Analiza stanja ljudskih prava u BiH u 2001.

ANALIZA STANJA LJUDSKIH PRAVA
U BOSNI I HERCEGOVINI

(Monitoring za period 1. januar - 1. decembar 2001.)

Prvih sest mjeseci ove godine karakterisali su organizovani nacionalisticki ataci na ustavni poredak u Bosni i Hercegovini i Mirovni sporazum iz Dejtona - Pariza, teroristicki napadi i nasrtaji na temeljna ljudska prava i slobode. Snage destrukcije tezile su stvaranju krajnje radikalne medjunacionalne atmosfere radi ostvarenja ratnih ciljeva - diobe BiH po nacionalnoj osnovi uz nove masovne zlocine i progone. U drugoj polovini godine stvaranje globalne antiteroristicke koalicije nakon zlocinackih napada na Njujork i Vasington 11. septembra imalo je neposrednog odraza i na BiH u pozitivnom, ali i negativnom smislu.

Prvi dio godine bio je u znaku antiustavnog djelovanja HDZ radi stvaranja treceg (hrvatskog) entiteta. Vodjstvo Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) u BiH, na celu sa nekadasnjim clanom Predsjednistva BiH Antom Jelavicem, pobunilo se protiv Ustava Federacije BiH i Ustava BiH trazeci vansistemskim sredstvima ustavne promjene kojima bi se ocuvao monopolisticki politicki i ekonomski polozaj nacionalnih politickih stranaka po principu trodijelne Bosne i Hercegovine. HDZ je putem odluka nelegalnog Hrvatskog sabora donijela odluku o djelovanju van ustavnog poretka i uspostavljanju "Hrvatske samouprave" na prostoru dominacije HDZ BiH. Helsinski komitet za ljudska prava u BiH i Hrvatski helsinski odbor u zajednickom saopstenju ostro su osudili ovakvo ponasanje HDZ zahtijevajuci da se rjesenja za sistemske i tekuce probleme traze iskljucivo unutar legalnih institucija vlasti i ukazujuci pri tom na znacaj dosljedne provedbe odluka Ustavnog suda BiH kojima se traze izmjene ustava Federacije BiH (FBiH) i Republike Srpske (RS) na liniji uspostave konstitutivnosti sva tri naroda (Bosnjaci, Srbi i Hrvati) i ravnopravnosti svih gradjana na cijeloj teritoriji drzave BiH. Dvije asocijacije su ukazale i na nekonzistentnost u politici aktuelnih vlasti u Hrvatskoj prema Bosni i Hercegovini. Naime, na jednoj je strani verbalna podrska cjelovitosti i suverenosti BiH i dobrosusjedskim medjudrzavnim odnosima, a na drugoj izjave politickih celnika unutar koalicije koje idu na ruku hrvatskim velenacionalistima. Relacije izmedju dvije zemlje opterecuje stav da vlasti Hrvatske imaju pravo posebne brige za Hrvate u BiH jer je tako odredjeno Ustavom Republike Hrvatske, sto je apsurd sam po sebi. Ne mogu se svojim ustavom uredjivati odnosi u drugoj drzavi. Na istoj liniji je i teza da takva briga prozilazi iz Dejtonskog sporazuma sto nije tacno jer susjedne drzave potpisnice tog akta prije svega imaju obavezu da postuju integritet i nezavisnost BiH. Vrh Rimokatolicke crkve u BiH svrstao se u vrijeme pokusaja stvaranja "hrvatske samouprave" uz HDZ podrzavajuci tako njegovo antiustavno djelovanje, pa presutno i pritiske i prijetnje Hrvatima koji djeluju unutar legalne vlasti, a koje su prerasle i u teroristicke akte prema drugacije mislecim Hrvatima.

Polaganje kamena - temeljca za obnovu porusenih dzamija u maju u Trebinju i Banjaluci bio je povod za orkestriran divljacki napad srpskih ultrasa predvodjenih srpskim nacifasistima cetnicima. Na meti ekstremista posebno su bili Bosnjaci vjernici i to cak i starice i starci. Kamenovani Murat Badic pao je u komu i potom preminuo. Nasilje je bilo usmjereno i protiv politicara Bosnjaka, diplomata, medjunarodnih predstavnika i novinara. Helsinski komitet za ljudska u BiH, Helsinski odbor za ljudska prava Srbije i Medjunarodna helsinska federacija u zajednickom saopstenju ocijenili su da je u Trebinju i Banjaluci ispoljena snazna vjerska i nacionalna netrpeljivost koja je prijetila da se pretvori u linc. Tri asocijacije smatraju da medjunarodna zajednica posljednjih mjeseci previdja da se nije odustalo od projekta "Velike Srbije", te da anahrona nacionalisticka politika crpi svoju snagu i iz stavova i ponasanja vrha Savezne Republike Jugoslavije koji nije ucinio ni jedan korak koji bi pokazao diskontinuitet s politikom bivseg jugoslovenskog rezima sa Slobodanom Milosevicem na celu. Helsinski komitet za ljudska prava u BiH, Helsinski odbor za ljudska prava Srbije i Medjunarodna helsinska federacija, takodjer, naglasavaju da Republika Srpska, stvorena na zlocinu i genocidu nad bosnjackim narodom, ne moze osigurati postovanje ljudskih prava i gradjanskih prava svih svojih gradjana. Ocita je odgovornost za novu provalu nasilja u RS Srpske demokratske stranke (SDS), koja se nije odrekla svoje ideologije i politike iz vremena kada joj je na celu bio optuzeni za ratne zlocine Radovan Karadzic, a koja je kljucni faktor vlasti u RS. Teror nad povratnicima nastavljen je i nakon nasilja u Trebinju i Banjaluci. Premijer Mladen Ivanic, inace lider Partije demokratskog progresa (PDP), nista nije ucinio na predupredjivanju nacionalistickih napada, a policija je djelovala neprofesionalno i u osnovi saucesnicki sa siledzijama. Policija se tako odnosila i u procesu identifikovanja vinovnika nasilja. Prisutne snage SFOR-a nisu intervenisale smatrajuci da bi to samo doprinijelo eskalaciji nasilja.

Kao reakcija na nasilje u Banja Luci i Trebinju u Sarajevu je doslo do okupljanja grupacija mladih islamista sa natpisima iz Kur'ana i odjecom karakteristicnom za radikalne muslimane u islamskim zemljama. Prosvjedi su uglavnom bili mirni, ali je bilo i militantnih grupa koje su uzvikivale sovinisticke parole protiv Srba i Hrvata i uznemiravale gradjane pozivajuci ih na okupljanje. Grupa mladica provocirala je srpske izbjeglice i raseljenike na medjuentiteskoj liniji u Sarajevu. Policija je u Kljucu sprijecila tezu provalu bosnjackog revansizma pri cemu je povrijedjen i jedan imam. Na podrucju Kljuca bilo je dvadesetak uznemiravanja Srba, a jedan je teze povrijedjen. Agresivnu poruku netrpeljivosti prema hriscanima (krscanima) i Zidovima nakon nasilja u Trebinju i Banjaluci uputio je sarajevski muftija Husein efendija Smajic prilikom mevluda u Blagaju. U Prozoru su bosnjacki svatovi izvrsili tesku provokaciju prolazeci gradom sa crnom zastavam na kojoj je na arapskom pisalo "Pobjeda ili smrt". Uznemirenje bh. Hrvata na podrucju Bugojna izazvala je pojava teksta u brosuri povodom otvaranja dzamije, koju je finansirala Saudijska Arabija, a u kojem se tvrdi da Hrvata gotovo nema u Bugojnu i da je to muslimanski kraj, sto je na kraju rezultiralo protestnom notom ambasadi Saudijske Arabije u Sarajevu.

Posebno tezak vid krsenja ljudskih prava je manipulacija djecom koja se koriste u nacionalisticke svrhe, pa i fizicke napade na povratnike. Takav je slucaj bio u Modrici, a u posljednje vrijeme nas monitor izvjestava o napadima starijih maloljetnika Srba palicama na mlade Bosnjake. Ucenici osnovnih skola izmanipulisani su i u Stocu u okviru nacionalistickih nastojanja da se odvoje hrvatska i bosnjacka djeca u skolama i inace obeshrabre moguci povratnici i medjunacionalna koegzistencija.

Pokretanje globalne antiteroristicke kampanje nije izazvalo otvoreno suprotstavljanje militantnih islamista u BiH, ali je bilo ispisivanja grafita sa simpatijama prema Osama bin Ladenu i spaljivanja americke zastave. Jedan policajac Bosnjak pozvan je na odgovornost zbog tablice na svom automobilu sa natpisom Bin Laden. Vijece ministara BiH i entitetske vlade su se promptno zajedno ukljucile u antiteroristicku kampanju formirajuci, uz ostalo, koordinaciono tijelo na nivou drzave. Ove aktivnosti uz medjunarodnu pomoc mogu koristiti BiH u eliminaciji teroristickih elemenata u BiH i snazenju sigurnosnog sistema na nivou BiH. Medjutim, neke akcije u traganju za teroristima u BiH koje su vodile snage SFOR-a uz ucesce FBI-a i domace policije bile su neodgovorno vodjene pa je u vezi s tim Helsinski komitet za ljudska prava u BiH upozorio na krsenje ljudskih prava u slucajevima neosnovanog pracenja, hapsenja, privodjenja i ispitivanja, prisluskivanja i sumnjicenja bez dokaza, te oduzimanja drzavljanstva bez pravne procedure i isporucivanja drzavama u kojim vazi smrtna kazna i zatvorenici se izlazu torturi. Komitet je bio organizator okruglog stola na ovu temu uz ucesce predstavnika institucija vlasti i nevladinih organizacija. Tom prilikom ostro su kritikovane domace vlasti, ali i pripadnici SFOR-a i IPTF-a zbog neovlastenog djelovanja i brutalnosti prema uhapsenicima.

Represivne mjere visokog predstavnika prema politicarima opstrukcionistima nisu donijele zeljeni efekat jer se glavni politicki uticaj ostvaruje van institucija sistema posebno na prostorima vlasti SDS, HDZ i SDA. Dokazano je jos jednom da medjunarodni autoriteti nemaju konzistentan projekat provedbe Dejtonskog sporazuma na kljucnim pravcima - povratak izbjeglih i raseljenih lica i povrat imovine, fizicka i pravna sigurnost i ravnopravnost gradjana, hapsenje i kaznjavanje najtezih ratnih zlocinaca kao sto su to Radovan Karadzic i Ratko Mladic. BiH placa tesku cijenu zbog toga sto nije izvrsena denacifikacija. Naprotiv, srpski i hrvatski nacifasizam - cetnistvo i ustasstvo su ucinjeni politicki legitimnim. Ivanic je vratio u vlast na svim nivoima zaklete karadzicevce. Srpska prvoslavna crkva se tretira u RS kao drzavna institucija i sluzbena religija, a SPC je fakticki ideloski pokrovitelj srpskog velenacionalizma. Na prostoru dominacije HDZ slave se ratni zlocinci Hrvati.

