IZVJESTAJ O STANJU LJUDSKIH PRAVA U BOSNI I HERCEGOVINI
januar - decembar 1997 godine
 

U Bosni i Hercegovini jos uvijek nije uspostavljen puni pravni okvir za oblast ljudskih prava. Ustavi entiteta nisu usaglaseni sa Ustavom BiH ciji su formalno-pravni dio sve relevantne medjunarodne konvencije o zastiti ljudskih prava. Uz to jos nije ispunjen zahtjev da se odgovarajuci zakoni u oba entiteta usklade sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i medjunarodnim standardima u toj oblasti.
Realizacija obaveza iz Dejtonskog mirovnog sporazuma na podrucju ljudskih prava, kao bitan segment civilnog sektora tog akta, ispod je ocekivanja i potreba u ovoj fazi mirovnog procesa. Na cijeloj teritoriji se nastavljaju procesi inicirani ratom: snazne su tendencije ka podjeli BiH na tri etnicki zaokruzena prostora, pri cemu su izrazeni pritisci na etnicke manjine, ali i na politicke neistomisljenike koji se protive ovom procesu. Autoritarni karakter vlasti - osnovane na prevlasti i samovolji tri vodece nacionalne stranke - ocituje se kroz blokiranje demokratskih procesa i institucija, prije svega parlamenata, kroz snaznu presiju na opozicione politicke partije antinacionalistickog usmjerenja, kroz ogranicavanje slobode medija i kroz gusenje inicijativa koje teze snazenju civilnog drustva. Etnos je i dalje osnovna preokupacija vladajucih stranaka, koje su stvarni centri moci i odlucivanja. Individualna prava i slobode su i dalje zapostavljena i ugrozena. Atak na osnovne covjekove slobode je svakodnevan diljem zemlje.

Ratni zlocini

Traje proces otkrivanja cinjenica o ratnim zlocinima u BiH i traganje za dokazima o njima. Nepostojanje jedinstvenog pravosudnog sistema, medjunacionalni antagonizmi i politicka samovolja onemogucavaju efikasan rad na tom podrucju. Vrse se ekshumacije u oba entiteta izmedju kojih je u tome postignut dogovor cime je ucinjen napredak na putu ka saznavanju pune istine o zlodjelima koja su ucinjena. Ipak, sva stratista nisu jos uvjek otkrivena i dostupna, a i dalje nema prave informacije o oko 21.000 ljudi koji se vode kao nestali. Otkrivanje sto potpunije istine o onome sto se zbilo tokom rata je uslov za adekvatan pravni odgovor, a to je od sustinske vaznosti za provedbu Mirovnog sporazuma, normalizaciju zivota i vracanje medjusobnog povjerenja.
Pravno sankcionisanje ratnih zlocina je na samom pocetku. Istina, vojne mirovne snage napokon su pristupile nasilnom privodjenju osumnjecenih Medjunarodnom tribunalu za ratne zlocine. Ima i primjera "dobrovoljnog" odlaska u Hag nakon velikih politickih pritisaka. Vlasti u Republici Srpskoj i Saveznoj Republici Jugoslaviji odbijaju saradnju na ovom planu. Otuda jos nisu privedeni pravdi osumnjiceni za organizaciju i izvodjenje najtezih ratnih zlocina.

Demokratsku javnost posebno je pogodila cinjenica da je Velibor Ostojic, bliski saradnik Radovana Karadzica, konsenzusom tri vladajuce nacionalne stranke (Srpska demokratska stranka, Hrvatska demokratska zajednica i Stranke demokratske akcije- najjaca politicka organizacija kojoj je na celu predsjedavajuci Predsjednistva BiH Alija Izetbegovic) izabran za predsjednika Komisije za ljudska prava, imigraciju, izbjeglice i azil Parlamentarne skupstine BiH. Time je izrazena krajnja arogancija prema genocidu sto se zbio u BiH, otvoren prostor za politicko amnestiranje odgovornih i ismijavanje napora na podrucju ljudskih prava u BiH i institucija koje se time bave unutar ustavnog sistema bosanskohercegovacke drzave i kroz djelovanje mirovne misije.
Haski sud je i dalje ovisan o politickoj volji medjunarodnih autoriteta i njihovoj finansijskoj potpori. Sam rad suda je vrlo komplikovan i spor. Posebno zabrinjava sto neki pokrovitelji mirovnog procesa, a prije svih tako vazna zemlja kao sto je Francuska, ne pruzaju adekvatnu podrsku Tribunalu i nedovoljno saradjuju u privodjenju i sudjenju osumnjecenim za zlodjela.
Nezavisni mediji nastoje da doprinesu saznavanju istine o zlocinima, njihovim pociniocima i da stalno podsticu lokalne i medjunarodne organe na akciju. Objavljuju se brojna svjedocenja i feljtoni o zlodjelima srpskih i hrvatskih ultranacionalista. Nedavno su neka sarajevska glasila otvorila dosje o zlocinima koje su ucinili neki Bosnjaci pripadnici Armije BiH.
Sve u svemu, aktivnost na otkrivanju zlocina i zlocinaca, njihovom hapsenju i pogotovo pravnom sankcionisanju ratnih zlocina nije ni izbliza srazmjerna ucinjenim najtezim nedjelima. To se krajnje negativno odrazava na atmosferu u zemlji, efikasnost mirovne misije i na ukupnu poziciju ljudskih prava u BiH.

Povratak izbjeglih i raseljenih

Neadekvatan odnos prema ratnim zlocincima bitno utjece i na proces povratka raseljnih i izbjeglih lica u svoje domove i na svoja imanja. Procjenjuje se da se od potpisivanja Dejtonskog sporazuma u BiH vratilo oko 171.000 izbjeglica i to najvise iz Njemacke, i 210.000 raseljenih lica. Zabiljezeno je samo 34.000 takozvanih manjinskih povrataka od cega oko 3.000 u Republiku Srpsku.
