nije ispoštovan. Republika Srpska nije to učinila ni godinu dana nakon pomenutog roka, a da ne govorimo o usvajanju neophodnih, podzakonskih akata, a to su, prije svega, kriteriji za odabir prioritetnih korisnika i dobivanje pomoći za rekonstrukciju i povratak. Razvojna banka Savjeta Evrope odobrila je Bosni i Hercegovini tek u novembru ove godine 24 miliona KM kredita za finansiranje projekta povratka. Sredstva će, kako je to projektom precizirano, biti utrošena za konačno zatvaranje kolektivnih centara, rješavanje problema povratnika koji žive u neuslovnim objektima kao i za regulisanje alternativnog smještaja. Država bi u ovom projektu trebala učestvovati sa 25 odsto sredstava što je i bio uslov za dobijanje kredita. Nekako u isto vrijeme Razvojna banka Vijeća Evrope za iste svrhe dodijelila je kredit od osam miliona eura. Podatak, koji je ove godine iznio visoki predstavnik, da je BiH od međunarode zajednice dobila veću pomoć nego što je Njmečka dobila nakon Drugog svjetskog rata kroz Marshallov plan, ali da je taj novac potrošen nenamjenski, da su se okoristili kriminalci različitog nivoa imao je za posljedicu formiranje domaće istražne komisije koja nikada nije izašla u javnost sa konkretnim nalazima – koliko je zaista BiH dobila sredstava i u šta su ona uložena.

Institucije na nivou Bosne i Hercegovine morale su se više angažovati i u rješavanju ključnih pitanja o statusu izbjeglica, kao što su imovinska prava i pitanja državljanstva i ličnih dokumenata. Savjet ministara i Predsjedništvu BiH bi konačno trebali riješiti sa zemljama u okruženju, Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom, sva pitanja bitna za izbjeglice, kako bi svi građani imali ista prava što se tiče imovine i državljanstva. Veliki broj Bosanaca i Hercegovaca koji se nalaze u inostranstvu, naprimjer, strahuje da bi mogli izgubiti bh. državljanstvo jer zakonska regulative u ovoj oblasti nije dovršena. Istina, do 2013. godine Zakonom o državljanstvu država Bosna i Hercegovina nije obavezna da potpiše sporazume o dvojnom državljanstvu. To nikako ne znači da bi vlast smjela čekati taj rok. Ista kategorija građana žali se i na Izborni zakon opravdano ga kvalifikujući veoma kompliciranim, posebno kada je u pitanju registracija birača.

Vlasti računaju da na povratak, odnosno pomoć oko povratka, u ovom trenutku čeka između 200.000 i 250.000 ljudi, mada, prema takođe njihovoj procjeni, još oko 1.200.000 lica živi izvan svojih predratnih domova. Nažalost, vrijeme je učinilo svoje. Ne treba gajiti iluziju da će se u narednih dvije ili tri godine situacija popraviti. Na osnovu procjena Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, Vijeća ministara, te prijava za dobrovoljni povratak, u BiH je potrebno obnoviti još približno 50.000 stambenih jedinica. To bi, procjene kažu, koštalo 900 miliona KM. Tih sredstava nema ni u naznakama. 

Sloboda udruživanja

Sloboda udruživanja je zagarantovana Ustavom BiH kao i entitetskim ustavima. 2001. godine, usvojen je i Zakon o udruženjima i fondacijama Bosne i Hercegovine čime je otvorena mogućnost da se udruženja građana odnosno nevladine organizacije, i fondacije, registruju za djelovanje na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine što do tada nije bio slučaj.

Zakon o udruženjima i fondacijama BiH je u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama i garantuje ostvarivanje prava na udruživanje. No, u praksi, nevladine organizacije nailaze na niz prepreka pri pokušajima da se registruju po odredbama tog zakona.

Ministarstvo pravde BiH, čiji je zadatak primjena ovog zakona i dodjeljivanje rješenja o registraciji, uvelo je komplikovanu i dugotrajnu proceduru koja je otežala mogućnost registracije. Uputstvo o primjeni ovog zakona je znatno restriktivnije od samog Zakona tako da su neke nevladine organizacije izgubile i po nekoliko mjeseci kako bi ostvarile pravo na udruživanje. Neke nevladine organizacije, koje de facto djeluju na cijeloj teritoriji BiH još uvijek nemaju potrebnu registraciju, a neke su odustale od registracije na nivou BiH zadržavši registraciju na nivou entiteta ili kantona.

Pored toga što u praksi ograničava slobodu udruživanja, Ministarstvo pravde BiH onemogućava i reintegraciju atomizovanog bosansko – hercegovačkog društva. Činjenica je da u mnogim oblastima, građani osjećaju potrebu da se udruže na osnovu istog interesa i istih stremljenja i preko entitetskih granica. No, u sadašnjim okolnostima, ove težnje ne mogu da se ostvare.

Helsinški komitet je u nekoliko navrata ukazivao na to da je postojeća praksa nedopustiva i da se njom dovodi u pitanje i redukuje sloboda udruživanja. No, do sada Ministarstvo pravde nije ispoljilo volju da izmijeni postojeću praksu i olakša procedure pri ostvarivanju slobode udruživanja.

Sloboda izražavanja i mediji

Mada se može reći da su novinari i mediji u 2004. bili manje izloženi prijetnjama nego prethodnih godina, pritisaka i ataka na slobodu javne je ipak bilo. Tako se MUP Republike Srpske, najprije, krajem juna obratio saopštenjem u kojem upozorava da će preduzeti “odgovarajuće mjere” protiv novinara koji navodno pokušavaju uništiti ugled te institucije, a onda je šef policije Republike Srpske Radomir Njeguš u augustu teško optužio novinare “Nezavisnih novina” i RTV RS da su dio grupe koja smišljeno radi na narušavanju ugleda policije i njegovom diskreditiranju. Prvi čovjek policije RS kazao je tom prilikom kako bi novinari tih kuća trebali “završiti u zatvorima ili ludnici”.

I predizborna kampanja pred lokalne izbore 4. oktobra obilovala je nizom vrlo žestokih verbalnih napada na medije. Na udaru bile “Nezavisne novine” i RTV Republike Srpske iz Banja Luke za koje su nacionalistički opredjeljene stranke tvrdile da “nisu dovoljno srpski” i da su “američki sateliti”. S druge strane, Federalnu RTV Bakir Izetbegović, potredsjednik vladajuće SDA, je ocijenio kao nenaklonjenu SDA-u i zaprijetio smjenama da bi potom u Dnevnom Avazu postavio pitanje ko stoji iza projekta “Slobodne Bosne”. “Bosna i Bošnjaci trpe štetu. Ko ima korist?”, zapitao se Izetbegović.