Stvoreno je nanovo negativno okruzenje za afirmaciju i zastitu ljudskih prava i sloboda. Nije okoncan vazan posao uskladjivanja entitetskih ustava sa Ustavom BiH kako bi se osigurala konstitutivnost sva tri naroda i jednakopravnost svih gradjana na cijelom drzavnom prostoru i eliminisao bilo kakav vid pravne diskriminacije gradjana. Sporo se odvija reforma sudstva, policije i medija koji su u znatnoj mjeri, a negdje i potpuno manipulisani od nacionalistickih oligarhija.

Dolazak Demokratske alijanse za promjene na vlast na nivou drzave i Federacije BiH je pozitivna cinjenica kao i izgradnja partnerskih odnosa sa medjunarodnim faktorima. Medjutim, predizborna obecanja Alijanse su daleko od realizacije. Nije napravljen uocljiv pomak u funkcionisanju pravne drzave, vlast nije dovoljno uradila na stvaranju nezavisnog sudstva i neutralne administracije koja bi jednako tretirala sve gradjane. Ekonomsko - socijalna situacija je sve teza, preko 60 odsto stanovnistva zivi ispod granice siromastva. Uz nezaposlene najugrozeniji su penzioneri i invalidi. Drustvene okolnosti posebno pogadjaju zene koje su generalno u diskriminirajucem polozaju.

Sve krupne odluke i dalje donosi visoki predstavnik medjunarodne zajednice u BiH. Istodobno je ocito da medjunarodna mirovna misija nije na nivou organizovanosti i efikasnosti za postizanje stabilnih razultata na kljucnim pravcima Dejtonskog sporazuma. Povratak, mada intenziviran, nikako ne zadovoljava, spontani povratak nema dostatne organizovane podrske, sigurnost povratnika je nestabilna, tolerisu se teroristicki napadi na njih i svakovrsna diskriminacija prema njima.

Predsjednik Helsinskog komiteta za ljudska prava Srdjan Dizdarevic odbio je da se sastane sa specijalnim predstavnikom UN za ljudska prava u Bosni i Hercegovini i Saveznoj Republici Jugoslaviji Hozeom Kutiljerom zbog prijedloga i politickih rjesenja koja je Kutiljero zastupao uoci i na pocetku rata u BiH. Kutiljero se kao medijator EZ pocetkom 1992. godine zalagao za podjelu BiH na etnickom principu. Stav Dizdarevica podrzao je izvrsni direktor Medjunarodne helsinske federacije za ljudska prava Aron Rodes.

ZLOCIN I KAZNA

Nekadasanji predsjednik Srbije i Savezne Republike Jugoslavije Slobodan Milosevic nasao se pred Medjunarodnim tribunalom za ratne zlocine pocinjenje na tlu bivse Jugoslavije (ICTY) zahavaljujuci saradnji novih vlasti u Srbiji koje su uhapsile i predale Milosevica. Izvodjenje najodgovornije licnosti za tragicna zbivanja na tlu bivse Jugoslavije je od posebnog znacaja za rad Tribunala, medjunarodnopravne odnose i za normalizaciju stanja u regiji.

Optuznica Milosevicu, koji odbija da prizna legalitet Haskog suda i da imenuje branitelje, prosirivana je tri puta. Prvobitno se optuznica odnosila samo na Kosovo, potom je obuhvatila ratne zlocine u Hrvatskoj, pa opet nove optuzbe za Kosovo i na kraju je prosirena na zlocine ucinjene tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Od posebnog je znacaja sto optuznica za zlocine u BiH obuhvata i genocid.

Bosanski general Radoslav Krstic osudjen je na 46 godina zatvora za masakr nad Bosnjacima i njihov progon u julu 1995. godine na podrucju Srebrenice. Ovo je prva presuda Haskog tribunala za genocid. Medjutim, Tuzilastvo trazi dozivotno zatvor za Krstica s obzirom na tezinu zlocina za koje snosi odgovornost.

Zalbeno vijece ICTY-a potvrdilo je prvostepenu presudu bosanskom Srbinu Goranu Jelisicu od 40 godina zatvora zbog ubistva velikog broja Bosnjaka i Hrvata u logoru Luke kod Brckog. Jelisic sam sebe naziva "srpski Hitler".

Bosanski Srbi Zoran Zigic, koji je tokom rata bio policajac, osudjen je na 25 godina zatvora, Mladjo Radic, bivsi sef u logoru, na 20 godina zatvora, Miroslav Kvocka, bivsi zamjenik komandanta logora, na sedam godina, dok je Milojica Kos, bivsi sef u logoru, dobio sest, a Dragoljub Prcac pet godina zatvora. Oni su osudjeni za ratne zlocine i zlocine protiv covjecnosti pocinjene u logoru Omarska kod Prijedora u kojem je bilo zatoceno vise od 3.300 Bosnjaka i Hrvata. Udruzenje logorasa BiH i porodice zrtava su ogorcene niskim kaznama za zlodjela ucinjena u Omarskoj.

Medjunarodni tribunal u Hagu osudio je bosanske Srbe Dragoljuba Kunarca na 29 godina zatvora, Radomira Kovaca na 20 i Zorana Vukovica na 12 godina zatvora, zbog sistematskog silovanja Bosnjakinja, njihovog prinudnog zatocenja i prodaje. Ovo je prvi put da je Tribunal sistematsko silovanje tretirao kao sredstvo ratovanja, odnosno kao ratni zlocin protiv covjecnosti.

Dusko Sikirica osudjen je na 15 godina zatvora, Damir Dosen na pet, a Dragan Kolundzija na tri godine zatvora za zlocin protiv covjecnosti, progon na politickoj, rasnoj i vjerskoj osnovi nad Bosnjacima civilima 1992. godine u logoru Keraterm kod Prijedora. Tri bosanska Srbina su priznala krivicu sto je uticalo da tuzilastvo Haskog suda predlozi nize zatvorske kazne. Sikirica je priznao da je ubio jednog logorasa.

Stevan Todorovic, bosanski Srbin, osudjen je na deset godina zatvora nakon sto je priznao prije sudjenja da je ucestvovao u ubojstvima, mucenjima, seksualnim zlostavljanjima, prisilnom radu, deportaciji i ilegalnim hapsenjima na podrucju Bosanskog Samca.

Bosanskohercegovackim Hrvatima Dariju Kordicu i Mariju Cerkezu ICTY je izrekao kazne zatvora zbog zlocina pocinjenih u selu Ahmici nad vise od stotinu civila - muskaraca, zena, djece, staraca. Za zlocine protiv covjecnosti, teske povrede Zenevskih konvencija, krsenja ratnih zakona i obicaja, te progona i nezakonitog napada na civile Kordic je osudjen na 25 godina, a Cerkez na 15 godina zatvora.

Zalbeno vijece ICTY potvrdilo je oslobadjajucu presudu Bosnjaku Zejnilu Delalicu i istovremeno trazilo da se Hrvatu Zdravku Mucicu izrekne teza kazna (bio je osudjen na 7 godina zatvora). Za Bosnjake Hazima Delica i Esada Landzu zatrazene su blaze kazne. Delic je osudjen na 20, a Landzo na 15 godina zatvora. Sva cetvorica su optuzeni za zlocine pocinjene nad Srbima u logoru Celebici kod Konjica na podrucju koje je bilo pod kontrolom Armije BiH. U okviru zalbenog postupka Hazimu Delicu je potom kazna smanjena sa 20 na 18 godina, Zdravku Mucicu povecana sa sedam na devet godina, a Esadu Landzi potvrdjena kazna od 15 godina zatvora.

Ustavni sud Savezne Republike Njemacke odbacio je zalbu bosanskog Srbina Nikole Jorgica koji je za pocinjene ratne zlocine i sudjelovanje u genocidu u BiH osudjen na dozivotni zatvor u Diseldorfu. Jorgic je, uz ostalo, osudjen za ubistvo 22 Bosnjaka.

Javno tuzilastvo Republike Srpske proslijedilo je putem ureda ICTY u Banja Luci tuzbu Medjunarodnom tribunalu u Hagu za ratne zlocine pocinjene nad Srbima protiv Alije Izetbegovica, nekadasanjeg predsjednika i predsjedavajuceg Predsjednistva Bosne i Hercegovine i lidera bosnjacke Stranke demokratske akcije. Izetbegovica se tereti za odgovornost za zlocine nad Srbima civilima koje su pocinili pripadnici Armije BiH, posebno jedinica sa muslimanskim predznakom i stranim borcima - mudzahidima. Izetbegovica se optuzuje i za maltretiranje i ubijanje Srba u, kako se tvrdi oko 400 zatvora, a od toga oko 80 u Sarajevu. Ovo je prvi vid navodne saradnje vlasti RS sa Haskim sudom nakon sto je o tome donesen zakon u ovom entitetu koji do sada nije pokazao nikakvu spremnost za saradnju u hapsenju i prosljedjivanju u Hag optuzenih za najteze ratne zlocine i pored niza upozorenja i zahtjeva da se uhapse Radovan Karadzic, Ratko Mladic i drugi. Iz Haskog tribunala je saopsteno da ce optuzba biti razmotrena nakon sto bude prevedena i iz Banja Luke proslijedjena u Hag.

Bosnjaku Fikretu Abdicu pocelo je sudjenje u Karlovcu (Republika Hrvatska) na osnovu dokumentacije dostavljene iz BiH za ratne zlocine nad civilima Bosnjacima u vrijeme ratnog sukoba paravojnih jedninica Abdica koji je formirao paradrzavnu "Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna". Bivseg clana Predsjednistva BiH posebno se tereti za maltretiranje i smrt Bosnjaka u logorima koje je on formirao. S obzirom da je Abdic i drzavljanin Hrvatske, tamosnje vlasti su odbile njegovo izrucenje vlastima u Sarajevu.

Kantonalni sud u Travniku osudio je Bosnjaka Hanefiju Prijica, ratnog komnadanta jedinice Armije BiH na 15 godina zatvora zbog naredbe da se strelja kod Gornjeg Vakufa pet italijanskih gradjana humanitaraca od kojih su trojica strijeljana, a dvojica uspjela pobjeci.