Postavlja se i pitanje gdje se vracaju izbjeglice. Vec navedeni podaci govore da mnogi dolaze u svoju zemlju, ali ne i u svoju kucu. Uzmemo li u obzir veliki broj raseljenih lica, ocito je da i dalje preteze proces dolaska i povratka tamo gdje su pripadnici jedne etnicke grupacije u vecini. Time se podstice i averzija i agresivnost prema nacionalnim manjinama.
Nema konzistentnog projekta povratka. Neke zemlje koje su primile najvise izbjeglih pokazuju, nervozu uz prisilnu repatrijaciju, sto uz neadekvatnu organizovanost u BiH, dovodi do improvizovanih povrataka. Osnovni cilj bi morao biti povratak ljudi najprije u svoje stanove i kuce i na svoja imanja uz osiguranje bezbjednog okruzenja.
Sa stanovista povratka i kakve-takve obnove multietnicke slike BiH od sustinskog su znacaja gradovi Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Brcko te srednja Bosna i juzna Hercegovina i podrucje duz linije izmedju dva entiteta. Vazna su svakako i sva druga mjesta, kao sto je Srebrenica, nekada sa dominirajucim bosnjackim stanovnistvom, a sada nastanjena iskljucivo srpskim zivljem, te Drvar gdje su umjesto Srba sada u vecini Hrvati. Na pomenutim tackama su i najvece tacke otpora povratku.
Povratak protjeranih na njihova ognjista, kao jedan od osnovnih uslova za normalizaciju stanja vrlo sporo se odvija. Naime, kada povratnici ispune sve administrativne zahtjeve koje pred njih postavlja UNHCR kako bi povratak bio regularan, na scenu stupaju ekstremisti, te paljenjem i miniranjem kuca to onemogucavaju. Brojni su primjeri paljenja, rusenja i pljackanja novoizgradjenih i popravljenih kuca u zonama medjuentitetskog razgranicenja sa Republikom Srpskom ( sela Stanic Rijeka, Mumici kod Doboja, Stara rjecica kod Maglaja, itd... ).
Samo na podrucju opstine Celic pokusaj povratka prognanih Bosnjaka imao je za posljedicu dva poginula, preko deset teze ranjenih, a pricinjena je i materijalna steta ( unistena dva mosta, vodovod, zapaljeno i minirano selo Gajevi ), procjenjuje se na oko 1,500.000 DEM.
Kakvo je raspolozenje lokalnih dobojskih vlasti prema povratku Bosnjaka u ovaj grad najbolje ilustruje izjava predsjednika opstine Doboj Drage Ljubicica koji smatra "da je jedino ispravno i dugorocno rjesenje ovog pitanja to da svako zivi u svojoj drzavi - Bosnjaci u FBiH, a Srbi u RS". Istovremeno lokalne vlasti Doboja su putem lokalnog radija pozvale sve "izbjegle Srbe koji nemaju rijesen stambeni problem da dodju u Doboj" kako bi ih naselili u mjestima u kojima su prije zivjeli Bosnjaci.
U Brcko, grad i luka pod medjunarodnom supervizijom, vratile su se do pocetka decembra 1997. godine ukupno 592 porodice ( 575 bosnjackih i 17 hrvatskih familija ), dakle, oko 2.400 ljudi. Neki pokusaji povratka u prvoj polovini godine zavrsili su neuspjehom. O atmosferi govore rijeci predsjednika opstine u dijelu opstine pod nadzorom Srba Miodraga Pajica izgovorene svojevremeno na pregovorima u Rimu " u Brckom ima vode, vazduha i posla samo za Srbe". Takav stav je doprinio da 70 Bosnjaka krajem avgusta ne udju u svoje selo Brodusu na sjeveru Bosne, jer ih je u tome sprijecilo stotinjak srpskih ekstremista, pa su intervenisale i medjunarodne snage. Jedan Bosnjak je tom prilikom lakse ranjen. Novine izvjestavaju i o ucestalom fizickom i verbalnom maltretiranju Bosnjaka u Brckom.
Prema nekim informacijama u Banja Luku se vratilo vise od sto Bosnjaka iz izbjeglistva. Pocetkom novembra predstavnici Zajednice progranih, izbjeglih i raseljenih Hrvata BiH posjetile su ovaj grad. No, sve je to daleko od realizacije obecanja predsjednice RS Biljane Plavsic da ce se Bosnjaci i Hrvati moci vratiti na to podrucje, gdje se sada njihov broj mjeri samo stotinama.
Nakon cetiri i po godine prva grupa Bosnjaka u junu nakratko je posjetila Trebinje na jugu RS. Tamo su, kao i sirom tog entiteta, sve dzamije srusene. Sa druge strane, na sjeverozapadu RS sprijecena je krajem jula posjeta Bosnjaka Novigradu ( nekadasnji Bosanski Novi ), uz pasivan stav medjunarodnih snaga. Svjetla tacka u RS u ovom periodu je proglas visokog pravoslavnog svestenika bihacko-petrovackog episkopa u RS Hrizostoma kojim se obratio raseljenim Srbima da se odupru ponudama vlasti u RS da ostanu u kucama prognanih Bosnjaka i Hrvata. On se zalaze za dosljednu primjenu stavova iz Dejtonskog sporazuma, prava ljudi i na povratak svojim kucama. Ovo je prvi visoki vjerski dostojanstvenik Srpske pravoslavne crkve, koja je stala iza ekstremisticke nacionalne politike, sto se usprotivio politici etnickog ciscenja.
