Multietnicnost i multireligioznost na udaru

Helsinskom komitetu za ljudska prava obratio se gospodin Ivo Markovic iz Sarajeva. Kako istice u svom pismu, gospodin Markovic je imao dva povoda za obracanje: prvi je pismo kardinala Vinka Puljica Visokom predstavniku za BiH Paddy Ashdownu u kome trazi zastitu Hrvata. Gospodin Markovic iznosi da je to pismo ¨blize manipulaciji ugrozenoscu i strahom... nego sto reflektira stvarnu ugrozenost Hrvata i katolika u Sarajevu¨. Drugi povod gospodinu Markovicu je napad kamenicama na crkvu Svetog Ante na Bistriku, 18.04.2003.godine, za vrijeme obreda Velikog tjedna. G-din Markovic, takodje, navodi i to da je iz Katolickog skolskog centra informisan da se neko pomokrio u crkvi te skole kao i da je nekoliko mladjih osoba pretuceno jer su nosili krizeve – ukrase.

I

Tragom ovog obracanja, predstavnici Helsinskog komiteta su obavili razgovore sa jednim brojem predstavnika politickih partija sa hrvatskim predznakom, katolicke crkve, kulturnih i obrazovnih ustanova kao i sa jednim brojem istaknutih pojedinaca iz reda hrvatskog naroda te sa predstavnicima Kantonalnog MUP-a.

Pored nemilih dogadjaja navedenih u pismu gospodina Ive Markovica, sagovornici su takodje govorili o nekoliko slucajeva kamenovanja prozora Katolickog skolskog centra, ukljucujuci i ono koje se desilo 10.06.2002. godine, o pisanju pogrdnih grafita i crtanju simbola koji odudaraju od karaktera ustanove kakav je KSC. U oktobru 1997., pred KSC je aktivirana eksplozivna naprava, a pocinilac ni do danas nije otkriven. U vise navrata je oskrnavljeno groblje Sveti Marko; ruseni su krizevi i nadgrobni spomenici, zabiljezen je pokusaj paljenja velikog raspela na groblju, a katolicki nadgrobni spomenici su osteceni i ispisani i na groblju Bare.

Na ulicama Sarajeva, nekoliko gradjana katolicke vjeroispovjesti su dozivjeli uvrede i psovke zbog toga sto su oko vrata ili oko ruke nosili kriz. Nerijetko se gradjani hrvatske nacionalnosti oslovljavaju pogrdnim i uvredljivim nazivom¨ ustase ¨.

II

Medju vecinom sarajevskih Hrvata postoji osjecaj uznemirenosti i nesigurnosti. Iako pripadnici hrvatske elite, javni, naucni i kulturni radnici, nisu direktno bili izlozeni neprijatnostima, preovladava ocjena da gradjani hrvatske nacionalnosti sve manje osjecaju Sarajevo kao svoj grad i da se u njemu ne osjecaju lagodno.

Ukupan polozaj Hrvata u BiH, pa time i u Sarajevu, prema jednom broju sagovornika, determinisu i ustavna rjesenja prema kojima je ¨jednom narodnu dat poseban polozaj¨ - (misli se na srpski narod – opaska autora). Na istoj liniji je i konstatacija o Hrvatima kao ¨manje ravnopravnom narodu u Federaciji BiH¨ kao i ocjena da je posljednjim ustavnim promjenama o konstitutivnosti sva tri naroda na cijeloj teritoriji BiH ¨pogorsan polozaj Hrvata koji su u oba entiteta dovedeni u polozaj statista.¨

Ipak, dominira misljenje da je polozaj Hrvata u Sarajevu uporediv sa pozicijom pripadnika sva tri konstitutivna naroda na teritorijama na kojima nisu brojcano dominantni, uz sve razlike koje postoje od jedne sredine do druge. Istaknuto je da po pravilu, u cemu ni Sarajevo nije izuzetak, predstavnici vecinske nacije neskriveno ispoljavaju zelju da dominiraju ne vodeci racuna o interesima brojcano manjih naroda. Istovremeno, u dijelovima BiH u kojima su pripadnici tih istih naroda u manjni, njihovi politicki predstavnici se zalazu za principe demokratije, ljudskih prava uz pozivanje na najvise medjunarodne standarde iz te oblasti.

Medju elementima koji odredjuju polozaj Hrvata u Sarajevu je i njihova neodgovarajuca zastupljenost u organima vlasti na nivou Kantona, Grada, opstina te javnih sluzbi. Po nekim procjenama, u Sarajevu danas zivi oko 20.000 Hrvata sto je otprilike trecina u odnosu na predratno stanje. Hrvati su do 1992. godine predstavljali oko 7% stanovnistva. Danas, u organima na navedenim nivoima vlasti, ukljucujuci javna preduzeca, manje je od 3% zaposlenih Hrvata, a samo jedno direktorsko mjesto - Veterinarska stanica - zauzima Hrvat.