Bosanskog Srbina Dragana Stankovica osudio je na deset godina zatvora Kantonalni sud u Sarajevu zbog silovanja Bosnjakinja, progona i zlostavljanja Bosnjaka.

Zbog ratnog zlocina protiv civila Hrvata 1993. godine, Kantonalni sud u Mostaru osudio je Bosnjake Mirsada Cupinu na cetiri i po godine zatvora, Zijada Redzovica i Milija Sisica na tri, Husniju Orucevica i Predraga Ajkica na dvije i po godine zatvora. Na dvije godine zatvora osudjeni je Adis Batlak, a na godinu i po dana zatvora Ibrahim Orucevic i Slobo Maric, dok su po godinu dana zatvora dobili Edin Tanovic i Hilmo Toporan. Optuzbe su oslobodjeni Mirsad Handzar i Nezir Pribisic.

Kantonalni sud u Mostaru oslobodio je optuzbe da su pocinili ratne zlocine protiv ratnih zarobljenika i civila Bosnjaka Hrvate Zeljka Dzidica, Matu Anicica, Ivana Stukora i Erharda Poznica u vrijeme sukoba Armije BiH i Hrvatskog vijeca obrane. Bosnjaci Dervo Dziho, Refik Tule i Kasim Colic oslobodjeni su presudom Kantonalnog suda u Mostaru da su pocinili ratne zlocine nad Hrvatima civilima na podrucju Mostara. Predsjednik suda u prvom slucaju je bio Hrvat, a u drugom Bosnjak. Sud Kantona Mostar oslobodio je potom jos pet Bosnjaka optuzenih za ratne zlocine protiv ratnih zarobljenika Hrvata pocinjene tokom 1993. godine (Zikrija Ljevo, Vernes Zahirovic, Becir Omanovic, Habib Copelja i Husnija Orucevic).

Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu oslobodjen je optuzbe za ratni zlocin protiv bosnjackih civila bosanski Srbin Miroslav Pandurevic. Optuzba se odnosi na ubistvo porodice Trnka koja je izgorjela u kuci koju su zapalile tri osobe.

Pred Kantonalnim sudom u Tuzli pocelo je sudjenje Bosnjaku Fikretu Smajlovicu Piklicu zbog osnovane sumnje da je cinio ratne zlocine nad civilima i ratnim zarobljenicima u logoru Batkovic kod Bijeljine. Smajlovica, koji se stavio na raspolganje vlastima u Republici Srpskoj, optuznica tereti za tesko premlacivanje deset Bosnjaka od kojih je devet podleglo.

Pripadnici SFOR-a uhapsili su i predali Medjunarodnom sudu u Hagu bosanskog Srbina Dragana Obradovica optuzenog za genocid nad Bosnjacima u julu 1995. godine na podrucju Srebrenice. Obrenovica se tereti da je kao potpukovnik predvodio Zvornicku brigadu Vojske Republike Srpske, te da je kao zamjenik i potom njen komandant "ucestvovao u osmisljavanju i realizaciji djela s ciljem da se uhvati, zarobi, strijelja i pokopa vise od 5.000 bosnjackih muskaraca i djecaka iz enklave Srebrenica".

Pripadnici SFOR-a su uhapsili i proslijedili u Hag bosanskog Srbina potpukovnika Vidoja Blagojevica optuzenog za genocid, zlocine protiv covjecnosti i krsenje zakona i obicaja rata na podrucju Srebrenice.

Tuzilastvo Haskog tribunala prosirilo je optuznicu protiv bosanskog Srbina Milomira Stakica, bivseg predsjednika opstine Prijedor. Uz optuzbu za genocid dodate su tacke optuznice za saucesnistvo u genocidu, te istrebljenje i progon Bosnjaka i Hrvata na politickim, vjerskim i rasnim osnovama, te namjerna ubistva, mucenja, okrutna postupanja.

Braca blizanci Predrag i Nenad Banovic Bosanski Srbi iz Prijedora, uhapseni su u Beogradu (Savezna Republike Jugoslavija) i prosljedjeni u Hag. Optuzeni su za ratne zlocine (progone na politickoj, rasnoj i vjerskoj osnovi i nehumana djela) i krsenje zakona i obicaja rata (povreda licnog dostojanstva) pocinjene nad civilima Bosnjacima i Hrvatima u logoru Keraterm.

Potpukovnik Dragan Jokic dobrovoljno se predao predstavnicima Haskog tirbunala u Banja Luci i potom prebacen u Hag gdje ga je docekala optuznica za zlocine protiv covjecnosti i krsenje zakona i obicaja rata.

Prvi komandant Armije BiH general Sefer Halilovic (Bosnjak) predao se dobrovoljno ICTY-u kao optuzeni za krsenje zakona i obicaja rata i komandnu odgovornost u slucajevima "Grabovica" i "Uzdol" kada su pripadnici A BiH ubili 62 Hrvata civila i jednog pripadnika Hrvatskog vijeca obrane.

Bez prisile su proslijedjeni pred Medjunarodni tribunal za ratne zlocine u Hagu Bosnjaci generali Armije BiH Enver Hadzihasanovic i Mehmed Alagic, te pukovnik A BiH Amir Kubura kojeg optuznica tereti prije svega za komandnu odgovornost zbog zlocina ucinjenih nad Hrvatima i Srbima u srednjoj Bosni.

Bosanski Hrvat Pasko Ljubicic predao se vlastima Republike Hrvatske na osnovu optuznice Medjunarodnog tribunala koja ga tereti za zlocine nad Bosnjacima pocinjene tokom rata u srednjoj Bosni i potom otisao u Hag. Ljubicic je optuzen prije svega za zlocine nad Bosnjacima u selu Ahmicima kada je masakrirano preko sto civila.

Pred sudom americke drzave Dzordzija pocelo je sudjenje u odsutnosti bosanskom Srbinu Nikoli Vuckovicu za ratne zlocine za koje su ga optuzila cetvorica Bosnjaka koji tvrde da su sistematski premlacivani i muceni od Vuckovica i drugih u Bosanskom Samcu.

Pripadnici Ministarstva unutrasnjih poslova Srbije (Savezna Republika Jugoslavija) uhapsili su i predali "ovlastenim predstavnicima" ICTY bosanskog Srbina Milomira Stakica optuzenog za genocid nad Bosnjacima, Hrvatima i pripadnicima drugih etnickih skupina koji nisu Srbi. Ovu prvu saradnju policije u SRJ sa Haskim sudom ostro je kritikovao predsjednik SRJ Vojislav Kostunica.

Bosanski Srbin Blagoje Simic predao se, kao drzavljanin Savezne Republike Jugoslavije, Medjunarodnom sudu u Hagu. Simic je bio ratni gradonacelnik u Bosanskom Samcu, a optuznica ga tereti za zlocine protiv covjecnosti ucinjene nad hiljadama Bosnjaka i Hrvata na tom podrucju.

Glavna tuziteljica Medjunarodnog tribunala u Hagu Karla del Ponte u vise navrata je kritikovala pasivnost snaga NATO-a unutar SFOR-a kada je rijec o hapsenju optuzenih za ratne zlocine posebno kada se radi o Radovanu Karadzicu i Ratku Mladicu. Iz ICTY su opovrgli smijesnu tvrdnju SFOR-a da ne znaju gdje su Karadzic i Mladic i pri tome je ukazano da ih cuva Vojska RS. Nehapsenje ove dvojice direktno stimulise radikalizam medju bosanskohercegovackim Srbima i protagonistima hegemonistickog projekta "velika Srbija". Istodobno, nehapsenje kljucnih optuzenika za ratne zlocine destimiluse povratak i siguran opstanak Bosnjaka i Hrvata na prostoru RS. Jos nema odgovora na zahtjev glavne tuziteljice da se unutar SFOR-a konstituse posebna ekipa za hapsenje optuzenih sa liste Haskog suda. ICTY je saopstio da se u RS krije 26, a u SRJ 12 ratnih zlocinaca, te da Karadzic i Mladic borave u RS gdje ih stiti Vojska RS. U pritvoru ICTY-a nalazi se 50 optuzenih, od kojih 20 ceka na pocetak sudjenja, sedmorici je sudjenje u toku, dok su ostali u zalbenom postupku.

SDS i HDZ podsticu negativan odnos u narodu prema radu ICTY i hapsenju Hrvata i Srba optuzenih za ratne zlocine. Haski optuzenici, zatvorenici i osudjenici slave se kao nacionalni heroji. Istodobno vlasti u RS najavljuju najteze optuznice, za ratne zlocine, protiv brojnih Bosnjaka, ali i primjerice Srbina Jovana Divjaka, koji je bio general Armije BiH i svjedok u Hagu. Monitor Helsinskog komiteta ocjenjuje da je rukovodstvo Republike Srpske odgovorno za situaciju u kojoj njeni gradjani strepe od Haga, ne dozivljavaju ga kao pravnu instituciju koja utvrdjuje cinjenice, vec kao medjunarodnu inkviziciju. U medjuvremenu je u RS usvojen zakon o saradnji sa Haskim tribunalom.

HDZ organizuje razlicite akcije pomoci Haskim zatvorenicima ukljucivsi i poseban porez za sve zaposlene Hrvate na prostoru dominacije HDZ. Kampanja protiv Medjunarodnog suda negativno se odrazava na odnos prema elementarnim ljudskim pravima, a novcani nameti za haske zatvorenike su direktno krsenje tih prava.

Helsinski komitet za ljudska prava u BiH podrzava prijedlog iz Haskog suda da se u BiH formira poseban sud za sudjenje osumnjicenim za ratne zlocine uz ucesce stranih tuzitelja i sudija. Ovaj prijedlog nam se cini znacajnim i zbog toga sto domaci sudovi, u pravilu, izbjegavaju da procesuiraju moguce pocinioce ratnih zlocina iz reda «svog naroda» i dominantne politicke opcije.