Sa stavom ovog svestenika ne slazu se, medju ostalim, ni hrvatski ultranacionalisti u Drvaru.Tako su u maju mjesecu zapalili 25, a u oktobru pet srpskih kuca. Srbi koji su ostali u gradu izlozeni su stalnim psihickim i fizickim pritiscima. Oko 3000 prognanih Srba izrazilo je zelju da se vrati u grad. Ekstremisti medju Hrvatima i dalje pruzaju otpore i povratku Bosnjaka. Pilot povratak Bosnjaka u hercegovacki grad Stolac napreduje puzevim koracima uz napade hrvatskih ekstremista, paljenje i miniranje bosnjackih kuca. To rade Hrvati koji nisu prije zivjeli u Stocu. U avgustu je u dva navrata sprijecen dolazak Bosnjaka u grad, radi popravke kuca ili stalnog povratka. Uz kamenovanje autobusa i nacionalisticke prijetnje, pretucene su tri osobe, medju njima jedna djevojcica i jedan djecak... Ipak, do kraja septembra u Stolac gdje su Bosnjaci prije rata bili u vecini, vratilo se 47 bosnjackih porodica. Polovinom avgusta vratilo se i 99 Bosnjaka u Jajce grad u srednjoj Bosni, gdje jedno vrijeme nije bio dozvoljen nikakav pristup protjeranom bosnjackom zivlju.Ta grupa je bila prethodno protjerana pri dogovorenom i odobrenom povratku u selo Kruscicu u jajackoj opstini. Situacija u Jajcu za malobrojne Bosnjake koji tu zive je dosta slozena, iako lokalne hrvatske vlasti tvrde suprotno. Veoma je mali broj zaposlenih Bosnjaka. Vecina ih ne zivi u svojim kucama jer se u njima nalaze protjerani Hrvati iz drugih djelova srednje Bosne, vec u dijelu zvanom Kozluk. U martu i aprilu na podrucju ove opstine zapaljeno je 35 napustenih bosnjackih kuca, u koje su se prognani Bosnjeci imali namjeru vratiti. Procjenjuje se da u Jajcu i njegovoj okolici trenutno ima oko 500 citavih ili manje ostecenih kuca u koje bi se mogli useliti njihovi vlasnici Bosnjaci. Vraceni, pa ponovo protjerani su i Bosnjaci, njih pedesetak, kada su se krajem juna vratili u selo Kopice kod Maglaja u srednjoj Bosni na podrucju gdje je na vlasti Hrvatska demokratska zajednica. Dogovorenom povratku i Bosnjaka i Hrvata na podrucju u blizini Sarajeva (Kiseljak, Fojnica, Kresevo) usprotivili su se hrvatski ekstremisti koji su krajem juna upali u kucu bosnjackog bracnog para, koji se vratio u svoje selo u kresevskoj opstini, i pretukli ih.
Nisu mirovali ni bosnjacki ekstremisti. Polovinom avgusta minirali su tri kuce u Curica Lugu na podrucju opstine Bugojno za koju vazi slican projekat za povratak kao i onaj u Stocu, Jajcu, Travniku. Inace, svjedoci govore o ucjenjivackim akcijama u kojima se pod prijetnjama napada tromblonskim minama na kuce Hrvata iznudjuje novac. Boraveci krajem maja u Bugojnu predstavnici Helsinskog komiteta Svedske, Francuske, Bosne i Hercegivine i Medjunarodne Helsinske federacije podsjetili su tamosnje celnike da je uoci rata na podrucju Bugojna bilo oko 16.000 Hrvata, a sada ih je svega oko 2.000. Oni su i ukazali na 923 slucaja krsenja ljudskih prava Hrvata. Uz ostalo, Hrvati koji su se prema pilot-projektu vratili u Bugojno (ukupno 232 porodice), ostvarili su svoje pravo na stanovanje posto su im vracene kuce ili stanovi, ali im nisu vraceni drugi objekti u licnoj svojini (kao sto su ugostiteljski objekti, zanatske radnje, poljoprivredne masine) cime bi im se omogucila ekonomska samostalnost. Osnovne prepreke potpunijem povratku u ovaj grad leze u nepostojanju politicke volje vlasti da se ne vecinskim narodima obezbjede pretpostavke za licnu i imovinsku sigurnost.
Teroristicki akti ipak ne mogu sprijeciti sve one koji zele kuci. Grupa od 30 Hrvata boravila je polovinom avgusta bez najave i bez ikakvih smetnji u mjestu Guca Gora u srednjoj Bosni radi popravke ostecenih zgrada. Inace, na podrucje Zenicko-dobojskog kantona, koji je izuzetno znacajan sa stanovista medjunacionalnih i medjureligijskih odnosa, do pocetka novembra vratilo se oko 4.000 prognanika. Inace, na teritoriji ovog kantona boravi oko 87.000 raseljenih lica, pretezno Bosnjaka, od koga 47.000 onih koji su zivjeli u RS. Prema informacijama Ureda Helsinskog komiteta za ljudska prava u BiH u Mostaru, za povratak u ovaj grad do polovine avgusta stiglo je 700 prijava ljudi sve tri nacionalnosti.
Vlada FederacijeBiH u okviru provedbe manjinskih povrataka ponudila je pocetkom maja povratak 50.000 raseljenih Srba u opstine Sarajevskog i Tuzlansko-podrinjskog kantona (TPK). Spremnost za povratak 100 srpskih porodica izrazile su opstine u istocnom dijelu Mostara gdje su Bosnjaci u vecini, a Gorazdanski kanton poziva sve Srbe na povratak. U avgustu je dogovoren povratak 149 porodica sa oko 500 clanova u Lukavac na sjeveru Bosne (TPK), uz materijalnu pomoc medjunarodnih organizacija. Pocetkom jula, prvi put nakon prestanka sukoba, posjetila je Konjic na jugu zemlje grupa Srba. Kantonalne vlasti u Sarajevu ponovo su pocetkom decembra obecale da ce omoguciti povratak izbjeglih i raseljenih Srba i Hrvata u 25 kuca koje je UNHCR popravio jos 1996. godine. Otpor povratku na sarajevskom podrucju izrazen je grubo pocetkom avgusta kada je grupa bosnjackih prognanika iz Srebrenice napala kamenjem u Vogosci zgradu u kojoj se nalazilo 14 Srba sto su dosli da obidju svoje domove. Medju napadacima su vecinom bile zene i bilo je vidljivo da se tu radilo o manipulaciji onima koji su izgubili svoje najblize i protjerani iz svojih domova. Ipak, u "Demokratskoj inicijativi sarajevskih Srba", nevladinoj organizaciji, smatraju da je stanje sada mnogo bolje nego na pocetku procesa poratne reintegracije Sarajeva, ukazujuci pri tome da zastita ljudskih prava u tom kraju jos nije na zadovoljavajucem nivou.