Trinaesetog septembra kandidat za gradonačelnika Banje Luke Ljubiša Kragulj je gostujući na Simić televiziji Banja Luka optužio "Nezavisne novine" da su ekspozitura CIA, a za direktora RTV RS Dragana Davidovića kazao je da ga je "postavila međunarodna zajednica da uništi Republiku Srpsku". Kragulj je i na račun zamjenika glavnog urednika "Nezavisnih novina" Mirjane Kusmuk iznio niz uvreda. Prozvao je i Alternativnu televiziju Banja Luka rekavši da ih "finasiraju stranci" te na račun rukovodstva televizije iznio niz uvreda.

Na otvaranju džamije u Sokolović-Koloniji reis Mustafa Cerić upozorio je prisutne da je “bilten velike Srbije, beogradska “Duga”, preselio u Sarajevo”, aludirajući na Slobodnu Bosnu. Tom prilikom objasnio je kako je beogradska “Duga” početkom devedesetih godina pripremala one koji su klali po Bosni. Islamska zajednica na čijem čelu je reis Cerić, “u nastojanjima da dokuči ko stoji iza uvredljive i vulgarne uređivače politike koju “Dani” provode prema časnim muslimanskim institucijama”, uputila je početkom oktobra cirkularno pismo vlasnicima bosanskoheracovačkih kompanija sa apelom da ne reklamiraju svoje firme u ovom magazinu. Ovakav način upiranja prsta u “neprijatelja” muslimana predstavlja najgrublji nasrtaj na slobodu medija.

Bilo je i fizičkih nasrtaja: voditelj Big radija Darko Gunjić napadnut je u noći 20. septembra u Banjoj Luci, a kamerman Radio televizije Republike Srpske i njegova kolegica 19. oktobra prilikom izvještavanja oko hapšenja haškog osumnjičenika u Bileći. Tom prilikom kamerman je zadobio tjelesne povrede, a kamera mu je uništena.

Direktne prijetnje smrću u više navrata upućene su telefonom novinarima “Slobodne Bosne”, “Dnevnog lista”, članovima ekipe “60 minuta” Federalne televizije, a 25. maja glavnom i odgovornom uredniku magazina "Patriot" Slobodanu Vaskoviću i njegovoj porodici, upućen je niz ozbiljnih prijetnji.

Helsinški komitet za ljudska prava u BiH u više navrata je osudio ovakve i slične nasrtaje na medije. Posebno zabrinjavaju učestali istupi predstavnika vlasti, stranačkih i vjerskih lidera u kojima se može prepoznati ne samo želja da se javna riječ stavi pod kontrolu već i otvoreni poziv na fizički obračun sa neposlušnim medijima i pojedincima u njima.

Proces uspostave javnog RTV sistema u Bosni i Hercegovini i na kraju 2004. je daleko od konačne realizacije. I dalje je na djelu opstrukcija koju diktiraju koalicione nacionalne stranke predvođene nacionalističkim elitama potpomognutim vjerskim i drugim kvazi zaštitnicima uskih nacionalnih interesa. Iza svega su njihove neskrivene težnje da se zadrži ili osvoji kontrola javnih medija, da se i u ovom segmentu očuva podijeljenost države i monopolski položaj.

Istina od 13. augusta emitovanje na vlastitoj mreži počeo je BHTV 1 i danas signalom pokriva oko 97% posto teritorije BiH. Javni RTV sistem za sada se tako sastoji od tri televizije - RTV Republike Srspke (RTVRS), RTV Federacije (RTVF) i RTV BiH, koja je kanal za cijelu BiH. Postavlja se pitanje da li će ova zamišljena forma ikada profunkcionisati u punom kapacitetu i sa odgovrajućim kvalitetom. I ona je uglavnom proizvod Dejtonskih rješenja koja su odavno postala kočnica u svim sferama života. Zakonska regulativa i pored svih insistiranja i nametanja od strane OHR-a još nije kompletirana. Poslanici predstavničkog doma Parlamenta BiH 13. oktobra nisu prihvatili prijedlog zakona o Javnom RTV sistemu u BiH. Usvajanje ovog zakona je jedan od uslova Evropske unije u procesu započinjanja pregovora o stabilizaciji i pridrživanju.

Praksa je potvrdila i u 2004. godini očekivanja da će trebati vremena da se sudovi, ali i podnosioci tužbi priviknu na zakone o kleveti. Nakon prave poplave tužbi s kraja 2003. i početka 2004., posljednjih mjeseci opao je njihov broj. Simptomatičan je veliki broj međumedijskih sporova što u svakom slučaju ne doprinosi jačanju povjerenja konzumenata prema medijima. Mora se konstatovati da je dobar broj tužbi posljedica nedovoljno profesionalnog pristupa pojedinih novinara i urednika, a kada su u pitanju printani mediji i nefunkcionisanja samoregulacije, odnosno nepoštivanje Kodeksa.

Najčešća kršenja Kodeksa kod dnevnih listova odnose se na diskriminaciju i povredu privatnosti, dok je kod sedmičnih i dvosedmičnih listova najuočljivije korištenje anonimnih izvora, miješanje komentara, pretpostavki i činjenica, te kršenje uredničke odgovornosti i nepoštivanje opšteprihvaćenih društevnih standarda pristojnosti. Polemike koje su se u medijima pojavile o seksualnim i rodnim manjinama dosezale su granicu vulgarnosti. Način izvještavanja nekih radio i tv stanica jednako kao i printanih medija u vezi sa smrću teško oboljele 21 godišnje Ukrajinke u Mostaru, koja je bila prsiljavana na prostituciju i držana u robovskom položaju bio je mahom senzacionalistički. Sve to uz nedopustivo objavljivanje fotografije i punog identiteta osobe koja je žrtva trgovine, pominjanje njenog “djeteta od tri godine koje vjerovatno nikada nije ni vidjela” i slično. Objavljivanje fotografija poginulih, ubijenih i žrtava suicida postale su neka vrsta žurnalističkog trenda koji duboko dira osjećaje porodica žrtava. Reagiranje Dnevnog Avaza u slučaju otmice dječaka u Sarajevu, objavljivanje njegovog imena i prezimena i fotografije takođe izlazi iz okvira profesionalnih standarda tim prije što su i roditelji malodobne žrtve i istražni organi zahtijevali neobjavljivanje informacije jer je to moglo dovesti do tragičnih posljedica.

Mediji ponekad ne poštuju ni osnovne principe i propise u vezi sa pokrivanjem sudskih procesa uspostavljene Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava na način kako to tumači Evropski sud za ljudska prava u svojim odlukama. Krše se principi su zaštita prava na slobodu izražavanja, kao i pravo na pravedno suđenje (pretpostavka nevinosti, prava maloljetnika, itd.), te pravo na privatnost. Nedopustivo je i davanje prostora nekim političarima da javno komentarišu sudske procese koji su u toku.

Istina je da je u BiH obezbijeđen pluralizam informacija, nema koncentracije medija i monopola nad informacijama. Tome je doprinijelo pravovremeno donešeno Pravilo o medijskoj koncentraciji kojim je onemogućeno da vlasnici printanih medija imaju u posjedu više od jednog elektronskog medija, te da ni jedna televizija ne smije pokriti svoj kanal sa više frekvencija. S druge strane, postoji u većem broju medija jasno prepoznatljiva orijentacija prema jednoj od etničkih skupina, odnosno jednoj od vladajućih nacionalističkih stranaka.