Problem nestalih lica je i dalje otvoren najprije zbog negativnog odnosa vlasti u BiH (narocito u RS) i SRJ i nepostojanja volje da se pomogne u trazenju masovnih grobnica. Kod Medjunarodnog crvenog krsta/kriza registrovano je oko 17.500 nestalih osoba iz BiH (predhodno je bilo preko 20.000), a prema podacima Drzavne komisije za nestala lica taj broj je 27.719 ljudi. Kada je rijec o ekshumacijama zrtava rata, do sada je ekshumirano vise od 12.000 tijela. Znatan broj zrtava nije identifikovan - oko 5.000. Na podrucju istocne Bosne u ovoj godini je ekshumirano oko hiljadu tijela Bosnjaka ubijenih od srpskih ekstremista. Iz dosada najmasovnije grobnice Jakarina Kosa kod Ljubije, opstina Prijedor izvadjena su 373 tijela, a ekshumacija se nastavlja na proljece. Veliki problem kod ekshumacija je nedostatak novca za zavrsetak posla koji bi mogao biti okoncan za dvije godine. Komisija za traganje za nestalim na nivou BiH koja su uglavnom bavi ekshumacijom bosnjackih zrtava rata ocjenjuje da ce biti nastavljeno traganje za izmedju 19 i 20 hiljada ubijenih na znanim i neznanim lokacijama. Tri domace komisije za traganje za nestalim koje rade na ekshumacijama zajedno sa ekspertima ICTY na podrucju BiH dobro saradjuju, mada ima pokusaja politiziranja ekshumacije i hipertrofiranja broja ubijenih posebno kada se radi o nadleznim u RS. Vrlo je pozitivna cinjenica da komisije nemaju problema ni sa gradjanima ni sa lokalnim vlastima u radu na ekshumacijama. Doduse, iz Komisije za nestale u Republici Srpskoj se zale na odnos vlasti u Federaciji BiH za koje tvrde da sakrivaju zlocine pocinjene nad Srbima, posebno kada je rijec o lokalitetima "Kazani" i "Lav" na podrucju Sarajeva. Inace, po prvi put se desilo da je otkrivena jedna masovna grobnica na osnovu podataka iz anonimnog pisma kojeg je uputio jedan bosanski Srbin. Rijec je o jami kod Foce gdje su nadjeni posmrtni ostaci oko 80 Bosnjaka ubijenih od srpskih ekstremista. Racuna se da su u jamama oko Foce tijela oko 400 Bosnjaka koji su drzani tokom rata u tamosnjem logoru.

IZBJEGLICE, RASELJENI, POVRATAK, POVRAT IMOVINE

Prema podacima UNHCR, u prvih jedanaest mjeseci 2001. godine u BiH se vratio ukupno 87.181 bh. gradjanin, a od toga je 69.969 raseljenih i 17.212 izbjeglica (u cijeloj 2000. godini se vratilo 67.445 ljudi). Vratilo se 45.479 Bosnjaka (41.089 raseljenih i 4.390 izbjeglica), 32.243 Srba (23.768 raseljenih i 8.475 izbjeglica), 8.571 Hrvat (4.839 raseljenih i 3.732 izbjeglica), te 888 ostalih (615 izbjeglica i 273 raseljena). U ovom periodu u Federaciju BiH vratilo se 48.222 ljudi (35.349 raseljenika i 12.873 izbjeglice), u Republiku Srpsku 36.645 (32.306 raseljenih i 4.339 izbjeglica) i u Brcko Distrikt 7.824 raseljena gradjana.

Ukupno se vratilo 811.095 gradjana od 1996. zakljucno sa 30. novembrom 2001. godine. Od toga se vratilo 519.788 Bosnjaka (259.595 raseljenih i 260.193 izbjeglice), 176.129 Srba (129.641 raseljeni i 46.488 izbjeglica), 109.163 Hrvata (34.399 raseljenih i 74.764 izbjeglice), te 6.015 ostalih (1.672 raseljena i 4.343 izbjeglice). U Federaciju se ukupno vratilo ukupno 623.941 gradjanin, u Republiku Srpsku njih svega 179.330, a u Brcko Distrikt 7.824 covjeka. U FBiH se vratilo 433.295 Bosnjaka, 102.411 Hrvata, 83.268 Srba i 4.967 ostalih. U Republiku Srpsku vratilo se 92.600 Srba, 79.781 Bosnjak, 5.903 Hrvata i 1.048 ostalih. U Brcko Distrikt vratilo se 6.714 Bosnjaka, 849 Hrvata i 261 Srbin.

Za 227.798 izbjeglica povratak je organizovan uz pomoc zemalja azila. Sve u svemu, oko 1,2 miliona stanovnika BiH je jos uvijek van svojih domova. Sirom svijeta je preko 600.000 gradjana koji imaju status izbjeglice, a u BiH je preko 500.000 raseljenih gradjana. U BiH ima i oko 50.000 izbjeglica.

Najveci otpor povratku je ocito u RS gdje je, prema podacima Katolicke Crkve, prije rata zivjelo oko 220.000 Hrvata, a sada ih je nesto vise od 8.500 hiljada. U Banja Luci ih je bilo oko 30.000 a sada ih je svega oko 3.000. Na podrucje Srebrenice gdje je masakrirano oko deset hiljada Bosnjaka, a ostali protjerani, vratile su se svega 352 bosnjacke porodice, a od toga 32.

Prvi snijeg povratnici u (sjevero)istocnu Bosnu docekali su u 296 satorskih naselja, te u stotinama rusevina, supa i kontejnera. Racuna se da je u ovakvim pozicijama oko 10.000 ljudi kojima nedostaju hrana, odjeca, gorivo, lijekovi. Na mnogim lokacijama propada donirani gradjevinski materijal jer najveci broj povratnika ni zbog godina, ni zdravstveno, a ni strucno i materijalno ne moze iskoristiti gradju. To sve govori o neadekvatnom odnosu vlasti i medjunarodnih organizacija prema sustinskim problemima povratka i povratnika.

Zakljucno sa 30. novembrom 2001. podneseno je u BiH ukupno 252.949 zahtjeva za povrat imovine, donesena je odluka za 63 % odsto predmeta, a imovina je vracena u 39 % slucajeva. U Federaciji BiH je podneseno 129.995 zahtjeva za vracanje imovine, a u 78 % slucajeva donesena je odluka, a u 48 % imovina je vracena u posjed. U Republici Srpskoj od 116.069 predmeta rijeseno je 47 %, a u svega 29 % slucajeva vracena je imovina. U Brcko Distriktu ukupno je 6.885 zahtjeva, za 42 % predmeta doneseno je rjesenje, a imovina vracena u 36% slucajeva.

Za sredine u kojima dominiraju SDS, HDZ i SDA je karakteristicno da se zahtjevi za povrat imovine ne rjesevaju slijedom njihovog stizanja, da se prioroteti utvrdjuju politickim pritiskom ili mitom, da se rjesenja donose za stanove i imovinu onih koji se nece vratiti, pa se potom dodjeljuju po volji lokalnih mocnika.

U nastojanju da sprijece izgradnju po odluci opstinskih vlasti u Doboju najuporniji su Bosnjaci koji tvrde da se to obavlja na zemlji u njihovom vlasnistvu. Ured visokog predstavnika (OHR) je donio privremenu zabranu za izgradnju na zemljistima cije vlasnistvo nije regulisano. U medjuvremenu je Dom za ljudska prava BiH odlucio privremno povuci privremene mjere o obustavljanju svih gradjevinskih radova na dodijeljenom zemljistu u Kotorskom. OHR je prekinuo zabranu izgradnje na odredjenim parcelama u tom naselju, dok zabrana i dalje vrijedi za dijelove zemljista koji su registrovani kao privatna svojina.

Na prostoru cijele BiH intenziviran je proces deloziranja, no istodobno lokalne vlasti ne vode racuna o deloziranim gradjanima koji nisu u mogucnosti da se vrate u svoje kuce i stanove jer su ili unisteni ili zaposjednuti. Zbog toga je Helsinski komitet za ljudska prava u BiH upozorio vlasti u Federaciji BiH i posebno Sarajevskom kantonu da moraju ispunjavati svoje obaveze prema toj kategoriji deloziranih gradjana.

Sve u svemu, spor proces povratka izbjeglica i raseljenih lica i njihove imovine, te njihova fizicka, pravna, ekonomska i socijalna nesigurnost svjedoce o uspjesnosti velenacionalnih politika, tzv. etnickog ciscenja i dominacije logike segregacije sto je pogubno po normalizaciju stanja i demokratsku perspektivu BiH. Ocito je da lokalne vlasti u najvecem broju sredina, a posebno u RS i tamo gdje je na vlasti HDZ, pa i SDA - vrlo efikasno rjesavaju slucajeve kada gradjani zele da definitivno napuste i prodaju svoje domove i imovinu, stimulisu ostanak raseljenih i izbjeglih gradjana svoje nacionalnosti, a na raznorazne nacine sprijecavaju povratak onih druge nacionalnosti. Medjunarodni faktori i lokalne vlasti ni sestu godinu nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma nisu sacinili konzistentan i djelotvoran program povratka svih onih koji to zele, a bez cega ne moze biti trajnog mira. Prema tome, povratak ljudi i povrat imovine, te odnos prema povratnicima ostaju kljucni problem kada je rijec o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.

TEROR I DISKRIMINACIJA

Povratnici u RS (uglavnom Bosnjaci) kontinuirano su meta verbalnog i fizickog nasilja. Njima se svakodnevo prijeti, bacaju se eksplozivne naprave na njihove kuce, bivaju kamenovani, pisu se prijeteci natpisi na vjerskim objektima muslimana, na udaru su i djeca. Prema podacima Centra javne bezbjednosti Srpskog Sarajeva u prvih devet mjeseci na tom podrucju bilo je 53 napada na povratnike Bosnjake, a CJB za istocnu Bosnu izvjestio je o 45 napada za tri mjeseca (juli-septembar) u toj regiji. Ovo je prvi put da policija u RS saopstava podatke o napadima na povratnike. Nemamo podatke iz drugih CJB, ali je sigurno da ih je bilo, narocito u sjeveroistocnoj Bosni - Bijeljina, Bratunac... Nas monitor je informisao da je samo u Janji u ovoj godini bilo oko 30 incidenata protiv povratnika. Prema informaciji Vijeca Kongresa bosnjackih intelektualaca, od pocetka 2000. godine registrovano je oko 600 slucajeva ugrozavanja sigurnosti povratnika, uglavnom na prostoru vlasti Srpske demokratske stranke i Hrvatske demokratske zajednice.

Djevojka Meliha Duric ubijena je snajperskim metkom u selu Damadzici kod Vlasenice. Tome je prethodila eksplozija organizovanog nacionalistickog nasilja koja se zbila u Banja Luci i Trebinju povodom pokusaja polaganja kamena temeljaca za dzamije. Medju desetinama povrijedjenih bio je i Murat Badic koji je preminuo od batina. Morbidni cinizam je ukazan prilikom pruzanja ljekarske usluge Badicu koja je naplacena. Cak 800.000 KM (DEM) trazila je policija RS za obezbjedjenje skupova u Banja Luci (polaganje kamena temeljca) i Srebrenici (postavljanje kamen temeljca za spomenik zrtvama srebrenickog masakra u Potocarima). Bosnjakinja Majda Dzeko je poginula, a njen suprug Sabir tesko ranjen od mine na cesti kod Fazlagica Kule u opstini Gacko. Smatra se da je mina podmenuta jer su ranije na slican nacin stradali Edina Dzenko i Enes Dzenic (zadobili su teze povrede) prilikom posjete svojoj rodbini u Fazlagica Kuli.