Navedeni primjeri govore s koliko se muka, prepreka i s minimalnim uspjehom, ostvaruju nastojanja da se ljudi vrate na svoje. Helsinski komitet za ljudska prava u BiH najzesce je osudio nedopustive dogadjaje u vise mjesta u BiH gdje su napadani povratnici, smatrajuci da je krajnje vrijeme da krivicno odgovaraju ne samo neposredni akteri napada, nego i protagonisti takve politike. Ustajuci ponovo u odbranu prava ljudi na povratak u svoje stanove, kuce i na svoja imanja. Helsinski komitet podsjeca da je vise od milion gradjana u BiH liseno prava na zivot na svom ognjistu. Ostvarenje prava na povratak je od sustinske vaznosti za uspostavljanje stvarnog mira, i buduci medjunacionalni, i, time politicki profil BiH. Bez znacajnih uspjeha u toj sferi nece biti djelotvorne mirovne misije, a tako ni stabilne BiH.

Terorizam i policija

Na zelju za povratkom i mogucnost njenog ostvarenja bitno utice cinjenica da su ratni sukobi nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma nastavljeni drugim sredstvima. Terorizam sirom BiH je zamjena za ratne oruzame sukobe i nasilje nad masama i zoran je izraz pretenzija koje se i dalje ispoljavaju unutar i prema BiH.
Teroristicki akti cinjeni su tokom cijele godine sirom BiH. Najteze zlocine srpski ekstremisti ucinili su u zoni medjuentitetske linije razgranicenja. Dva Bosnjaka su ubijena, jedan lakse ranjen, cetiri oteta i potom oslobodjena polovinom avgusta u selu Laze kod Teocaka na sjeveroistoku Bosne. Pocetkom novembra u selu Zelina u opstini Kalesija, takodje na sjeveroistoku Bosne, ubijena su dva Bosnjaka. Sumnja se da ih je ubio bivsi policajac iz RS, koji je uoci umorstva pod prijetnjom oruzjem ispitivao, vrijedjao i tukao dvojicu mladica Bosnjaka. Helsinski komitet za ljudska prava u BiH, uz ostalo, u vise navrata reagovao je i na maltretiranja Bosnjaka u opstini Teslic u RS (srednja Bosna). No, bacanje eksplozivnih naprava na kuce Bosnjaka, fizicki i verbalni napadi, te druga sikaniranja su nastavljeni.... U toj opstini zivi oko 1.400 Bosnjaka u osam sela, niko od njih nije zaposlen, vecina djece ne pohadja skolu. Niz oruzanih provokacija desio se i u medjuentitetskoj zoni na podrucju Sarajeva.Tako je polovinom novembra u jednom danu oko pet oruzanih incidenata izazvanih iz RS u kojima srecom nije bilo zrtava. Mete napada bili su kantonalni policajci, zgrade i automobili. Peti slucaj je klasicno razbojnistvo u kojem je otet jedan automobil. Tokom godine Republiku Srpsku, najcesce pod prisilom, napustilo je vise od 5.500 Bosnjaka. Procjenjuje se da sada u RS zivi svega oko 15.000 Bosnjaka.
Pocetkom godine ucestala su fizicka maltretiranja i zastrasivanja srpskog stanovnistva kako na reintegrisanim podrucjima Sarajeva, tako i u manjim gradovima srednje Bosne (Maglaj, Zavidovici, Visoko), a najteza situacija je u seoskim podrucjima, tamo gdje su Bosnjaci u vecini. Slavko Subotic iz Ilijasa pretucen je 1. marta kocevima i motikama od strane 37 lica bosnjacke nacionalnosti prilikom posjete groblja u Cekrcicima ( srednja Bosna-podrucje pod kontrolom SDA ) nakon cega je par dana kasnije preminuo u sarajevskoj bolnici. Preostalo srpsko stanovnistvo u sarajevskim predgradjima suocava se sa razlicitim vrstama napada (od verbalnih, fizickih pa do bombaskih) od strane lokalnog bosnjackog stanovnistva sve u cilju njihovog odlaska sa ovih podrucja. Tako je jednom mjestaninu srpske nacionalnosti u naselju Dobrosevici - sarajevska opstina Novi grad, postavljena eksplozivna naprava pod zaprezna kola. Par dana prije toga, u istom mjestu, nozem je napadnuta i povrijedjena starica srpske nacionalnosti Kosa Golub. Napadac je nedugo potom uhapsen. Lokalna policija je na ovom podrucju povecala svoju prisutnost sto je rezultiralo povecanim procentom rjesenih slucajeva u kojima su gradjani srpske nacionalnosti bili mete napada, ali i pored toga nastavljeno je sa pritiscima na njih.
Na najtezim iskusenjima bosnjacko - hrvatski odnosi bili su u Mostaru u februaru i septembru.