Većina novinara ima problema sa poslodavcima kod ostvarivanja prava, prije svega onih koji se tiču radnih odnosa. Tim prije je čudno da su i dalje podijeljeni u više udruženja i sindikata. Helsinški komitet za ljudska prava u BiH pozdravlja ujedinjenje tri udruženja iz Mostara, Banja Luke i Sarajeva od 10. decembra 2004. ocijenjujući ovaj čin početkom stvaranja novinarske organizacije koja će objediniti interese i obaveze svih poslenika javne riječi što bi bio doprinos daljoj demokratizaciji BiH, a prije svega unapređenju nezavisnog i profesionalnog novinarstva.

Seksualne i rodne manjine

U zajednici koju čine pripadnici i pripadnice seksualnih i rodnih manjina, kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, dominantan je osjećaj straha. Ne samo kada je riječ o odnosu sredine prema njima nego jednako tako kada je u pitanju i njihovo slobodno iskazivanje pripadnosti lezbejskoj, gej, biseksualnoj ili transdžender grupi.

Tokom 2004. godine najviše je bilo verbalnih prijetnji i zastrašivanja pojedinaca i pojedinki pripadnika zajednice. Nažalost, zabilježeni su i slučajevi premlaćivanja. Zbog svoje seksualne opredijeljenosti neki su ostali bez posla, a neki eliminisani na konkursu, nakon prvog intervjua. U vidno težem položaju su homoseksualci muškarci dok je ženski dio populacije manje na udaru. Stariji pripadnici zajednice, poučeni lošim iskustvima i isfrustrirani odnosom sredine prema njima, rijetko pristupaju organizacijama i udruženjima i samim tim teže rješavaju zajedničke probleme.

Tretiranje prava seksualnih manjina bitno se razlikuje od ostalih zbog socijalnog okruženja koje je još uvijek suviše konzervativno i tradicionalno i nije u stanju da prevaziđe dominantne stereotipe. Ono što razlikuje seksualnu diskriminaciju od ostalih manjinskih diskriminacija je to što se u svijesti ljudi to pitanje tretira kao bolest i, ukoliko nema direktne agresivnosti i nasilja, prema kazivanju homoseksualaca, to je najbolje što se može očekivati u ovom trenutku.

I nedorečenost jednog dijela zakona stavlja ovu popluaciju u neravnopravan položaj u odnosu na ostale građane. Za razliku od Krivičnog zakona Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, Krivičnog zakona Federacije BiH koji je važio do 1996. godine i Krivičnog zakona Republike Srpske koji je izmijenjen 1998., danas su na djelu krivični zakoni koji ne penalizuju homoseksualce niti ograničavaju njihova prava, ali zato oba entitetska zakona o javnom redu i miru sadrže odredbe koje mogu da ugroze prava pripadnika seksualnih i rodnih manjina.

Shodno pomenutom zakonu u Federaciji BiH povredom javnog reda i mira se smatra “ugrožavanje javnog morala” kao i “vrijeđanje patriotskih, nacionalnih, vjerskih i moralnih osjećaja građana” na javnim mjestima. U Republici Srpskoj, Zakon zabranjuje takve odnose među ljudima na javnom mjestu koji bi mogli “dovesti u pitanje prava građana na ličnu bezbjednost, mir, privatnost i ljudsko dostojanstvo”. Ovakve zakonske nedorečenosti ostavljaju sucima da po slobodnoj procjeni, na temelju diskrecionog prava, ocjenjuju šta ugrožava javni red i mir i šta je nedopustivo sa stanovišta “javnog morala”.

U državi u kojoj vjerski poglavari i svečanosti koriste da homoseksualnost označe kao zlo, u državi u kojoj teolozi u javnim televizijskim debatama svrstavaju terorizam i homoseksualnosti u istu kategoriju – savremene grijehe i protuprirodne sklonosti, u državi u kojoj novinari o homoseksualnosti govore kao o “bolesti”, “zapadnom smeću” i nečem “objektivno” nemoralnom pretpostaviti je da ni sudijama u takvom okruženju ne ostaje dovoljno prostora za senzibiliziran pristup osjetljivim slučajevima.

Činjenica da podrodični zakoni u Bosni i Hercegovini, tumače brak kao “legalnu zajednicu muškarca i žene”, isključujući mogućnost sklapanja braka između osoba istog roda, jeste diskriminatorsko rješenje.

Evropski parlament je, podsjetimo, 17. septembra 1998. god. usvojio hitnu rezoluciju o jednakim pravima homoseksualaca i lezbejki u Evropskoj zajednici. Rezolucija je bila motivisana prethodnim odbijanjem parlamenata nekih zemalja da svoje antihomoseksualne zakone usaglase sa standardima ljudskih prava Evropske zajednice. Ovom rezolucijom se potvrđuje riješenost Evropske zajednice da ne da svoj pristanak na pristup i jedne zemlje koja kroz svoje zakonodavstvo ili politiku krši ljudska prava lezbejki i homoseksualaca. Tako je Slovenija prije ulaska u EU donijela zakon koji zabranjuje diskriminaciju na radnom mjestu. Na snazi je danas zakon o radnim odnosima koji izričito zabranjuje diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije. U jednom članu eksplicitno je navedeno da je poslodavcu zabranjeno da stavlja zaposleno lice ili lice koje traži zaposlenje u nejednak položaj na osnovu (između ostalog) seksualne orijentacije. I u slovenačkom krivičnom zakoniku izričito je zabranjena diskriminaicja na snovu seksualne orijentacije.

Ipak, nedorečenost zakonodavstva nije jedini uzrok diskriminirajućeg ili mogućeg diskriminirajućeg položaja seksualnih i rodnih manjina u BiH.

Najveća zapreka za ostvarivanje osnovnih prava ovoj populaciji jeste socijalno i kulturno okruženje. Oni se sa nerazumijevanjem susreću svuda - u porodici, na ulici, na radnom mjestu, u obrazovnom procesu, u kontaktima sa javnom administracijom, sa medijima...

Mediji, zbog mogućih optužbi da promovišu homoseksualnost, najčešće ignorišu ove teme i ne žele da se njima bave, a često probleme ove populacije predstavljaju pežorativno.

Istina, u posljednje vrijeme pojedini mediji ovoj problematici daju više prostora. Nažalost, pristup je najčešće senzacionalistički i takođe opterećen predrasudama i neznanjem. Kao ilustracija može poslužiti i polemika nastala u toku i nakon televizijske emisije u kojoj je tretiran homoseksualizam koji će se pojaviti u, u tom trenutku, još nezavršenom domaćem filmskom projektu.