Na Palama je ubijen povratnik Bosnjak Seid Mutapcic. Motivi i izvrsioci ubistva nisu poznati u vrijeme nastanka ovog izvjestaja, ali je taj zlocin uznemirio povratnike u RS.

Specifican vid diskriminacije ispoljava se prema ono malo Bosnjaka policajaca u RS koji su u nekoliko navrata bili metom napada. Nas monitor je izvjestio o bacanju rucnih bombi po drugi put na kuce policajaca Edina Alihodzica u Zvorniku i Nedima Alihodzica u Vlasenici.

Bilo je napada srpskih nacionalista i na Hrvate, a iz vatrenog oruzja pucano je na kucu jedne Srpkinje povratnice u Drvar. Objavljen je i krajnje antisemitski tekst objavljen je u "Oslobodjenju" koje izlazi u RS (a, nema veze sa sarajevskim "Oslobodjenjem" op.r.) na prvi dan jevrejske nove godine.

"Smrt Srbima" i "Odlazite cetnici" su grafiti ispisani u selu Borun kod Kupresa gdje je pripremana obnova kuca za srpske povratnike. Na tom prostoru sada su u vecini Hrvati.

Za ubistvo Srbina Gojka Petricevica u selu Malesici kod Ilijasa koji je podlegao nakon teskih rana sto mu je zadao susjed Bosnjak Dedo Jojic Mujcic nije utvrdjeno da je izvrseno na nacionalnoj osnovi, ali je bez obzira na to uznemirilo Srbe povratnike u taj kraj. Uznemirenje medju povratnicima u Unsko - sanski kanton izazvalo je ubistvo Srbina Save Romica. Bosnjak Mirza Keranovic tvrdi da je Romica ubio prilikom pokusaja pljacke. Jos nije razjasnjeno ubistvo Srbina Zeljka Perica kojeg je u alkoholiziranom stanju ubio Bosnjak Ramiz Tasakovic. Upoznali su se u Kazneno - popravnom domu u Zenici.

Hrvati se bili meta bosnjackih nacionalista - u Sarajevu, vrijedjanje uz prijetnje polaznika Katolicke teologije, te casnih sestara, a u Prijedoru crna zastava medju bosnjackim svatovima sa natpisom na arapskom "Pobjeda ili smrt".

Ima i unutarnacionalnog teroristickog nasilja. Tako je pokusan atentat na Hrvata Marka Marjanovica, zamjenika nacelnika policijske uprave u Zepcu nakon pokusaja privodjenja nekih od 15 Hrvata koji su optuzeni za ratne zlocine od lokalnih vlasti. Potom je bacena i bomba na kucu Bosnjaka Suada Dizdarevica, nacelnika policijske uprave u Zepcu.

Logika segregacije i politika aparthejda vlada u Republici Srpskoj i na prostoru dominacije Hrvatske demokratske zajednice, a posebno diskriminaciji na politickoj osnovi izlozeni su gradjani na prostoru vlasti bosnjacke Stranke demokratske akcije. Ljudima se uskracuju vitalna prava, etnicke manjine su pod svakodnevnom diskriminatorskom presijom.

Na kakva sve ponizenja nailaze povratnici govori slucaj bosnjackog bracnog para Hrustanovic (Salko i Deva) iz sela Krizevici kod Zvornika. Nakon delozacije u Tuzli gdje su bili raseljenici njih dvoje se vratilo u svoje selo gdje su im kucu i imanje zaposjeli Srbi raseljeni sa Ilidze kod Sarajeva, a koji im nisu dozvolili pristup u njihovu kucu i u prvo vrijeme ni u stalu. Salko je morao na zahtjev uzurpatora njegovog imanja napraviti posebnu stalu za njihove koze nakon cega mu je dozvoljeno koristenje dijela stare stale od 5-6 kvadratnih metara. Inace, povratnici Bosnjaci u Krizevice su izlozeni svakodnevnim provokacijama, pa i fizickim napadima od srpskih raseljenika.

Prema podacima Helsinskog odbora za ljudska prava u RS, samo u Banjaluci i Bijeljini ima oko 400 porodica Bosnjaka, Hrvata i drugih koji nisu Srbi, a koji su istjerani iz svojih stanova i kuca od domicilnih i naseljenih Srba mada su sve vrijeme rata bili u tim gradovima.

Vlasti RS koje ne osjecaju nikakvu obavezu prema povratnicima kada je rijec o zaposljavanju, socijalnoj skrbi, skolovanju i zdravstvenoj zastiti, istodobno vode politiku ostanka izbjeglih i raseljenih Srba pod uticajem SDS i drugih radikalnih snaga. Njima se dodjeljuje na hiljade besplatnih placeva za gradnju. ovdje primarni motiv nije briga za ljude, vec ucvrscivanje efekata politike etnickog ciscenja.

Nasi monitori iz RS upozoravaju da Bosnjaci i Romi ne mogu dobiti posao, a zakon o radu u ovom entitetu je krajnje diskriminatorski prema nelegalno otpustenim Bosnjacima, Hrvatima i Romima koji ne bivaju vraceni na posao, nego dobijaju simbolicnu novcanu nadoknadu. U tvornicama "Aluminij" i "Soko" u Mostaru na podrucju vlasti HDZ predratni radnici Srbi i Bosnjaci ne mogu dobiti posao. Nas monitor upozorava na diskriminatorski odnos u Unsko - sanskom kantonu prema radnicima koji su dobili otkaz u javnim ustanovama kojima se ne priznaje pravo na zalbu kao ostalim radnicima.

Monitor Helsinskog komiteta ukazao je na poseban vid diskriminacije i vodjenja politike etnickog ciscenja u Odzaku (Federacija BiH). Naime, nekadasnji direktor firme "Plastika" u Odzaku Bosnjak Salih Ahmetovic koji je sa grupom predratnih radnika htio obnoviti proizvodnju ne moze da dobije natrag masine koje se nalaze u Modrici (Republika Srpska), mada se one tamo ne koriste. Pri svemu tome vlast u Odzaku, gdje je na vlasti HDZ ne pokazuje nikakav interes da pomogne u ovom nastojanju. Nas monitor ocjenjuje da se radi o tome da HDZ tezi da Bosnjaci napuste tu opstinu.

Bosnjaci koji su prije rata cinili oko 80 odsto Mlinarsko - pekarske industrije u Modrici nisu dobili ni jedno mjesto ni u jednom organu ovog preduzeca nakon privatizacije. Kako informise nas monitor, u opstini Modrica inace se u svakom pogledu favorizuju izbjegli i raseljeni Srbi kojima se dodjeljuju parcele za kuce, a Bosnjacima i Hrvatima se i za najmanje gradjevinske zahvate (nadzidjivanje, izgradnja potkrovlja, dogradnja sprata) trazi urbanisticka saglasnost i gradjevinska dozvola i drugi prateci dokumenti za koja je nuzno izdvojiti znacajne sume novca.

U opstini Bosanski Brod, prema informaciji monitora naseg Komiteta, vlasti naplacuju svojevrstan porez na povratak kada povratnici zatraze prikljucenje vode, struje i telefona trazeci nadoknade enormne za mogucnosti povratnika inec ekonomsko - socijalno nezbrinutih. Tako je Bosnjak Refik Mehicic za prikljucenje struje morao platiti 132 KM (DEM), a on i supruga ne rade.

Skupstina opstine Bijeljina proglasila je personama non grata na podrucju ove opstine grupu najistaknutijih politicara i ratnih vojnih komandanata. Povratnicima u Bijeljinu ne vracaju se oduzete telefonske linije, a imaju probleme i sa dobijanjem licnih i imovinskih dokumenata. Takav je slucaj i u Nevesinju, gdje pored ostalog Bosnjaci povratnici moraju placati i po 250 KM (DEM) za prepis diplome. Nas monitor iz Nevesinja upozorava i na probleme raseljenih Srba sa mostarskog podrucja koji su privremeno zivjeli u nevesinjskoj opstini. Naime, iako su se vratili u rekonstruisane kuce prije 2-3 godine i imaju rjesenja za povrat imovine, ne mogu obradjivati svoju zemlju koju zaposjedaju drugi. Najveci problem je u mostarskoj opstini Sjever.

U Drvaru, koji je prije rata gotovo stopostotno bio srpski, sada ima izmedju 6 i 7 hiljada Srba i oko 4 hiljade naseljenih Hrvata. Zaposlenih Hrvata je oko 1.200, a Srba svega oko 100 i to znacajnim dijelom kod medjunarodnih organizacija. Nas monitor informise da se nastava odvija iskljucivo po hrvatskom programu, a u skolstvu je zaposlen samo jedan Srbin.

Posebno drastican slucaj aparthejda je u Stocu gdje je imovina Bosnjaka unistena ili uzurpirana od Hrvata. Iz javnih preduzeca prognani su svi Bosnjaci, u Domu zdravlja nema ni jednog zaposlenog Bosnjaka. Od oko 700 zaposlenih u Stocu gotovo da nema Bosnjaka. Njihovoj djeci (njih 221) dopusteno je koristenje samo 4 od 40 prostorija u osnovnoj skoli, a u srednju skolu nemaju uopste pristupa, pa oko 150 srednjoskolaca svaki dan putuje u skolu u Mostar. Svi muslimanski vjerski objekti su poruseni, a vlasti uz podrsku nekih katolickih svecenika ne dozvoljavaju obnovu srusene dzamije.

U Livnu je oko 80 radnika Bosnjaka i Srba (oko 50 odsto ukupno zaposlenih) vraceno na posao u preduzece "Livnobus". Prijeratni radnici vraceni su na posao sudskim putem ili presudama Doma za ljudska prava BiH.

"Nezavisne novine" su posvjedocile o diskriminatroskom postupku sefa sluzbe za budzet u opstini Kljuc Bosnjaka Nijaza Delica koji je povodom zalbe jedne Srpkinje novinaru kazao: "Sta hoce ona, neka ide u Srbiju, gdje je bila za vrijeme rata".