Zbog malih mogucnosti za zaposljavanje, prisutan je trend napustanja Sarajeva. Ako se ovome doda i to da se zbog nastavnih planova i odnosa jednog broja nastavnika i profesora, porodice odlucuju da svoju djecu salju na skolovanje van Sarajeva, onda postaje ocita opasnost od daljeg pada broja Hrvata u gradu.

III

Kada je rijec o uzrocima ovakvog stanja, najcesce je pominjan karakter vladajucih stranaka i politicka atmosfera koju one kreiraju. Nacionalne politicke partije zastupaju iskljucivo interese svog naroda i nisu ispoljile spremnost da osude pocinioce djela koja truju medjunacionalne odnose kada ovi pripadaju ¨njihovom narodu¨. Krivac se samo i uvijek vidi u pripadnicima drugih naroda. Suvisno je i spominjati kako vladajuce stranke ne cine nista na izgradnji tolerantnih odnosa medju pripadnicima razlicitih nacija i vjeroispovjesti. Rasprostranjeno je misljenje da ove stranke obezbjedjuju uticaj i vlast odrzavajuci osjecaj straha i ugrozenosti od drugih i drugacijih. Homogenizacija oko nacionalnih stranaka hrani se manjim ili vecim ispadima, ekscesima pa cak i teroristickim aktima. Ova konstatacija ne znaci tvrdnju da nacionalisticke stranke direktno poticu ovakve pojave, ali zasigurno njihovo drzanje ohrabruje kako ekstremne nacionaliste tako i kriminalce koji stoje iza vecine ovih nedjela. Uvjerenje da ovakvi akti nece biti sankcionisani, sto pokazuje praksa, potice ekstremiste na djela koja uzrokuju strah, odustajanje od povratka i napustanje sredina u kojima se pripadnici odredjene nacije osjecaju nesigurno i pod prijetnjama.

I vjerske zajednice imaju nemali dio odgovornosti za sadasnje stanje. Medjureligijski dijalog, ako uopste i postoji kao takav, odvija se iskljucivo medju najvisim hijerarsima vjerskih zajednica i u njega nisu ukljuceni svestenici sa terena. Nerijetko su svestenici u direktnoj funkciji nacionalnih politickih partija i sluze se rijecnikom politicara. Oni su, na odredjeni nacin spona izmedju nacionalnih politickih partija i vjernika. Vlada uvjerenje da nacionalne stranke duguju svoj izborni uspjeh kleru i njegovoj ulozi u predizbornim kampanjama.

Vjerske zajednice, u pravilu, nisu angazovane na uspostavi medjusobnog povjerenja, izgradnji tolerancije i pomirenju pripadnika razlicitih konfesija. Istupi i djelovanje pojedinih svestenika na ovoj liniji prije su izuzetak nego pravilo.

Ni vjeronauka nije na odgovarajuci nacin prilagodjena multietnickom i multikonfesionalnom drustvu. U njoj se ne sticu znanja o drugim vjerama niti se polaznici pripremaju na prihvatanje drugih vjera i zivot sa sljedbenicima razlicitih konfesija.

Svi sagovornici, bez izuzetka, su isticali negativni uticaj nekih medija na ukupno stanje odnosa medju nacijama u Bosni i Hercegovini. Isticano je kako ¨mediji uspjesno truju duse¨, kako, u ¨traganju za senzacijama, doprinose sirenju netrpeljivosti pa cak i mrznje prema drugim narodima¨. U zastiti sasvim odredjenih politickih i klanovskih interesa, neki mediji doprinose atmosferi straha i nesigurnosti. Nerijetko, medijska osuda pojedinca biva popracena uopstavanjem koji daje negativnu sliku o citavom narodu ili vjerskoj skupini. Jezik mrznje se udomacio posebno u dijelu pisanih medija. Neobjektivnost i provokativni karakter medija isticu se kao glavne odrednice jednog broja sredstava informisanja.

U istom okviru, konstatovano je da mediji nedovoljno osudjuju pojave vandalizma i nasilja i da ne iznose pozitivne primjere koji bi mogli blagorodno djelovati.

Uticaj porodice se ocjenjuje kao kljucni u odgoju djece uz konstataciju da je danasnja porodica nedorasla izazovima vremena. Vlada misljenje da je porodica svedena na transmisiju onoga sto roditelji saznaju iz medija i sto cuju od politicara i svestenika. No ovim se ne umanjuje potencijal kojeg porodica ima kao glavna karika u odgoju.