“Zašto bi većina prihvatila manjinu”, bilo je jedno od pitanja u pomnutoj emisiji. Sve što je uslijedilo iza toga u bh. medijima bilo je u neskladu sa javnim moralom, korišten je vulgaran riječnik, uvredljiv i krajnje nepristojan. Izražen je visok stepen netolerancije prema drugim i drugačijim. Ni osuđujuće i opravdane reakcije Koordinacije novinarskih udruženja BiH i Vijeće za štampu BiH nisu mogle ublažiti gorak okus proizveden onim što je pljuvačkim rječnikom servirano javnosti. Uz česte diskriminatorske tonove neki od tekstova bili su i otvoreni poziv na linč.

Koliko i kako su teme od interesa za LGBT (lezbijke, gej, biseksualci i transeksualci) populaciju zastupljene u medijima BiH, ali i u zemljama okruženja, pitanja su na koja su odgovor potražili aktivisti i aktivistkinje LGBT i drugih nevladinih organizacija na regionalnoj konferenciji "South East European Regional LGBT Media Initiative" koja je održana u Novom Sadu od 24. do 27. juna 2004.

Jedintvena je ocjena da ono što se može vidjeti, čuti i pročitati najčešće daje apsolutno iskrivljenu sliku jer je odnos medija prema temi senzacionalistički, nipodaštavajući i sa podsmjehom, što predstavlja direktan atak na ljudsko dostojanstvo i osnovno ljudsko pravo na izbor. U većini tekstova ova populacija pominje se u eksplicitno negativnom kontekstu. Homoseksualnost se u cijelom regionu tretira na takav način. Jedina razlika je u stepenu radikalnosti stavova koji se iznose u medijima.

Za ovakav odnos medija dio krivice snose i sami pripadnici ove populacije svojom nezainteresovanošću da animiraju i informišu novinare o svojim aktivnostima i konkretnim slučajevima kršenja njihovih osnovnih ljudskih prava. Otkako je u februaru ove godine u Bosni i Hercegovini regstrirano Udruženje Q, kao prva organizacija za promicanje i zaštitu kulture, identiteta i ljudskih prava queer osoba, pripadnici seksualnih i rodnih manjina počeli su izlaziti iz virtuelnog svijeta. Internet forum koji se bavi pitanjima queer populacije BiH oformljen u Sarajevu takođe je jasna poruka da ovi ljudi odbijaju svaki oblik samogetoizacije.

Inicijative za osnivanje nevladine organizacije koja bi okupljala osobe koje pripadaju seksualnim i rodnim manjinama u BiH datiraju od 2001. godine. Ali, tada, iz pominjanih razloga, a prije svega straha, nije bilo moguće prikupiti dovoljan broj (30) potpisa za registraciju.

Cilj ove godine osnovanog Udruženja Q je, prije svega, da osnaži samopouzdanje i ojača zajednicu. Stalni je i monitoring slučajeva diskriminacije, odnosa medija, odnosa administracije i uopšte okoline prema članstvu. U svemu ovome neophodna im je veća pomoć drugih nevladinih organizacija, posebno onih koje u svojim programima imaju zadaću promociju i zaštitu ljudskih prava. Njihovo učešće u stvaranju zakonske regulative i društvene klime usmjerene na otklanjanju svih oblika nasilja i diskriminacije prema homoseksualnim osobama čini se dragocjenim.

Regionalna i šira, međunarodna, saradnja organizacija koje se bore za prava seksualnih i rodnih manjina je bitan element kako na planu preuzimanja i primjene rješenja koja se primjenjuju u drugim zemljama tako i na planu snaženja samopouzdanja same zajednice.

Ženska ljudska prava

Žene Bosne i Hercegovine su nedovoljno prisutne u javnom, političkom, kulturnom ekonomsko – socijalnom i privatnom životu. Nije se dovoljno odmaklo na putu ostvarivanja istinske ravnopravnosti muškaraca i žena. O ženskim ljudskim pravima uglavnom govore žene. Nije uspostavljen partnerski odnos između žena i muškaraca u zastupanju i promociji pitanja ravnopravnosti.

Država Bosna i Hercegovina se obavezala da će primjenjivati Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama. Također je prihvatila Pekinšku deklaraciju i Platformu za akciju, te se time obavezala da će preduzeti sve aktivnosti kako bi obezbijedila odgovarajući društveni ambijent i donijela legislativu za jednakopravnost polova u Bosni i Hercegovini, i kako bi se stvorile sve pretpostavke za eliminaciju diskriminacije po osnovu pola.

Zakon o jednakopravnosti polova Bosne i Hercegovine (Sl. List BH 16/6 2003. godine) predstavlja prvi pravni propis u oblasti domaćeg zakonodavstva, kojim se reguliše ravnopravnost među spolovima i predviđa zaštitu od diskriminacije po osnovu spola. On stvara preduslove za unapređenje položaja žena u našoj zemlji i predviđa efikasnu pravnu zaštitu i nalaže usklađivanje ostalih propisa domaćeg zakonodavstva sa ovim Zakonom. Naravno, ovim Zakonom su predviđene i obaveze države u stvaranju infrastrukture i mehanizama kako bi Zakon mogao biti primjenjivan.

Formirane su entitetske Agencije – Gender centri u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, koji imaju zadaću da uspostave infrastrukturu – Komisije o jednakopravnosti polova u kantonalnim, opštinskim vijećima i mjesnim zajednicama i da koordinišu rad aktera civilnog društva – nevladinih organizacija u svrhu zalaganja i promovisanja jednakih prava i mogućnosti za muškarce i žene. Ova tijela još uvjek nisu dovoljno osposobljena za efikasan rad na promociji i zaštiti ženskih ljudskih prava. Savjet ministara BiH je donio Odluku o formiranju Agencije za ravnopravnost spolova u BiH (Sl. Gl. BiH 12/4 2004. godine), ali ova Odluka još nije sprovedena u djelo.

Po Konvenciji o eliminacije svih oblika diskriminacije nad ženama, kao i po prihvaćenoj Pekinškoj deklaraciji sa planom akcije, država je imala obavezu da Komitetu CEDAW-a podnosi Izvještaje o svim preduzetim aktivnostima koje se odnose na primjenu ove Konvencije, odnosno o napretku koji je postignut u okviru zakonodavstva, sudstva, te usvojenim upravnim i drugim mjerama između dva izvještajna perioda. Bosna i Hercegovina još uvjek nije uputila cjeloviti izvještaj o implementaciji Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama, iako je bila u obavezi da podnesi Izvještaje 1994., 1998., 2002. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH je sačinilo prijedlog Izvještaja koji je upućen CEDAW-u 01. novembra 2004. godine.

Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini je mišljenja da su vlasti BiH mogle više učiniti na promociji Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama i Zakona o jednakopravnosti polova u BiH.