U Unsko - sanskom kantonu Stranka demokratske akcije vrsi diskriminaciju prema svima koji su drugacijih politickih nazora, a posebno prema Demokratskoj narodnoj zajednici Fikreta Abdica i Socijaldemokratskoj partiji i ateistima generalno. Oni ne mogu doci do zaposlenja, bivaju nezakonito otpustani s posla, nemaju zastitu policije niti mogu ostvariti svoja prava putem suda, njihovu djecu sikaniraju i izoluju u skolama, a bivaju i fizicki maltretirani - izvjestava nas monitor. SDA u Cazinu vrsi diskriminaciju prema cijeloj mjesnoj zajednici Pecigrad zbog drugacijeg politickog opredjeljenja. Stanovnici ovog naselja nemaju ni osnovnu zdravstvenu zastitu, ne mogu se vratiti na svoja stara radna mjesta, nije im dozvoljavan cak ni izbor organa ove mjesne zajednice, izvjestio je nas monitor. Ljudi koji politicki nisu uz SDA ne mogu svoja prava regulisati putem suda jer visa sudska instanca stalno vraca pozitivno rjesene predmete na novu proceduru. Posebno su na udaru prosvjetni radnici.

Krajnju netrpeljivost HDZ pokazuje prema pripadnicima Nove hrvatske inicijative, Hrvatima u Socijaldemokratskoj partiji i nezavisnim hrvatskim politicarima. Na meti militantnih hadezeovaca nasao se i monitor Helsinskog komiteta u Tomislavgradu Blazenko Drmic. Stranacka pripadnost je odlucujuca za socijalni polozaj i Srba u Nevesinju. Oni koji su uz vladajucu strukturu dobijaju zaposlenje i imaju beneficije kao sto je popust za utrosak elektricne energije. Inace u RS je nastala prava cistka u organima vlasti i javnim preduzecima nakon dolaska na vlast SDS i PDP.

Monitor Helsinskog komiteta za istocnu Hercegovinu (RS) upozorava da gradjani koji ne pripadaju vladajucim strankama ne mogu dobiti posao, vratiti imovinu, ostvariti adekvatnu medicinsku zastitu. Istodobno, vlast je apsolutno neosjetljiva za zivotne interese i potrebe gradjana. Lokalne vlasti u Nevesinju vode selektivnu socijalnu politiku ne vodeci racuna o stvarnom stanju onih kojima je potrebna pomoc.

Teskoj diskriminaciji izlozeni su pacijenti u nekim odjeljenjima Kantonalne bolnice u Bihacu "dr Irfan Ljubijankic". Prema pojedinim pacijentima na neuropsihijatarskom odjelu ljekari i bolnicko osoblje se odnose krajnje nehumano - od smjestaja do zdravstvenog tretmana. Naime, do adekvatnih lijekova i kakvog takvog smjestaja moze se doci samo podmicivanjem. Vapaj javnosti uputilo je udruzenje hemodijalizicara sa 92 clana koji su upozorili na podatak da je u kratkom vremenu umrlo 11 pacijenata koji su isli na redovan program hemodijalize u pomenutu bolnicu. Mnogi su imali velike zdravstvene tegobe jer im je program dijalize prekidan sat ranije.

Hodza u Kulen Vakufu zabranio je ukop Srpkinje Soke Kumalic pored nedavno preminulog supruga Bosnjaka muslimana. Bracni bar Kumalic je redovno izmirivao obaveze prema Islamskoj zajednici i to na Sokino ime koja nije htjela napustiti Kulen Vakuf i svoje komsije Bosnjake tokom rata kada je po nju dosao brat da je odvede iz logora srpskih ekstremista. Soka je, da apsurd bude kompletan, sahranjena na muslimanskom groblju u Bihacu.

Na specifican vid diskriminacije upozorio je visoki funkcioner Socijademokratske partije Hrvat Gradimir Gojer, ministar u vladi Kantona Sarajevo, koji je na sjednici kantonalne skupstine istakao da se ni jedan materijal za raspravu i odlucivanje ne sacinjava (i) na hrvatskom jeziku.

Centar za zastitu prava manjina u BiH pokrenuo je inicijativu da se u okviru uskladjivanja entitetskih ustava sa Ustavom BiH izvrse i dopune kako bi se obezbjedila ustavnopravna zastita manjina od diskriminacije. Vijece ministara BiH utvrdilo je i Nacrt zakona o pravima nacionalnih manjina, koji bi trebalo da stiti prava manjinskih grupacija u BiH - Albanaca, Crnogoraca, Ceha, Italijana, Jevreja, Madjara, Makedonaca, Nijemaca, Poljaka, Roma, Rumuna, Rusa, Rusina, Slovaka, Slovenaca, Turaka i Ukrajinaca. Najtezi je socijalni status Roma koji nisu zastupljeni ni u lokalnim organima vlasti. Korak naprijed je ucinjen organizovanjem sastanka sa predstavnicima 22 nevladina udruzenja Roma iz cijele BiH u organizaciji OSCE.

MLADI

Stanje stalne politicke polarizacije i konfrontacije, krajnje teska ekonomska i socijalna situacija stvorili su u bosanskohercegovackom drustvu atmosferu besperspektivnosti. Veliki broj mladih napustio je ili napusta zemlju, a mnogi od njih u inostranstvu postizu odlicne rezultate kao ucenici, studenti i strucnjaci. Vise od 60 odsto mladih u oba entiteta izrazilo je zelju da odu u inostranstvo. Ilustrativan je primjer iz Nevesinja gdje, prema izvjestaju monitora Helsinskog komiteta, djevojke koje nisu nastavile skolovanje nastoje po svaku cijenu da se udaju za muskarce koje nisu ni vidjeli. Posrednici iz Srbije i sami roditelji ugovaraju udaju na nevidjeno za one koji traze nevjeste u Australiji, Kanadi i Americi.

Na nivou drzave, entiteta i lokalnoj razini nema sistematicnog odnosa prema problematici mladih. Nesto pokusavaju da ucine strane i domace nevladine organizacije nastojeci potaknuti organizovaniji i aktiviniji odnos mladih prema rjesavanju svojih i drustvenih problema. Dobro su dosle i akcije na zblizavanju mladih razlicitih nacionalnosti iz razlicitih sredina.

Politika nacionalne i vjerske iskljucivosti tesko pogadja mladu populaciju koja biva i manipulirana u svrhu ostvarenja velikonacionalnih ciljeva. Obrazovni sistem organizovan je po konceptu segregacije, pri cemu u BiH jos uvijek funkcionisu i nastavni programi uvezeni iz Hrvatske i Srbije. Ne mali broj roditelja i prosvjetnih radnika djeluje po principu trajne nacionalne i vjerske podijeljenosti. Mlade se od najranije dobi uci i vaspitava po logici aparthejda, podstice ih se na nacionalnu i vjersku iskljucivost, samim tim na netoleranciju i diskriminaciju. Najveci broj ucenika povratnika uci po nastavnim planovima i programima koji ne uvazavaju, naprotiv omalovazavaju njihovu nacionalnost, vjeru i jezik, a mnogi udzbenici u posebno osjetljivim predmetima (historija, poznavanje drustva) su iz susjednih drzava Savezne Republike Jugoslavije i Hrvatske. Opstruiran je u RS i pocetak rada obnovljenih skola u tom entitetu, pa djeca pjesace desetinama kilometara do skola. U posljednje vrijeme ucinjeni su izvjesni pomaci u odnosu prema povratnickoj djeci.

Upozoravajuci na diskriminaciju prema povratnicima u sferi obrazovanja, predsjednik Helsinskog odbora za ljudska prava u RS Branko Todorovic ukazao je na ponasanje direktora Ekonomske skole u Bijeljini Svetislava Vojica koji je kazao da se cetiri godine borio protiv Muslimana i Hrvata i sada mu ne pada na pamet da u skolu upisuje njihovu djecu. Drastican primjer takve zloupotrebe skolstva i manipulacije mladima je Brcko Distrikt u kojem nacionalisticke stranke i sovinisticke organizacije imaju potporu kod jednog broja roditelja u nastojanju da se ostvari srpska supremacija i u obrazovnom sistemu uz insistiranje na odvajanju srpske, hrvatske i bosnjacke omladine u skolama. U Brckom, koje je prosle godine bilo popriste demonstracija koje su organizovali srpski ultrasi, doslo je do tuce izmedju bosnjackih i srpskih ucenika. Teznji za nacionalnom podjelom djece u skolama prikljucili su se u Brckom roditelji djece hrvatske nacionalnosti. Medjunarodni supervizor za Brcko Henri Klark nametnuo je zakon o obrazovanju u tamosnjim osnovnim i srednjim skolama, nakon sto su srpski predstavnici u skupstini Distrikta odbili da prihvate nastavu na tri jezika (bosanski, srpski, hrvatski) u zavisnosti od nacionalnosti nastavnika. Mladi se poticu i na agresivne akcije prema povratnicima, a znatan broj mladih su bili u nasilnickim demonstracijama u Banjaluci i Trebinju.

U Mostaru je sveukupno skolstvo podijeljeno na hrvatsko i bosnjacko, a nacionalisticko dijeljenje ucenika do posebnog izrazaja dolazi u Stocu. Nakon sto je donesena odluka da i bosnjacki djaci koriste zgradu u Stocu, a ne da putuju u Mostar u skolu, doslo je do incidenta. Najprije je nakon verbalnog doslo i do fizickog sukoba grupe bosnjackih i hrvatskih ucenika (izvjestac "Oslobodjenja" navodi da je do sukoba doslo nakon sto su ucenici Hrvati pljuvanjem i vrijedjanjem provocirali srednjoskolce Bosnjake) pri cemu je povrijedjen Hrvat Vido Raguz koji je nakon lijecnike pomoci pusten kuci. Njegov otac Drago je u ljutnji dosao do skole s pistoljem i ispalio nekoliko hitaca, kako tvrdi "Dnevni avaz" u pravcu bosnjackih djaka za koje list tvrdi da su od Raguzevog sina nazvani "balijama" (pogrdan naziv za Bosnjake - op.r.). Prema nalazima IPTF u skolskim prostorima pojavio se jos jedan naoruzan covjek. Sljedeceg dana grupa ucenika Hrvata protestvovalo je pred skolom u vrijeme kada su djaci Bosnjaci dolazili i bili na nastavi ("Oslobodjenje" tvrdi da su bosnjacki ucenici kamenovani kao i automobil na prostoru gdje treba da bude obnovljena dzamija cemu se protive hrvatski nacionalisti). Situacija je narednog dana smirena, ali je ovaj incident izuzetno ozbiljno upozorenje zbog stvaranja atmosfere mrznje i diobe medju mladima.