Napeta situacija u Mostaru, pocetkom godine, podgrijavana svakodnevnim incidentima ( bacanje rucnih bombi i drugih eksplozivnih naprava na kuce i stanove Bosnjaka koji zive u zapadnom dijelu Mostara, pucanje iz pjesackog naoruzanja na istocni dio grada, ometanje slobode kretanja zaustavljanjem i pljackanjem automobila sa bosanskim tablicama, protjerivanja neduznih civila - uglavnom starijih dobi iz njihovih domova u zapadnom Mostaru ) kulminirala je 10. februara, drugog dana Bajrama ( veliki muslimanski praznik ) kada su stanovnici istocnig dijela Mostara krenuli u zapadni dio kako bi obisli groblja svojih najblizih. Iako je posjeta bila uredno najavljena na putu su ih docekali hrvatski polocajci i ekstremisti, te upotrebom pendreka i vatrenog oruzja sprijecili da nastave put. Tom prilikom ubijen je jedan Bosnjak, a ranjeno ih je dvadesetak. Iako je IPTF u svojoj istrazi jasno pokazao ko su krivci ( neke od njih i imenovao ) sve se zavrsilo tako sto su uhapsena trojica Hrvata pripadnika policije zapadnog Mostara. Sudjeno im je u zapadnom Mostaru i sva trojica dobila su uslovnu osudu. Ne ucinivsi nista konkretno kako bi sprijecila ovu sudsku farsu i kako bi krivci za ovaj incident dobili zasluzenu kaznu, medjunarodna zajednica je u ovom slucaju pokazala svoju potpunu nemoc da istraje u dosljednom provodjenju odredaba civilnog dijela Dejtonskog sporazuma. Poslije ovog incidenta stanje u Mostaru nakon medjunarodnog pritiska je postepeno smirivano.
Snazna eksplozija 18. septembra policijske stanice u centru Mostara prouzrokovala je ranjavanje pedesetak osoba, medju kojima su bila tri teze ranjena. Potpuno je unisteno 70, a djelimicno 120 stanova. Unistena su i 22 poslovna prostora, od kojih 9 potpuno. Sasvim je unisteno 75 automobila, a 100 djelimicno.
Najtezi zlocini u drugoj polovini godine na teritoriji Federacije BiH ucinjeni su nad Hrvatima. U selu Kokosari kod Travnika u srednjoj Bosni pocetkom septembra ubijena su dvojica brace hrvatske nacionalnosti. Krajem oktobra u susjednom selu Potkraj ubijen je jedan Hrvat, a njegovi otac i brat su ranjeni. Ovi slucajevi jos nisu razjasnjeni, pa nije sigurno da li se radi o zlocinima s politickom pozadinom ili ne. No nerazjasnjavanje tih ubistava pobudjuje sugestiju o politickoj pozadini zlocina, bez obzira ko je pocinilac. U septembru su nepoznata lica napala bracni par hrvatske nacionalnosti. Muz je podlegao zbog teskih povreda. Napad se desio na podrucju Brckog koji je pod medjunarodnom supervizijom, a taj dio kontrolise hrvatska policija. U vise navrata napadima eksplozivnim sredstvima bili su izlozeni objekti u Sarajevu koji pripadaju Katolickoj crkvi, a pocinioci su i dalje nepoznati. U Sarajevu je bilo i fizickih i verbalnih napada na katolicke svestenike. Zbog teroristickih akcija u sarajevskoj regiji policija Kantona Sarajevo raspisala je nagradu od 50.000 njemackih maraka za pravovaljane informacije o nedjelima. Mediji, koji su zestoko kritikovali policiju zbog neefikasnosti, ocijenili su taj gest kao izraz profesionalne nemoci.
Zrtve teroristickih akata na podrucju Federacije bili su i Bosnjaci. Krajem maja su u opstini Vitez u srednjoj Bosni ranjena dva Bosnjaka pod ciji je automobil stavljena eksplozivna naprava. U Han-Plocama u opstini Kiseljak u blizini Sarajeva pretucena su u istom danu trojica Bosnjaka. Dokle ide nacionalisticka zaslijepljenost svjedoci fizicki napad na katolicke vestenike koje su napali Hrvati katolici misleci da se radi o Bosnjacima. Naime, svestenici su bili u civilu i dosli su pred restoran, gdje se incident desio, u automobilu sa tablicama sarajevske registracije.
Na neke od niza teroristickih akata napokon je dat policijsko - sudski odgovor. Naime, krajem novembra i pocetkom decembra na podrucju srednje i sjeverne Bosne vodjena je opsezna akcija federalnog ministarstva unutrasnjih poslova i ministarstva unutrasnjih poslova Zenicko-dobojskog, Srednje-bosanskog i Tuzlansko-podrinjskog kantona. To je rezultiralo hapsenjem tridesetak ljudi osumnjicenih za pripremu, ucesce i saradnju u teroristickim aktima na podrucju Federacije BiH. Podneseno je sest krivicnih prijava, mjere pritvora su odredjene za 19 lica, za trojicom osumnjicenih su raspisane potjernice jer su u bjegstvu. Medju njima je i Ahmed Zuhair zvani Handala za koga se sumnja da je glavna licnost teroristickih akcija. Uhapseni su ili bosanskohercegovacki drzavljani ili stranci iz arapskih zemalja sa dokumentima BiH. Naime, neki od njih su ucestvovali i u borbi na strani Armije BiH i na osnovu toga dobili drzavljanstvo. Zabiljezeno je nekoliko slucajeva premlacivanja privedenih u policijske stanice i to u Sarajevu i Velikoj Kladusi (FBiH), te u Bijeljini, Brckom, Doboju i Dugom Dolu (RS). U RS policajci ucestvuju i u pljackama. Tako su polovinom avgusta u zoni medjuentitetske linije na podrucju opstine Sokolac blizu Sarajeva uhapsena bez ikakvog osnova, pa nakon sest sati pustena sestorica Bosnjaka, Oteta su im dva automobila, 600 njemackih maraka i veca kolicina hrane.Nelegalno ponasanje policije zabiljezeno je i u Zenicko-dobojskom kantonu. Ministar unutrasnjih poslova tog kantona prekoracio je svoja ovlastenja neosnovano naredivsi policajcima i pripadnicima jedinice za specijalne namjene da upotrijebe silu radi gusenja strajka radnika DD"Trznica-Zenica", iako niko od radnika-strajkaca nije narusavao javni red, niti je pruzao fizicki otpor. Tom prilikom pet radnica je dobilo lakse povrede. O losem stanju u policiji govori i cinjenica da je Kantonalni sud u Sarajevu osudio trojicu pripadnika tajne policije AID na po 13, 7 i 5 godina zatvora zbog otmice, maltretiranja i pokusaja ubistva svog kolege.