Iako zakonodavno – pravni okvir u Bosni i Hercegovini stvara osnovu za zaštitu ženskih ljudskih prava, postoji veliki raskorak između zakonske regulative i prakse. Helsinški komitet je bio aktivni učesnik u realizaciji projekta “Od zakona do stvarne ravnopravnosti”, čiji je nosilac bio Centar za žene – ŽAR iz Sarajeva, i Udružene žene Banja Luke, te je ove godine sa 28 drugih bh ženskih nevladinih organizacija usvojio Platformu za akciju ženskih NVO u BiH, promocije gender jednakosti u dostupnosti moći kroz zagovaranje i zastupanje implementacije Zakona o ravnopravnosti spolova u BiH. Ova Platforma predstavlja strategiju dijela ženske scene Bosne i Hercegovine za dosezanje vizija bh društva, kao društva jednakih mogućnosti za žene i muškarce. I ovaj put su ženske nevladine organizacije brže i konkretnije reagovale u odnosu na zvanične bosansko – hercegovačke politike

Bosna i Hercegovina bilježi žalosne podatke o porodičnom nasilju u kojima su, po pravilu žrtve žene i djeca. Po nekim procjenama se smatra da više od 55 % žena u Bosni i Hercegovini trpi jedan vid nasilja u porodici. Relevantni statistički podaci ne vode se ni u državnim statističkim Agencijama, nisu objedinjeni ni u Ministarstvima unutrašnjih poslova, a do takvih podataka je praktično nemoguće doći i u zdravstvenim ustanovama. Reformom zakona iz oblasti krivičnog zakonodavstva, napravljeni su neki pomaci na sprečavanju nasilja nad ženama, ali ovim Zakonom nisu definisane mogućnosti donošenja privremenih mjera uz pomoć kojih bi se efikasnije štitile žrtve nasilja. Pored toga, vlasti BiH nisu izgradile strategiju i praksu borbe protiv nasilja u porodici.

Helsinški komitet za ljudska prava u BiH, zajedno sa drugim ženskim nevladinim organizacijama u Bosni i Hercegovini, 2000. godine su bili pokretači inicijative za donošenje Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Vlasti Federacije BiH tek su ove godine započele aktivnosti na donošenju ovoga zakona, a u Republici Srpskoj tek se razmatraju mogućnosti za pokretanje ovog zakonskog projekta. Nevladine organizacije su otvorile “Sigurne kuće” za žene i djecu, žrtve kućnog nasilja (Modriča, Bijeljina, Sarajevo, Mostar, Zenica i dr.). Uspostavljena je jedinstvena SOS linija u Bosni i Hercegovini, za pomoć ženama i djeci, žrtvama kućnog nasilja, a u nekim sredinama, u okviru MUP-ova, formirani su i Mobilni timovi, koji u saradnji sa centrima za socijalni rad, zdravstvenim ustanovama i sudstvom promptno reaguju na sve prijave porodičnog nasilja.

Procijenjuje se da u Bosni i Hercegovini oko 50 % stanovništva živi na granici siromaštva. Oko 565.000 lica traži posao, od toga su oko 45 % žene (Podaci Zavoda za statistiku Federacije BiH i Republike Srpske). Treba naglasiti da se ovdje radi samo o onim ženama koje su se evidentirale u Zavodima za zapošljavanje. Međutim, značajan broj žena nije evidentiran kod Zavoda za zapošljavanje, posebno kada se radi o ženama iz ruralnog područja. Oko 300.000 lica radi u “sivoj ekonomiji”, sa procjenom da je od ovoga broja oko 80 % ženske radne snage.

Siromaštvo pogađa domaćinstvo u cjelini, ali zbog tradicionalne raspodjele rada u porodicama Bosne i Hercegovine, žene nose neproporcionalno velik teret. Ovo je posebno prisutno u seoskim domaćinstvima.

Žene koje su zaposlene u javnom i privatnom sektoru, izložene su različitim vrstama diskriminacije, seksualnog uznemiravanja, nejednake plate sa muškarcima, uslovljavanje od strane poslodavaca planiranja porodice; konkursi koji se raspisuju od strane poslodavaca traže žene najčešće do 35 godina starosti, da su “atraktivne” i sl. Žene u procesu privatizacije državnih preduzeća su potpuno marginalizovane. U privatiziranim firmama prilikom otpuštanja radnika prvo žene gube posao. Država nije omogućila konzistentan program prekfalifikacije niti programe edukacije za žene koje pokreću male projekte u cilju stvaranja uslova za ekonomsku neovisnost.

Tradicionalni, tzv. ženski poslovi, u sektorima obrazovanja, zdravstva, pravosuđa ilustruju diskriminirajući odnos društva prema ženama, jer ni na ovim poslovima gdje je od 70 – 80 % ženska radna snaga, na rukovodnim funkcijama i položajima gdje se kreiraju i donose odluke, broj žena je zanemarljiv.

Ženske nevladine organizacije su formirale žensku ekonomsku mrežu – BH ŽEM, sa osnovnim ciljem ekonomskog jačanja žena u Bosni i Hercegovini. Ova mreže ima podršku World learning star network organizacije, koju finansira USAID.

Formirana je i Fondacija BH – Inicijativa žena, koja je u 2004. godini omogućila kroz planiranih 300 malih projekata da žene Bosne i Hercegovine ekonomski budu podržane u pokretanju svog vlastitog biznisa.

Oko 60 % žena nije zdravstveno osigurano. Vlasti Bosne i Hercegovine nisu obezbijedile odgovarajuće mreže sigurnosti i ne jačaju sistem pomoći na nivou države i zajednice u okviru socijalne politike, sa ciljem da omoguće ženama koje žive u siromaštvu, da lakše podnesu nepovoljne ekonomske uslove življenja.

Još uvijek BiH nema jedinstvenu strategiju i politiku očuvanja i unapređenja zdravlja nacije. Pristup zdravstvenoj zaštiti žena je uslovljena ekonomskom moći njih samih ili su prinuđene tražiti neka druga rješenja, alternativnog liječenja. Radi toga, u Bosni i Hercegovini se sve više bilježi povećan broj bolesnih od HIV/AIDS-a, drugih veneričnih bolesti i broja oboljelih od karcinoma. Ne postoje relevantni podaci o broju oboljelih od navedenih bolesti, iako po nekim procjenama je negdje oko 80 osoba zaraženo HIV virusom i ne zna se da li ima tendenciju rasta. Upečatljiva su dva slučaja koja su se desila u Zeničko – dobojskom i Hercegovačkom – neretvanskom Kantonu, gdje su dvije strane državljanke, žrtve trafickinga, bile zaražene HIV virusom. Nakon njihove smrti, izašlo se sa procjenom da je moguće da je oko 1000 ljudi zaraženo HIV virusom, kao posljedica zaraze od samo ove dvije osobe. Imperativno je da vlasti Bosne i Hercegovine obezbijede sređivanje podataka po jedinstvenom principu, za čitavu BiH, te da putem školskih programa i medijske promocije, obezbijede više prostora za edukaciju građana, a posebno žena iz oblasti zdravstva.

Testiranje na virus HIV je krajnje ograničeno jer nadležne zdravstvene ustanove nemaju potrebne reagense, tako da ni rizične kategorije građana ne mogu saznati da li su zaražene ili ne, što ostavlja mogućnost da se pretpostavi da je veliki broj građana ugrožen ovom bolešću.