Mladi pripadnici manjinskih grupacija su u posebno teskom polozaju i kada je rijec o prostorima za ucenje i ukupnom odnosu prema njima. Osim nacionalnih manjina, kako smo vec navodili, na udaru su i djeca ciji roditelji drugacije politicki razmisljaju od stranaka na vlasti. U Unsko - sanskom i Gorazdanskom kantonu vjeronauka je obavezan predmet (islam) uprkos protestima roditelja ateista i pripadnika drugih religija.

Obrazovne ustanove i pedagoski kadar su u teskoj ekonomskoj situaciji. Ucestali strajkovi prosvjetnih radnika bitno uticu na atmosferu medju ucenicima i kvalitet njihovog ucenja. Roditelji ukazuju na pojavu korupcije, a na tom pitanju je posebno angazovan Helsinski odbor za ljudska prava u RS. Nastavni programi su neadekvatni potrebama vremena, a nastavna tehnologija zastarjela. Tek obnovljene skole su i metom teroristickih napada.

Zahvaljujuci djelovanju nevladinih organizacija, medju njima i Helsinskog komiteta za ljudska prava u BiH, u javnosti je sve vise prisutan problem fizickog, psihickog i seksualnog zlostavljanja djece, predupredjivanja i sankcionisanja nasilja nad mladima. Organi vlasti su nesto angazovaniji na tom planu, ali ukupan drustveni angazman nije adekvatan sirini i dubini problema. Naime, djeca su u svakoj drugoj porodici izlozena nekom vidu nasilja. U porodici se desavaju i najtezi vidovi zlostavljanja djece ukljucivsi i najmracnije vidove seksulanog nasilja. Problem je i to sto se seksualno nasilje nad djecom zataskava od samih roditelja. Uspostava SOS telefona pomogla je kako spasavanju jednog broja mladih, tako i medijatizaciji te tematike. Nedovoljna je i drustvena briga prema djeci bez roditelja i omladini sa posebnim potrebama.

U porastu su maloljetnicki kriminal i prostitucija, a nema adekvatnih ustanova za njihovu resocijalizaciju, pogotovo kada je rijec o djevojcicama i djevojkama. Trgovina maloljetnicama je dobila na razmahu u BiH. Djevojcice se prodaju po 1.300 KM. Posebno tezak problem je ubrzano sirenje upotrebe droge, sada vec i u osnovnim skolama. Sve cesci su i smrtni slucajevi od prekomjerne doze narkotika. S drogom se naravno siri kriminal i broj njegovih ucesnika. Devijantna ponasanja kod mladih su rezultat ratnih trauma i izuzetno teske ekonomsko - socijalne situacije u zemlji. Radi svega toga je povecan i broj samoubistava medju mladima.

S obzirom na ovako tesku situaciju medju mladima i Helsinski komitet za ljudska prava u BiH nastoji razviti aktivnost medju njima na podrucju ljudskih prava i sloboda. Tako je uz ostalo odrzana uz podrsku Norveskog helsinskog komiteta «Skola ljudskih prava za mlade - prva generacija», koju je pohadjalo 16 srednjoskolaca iz devet bh. gradova. Komitet se posebno angazuje na ustanovljavanju odgovarajuce zakonske infrastrukture, kako bi se zastitila prava djece i omladine. I druge nevladine organizacije nastoje doprinijeti stvaranju atmosfere tolerancije i povjerenja i zakonske zastite mladih.

ZENE

Depresivno ekonomsko - socijalno stanje dalje otezava inace nezavidan drustveni polozaj zene. One su diskriminisane kada je rijec o zaposljavanju, vrsti radnog mjesta i visini plate. Jedno istrazivanje u Banjaluci pokazalo je da mnogo vece sanse za zaposljavanje imaju zene s nizom ili nikakvom strucnom spremom, nego li one sa visokom spremom.

Ucesce u politickom zivotu stimulisano je propisom da na izbornim listama mora biti najmanje 30 odsto zena. Aktivnoscu medjunarodnih institucija i asocijacija potice se siri i povezaniji angazman zena u politici, ekonomiji i drustvu. Podstice se i udruzivanje zena iz razlicitih sredina koje su politicki aktivne kako bi zajednickim djelovanjem doprinijele normalizaciji medjunacionalnih odnosa i toleranciji.

Problem nasilja u porodici i u tom kontekstu fizicko i drugo zlostavljanje zena su sve prisutniji u javnosti. Heslinski komitet za ljudska prava u BiH je i ovdje angazovan na uspostavi pravnih normi i korigovanja ponasanja policije i pravosudnih organa u cilju zastite zena. Zahvaljujuci angazmanu novinarke "Oslobodjenja" Edine Kamenice, pokrenuta je zakonska inicijativa da silovatelji budu izuzeti od mogucnosti prijevremenog izlaska iz zatvora koriscenjem instituta pomilovanja. Na vise punktova u BiH uspostavljen je SOS telefon za zene cije je postojanje u nekim slucajevima spasilo i sam zivot zena fizicki ugrozenih od svojih muzeva ili partnera. No, najveci broj zena krije da su kontinuirano fizicki maltretirane.

Nekoliko asocijacija, a sto je nedovoljno, pomaze zenama koje su tesko pogodjene posljedicama rata, stradanjima svojih najblizih ili su i same bile zrtve silovanja i drugih zlostavljanja. Za njihovo ponovno ukljucivanje u drustvo koriste se grupne terapije i poticanje na razlicite vidove privredjivanja primjerene njihovom iskustvu i sredinama iz kojih su potekle. No, veliki broj zena se nalazi u depresivnoj situaciji jer zbog neosnovanog osjecanja srama nece da se obrate za pomoc kao zrtve silovanja.

Posebnu medijsku paznju privlacila je trgovina zenama i to narocito iz zemalja bivseg SSSR-a i istocne Evrope. Medjunarodna policija (IPTF) u koordinaciji sa lokalnim policijama preduzela je zamasnu akciju na otkrivanju organizatora trgovine zenama, najodgovornijih u lancu organizovane prostitucije i pocinioca nasilja nad zenama kako bi ih se ucinilo prostitutkama. (Pre)prodaja zena, njihovo angazovanje u nocnim barovima i nasilje nad njima su postali svakodnevna pojava u BiH. Podneseno je vise krivicnih prijava, a doslo je i do prvih sudskih presuda protiv vlasnika ugostiteljskih objekata i drugih ucesnika u organizovanoj prostituciji. No, i jedan broj pripadnika IPTF je bio medju akterima tih kriminalnih radnji, a jedan je cak i kupio jednu djevojku. Zvanicnik Hofman je tim povodom kazao da je "samo jedan pripadnik IPTF kupio zenu".

Vrijedi zabiljeziti bunt grupe zena u Sarajevu koje su potpisale peticiju sa zahtjevom da se zabrani (zlo)upotreba nagog zenskog tijela u reklamnim kampanjama. Povod za ovaj zahtjev je reklamni dzambo plakat za "Kumho" gume sa porukom "Prilagodljiva svakoj podlozi".

SOCIJALNA POLITIKA

Ratne devastacije i pljacke, (po)ratno profiterstvo, zloupotrebe u privatizaciji nekadasnje drustvene imovine, vladavina nad ekonomskim dobrima i tokovima stranackih oligarhija, sverc, korupcija i organizovani kriminal razorili su ekonomsko - socijalnu stabilnost bh. drustva. Samo je Albanija medju evropskim zemljama iza BiH kada je rijec o ekonomskom stanju. Vijece ministara BiH sacinilo je po prvi put ekonomsku strategiju, ali je ekonomska politika na nivou BiH blokirana sukobima politickih koncepata i interesa. Slicno je i na entitetskoj razini. Strani kapital je obeshrabren politickom situacijom i pravnom nesigurnoscu. Ima i nekorektnih intervencija stranih predstavnika u BiH kako bi se obezbjedio povoljan ulazak stranih firmi na ustrb domacih materijalnih interesa. Jos nije donesen zakon o restituciji, sto je uslov za ekonomsku reformu u zemlji.

Prema istrazivanjima Nezavisnog biroa za humanitarna pitanja (IBHI) preko 60 odsto stanovnistva u BiH zivi ispod granice siromastva. Ti ljudi imaju svega 0,60 KM (DEM) dnevno - upozorio je rezidentni direktor IBHI dr. Zarko Papic. Pesimisticnija procjena IBHI sadrzi i mogucnost da se radi cak i o 84 odsto stanovnistva. Nezaposlenost je velika - U RS je presla 40 odsto.

Helsinski komitet za ljudska prava u BiH je upozorio na neodgovornost lokalnih vlasti prema socijalnoj politici. Veliki broj ljudi prezivljava prosjacenjem, uzimanjem za jelo otpadaka po kontejnerima, te zahvaljujuci nevelikom broju javnih kuhinja. Posebno ugrozene kategorije su penzioneri, porodice sehida i palih boraca, te ratnih i mirnodopskih invalida.

Povodom sve cescih obracanja penzionera Helsinskom komitetu za ljudska prava u BiH sa zahtjevom da im se omoguci koristenje zdravstvene zastite na teritoriji na kojoj zive, odnosno kojoj gravitiraju, kao i sa zahtjevom da im se penzije isplacuju iz onog entiteta u kojem zive - Komitet je ukazao na medjunarodno priznata prava koja gradjaninu omogucavaju rjesenje koje mu vise pogoduje. Tim povodom Komitet se zalozio za hitnu izmjenu zakonske regulative kojom su penzioneri povratnici dovedeni u polozaj diskriminisanih gradjana.

Ombudsmeni Federacije BiH su ostro kritikovali federalne i kantonalne vlasti sto nista nisu ucinile kako bi vise od 54.000 radnika na cekanju u FBiH ostvarilo pravo na otpremninu, zdravstveno i penziono osiguranje, te naknadu dok su nezaposleni. Od statusa tih radnika ekonomski zavise njihove porodice. Najveci broj zaposlenih radi "na crno", zbog cega ostaju i bez uplata za penziono i zdravstveno osiguranje. Strajkovi su sve cesci sirom BiH kako zbog zloupotreba u privatizaciji, tako i zbog kasnjenja ili neisplacivanja zarada. Sindikalne organizacije su pod politckim uticajem i ne pruzaju adekvatnu pomoc i zastitu radnicima.

