Srđan Dizdarević
Bosna i Hercegovina nedovršiva država?

Potreba svođenja bilansa u primjeni Dejtonskog mirovnog sporazuma sve je češće uočljiva kako se približava desetogodišnjica njegovog stupanja na snagu.

Ocjene onoga što je dostignuto kreću se od onih da je učinjeno mnogo ali da još dosta toga treba uraditi, do veoma kritički nastrojenih koje BiH vide kao kvazi-državi ili ne-državu. Nerijetko se nameću i pitanja da li Bosna i Hercegovina može uopšte postati normalnom, dovršenom državom, ako se ima u vidu ono što joj je Dejtonom zacrtano?

Polazišta u ocjeni stanja su različita: oficijelni predstavnici međunarodne zajednice imaju potrbu da opravdaju svoje prisutvo, angažman i sredstva uložena u realizaciju mirovnog procesa te otuda i dolaze pomirljive ocjene da još nije sve izgubljeno i da su zabilježeni neki pozitivni pomaci. S` druge strane, nezavisna stajališta, bila da su bosansko-herecgovačka bilo da su inostrana, sadrže visoku dozu kritičnosti kako prema samom Dejtonskom sporazumu, a posebno Ustavu BiH. Kritičkom razmatranju je podvrgnuta i uloga međunarodne zajednice kojoj je pripao veliki udio u primjeni Mirovnog sporazuma.

Razmišljanja, dakle, idu u dva osnovna pravca: jedan je ocjena valjanosti Dejtonskog Ustava, a drugi je ocjena uloge međunarodne zajednice u primjeni odredaba Mirovnog sporazuma.

Proteklih godina došle su do izražaja manjkavosti Ustava skrojenog u Dejtonu i nametnutog Bosni i Hercegovini. Ovaj Ustav, koji nikada nije prošao demokratsku, parlamentarnu proceduru ili provjeru na referendumu, sadrži dvije osnovne ugrađene greške: jedna je što on ne stvara osnovu za funkcionalnu, modernu i demokratsku državu. Institucijama na nivou Bosne i Hercegovine su date premale nadležnosti i kada je u pitanju njena sposobnost da komunicira sa svijetom i međunarodnim akterima i kada je u pitanju ostavljeni otvoren prostor za pregolemu i preskupu administraciju i vlast na nižim nivoima što se u konkretnom slučaju očitovalo predimenzioniranošću entitetske vlasti i vlasti koncentrisane na nivou kantona unutar Federacije BiH. Tako, BiH dugo nije imala čak ni jedinstvenu vojnu komandu što je bila nepremostiva prepreka pri pokušajima njenog približavanja NATO savezu. Pored toga, zemlji nedostaje nekih dvadesetak agencija, zavoda, drugih organa uprave bez kojih normalna zemlje ne može ni funkcionisati ni komunicirati sa svijetom ni provoditi efikasno reforme koje stoje pred zemljom u dvostrukoj tranziciji i zemljom koja teži evropskim integracijama.

Slaba struktura na nivou BiH otvorila je prostor ambicijama da se entitetima daju svi atributi države što je posebno izraženo u slučaju Republike Srpske.

Dijelom zbog riješenja iz Dejtonskog Ustava a dijelom zbog dominantne političke volje u ovom entitetu, Republika Srpska ispoljila je u organizacionom smislu volju da bude država u punom smislu riječi. Kada je u pitanju Federacija BiH, tu je glavna vlast distribuirana u deset kantona koji su, bez obzira na finansijske resurse, priskrbili obaveze iz domena obrazovanja, zdravstva, kulture, socijalne politike, bezbjednosti... Sa stotinama ministara i ministarstava, strukturama parlamenata, administracijom, Dejtonska Bosna i Hercegovina troši više od 60% bruto-nacionalnog proizvoda na finansiranje javne potrošnje, od čega 35% ide na plate administracije, što je znatno više nego i u jednoj normalnoj zemlji.

Druga ugrađena greška u Ustavu je prenaglašena etniciziranost zemlje, preveliko insistiranje na nacionalnom i svođenje gotovo svih riješenja na nacionalnu osnovu. U Ustavu se građanin, «citoyen», pojedinac niti ne spominje a dominantno se operiše sa pojmovima Srbin, Hrvat i Bošnjak što daje nerazumno veliki značaj nacinalnom na uštrb modernijeg i demokratičnijeg koncepta sadržanog u građanskom pristupu i vrijednostima građanskog društva. Treba li uopšte napominjati da ovakva ustavna riješenja smanjuju mogućnost poštovanja ljudskih prava i sloboda? Ako se zna da Ustav onemogućava pripadnicima manjinskih nacionalnih grupacija da uopšte budu kandidati za neke pozicije u državi, ako se zna da Srbin koji živi u Federaciji BiH ne može biti kandidat za člana Predsjedništva BiH što je slučaj i sa Hrvatom i Bošnjakom koji žive u Republici Srpskoj onda je jasno da Ustav sadrži odredbe koje su u suprotnosti sa međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Ovakav, Ustav BiH je ozakonio diskriminaciju na etničkim osnovama i otškrinuo vrata i drugim ozbiljnim oblicima kršenja ljudskih prava i sloboda.