Nakon pritisaka medjunarodne mirovne misije pokrenut je krivicni postupak protiv devet policajaca iz RS koji su ucestvovali u paljenju bosnjackih kuca u selu Gajevi. Takodje zbog paljenja kuca, ovaj put srpskih, otpustena su dva policajca hrvatske nacionalnosti u Drvaru.
Zbog ovakvog stanja u policoji u BiH, mirovna misija i posebno medjunarodna policija (IPTF) vodi akciju rekonstrukcije i obuke policije. Policajci mogu biti sada samo oni koji imaju akreditaciju IPTF. Iskljucuju se oni koji imaju sumnjive ratne dosijee. Teznja je stvaranje profesionalne policije neovisne o politickim odlukama, orijentisane na postivanje i ostvarivanje zakonitosti i zastitu ljudskih prava. S obzirom na stanje sada, to nije nimalo lak posao. U Sarajevu, Mostaru, Travniku, Brckom formirane su tzv. zajednicke policije s nacionalnim sastavom koji odgovara etnickoj slici u tim sredinama. Samim tim se koriguje primarno profesionalno odredjivanje policije.
Helsinski komitet za ljudska prava u BiH je kontinuirano reagovao na pojave terorizma u BiH, ponasanje policije i organa vlasti u vezi s tim. Komitet je upozorio da se tu ne radi o nekontrolisanim pojedincima i grupama, vec da su to akcije u direktnoj vezi sa politikom aktuelnih vlasti. Komitet je trazio ustanovljavanje odgovornosti za necinjenje i neefikasnost organa odgovornih za bezbjednost i zastitu gradjana i imovine.

Logika aparthejda

Navedeni primjeri drasticnog krsenja temeljnih ljudskih prava svjedoce o zilavosti otpora miru i provedbi Dejtonskog sporazma. Tezi se zadrzavanju poratne situacije pri cemu je osnovni cilj zadrzati, po mogucnosti prosiriti, a u svakom slucaju zaokruziti "svoju" nacionalnu teritoriju. Ta logika samodovoljnosti do ekstrema je izvedena posebno u Republici Srpskoj, koju tamosnji ekstremisti, ali i "obican" svijet pod pritiskom stalne propagande, smatraju nacionalnim i teritorijalnim ekskluzivitetom. Takvih tendencija ima i dalje i u Federaciji BiH, narocito na podrucju pod kontrolom Hrvatske demokratske zajednice. Kada je rijec o prostoru koji kontrolise Stranka demokratske akcije, narocito je izrazena nacionalna, vjerska i politicka iskljucivost na podrucju Unsko-sanskog kantona i na prostoru srednje Bosne.

Bitno za razbijanje logike aparthejda je osiguravanje slobode kretanja u cijeloj BiH, sto je jedna od glavnih proklamacija Dejtonskog sporazuma. Otuda ekstremisti nastoje da i pored cinjenice da je zabranjeno postavljanje kontrolnih punktova i da ih SFOR, ako se pojave, uklanja - teze odrzati postojece stanje.
Stotinjak zena iz Srebrenice, podrzane od Udruzenja za ugrozene narode, sprijecene su pocetkom jula da posjete selo Djulici u srebrenickoj opstini u kojoj nema vise nijednog Bosnjaka, mada su tamo bili u velikoj vecini. Policija RS je odbila da im garantuje sigurnost, a ruski pripadnici SFOR-a pozivajuci se na taj stav sprijecili su prolaz zenama stavljajuci zicane prepreke.
Kada se radi o "cisto" saobracajnim incidentima, uocljivo je da su mete napada bila, prije svega, vozila sa bosanskim tablicama, ali ataka nisu postedjena ni vozila sa medjunarodnim registracijama.Tako su maltretiranju od strane neidentifikovanih razbojnika bili izlozeni (u blizini Mostara na teritoriju pod kontrolom HDZ-a) i predstavnici americke firme MPRI koja izvodi projekte "Obuci i opremi" za vojsku F BiH. Scenario ovih akata je uvijek isti. Na dijelu puta koji je pod kontrolom HDZ-a od zapadnog Mostara do Neuma zabiljezen je niz napada, pogotovo u prvom polugodistu, na vozila i putnike. Prema tvrdnjama gradjana koji su bili izlozeni ovakvim atacima, u vecini slucajeva napadaci su pokazivali znacke policije "HR H-B". Hrvatska policija koja bi trebala da pruzi punu zastitu svim licima koji prolaze kroz teritoriju koju kontrolise HDZ, nije rijesila nijedan ovakav slucaj.
Na dijelu puta od Kiseljaka ka Sarajevu, koji je pod kontrolom HDZ-a, zabiljezeno je niz incidenata u kojima su napadani ljudi koji su prolazili svojim kolima sa bosanskim tablicama. U jednom danu, pocetkom juna zabiljezena su dva ovakva napada na ovom podrucju: 9.juna, krecuci se putem Kiseljak - Sarajevo, zaustavljan je automobil sa bosanskim tablicama od strane tri neidentifikovana napadaca koji su uz prijetnje i psovanje tukli dvojicu putnika, a od jednog su uzeli i novac. Istog dana nesto ranije, u mjestu Gromiljak dogodio se slican dogadjaj.