Mnoga preduzeca ne uplacuju za penziono i zdravstveno osiguranje. Bosnjacima u RS tamosnje vlasti ne obezbjedjuju ni minimum zdravstvene zastite, a situacija je posebno teska nakon ukidanja osam ambulanti muslimanske humanitarne organizacije "Merhamet". Na desetine Bosnjaka umrlo je u prosloj i ovoj godini zbog izostanka minimalne zdravstvene zastite. U pomoc su priskocile, do nalazenja sistemskog rjesenja, vlasti u FBiH obecavajuci elementarnu zdravstvenu zastitu povratnicima u gradovima i mjestima u susjedstvu zdravstvenih ustanova na federalnom podrucju. Medjutim, nedopustivo je da vlasti u RS i na ovom podrucju potvrdjuju ponasanje prema kojem povratnike Bosnjake, Hrvate, Rome i druge ne smatraju ravnopravnim gradjanima prema kojima imaju odgovornost. Inace, u cijeloj zemlji bolesnici zbog oskudice ne mogu nabaviti nuzne lijekove. Invalidi su prinudjeni da sami izradjuju proteze i druga neophodna pomagala ili da im to uradi neko od poznanika.

RELIGIJA

U Republici Srpskoj poceo je proces obnove dzamija i katolickih crkava, kao nuzan segment procesa povratka i normalizacije stanja i medjuvjerskih odnosa. Otpor srpskih sovinista tom procesu posebno je drasticno dosao do izrazaja u Banjaluci i Trebinju. U Banjaluci je u drugom pokusaju postavljen je kamen - temeljac za obnovu dzamije Ferhadija u prisustvu resiu-l-uleme Mustafe efendije Cerica, domacih politicara i stranih diplomata. I tom prilikom bilo je divljanja oko dvije hiljade ekstremista koji su sprijeceni od oko tri hiljade policajaca i specijalaca da nanovo naprave zlo. Nakon toga pokazala se nuznom policijska zastita prostora gdje je postavljen kamen - temeljac. Sa druge strane, nije bilo nikakvih problema nekoliko dana kasnije da se postavi kamen - temeljac za katolicku crkvu u Plehanu u prisustvu nadbiskupa vrhbosanskog kardinala Vinka Puljica. Moguce je da obnova vjerskih objekata nacionalistima manje smeta u manjim mjestima, a nije za iskljuciti ni faktor posebne netrpeljivosti prema nehriscanima (muslimanima). To je doslo posebno do izrazaja i u Stocu jer su se neki katolicki svecenici suprotstavili obnovi dzamije u tom gradu gdje su sruseni svi vjerski objekti muslimana. Reisu-l-ulema Mustafa efendija Ceric optuzio je mostarskog biskupa Ratka Perica da zagovara genocid povodom nastojanja da se sprijeci obnova dzamije u Stocu.

Vjerska iskljucivost bila je motivom brojnih napada na pripadnike druge vjere, svestenike, groblja i vjerske objekte. Vjerski radikalizam dolazio je do posebnog izrazaja u vrijeme religijskih praznika i pojacanih politickih tenzija. O najtezim napadima na muslimane vec je bilo rijeci (Banjaluka, Trebinje). Izvrsen je napad dviju naoruzanih i maskiranih osoba u Zupnoj Kuci u Turicima kod Gradacca na zupnika Vladimira Borica i njegovog gosta povratnika Antu Matica, koji su pretrpjeli lakse povrede. Demokratsko Sarajevo je ogorceno zbog dva napada u kratkom vremenu kod Katolicke katedrale. Trojica muslimana vrijedjala su i pljuvala grupu polaznika Katolicke teologije, a jedna "umotana zena" (muslimanka) napala je jednu casnu sestru i vrijedjajuci je pokusala joj otkinuti kriz. U Kiseljaku je vojnik Hrvatskog vijeca obrane napao psovkama i prijetnjama jednu Bosnjakinju muslimanku.

Predstavnici sve tri velike religijske zajednice u BiH (muslimani, pravoslavci i katolici) se neposredno upleteni u politicka zbivanja u zemlji podrzavajuci prije svega tri najvece nacionalne stranke (SDA, SDS i HDZ). Samim tim one su vise okrenute nacionalnim projektima i etnickoj diobi BiH nego li demokratskim snagama i gradjanskom drustvu sekularnog karaktera. U tim okolnostima i djelovanje Medjureligijskog vijeca ( u kojem je uz navedene vjerske zajednice i jevrejska) djeluje formalno i nacelno, ali ne i stvarno na vracanju medjureligijskog povjerenja. Hramovi su postali mjesto kontinuiranog politickog djelovanja na nacionalistickoj osnovi, a ne prostor za zadovoljavanje iskljucivo religioznih potreba vjernika.

Srpska pravoslavna crkva ima u RS religijski monopol, status drzavne vjere, mada je Ustavni sud BiH osporio njen takav polozaj. Rimokatolicka crkva u BiH se ponasa kao duhovni, ideoloski i politicki mentor bosanskohercegovackim Hrvatima. Dok su bosanski franjevci orijentisani na ocuvanje multietnickog i visevjerskog karaktera bosanskohercegovackog bica, hercegovacki franjevci su sasma u sluzbi velikohrvatskog projekta. Na toj liniji koristeci ekstremisticku leksiku je i mostarski biskup Ratko Peric koji pokazuje krajnju vjersku i nacionalnu iskljucivost. Dzamije su postale aktivima Stranke demokratske akcije, ali i prostori sirenja uvezenog islamskog radikalizma. Sve u svemu, jos smo u vremenu krajnje zloupotrebe vjere sto krajnje negativno utice na nastojanja za normalizaciju BiH.

MEDIJI

Povratak Srpske demokratske stranke u vladu Republike Srpske i protuustavna pobuna Hrvatske demokratske zajednice negativno su uticali na stanje u medijskom sistemu. Radiotelevizija Republike Srpske vraca se na promicanje svesrpskog koncepta sugerisuci indirektno, a u nekim slucajevima i direktno neodrzivost ovako ustrojene BiH. Kada u RTV RS i izvjestavaju o slucajevima srpskog ekstremizma, daje se minimum informacija i plasiraju se reagovanja nacionalistickih stranaka kako bi se umanjio znacaj karaktera i ucinka nasilnih ponasanja. RTV Sveti Georgije iz Banjaluke bio je neposredno ukljucen u agitaciju za nasilje nad ucesnicima neuspjele svecanosti polaganja kamena- temeljca za dzamiju u Banjaluci zbog cega mu je suspendovana dozvola za rad na 90 dana. Uticaj SDS je vidljiv uz ostalo u "Glasu Srpskom" i "Reporteru". Jedino glasilo u RS koje djeluje sve profesionalnije i kvalitetnije s bosanskohercegovackom orijentacijom su "Nezavisne novine" Zeljka Kopanje.

HDZ je sve elektronske i pisane medije stavila u svoju sluzbu na prostoru svoje dominacije. Osim opravdavanja neustavnog ponasanja HDZ i uspostave "Hrvatske samouprave" ova glasila insistiraju na neodrzivosti ovakvog koncepta BiH propagirajuci treci entitet za bh. Hrvate, svehrvatsku povezanost i podsticuci netrpeljivost prema drugim narodima i medjunarodnoj mirovnoj misiji. Tako je voditeljica Radija Tomislavgrad Iva Bacak u razgovoru sa direktoricom poslovnice "Hercegovacke banke" Andjom Bagaric vise puta naglasavala da gradjani Tomislavgrada treba da napadnu pripadnike SFOR-a prilikom njihove akcije u toj banci. Tom pozivu se pridruzila i direktorica Bagaric. Radio Tomislavgrad zajedno sa Radio Bestom iz Gruda i Radio Zepcem je novcano kaznjen, dok je Hrvatskoj RTV iz Mostara suspendovana dozvola na 90 dana - svima zbog huskackih sadrzaja. Zanimljivo je da nesmetano djeluje Radio Herceg - Bosna ciji je uredjivacki koncept osnovan na povezanosti podrucja sa hrvatskom vecinom u BiH sa hrvatskom drzavom, pri cemu se ignorise pripadnost BiH.

Redakcije i novinari su i dalje izlozeni pritiscima, prijetnjama i fizickim nasrtajima.Od uspostavljanja Linije za pomoc novinarima (FREE MEDIA) registrovano je 245 novinarskih prijava, a od 1. januara ove godine do polovine novembra zabiljezeno je 96 novinarskih zalbi, od cega 56 u Federaciji BiH, 33 u Republici Srpskoj i 2 u Distriktu Brcko.

S pocetka ustavne pobune HDZ i uspostave "Hrvatske samouprave" alarmantno je povecanje prituzbi novinara zbog pritisaka na njih od strane ekstremista HDZ. I mimo te situacije zabiljezeni su napadi hrvatskih ekstremista na novinare. Monitor iz Tomislavgrada izvjestava da je novinarka Ljuba Djikic izlozena pozivu na linc nakon sto je njen sin, takodje novinar, Ivica Djikic u "Feral tribjunu" iznio svoj stav o stanju na tom prostoru i njegovim ziteljima. Novinara "Dnevnog avaza" i reportera - snimatelja TV Federacije BiH Miku Damjanovica napao je u Orasju aktivista Hrvatske demokratske zajednice Marko Benkovic - Balkan optuzujuci Damjanovica da je "hrvatski izdajica". Nekadasnji predsjednik HDZ u Usori Ivica Ante Artmagic pretukao je novinara lokalne radio - stanice i dopisnika "Hrvatskog radija Herceg - Bosna" i "Slobodne Dalmacije" iz Splita Boru Jelica jer mu se nisu svidjale informacije Radio Usore o njemu. Posebno je indikativan napad na novinara Milu Jukica (Hrvat) saradnika BiH servisa "Glasa Amerike" koji ima i tv program. On je brutalno ometen prilikom snimanja ulaska na dzumu u dzamiji Kralj Fahd u Sarajevu bivseg predsjednika Federacije BiH Ejupa Ganica. Tom prilikom Jukicu je prislo nekoliko ljudi trazeci mu dozvolu za snimanje, a posto je pokazao akreditaciju trazeno mu je da preda kasetu sto je i ucinio nakon sto mu je neko iz gomile koja je rasla pokusao oteti kameru. Pri tome je vrijedjan na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, a direktor kompleksa dzamije Kralja Fahd mu je rekao da su dzamija i prostor oko nje teritoriji Saudijske Arabije (?!) koja je finansirala taj projekat. Kada je policajac u pratnji Jukica, koji je s kolegom nastojao da ga zastiti, kazao da snimanje tog prostora nije zabranjeno, direktor kompleksa (izvjesni gospodin Mubarak) je legitimisao policajca. Supruzi koluministe Ivana Lovrenovica i njenoj poro