Ako se ima u vidu orijentacija vladajućih političkih partija odnosno njihova nacionalna, u suštini i nacionalistička priroda i karakter, ovakva ustavna riješenja samo pothranjuju te politički anahrone tendencije i onemogućavaju građanski i demokratski orijentisane opcije.

Pri ocjenjivanju doprinosa međunarodne zajednice odnosno njenim greškama, u postdejtonskom periodu, prvo treba imati u vidu da su domaće vlasti najodgovornije za stanje u kome se zemlja nalazi. Tek nakon što se prihvati to polazište, može se govoriti o tome gdje je međunarodna zajednica propustila da učini ono što je mogla i eventualno i trebala učiniti. Zbog toga, i prije svega, međunarodnoj zajednici treba odati priznanje što je donijela mir Bosni i Hercegovini do kojeg se nije moglo doći sporazumom domaćih aktera; pored toga, međunarodna zajednica je nametanjem jedinstvene valute, himne, zastave, jedinstvenih registarskih tablica, jedinstvenih putnih isprava, nametanjem jednog broja važnih zakona-pomogla da BiH dobije neke atribute države.

Prvo i osnovno pitanje je šta se željelo postići Dejtonskim mirovnim sporazumom?
Prevagu odnose mišljenja prema kojima je cilj međunarodne zajednice bio zaustaviti stradanja prouzrokovana ratom. Manje se razmišljalo o tome kakva Bosna i Hercegovina treba da bude nakon rata. Otuda i prilično nekonzistentna rješenja u postignutom sporazumu.

Potsjećanja radi, međunarodna zajednica se u DPA pojavljuje u dvostrukoj ulozi; jedno je uloga svjedoka koju su preuzeli Evropska unija, Francuska, Velika Britanija, Rusija, SAD i Njemačka. Ova uloga praktično znači ulogu tumača i garanta mirovnog sporazuma; druga je konkretna uloga koja je pripala pojedinim međunarodnim agencijama što je eksplictno ugrađeno u tekst sporazuma i njegove anekse. Tako je NATO alijansa dobila zadaću da uspotavi i stabilizuje mir; OSCE je zadužen za organizaciju i provedbu izbora i za bezbjednosna pitanja; Međunarodni komitet crvenog krsta je određen kao onaj koji treba da se bavi pitanjem nestalih lica; Vijeće Evrope, OSCE, UN, Visoki komesar za ljudska prava UN su pozvani da se angažuju na polju poštovanja ljudskih prava i sloboda dok je UNHCR, zajedno sa UNDP i MKCK zaduženi za ostvarivanje programa povratka izbjeglih i raseljenih lica. Konačno, Evropska banka za obnovu i razvoj kao i UNICEF imaju takođe određene uloge u uspostavi javnih korporacija i zaštiti i obnovi baštine.