Otvoreno je vise autobuskih linija koje povezuju dva entiteta. Uprkos otporima i napadima, posebno u prvo vrijeme, te linije su sada uglavnom uhodane. Medjutim, to je jos uvijek samo sasvim redukovana komunikacija, a u funkciju nije stavljen lokalni zeljeznicki saobracaj. Postignut je dogovor o otvaranju civilnih aerodroma u Banja Luci, Tuzli i Mostaru, sto bi uz vec otvoreni aerodrom za civilne letove u Sarajevu doprinijelo frekventnoj komunikaciji unutar BiH. Banjalucki aerodrom je osposobljen za prijem aviona, ali je u decembru sprijeceno slijetanje jednog putnickog aviona privatne kompanije iz Sarajeva, koja je imala dozvolu za to. I pored velikih pritisaka, jos nisu usvojene jedinstvene registarske tablice za sva vozila u BiH po kojima se ne bi mogla prepoznavati njihova regionalna odredjenost. Sadasnje tri vrste tablica su signali ko odkuda dolazi. Medju saobracajnim apsurdima je i to sto PTT RS nece da preuzme vise od dva miliona postanskih posiljki upucenih gradjanima u RS. Posiljke se cuvaju u centru PTT Sarajevo, a stizale su i stizu tokom i nakon rata.
Eklatantan primjer segregacijskog poimanja odnosa medju narodima i vjerama kod ovdasnjih politicara jeste pokusaj razvrstavanja djece u osnovnim skolama u Federaciji BiH po nacionalnoj osnovi. Nakon sto su mediji sazanali za ovakvu nakaradnu inicijativu, krenula je zestoka javna kampanja protiv ove nerazumne odluke koja bi samo cementirala postojecu nacionalnu razdvojenost i projektovala takve odnose u svijesti djece kao trajno normalne, svakodnevne podvojenosti, to je uz ostalo suprotno stavovima i intencijama Konvencije o pravima djeteta. Mediji, javnost, i nevladine organizacije, ukljucujuci i Helsinski komitet, tim demokratskim pritiskom iznudili su povlacenje te odluke.
Tokom godine zabiljezeno je vise primjera diskriminacije prema Bosnjacima gdje su Hrvati u vecini. U Livnu je u tamosnjem autoprevoznom poduzecu otpusteno 50 radnika Bosnjaka bez valjanog razloga i obrazlozenja. Slicno je bilo i u Mostaru gdje je otpustena grupa radnika profesionalne vatrogasne brigade i svi su iskljucivo srpske ili bosnjacke nacionalnosti. Inace, oni su radili u toj brigadi sve vrijeme rata, a odbijen im je zahtjev da odluku o otkazu dobiju napismeno. Diskriminatorski odnos prema Bosnjacima ispoljen je u Livnu i kroz cinjenicu da u Maticnom uredu u tom gradu u dokumentima koja se izdaju Bosnjacima ostaje prazna rubrika o nacionalnosti. Slicna diskriminacija vrsi se prema Bosnjacima koji su dugogodisnji gradjani Hrvatske, jer im se odbija izdati dokumente o drzavljanstvu ili o trajnom nastanjenju ili pasos. Obrazlozenja su nepoznavanje hrvatskog jezika i izbivanje tokom rata iz svojih domova. Bosanski i hrvatski jezik su sasvim srodni, a tokom rata iz Hrvatske su prognani ili izbjegli Bosnjaci i Hrvati i drugi. Hrvati se, sa druge strane, zale na diskriminatorski odnos prema njima kada je rijec o direktorskim mjestima u Sarajevu i pozicijama njihovih strucnjaka u tom gradu.
U prethodnim poglavljima naznacena je nezavidna pozicija nacionalnih i vjerskih manjina u oba entiteta, posebno kada je rijec o prostoru gdje vladaju srpski i hrvatski nacionalisti. Medjutim, ima opravdanih prigovora i Stranci demokratske akcije, dakle na prostoru gdje su vecinski narod Bosnjaci. Zbog toga je reagovalo i Alternativno ministarsko vijece BiH ( Vlada u sjenci ) optuzivsi SDA da ne cini nista na poboljsanju polozaja manjina na podrucju FBiH. Hrvatska seljacka stranka krivi SDA za stranacku diskriminaciju zbog toga sto joj u Varesu u srednjoj Bosni nije bilo omoguceno odrzavanje skupa HSS. SDA je pod kritikama domacih i stranih aktera, a zbog diskriminatorskog odnosa prema politickim protivnicima bosnjacke nacionalnosti, a posebno pristalicama Fikreta Abdica disidenta iz SDA i covjeka koji je tokom rata suradjivao sa Beogradom i Zagrebom i jedno vrijeme bio u sukobu sa Armijom BiH. No, medjunarodna mirovna misija, kroz odluke OSCE, priznala je njegovu stranku i njene rezultate na opstim i lokalnim izborima. SDA je odgovorna i za diskriminatorski odnos prema gradjanima, bez obzira na nacionalnost, dakle kada je rijec i o Bosnjacima , kroz nelegalno naplacivanje tzv. ratnih poreza, posebno onima koji su izbjegli tokom rata ili prognani. Naime, dobijanje nekog dokumenta u vise opstina u BiH uslovljava se placanjem pomenutog poreza i drugih doprinosa. Primjer politicke diskriminacije uz zagovaranje linca, je pojava nekoliko stotina letaka u Kladnju srednja Bosna s potpisom "Patriotski front Kladanj", kojim je izrecena "presuda" na smrt sedmorici tamosnjih gradjana, zbog navodne saradnje sa srpskim ekstremistima. Inace, jedan od "osudjenih" je clan Socijaldemokratske stranke, a ostali su bivsi clanovi Stranke demokratske akcije. Oni sumnjaju da iza svega stoji opstinski nacelnik, inace predsjednik SDA u Kladnju.