Značajno je napomenuti da se Bosna i Hercegovina u poslijeratnom periodu susrela sa jednim novim zlom, trgovinom ljudima, ženama i djecom. U prvim posijeratnim godinama BiH je bila tranzitna zemlja, a u poslednje vrijeme postaje i zemlja porijekla žrtava trafickinga u svrhu seksualnog iskorištavanja. Istina je da je država usvojila Akcioni plan za sriječavanje trgovine ljudima u BiH, i formirala državnu Komisiju za praćenje primjene ovoga plana, a Savjet ministara je donio Odluku o formiranju udarne grupe za borbu protiv trgovine ljudima i organizovanja ilegalne imigracije (Sl. Gl. BiH 3/2 2004. godine). Mandat ove udarne grupe, na čijem je čelu ministarstvo za bezbijednost u Bosni i Hercegovini, je da djeluju na sprečavanju trgovine ljudima i prostitucije, u saradnji sa predstavnicima ministarstava unutrašnjih poslova i međunarodne zajednice i Evropske policije. Odluku o procedurama i načinu koordinacije aktivnosti na sprečavanju trgovine ljudima i ilegalne imigracije u BiH, koju je donijelo Vijeće ministara (Sl. Gl. BiH 24/03), uspostavljena je funkcija Državnog koordinatora za Bosnu i Hercegovinu. Uloga i zadaća Državnog koordinatora je da osigura koordinaciju svih aktivnosti sa relevantnim ministarstvima, te da Vijeću ministara priprema i predlaže mjere za implementaciju nacionalnog plana aktivnosti. Državni koordinator predstavlja BiH u međunarodnim tijelima koja se bave pitanjima trafickinga. Državni koordinator je također u obavezi iniciranja sastanaka sa svim organizacijama i institucijama koje su uključene u aktivnosti na sprečavanju trgovine ljudima i ilegalne imigracije, u cilju prikupljanja relevantnih informacija, za pripremanje izvještaja i praćenje realizacije Nacionalnog plana akcije na sprečavanju trgovine ljudima. Sa grupom nevladinih organizacija koje su formirale RING mrežu, i koje su tokom vremena razvile kapacitete, otvorena su skloništa za žene žrtve trafickinga (Mostar – 2 skloništa, Sarajevo – 2 skloništa, Bijeljina - 1 sklonište).

Žene koje su žrtve trafickinga gotovo je isključiva briga domaćih nevladinih organizacija i Internacionalne organizacije za migracije, koje zbrinjavaju žene, vode brigu o njihovoj rehabilitaciji i obezbjeđuje povratak u zemlje porijekla. Kada se radi o sudskim procesima protiv domaćih državljana uključenih u trgovinu ženama, njih najčešće prati Kancelarija Visokog komesara za ljudska prava (UNOHCHR). U Federaciji BiH podnešeno je sedam krivičnih prijava protiv 10 osoba, zbog posredovanja u prostituciji. U Republici Srpskoj procesuira se 5 slučajeva u kojima je optuženo 9 osoba, a u fazi istrage ili optuženja nalazi se oko 30 osoba. Svi ovi procesi su dugotrajni i bez zadovoljavajućih rezultata.

Ne postoje relevantni statistički podaci o broju žrtava trafickinga u Bosni i Hercegovini. Sve procjene o ovome broju se baziraju na parcijalnim Izvještajima sudskih procesa, Državne granične službe, ulazaka i izlazaka stranih državljanki na aerodromima Bosne i Hercegovine. Po Izvještaju UNOHCHR-a*(Izvještaj o trgovini ljudima, Juli 2004. godine, strana 9), zaključno sa decembrom 2003. godine 264 strane državljanke su registrovane na izlazu iz BiH na Aerodromu Sarajevo, a ilegalno su boravile u Bosni i Hercegovini. U 2002. godine iz Moldavije i Ukrajine, primjera radi, registrovano je 286 ulaza, a 139 izlaza iz Bosne i Hercegovine. Prema procjenama sa početka 2004. godine može se pretpostaviti da je broj stranih državljanki – žrtava trafickinga u Bosni i Hercegovini smanjen. Nažalost, ne postoje stvarni podaci niti relevantna istraživanja o broju bh državljanki – žrtava trafickinga, ali postoje procjene da je trgovina domaćim građankama u svrhu seksualnog iskorištavanja u porastu.

Lokalni izbori, održani 2. oktobra 2004. godine u Bosni i Hercegovini, su ilustracija odnosa biračkog tijela i političkih stranaka prema ženama u BiH, odnosno, spremnosti da se ženama ukaže povjerenje u ravnopravnom tretmanu u kreiranju i donošenju odluka i raspodjeli moći.

Izborni zakon BIH je uspostavio kvotu od 30% kojom obavezuje političke partije da na kantidatskim listama moraju biti žene.

U izbornoj utrci učestvovalo je 27 427 kandidata, od toga 9554 žene. 908 osoba je kandidovano za opštinske načelnike, koji su birani principom neposrednog izbora, a od toga su 33 žene.

Poslije završenog izbornog procesa i po podacima Izborne komisije Bosne i Hercegovine, od 148 načelničkih mjesta u BiH, izabrane su tri žene za načelnice u opštinama Drvar, Oštra Luka i Istočni Stari grad. U opštinskim vijećima Bosne i Hercegovine, od ukupno 3145 mandata, samo oko 18,1 % žena je izabrano za vijećnike.

Ženska nevladina scena je, na ovim Izbrima, putem različitih kampanja pokušala izvršiti uticaj na biračko tijelo i medije, da u ženi prepoznaju njene prave sposobnosti i da im ukažu povjerenje, u cilju pridobijanja što većeg broja glasova za žene kandidatkinje na oktobarskim izborima.

Sve ove aktivnosti nisu bile dovoljno efikasne da razbiju stereotipe kod glasača u Bosni i Hercegovini, a ni političke partije na predizbornim skupovima nisu dovoljno učinile na promociji žena.

Od 8 ministarstava u Ministarskom Vijeću Bosne i Hercegovine, na mjestu Ministra finansija i trezora je jedna žena, i jedna žena je na poziciji zamjenika Ministra vanjskih poslova.

Prateći učešće žena u upravnim odborima državnih firmi, praktično je zanemarljiv broj žena u ovim tijelima, jer uglavnom članstvo u Upravnim odborima se plaća, ali zato žene su brojne u Nadzornim odborima gdje je simbolična naknada ili je nema. U Ministarstvu odbrane ili SIPA-e na odgovornim pozicijama nema žena (standardi NATO-a zalažu se za učešće žena do 6 % u ovim institucijama). Ova ilustracija itekako govori o muško – ženskim odnosima u Bosni i Hercegovini, odnosno govori o odnosu politika i vlasti prema ženskom pitanju. Diskriminirajući odnos prema ženama je prepreka za korištenje jednakih šansi žena i muškaraca.

Mediji su, po Zakonu o jednakopravnosti polova dužni da kroz programske koncepte razvijaju svijest o jednakopravnosti polova u Bosni i Hercegovini.

Programske šeme u elektronskim i printanim medijima su još uvjek nepripremljene za gender senzitivno izvještavanje.