Ono što odmah upada u oči je veliki broj subjekata koji imaju ovlaštenja ili konkretnu ulogu u mirovnom pocesu. Ne postoje mehanizmi koji bi obezbjedili odlučivanje u jednom centru ili koji bi bar nametnuli potrebu za koordinacijom između ovih brojnih aktera. Razumljivo je da je ovakvo stanje, kao i različiti interesi pojedinih zemalja uključenih u primjenu mirovnog sporazuma, dovelo i do neusklađenog pristupa međunarodne zajednice rješavanju problema Bosne i Hercegovine što je ponekad imalo za posljedicu paralelizme u nastupu, različita a ponekad i kontradiktorna gledišta. Na ovu prvu manjkavost u pristupu međunarodne zajednice kompleksnom problemu Bosne i Hercegovine treba dodati još jedan-nedostatak strategije ili dugoročnog pristupa. Čini se da se međunarodna zajednica zadovoljava time što će sprijećiti neki eventualni novi oružani sukob, što će se angažovati na borbi protiv potencijalnih izvora terorizma, trgovine ljudima, korupcije... Kao da međunarodna zajednica nastoji da u Bosni i Hercegovini rješava probleme koji nju tište u nedostatku opredjeljenja da se istinski založi da BiH učini normalnom i samoodrživom evropskom zemljom. Ovdje su izostale krupne, strukturalne reforme koje bi trebale da pokrenu uništenu ekonomiju i da zaposle gotovo polovinu nezaposlenog aktivnog stanovništva na šta ukazuju domaće i strane procjene. Izostalo je shvatanje o važnosti uspostave stvarne demokratije i demokratskih institucija. U međunarodnim krugovima je preovladalo mišljenje da je za uspostavu demokratije dovoljno organizovati slobodne višestranačke izbore. No, ti izbori, održani nepunih osam mjeseci po okončanju rata, nisu imali karakter fer i demokratskih. Oni su održani u okolnostima koje su izrazito favorizovali ratne aktere, tri nacionalističke stranke SDA, SDS i HDZ. Naime, u zemlji nije bilo slobode kretanja, nije postojalo nezavisno novinarstvo, neutralna administracija niti civilna policija i nezavisno sudstvo. Umjesto da se iz igre izbace akteri rata, oni su svjesno nagrađeni garantovanom izbornom pobjedom! Ovdje se, naravno, radilo o tome da su preovladali unutrašnjo-politički interesi nekih svjetskih sila ne vodeći računa o interesima BiH i njenih građana. Vlasti zemalja involviranih u rješavanje BiH krize nastojale su, radi obezbjeđivanja podrške birača, prikazati kako su Bosni i Hercegovini Dejtonskim mirovnim sporazumom donijele mir a kako su izborima održanim u septembru 1996. zemlji donijeli demokratiju! Treba li uopšte potsjećati na to kako izbori, pod uslovom da su fer i demokratski, označavaju demokratiju samo ako su praćeni razvojem civilnog društva, nevladinog sektora, lokalne samouprave i nezavisnih medija što u BiH još uvijek nije slučaj?

Propusti međunarodne zajednice, pored ostalog, proističu i iz nedovoljnog razumijevanja multietničnosti kakva je postojala u predratnoj BiH. Strani faktor je svoje napore konstantno ulagao na snaženju koncepta prema kome pripadnici različitih nacija treba da žive jedni pored drugih uz pothranjivanje nacionalnih institucija i struktura svake nacije ponaosob podržavajući tako nacionalističke koncepte i njihove ciljeve koje su nacionalističke partije bjelodano nudile u periodu koji je prethodio ratu. Primjera radi, međunarodna zajednica, uključujući Evropsku uniju, održavali su sve paralelne hrvatske i bošnjačke strukture u Mostaru, od dva univerziteta, dva sistema javnog informisanja, etnički podvojena preduzeća do podijeljenih komunalnih službi i nacionalno obojenih nevladinih organizacija! Alternativa, temeljena na isksutvu ovih prostora, trebala je biti u podršci onoga što može biti zajedničko, onoga što spaja ali i što odražava prirodne interese s jedne strane i funkcionalnost s druge strane. Ovako, i nakon uloženih stotina miliona eura, međunarodna zajednica se 2004. suočila sa podijeljenošću Mostara koja je umnogome prevazišla podijeljenost zatečenu prestankom rata.

Krupni propust koji se očituje u neshvatanju međunacionalnih odnosa i neadekvatnom stavu prema njima ilustruje i potpuno pogrešan odnos Pedi Ešdauna, aktuelnog visokog predstavnika međunarodne zajednice prema nacionalnim strankama.Strankama-SDS-u, HDZ-u i SDA-u, koje više potsjećaju na anahrone nacionalističke političke pokrete koje je Evropa upoznala polovinom devetnaestog vijeka, Ešdaun je prišio epitet «reformističkih» poredeći ih čak sa Mendelinim pokretom ili poljskom «Solidarnošću»! Naravno da je jedino rješenje moglo biti u podršci proevropskih, demokratskih snaga kojih ima u Bosni i Hercegovini i koje ne svode politički i ukupni javni život na artikulisanje nacionalnog i koje ne spodvode sve pod kategorije Srba, Hrvata i Bošnjaka. Opštepoznato je da je politički pluralizam utemeljen na nacionalnim partijama negativna pojava u multietničkim zajednicama. Ne čudi, otuda, što Ešdaunovi «reformisti» nisu poduzeli niti jednu reformsku mjeru samoinicijativno čak ni onda kada su pred njima bili eksplicitni zahtjevi Vijeća Evrope, Evropske unije, NATO pakta. Zakoni koji su usvajani i reforme koje su poduzete bile su plod nametanja i pritisaka inostranog faktora a ne odraz političke volje vladajućih nacionalističkih partija.Više čudi to što Evropa nije prema BiH nacionalistima preduzela mjere koje je nedavno preduzela prema Jorgu Hajderu u Austriji!