Kada su u pitanju obrazovne ustanove, isticano je da pravo koristenja maternjeg jezika predstavlja bitno pitanje od koga zavisi u kojoj mjeri ce se ucenici dobro osjecati u skoli ili na fakultetu. Pored toga, interpretacija istorijskih dogadjaja iz bliske proslosti i tretman kulturne bastine pojedinih naroda takodje biva upitan u pojedinim sredinama. Konacno, odnos nekih nastavnika i profesora prema pripadnicima drugih nacija ne odgovara kako pedagoskim zahtjevima tako ni potrebama bosanskohercegovackog drustva.

IV

Policija i sudstvo, kao instrumenti drzave u zastiti zakonitosti i prava i sloboda pojedinca, cesto su kritikovani. Najcesca primjedba se odnosi na neefikasnost u otkrivanju pocinilaca kako vandalskih akata tako i teroristickih napada. U vecini slucajeva, policija je obavjestavana o incidentima. Nije bilo primjedbi na prve reakcije i korektnost uvidjaja. No, u vise od 90% slucajeva pocinioci nikada nisu identifikovani. U slucajevima kada se doslo do pocinilaca, nastojala se relativizirati tezina pocinjenih nedjela kvalifikacijama da su pocinioci ¨hasisari¨, ¨narkomani¨, ¨neodgovorna djeca¨ i tome slicno. Nisu zabiljezeni slucajevi odgovarajuceg rada sa porodicama ili pokretanja sudskih postupaka.

Ocjene o radu policije krecu se od toga da se ona kvalifikuje indolentnom, preko toga da se policija direktno optuzuje za ¨pokrivanje svojih budala¨ do direktne zastite ¨svojih¨.

Predstavnici MUP-a Kantona Sarajevo pak isticu da je stepen otrivenosti pocinilaca oko 65 %, s` tim sto se taj podatak odnosi na sve slucajeve koji su u nadleznosti policije. Prema podacima policije, 25 % pocinilaca su maloljetnici. Navode kako su se i javno oglasili navodeci da je MUP Kantona osudio pojave vandalizma i odredio zastitu vjerskih objekata kao jedan od svojih prioriteta.

U MUP-u Kantona Sarajevo ispoljena je doza nezadovoljstva reagovanjem sudova na prijave koje im podnosi policija.                       

V

Na temelju iznesenog, Helsinski komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, daje slijedece

P R E P O R U K E

1.  Politickim partijama: da se odnose principijelno i sa jednakim stepenom kriticnosti prema svim oblicima nasilja, vandalizma, upotrebe govora mrznje i zapaljivog govora. Pozivamo politicke stranke da se distanciraju od ovih pojava bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost pocinilaca i zrtava.

Apelujemo na politicke stranke da na teritorijama na kojima su na vlasti ispolje posebnu osjetljivost prema polozaju pripadnika naroda koji su brojcano manji.

Pozivamo politicke partije da posvete duznju paznju procesu pomirenja i uspostavi tolerantnih, civilizovanih odnosa medju gradjanima Bosne i Hercegovine.

2.  Ministarstvu za ljudska prava, izbjeglice i azil: da sto prije stavi u parlamentranu proceduru tekst Zakona o uspostavljanju Komisije za istinu i pomirenje u Bosni i Hercegovini.

3.  Vjerskim zajednicama: da pokrenu sustinski dijalog o medjureligijskim odnosima kako na nivou Medjureligijskog vijeca tako i na lokalnim nivoima, medju svestenicima i vjernicima.

Od posebnog znacaja bi bilo angazovanje vjerskih zajednica na promovisanju medjuvjerske tolerancije. U tom okviru, preporucujemo da se u nastavu vjeronauke uvedu sadrzaji koji bi doprinijeli poznavanju drugih religija prisutnih u Bosni i Hercegovini.

4.  Medijima: da reafirmisu principe profesionalnog novinarstva kroz postovanje kodeksa profesije i objektivno i nepristrasno informisanje javnosti. Posebno apelujemo na pisane medije da se uzdrze od senzacionalizma koji moze da prouzrokuje trovanje medjunacionalnih i medjuvjerskih odnosa i da izazove osjecaj straha i nesigurosnosti kod pripadnika odredjenih nacionalnih i vjerskih skupina.

5.  Policiji i sudstvu: da se pridrzavaju ustava i zakona i da prema svakom gradjaninu postupaju jednako, bez predrasuda, postujuci temeljne principe pravne drzave.

Br: 32-06/2003
Sarajevo, 23. juni 2003. godine

▲ na vrh