Nizak nivo svijesti o značaju i jednakopravnosti polova ima za rezultat da se još uvjek žene u medijima stereotipno tretiraju. Manje se žene afirmišu kao naučnice, inžinjerke, ljekarke, ekonomistkinje itd., ali zato ne propušta se plasirati vijest o ženama ljepoticama, ženama pripadnicama tzv. džet – seta i sl.

Nevladine organizacije u Bosni i Hercegovini sa Gender centrima preduzele su aktivnosti na mijenjanje odnosa medija u svrhu afirmativnog gender senzitivnog izvještajavanja o jednakopravnosti polova u BiH.

Dječija prava

Djeci Bosne i Hercegovine nisu pružene iste mogućnosti jednakog obima korištenja zaštite i prava na cijeloj teritoriji države.

Konvencija o pravima djeteta, donešena prije 15 godina, u Ujedinjenim Nacijama, i uvrštena u Ustav Bosne i Hercegovine, je dječiji univerzalni zakon koji obavezuje našu državu da preduzme sev mjere i stvori takav društveni ambijent koji će omogućiti jačanje položaja i zaštite prava djece u Bosni i Hercegovini.

Procjena je da 1/3 stanovništva u BiH čine djeca starosti od 0 do 18 godina.

Bosna i Hercegovina, odnosno Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice – Sektor za ljudska prava, donio je Akcioni plan za djecu Bosne i Hercegovine 2002. – 2010. godina. Kao polazna osnova i okvir ovog Akcionog plana, poslužio je Svjetski samit za djecu koji je utvrdio opšte ciljeve: staviti djecu na prvo mjesto, ne zanemariti nijedno dijete, brinuti za svako djete, obrazovati svako dijete, zaustaviti nanošenje povreda i eksploataciju djece, zaštititi djecu od rata, boriti se protiv HIV/AIDS-a, boriti se protiv siromaštva, slušati djecu, zaštititi planetu za djecu.

Usvojene smjernice u oblastima ovog akcionog plana, u cilju jačanja položaja i zaštite djece su u raskoraku sa prisutnom praksom u Bosni i Hercegovini.

Ekonomski razvoj u Bosni i Hercegovini je zabrinjavajući. 60% bosansko – hercegovačkog stanovništva je na granici siromaštva, i ovo nosi nužne refleksije i na položaj djece u ostvarivanju njihovih prava.

Nepostojanje političke saglasnosti za stvaranje jedinstvenog ekonomskog prostora u Bosni i Hercegovini, nužno se odražava i na ekonomski položaj svakog djeteta. To predstavlja prepreku pristupa djece ostvarivanju svih prava koja su mu Konvencijom o pravima djeteta obezbijeđena.

Pravosuđe i zakoni u Bosni i Hercegovini ne uspostavljaju jedinstvene strategije i nivoe osnovne zaštite za djecu u skladu sa Konvencijom i drugim međunarodnim standardima. Nije ostvarena harmonizacija materijalno – pravnih i procesno – pravnih odredbi u svrhu ostvarivanja ujednačenih standarda zaštite djece u BiH, niti je izvršeno prilagođavanje bh sudova uvođenjem specijaliziranih sudova i sudija specijaliziranih za dječija prava.

Institucija ombudsmana je još 1997. godine otvorila Odjel za prava djeteta i ovi Odjeli su locirani u većim sredinama Bosne i Hercegovine. Oni prate vladine politike, ali i po osnovu ličnih obraćanja roditelja i djece reaguju putem preporuka na kršenja dječijih prava. Ovaj mehanizam treba da predstavlja korektiv politike i prakse u zaštiti i ostvarenju prava djece.

Mora se istaći da je maloljetnička delikvencija u stalnom porastu, a sve više se snižava starosna dob izvršilaca. Iako ne postoji jedinstvena baza podataka o ovoj pojavi, po posljednjim informacijama objavljenim u medijima (Oslobođenje, 24.11.2004. godine), u Kantonu Sarajevo, za 10. mjeseci počinjeno je 1288 krivičnih dijela, od strane 322 maloljetnika. Maloljetnici najčešće vrše teške krađe – 940 slučajeva, krađe – 48 slučajeva, razbojništva – 63 slučaja, teške tjelesne ozljede – 17 slučajeva, lakše tjelesne povrede – 35 slučajeva, posjedovanje ili uživanje droge – 23 slučaja. Dostupne informacije iz Republike Srpske bilježe oko 44% povećanja maloljetničke delikvencije u 2004. godini.

Bosna i Hercegovina ne raspolaže sa specijaliziranim smještajnim kapacitetima za maloljenike. Oni koji su osuđeni na zatvorsku kaznu, nisu odvojeni od drugih odraslih osuđenika, a oni kojima je izrečena disciplinska mjera, nije obezbijeđena pravilna resocijalizacija. Službe za socijalni rad nemaju dovoljno raspoloživih kadrovskih resursa koji bi radili na pitanjima resocijalizacije, prevencije maloljetničke delikvencije, alkoholizma i droga, i nasilja u porodici.

Kada se radi o nasilju u porodici Bosna i Hercegovina bilježi primjetan porast slučajeva gdje su žrtve djeca i žene. Nasilje nad djecom se provodi na različite načine. Najčešće su djeca izložena fizičkom nasilju u porodici, gdje se smatra da je u svakoj četvrtoj porodici prisutno nasilje, a da djeca nisu pošteđena ni od mentalnog, seksualnog i drugih vidova nasilja. Zabilježeni su slučajevi i trgovine sa djecom u cilju seksualnog iskorištavanja. Nevladine organizacije su otvorile “Sigurne kuće” za žene i djecu, žrtve kućnog nasilja (Modriča, Bijeljina, Sarajevo, Mostar, Zenica i dr.). “Sigurne kuće” sve češće pružaju utočište maloljetnoj ženskoj djeci.

Zdravstvena i socijalna zaštita djece u Bosni i Hercegovini je prenešena na entitete, odnosno kantone i u BiH je u toku reforma zdravstvenog sistema kojim se uvodi sistem porodičnog doktora sa posebnim naglaskom na primarnu zdravstvenu zaštitu. Ova reforma ima za cilj približavanje zdravstvene zaštite stanovništvu Bosne i Hercegovine, a samim tim i djeci. Međutim, pristup zdravstvenoj zaštiti imaju samo ona lica i ona djeca koji posjeduju zdravstvene knjižice, odnosno čiji roditelji su zaposleni i poslodavci uredno izmiruju obaveze po ovom osnovu. Ako imamo u vidu da je oko 600 000 ljudi nezaposleno u Bosni i Hercegovini, a da gotovo 50% zaposlenog stanovništva, zbog neplaćanja obaveza od strane poslodavaca ne može koristiti zdravstvene usluge, onda imamo situaciju da je, po procjenama, oko 60 % djece uskraćeno da koristi zdravstene usluge. Problem zdravstvene zaštite djece i porodice svakako ima velikog uticaja i na demografiju. Stopa nataliteta u Bosni i Hercegovini bilježi upozoravajući pad. 1991. godine stopa nataliteta je iznosila 14,1 ‰, a 2004. godine oko 10 ‰. Ovo su alarmantni podaci na koje bh vlasti još nisu našle adekvatan odgovor.