Slabo razumijevanje BiH realnosti i njenih potreba, koje dijelom potiču, zašto to ne reći, i od sve nekompetenetnijih i blijeđih predstavnika međunarodne zajednice kojima je prepuštena sudbina Bosne i Hercegovine, ogleda se u nerazumnom odnosu prema procesu povratka. S` krajem 2003. godine, međuanrodna zajednica je digla ruke od procesa povratka i prepustila ga domaćim vlastima. Preovladalo je zadovoljstvo implementacijom imovinskih zakona i činjenica da je predratnim vlasnicima vračena imovima u oko 90% slučajeva. Ne dovodeći u pitanje uspjeh na ovom polju, treba istaći da je povratak pitanje svih pisanja kada se radi o budućnosti BiH te da se svojim kućama vratilo svega nešto oko 25% izbjeglih i raseljenih lica. Održavanjem posljedica etničkog čišćenja međunarodna zajednica je nagradila ekstremne nacionaliste ali i zakovala stanje u kome su cijeli dijelovi teritorije BiH jednonacionalni zatvarajući mogućnost ponovne uspostave multietničnosti na cijeloj teritoriji čime se stvara mogućnost da se u budućnosti ponovo ožive projekti podjela odnosno ostvarivanje ideja o Velikoj Srbiji, Velikoj Hrvatskoj i «Bošnjakistanu».

U metodu djelovanja Padi Ešdauna leži takođe dio odgovornosti za sporo normalizovanje stanje u BiH. Ešdaun se opredjelio za naredbodavni odnos, za nametanje odluka i rješenja propuštajući priliku da gradi partnerske odnose sa BiH vlastima i da jača demokratiju i demokratske institucije. Ešdaun očigledno vjeruje da se demokratija može uspostaviti sama od sebe, da parlamenti mogu postati mjesto odlučivanja i kada on ima negatorski odnos, odnos potcjenjivanja i čak ponižavanja najviših demokratskih instanci.

U nekoliko navrata, Ešdaun je oborio odluke BiH vlade i Parlamentarne skupštine BiH dajući do znanja ko je gazda u kući ali i obeshrabrujući parlamentarce da se eventualno upuste u nuđenje inicijativa i u raspravljanje rješenja koje nudi međunarodna zajednica. Očigledno, ovo nije put kojim se priprema odlazak međunarode zajednice iz zemlje već put stvaranja njene još veće ovisnosti.

Zabrinjava odnos međunarodnog faktora prema ljudskim pravima u BiH. Dejtonski aneks o ovom pitanju odredio je veoma visoke i za Bosnu i Hercegovinu dobrodošle standarde u domenu ljudskih prava i sloboda. Uspostavljeni su i posebni mehanizmi zaštite prava pojedinca kao što je Dom za ljudska prava koji se potvrdio proteklih godina kao respektabilna, nezavisna i meritorna sudska instanca koja je vratila povjerenje građana i omugućila im da zaštite svoja prava. Pored toga, uspostavljena je institucija ombusmana kao moralnog autoriteta u ovom domenu. Za poštovanje najviših standarda sadržanih u svim relevantnim konvencijama koje su Dejtonskim sporazumom postali obavezujući u BiH, ove institucije su i dalje neophodne. No, nerazumnom odlukom, Dom za ljudska prava je ugašen krajem 2003. godine a izbor ombudsmena je prepušten tročlanom Predsjedništvu BiH koje nije propustilo šansu da se naruga ovoj instituciji birajući za ombudsmene provjerene partijske aktiviste iz reda tri nacionalističke stranke umjesto da ta mjesta zauzmu nezavisne ličnosti i provjereni autoriteti.

Odstupanje od poštovanja ljudskih prava, njihova očita marginalizacija i potcjenjivanje potrebe da to bude jedno od prioritetnih pitanja kako za domaće vlasti tako i za strani faktor pokazuje da se odustalo od nakane da se BiH suštinski približi evropskim standardima i da se uspostavi red vrijednosti koji bi nas činio kompatibilnim sa okruženjem.

Veoma se ozbiljno se postavlja pitanje odgovornosti. U slučaju da je ova zemlja protektorat, protektor bi imao punu odgovornost kao u slučaju Kosova, primjera radi. Nedefinisani status BiH, koja je neka vrsta poluprotektorata, ostavio je nedefinisanim i pitanje odgovornosti kako međunarodne zajednice tako i njenog visokog predstavnika. Ili, drugačije postavljeno: ko i pred kim će biti odgovoran za promašaje koje je međunarodna zajednica učinila u BiH? Odsustvo odgovornosti zasigurno ne pogoduje rješavanju nagomilanih i dubokih problema s kojima je zemlja suočena.