U Bosni i Hercegovini kršenja prava i diskriminiranje djece u velikoj mjeri zavise i od njihove etničke pripadnosti, religije, ali i političke pripadnosti njihovih roditelja.

Djeca su žrtve nasilja u školskim dvorištima, sredstvima javnog prevoza itd. Maloljetničke nasilne grupe organizirano sačekuju djecu ispred škola ili na relaciji škola – kuća pri čemu ih zlostavljaju i oduzimaju sve vrijednije predmete i novac, ili ih “regrutuju” pod prisilom za rasturanje narkotika.

Okvirni Zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini (Službeni glasnik BiH 18/2003) reguliše sva pitanja prava djece na obrazovanje, kao i standarde koji se moraju primjenjivati u obrazovanju. U Bosni i Hercegovini 94 % djece je obuhvaćeno obrazovanjem, a 99 % svih koji upišu 1. razred stignu do 5. razreda osnovne škole. Osnovno obrazovanje u Bosni i Hercegovini je besplatno. Na žalost, ovaj proklamovani princip sve češće dolazi u pitanje jer je prisutna praksa da zbog visokih cijena knjiga, odjeće, obuće, prevoza i sl., roditelji još moraju izdvojiti svake školske godine od 30 do 50 KM školama na ime osiguranja za eventualno nastale štete na školskoj imovini. Samo u Unsko – sanskom kantonu 144 djece ne pohađa obavezno osnovno obrazovanje.

Djeca iz ruralnih dijelova Bosne i Hercegovine, gdje nije obezbijeđen gotovo nikakav prevoz do školskih objekata, sve češće bivaju uskraćena za potpuno školovanje, jer roditelji su spremni i platiti i novčane kazne ili eventualno otići zatvor, ali zbog svojih ličnih uvjerenja – stereotipa ne žele da obrazuju posebno žensku ili invalidnu djecu.

Većina škola u BiH nema tehničko – tehnološku opremljenost, i još uvjek velik broj školskih objekata je devastiran i nema jedinstvenog obrazovnog sistema, niti planova i programa rada, a ni svih kadrovskih potencijala kako to nalažu Pedagoški standardi i opšti normativi, kao što su psiholog, socijalni radnik, ili u manjim sredinama pedagog.

U svrhu uključivanja invalidne djece u svakodnevno školovanje, u proteklom periodu je započeta kampanja u svim školama Bosne i Hercegovine za organizovanje inkluzivne nastave.

Donošenjem Zakona o nacionalnim manjinama, osigurano je u Bosni i Hercegovini da sva djeca imaju jednaka prava i uvjete školovanja, što znači i nacionalne manjine. Ovim Zakonom omogućeno je da nacionalne manjine same definiraju svoje obrazovne potrebe. Romi, kao najveća nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini još uvjek nemaju tačne podatke koji broj ove djece ne pohađa nastavu, ali se procjenjuje da 70% djece nikada nije sjelo u školsku klupu. Iako je potpisan Plan akcije o obrazovnim potrebama Roma i pripadnika ostalih manjina u BiH, napravljen je mali korak u njegovoj implementaciji. Kada se radi o nacionalnom setu predmeta, nisu pripremljeni udžbenici na njihovom jeziku, što znači da ova djeca koja su i obuhvaćena obrazovanjem ne mogu koristiti svoj jezik, nego se moraju služiti jezikom većine.

Na temelju Izvještaja o stanju ljudskih prava u BiH za 2004. godinu,

 za oblasti kojima se ovaj Izvještaj bavi, Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini donosi sljedeće:

P R E P O R U K E

1. Izbornoj komisiji BiH i nadležnim lokalnim vlastima da učine dodatni napor na ustanovljanaju potpunih i ažuriranih biračkih spiskova kako se na narednim izborima ne bi ponovile slabosti ispoljenje na lokalnim izborima održanim 2004. godine.

2. Zakonodavnim i izvršnim vlastima, političkim partijama, vjerskim zajednicama i medijima da se suprotstave svakom nacionalističkom činu bez obzira na to ko ga je počinio i ko je žrtva takvog čina. 
   Pozivamo sudsku vlast da energično reaguje na kršenje zakona u dijelu koji se odnose na širenje nacionalne mržnje, ksenofobije, antisemitizma i pozivanja na nasilje prema pripadnicima etničkih grupa, nacionalnih manjina i vjernicima ma koje vjeroispovjesti i da primjerno sankcionišu počinioce takvih djela.

3. Pozivamo zakonodavne i izvršne vlasti Bosne i Hercegovine i entiteta da uspostave mehanizme utvrđivanja istine za događaje vezane za period 1992. – 1995. godina te da tako doprinesu uspostavi povjerenja i pomirenju među pripadnicima naroda koji žive u BiH.

4. Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da donese potrebne podzakonske akte i učini ostale pripreme kako bi se Zakon o zaštiti prava manjina konačno počeo primjenjivati.

5. Svim vlastima na nivou opština i kantona da primijene u praksi odredbe Amandamana na ustave entiteta koji se odnose na konstitutivnost narona na cijeloj teritoriji BiH. Potrebno je ukinuti diskriminaciju na nacionalnoj osnovi u zapošljavanju, obrazovanju i radu javnih ustanova i preuzeća i time omogućiti povratak na predratne adrese svim građanima koji to žele.

6. Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice, entitetskim ministarstvima koja se bave izbjeglicama i raseljenim licima te lokalnim vlastima da u budžetima planiraju sredstva za obnovu stambenih objekata uništenih tokom rata čiji vlasnici namjeravaju da tu žive. 
   U ovome bi bila neophodna podrška i razumijevanje inostranih donatora.

7. Ministarstvu pravde BiH da usklade podzakonske akte sa Zakonom o udruženjima i fondacijama kako bi se olakšalo ostvarivanje prava na udruživanje i kako bi se izbjegle komplikovane i dugotrajne procedure pri registraciji udruženja i fondacija koje žele da djeluju na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.

8. Pisanim medijima da se pridržavaju Kodeksa koji reguliše ponašanje medija i da poštuju odluke Vijeća za štampu BiH.

9. Svim strukturama vlasti, vjerskim zajednicama i medijima da prestanu sa satanizacijom i diskriminacijom seksualnih i rodnih manjina.

10. Vlastima na svim nivoima, uljučujući policiju i sudsku vlast, da ispoštuju Nacionalni plan akcije za borbu protiv trgovine ljudima kako bi stalo u kraj diskriminaciji žena, nasilju nad ženama, siromaštvu, organizovanom kriminalu i korupciji.

11. Vladama Federacije BiH i Republike Srpske da donesu zakone o zaštiti od nasilja u porodici.

12. Vlastima na svim nivoima, obrazovnim institucijama i roditeljima da se dosljedno pridržavaju Akcionog plana za djecu BiH 2002. – 2010. godina.

Br: 03-01/2005

▲ na vrh