Na listi tih problema je i to što se neki od glavnih aktera ratnih zbivanja, koji su osumnjčeni za zločine počinjene u ratu, još uvijek van domašaja pravde. To što su Karadžić i Mladić i dalje na slobodi usporava proces normalizacije stanja u zemlji. Nije realno očekivati da ovaj problem riješe domaće vlasti iako bi to trebao biti njihov zadatak. No nespremnost međunarodne zajednice da angažuje svoje naoružane trupe na ovom poslu dodatno ukazuje kako ima malo razumijevanja za stvarne probleme zemlje i još manje volje da se ti problemi riješe.

Ništa manje nije bolno ni pitanje oko 20000 nestalih lica od kojih danas još oko 17000 nije ili pronađeno ili identifikovano. Potpuno odsustvo volje domaćih vlasti da pomognu pri rasvjetljavanju sudbine nestalih i indolentan odnos stranog faktora produžava agoniju porodica nestalih odlažući do daljnjeg poćetak procesa relaksiranja međunacionalnih odnosa u kome bi učešće porodica nestalih bilo dragocijeno.

Na liniji potrebe za ozbiljnim suočavanjem sa prošlošču te uspostavi pomirenja, civilno drušvo je iniciralo osnivanje Komisije za istinu i pomirenje. Ovo opredjeljenje proističe iz činjenice da sad Haški tribunal neće biti u stanju da utvrdi cijelu istinu o ratnim zbivanjima niti će moći svojim radom da dovede do toliko potrebnog pomirenja. Napor civilnog društva kroz djelovanje Komisije za istinu i pomirenje sigurno bi ubrzao ponovnu uspostavu tolerancije i međusobnog razumijevanja i prihvatanja. Ništa manje važna nije ni potreba da se utvrdi sva istina vezana za rat kako se istorija ne bi opet ponovila.

Naporima koje bosansko-herecegovačko civilno društvo ulaže kako bi se osnovala Komisija za istinu i pomirenje bilo bi dragocijeno pridružiti inostranu podršku bez koje, čini se, ovaj krupan i važan korak ne može biti učinjen. Za sada, ta podrška izostaje jer preovladava pogrešno uvjernje kako je dovoljno gledati u budućnost i kako treba zaboraviti prošlost.

Zaključak

Jasno je da pri sadašnjm okolnostima, BiH nema šansu da se konstituiše kao normalna država. Isto tako je jasno da sve šanse nisu izgubljene i da ima prostora za promjenu pristupa i otvaranje perspektive koja bi obećavala izlazak iz ćorsokaka.

Prvo, bilo bi neophodno otvoriti stvarni dijalog o Ustavu BiH. On pretpostavlja učešće političkih stranaka, civilnog društva, naučnih ustanova i instituta i uključenost sredstava informisanja. U sadašnjoj fazi, težište bi trebalo biti na akterima civilnog društva i nauci kako bi se političke stranke, posebno one iz Republike Srpske, privolile da izađu iz zaučerenog razmišljanja i monološkog pristupa pri razmatranju svake eventualne ustavne promjene.

Drugo, međunarodna zajednica bi trebala da «stavi pod jedan krov» odlučivanje o politici prema BiH odnosno trebalo bi iz jednog centra odlučivati o konkretnim potezima involviranih zemalja i međunarodnih agencija.

Treće, nužno je izraditi strategiju za Bosnu i Hercegovinu što je zadaća zajedničkog promišljanja domaćeg političkog faktora udruženog sa civilnim društvom i međunarodnog faktora.U tom cilju, trebalo bi oformiti konsusltativno tijelo koje bi izradilo takvu strategiju.

Četvrto, trebalo bi, s` obzirom na njihov presudni značaj, izgraditi Povelju o međunacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini koja bi bila plod domaće pameti i iskustva i postaviti je kao programski dokument za sve aktere javnog života u zemlji.

I, peto, treba što hitnije prići privođenju osumnjičenih za ratne zločine uz učešće stranih trupa i domaćih organa gonjenja. Na istoj ravni, treba poduzeti hitne mjere kako bi se rasvijetlila sudbina nestalih kroz djelovanje paritetnog, bosnanskohercegovačko-inostranog tijela i otkloniti ključne prepreke uspostavi međusobnog povjerenja i pomirenju.

Srđan Dizdarević

Sarajevo, 15. mart 2004  

▲ na vrh