Ukazano je vec na brojne primjere vjerske netolerancije. U RS nema vjerskih objekata osim onih koji pripadaju Srpskoj pravoslavnoj crkvi. I pored toga nastavlja se sa provokacijama. U jednom brcanskom naselju koje je bilo stopostotno bosnjacko u junu je postavljen kamen temeljac za pravoslavnu crkvu. U ovoj godini izvrsen je niz napada na crkve, groblja i druge objekte Katolicke crkve na podrucju gdje su u vecini Bosnjaci. Nastavljeni su ataci i na dzamije i druge vjerske objekte Bosnjaka muslimana. Ispoljava se netolerancija i prema ateistima. Tako je prilikom dzenaze sedmorici Bosnjaka ubijenih od srpskih ekstremista, polovinom jula u Vogosci kod Sarajeva, jedan hodza provocirao prisutne Bosnjake koji su dosli na posljednji ispracaj zrtvama, ali nisu pristupili vjerskom obredu. Hodza nije uspio isprovocirati povecu grupu ateista i tako ispolitizirati skup.
Medjunarodni faktori zbog stanja u medjuvjerskim odnosima i evidentnom uticaju crkava, vjerskih organizacija i njihovih vodja nastoje podstaknuti i ustaliti medjureligijski dijalog. Odrzano je nekoliko susreta s tom namjerom, a stvoren je i odgovarajuci organizacioni oblik za ustaljivanje komunikacija i zajednickih nastupa i akcija. Taj angazman jos uvijek nije takav da moze bitno, dakle, pozitivno uticati na promjenu medjureligijske atmosfere.

Aktuelna situacija stimulise formiranje i aktivnost organizacija i udruzenja koja stite interese pojedinih grupacija. Dobra je vijest, u vezi s tim, formiranje Unije Roma BiH sa sjedistem u Sarajevu, a uz potporu Drustva za ugrozene narode BiH.

Vlast i pravo

Pravni sistem u BiH je galimatijas sacinjen od ostataka rezima iz doba komunista, predratne konstrukcije, ratnog rezima, ustavne konstitucije definisane Dejtonskim sporazumom i elemenata medjunarodnog protektorata. Nije uspostavljen cjelovit sistem vlasti u skladu s dejtonskim Ustavom BiH, a kontinuirano se opstruira rad novoformiranih organa vlasti. Ustavi entiteta nisu sasvim uskladjeni s Ustavom BiH. U takvim okolnostima fakticka vlast se pretezno ostvaruje van institucija sistema. Pravosudje je pod direktivom ili pritiskom politickih mocnika, sto ne znaci da nema sudova i sudija koji djeluju samo u skladu sa zakonom i prema profesionalnoj svijesti i odgovornosti. Te sistemske deformacije, kako je vec ocito i iz prethodnog dijela Izvjestaja, vrlo negativno uticu na ostvarivanje i zastitu ljudskih prava u BiH.
Sam Ustav BiH sadrzi diskriminatorne elemente, favorizujuci nacionalni princip na ustrb prava i sloboda gradjana pojedinaca. Apsurd je da su u jednoj drzavi sva tri vecinska naroda istovremeno i manjinska. Bosnjaci i Hrvati su manjine u Republici Srpskoj, Srbi u Federaciji BiH. Otuda treba dati punu podrsku inicijativi Srpskog gradjanskog vijeca BiH, koja trazi izmjene sva tri ustava kako bi se osigurala pravna ravnopravnost sva tri naroda i svih gradjana na cijeloj drzavnoj teritoriji. Uporiste za to postoji u nacelima Ustava BiH, pa bi se te izmjene mogle izvrsiti i odlukom Ustavnog suda BiH.
Glavni ombudsmen u BiH dr Gret Haler donijela je pocetkom oktobra odluku o pokretanju istrage protiv Republike Srpske na osnovu zalbe sedmorice Srebrenicana Bosnjaka od kojih su trojica osudjena na po 20 godina zatvora, a cetvorica na po godinu dana zatvora. Helsinski komitet za ljudska prava u BiH je u vise navrata upozoravao na nezakonitosti prilikom hapsenja, ispitivanja i sudjenja Srebrenicanima koji su i tesko fizicki zlostavljani. Dom za ljudska prava BiH donio je odluku da je Republika Srpska prekrsila prava porodice Matanovic na licnu sigurnost. Naime, tri clana porodice Matanovic (otac, majka i sin, rimokatolicki svecenik) uhapseni su u septembru 1996. godine i od tada im se gubi svaki trag. Na intervenciju Ureda ombudsmena BiH krajem oktobra oslobodjen je iz zatvora u RS Zlatko Memovic, neosnovano osudjen za ratne zlocine. Predstavnici Helsinskog komiteta za ljudska prava u BiH su u toku ovog perioda, uz pomoc medjunarodne zajednice, posjetili u Doboju u zatvoru Mijacevic Ivana koji je uhapsen od strane policije srpskog entiteta, zbog navodnog izvrsenja krivicnog djela ratnog zlocina. U ovom postupku nije dobijena saglasnost Tuzioca Haskog Tribunala iako se bez ove saglasnosti nije mogao Mijacevic uhapsiti. Uocene su i druge povrede prava na odbranu. Mijacevic je, iako je glavni pretres vec bio zakazan, pusten na slobodu, tacnije razmjenjen, a povrede njegovih prava, kao i prava u slucaju "Zvornickog sudjenja" prilikom kojega je optuzenima uskraceno pravo na izbor branilaca, ukazuju na svu ozbiljnost stanja prava i osoba u Republici Srpskoj. Sud u Teslicu, gradicu u Republici Srpskoj ( srednja Bosna ), amnestirano je osam Bosnjaka, javlja AIM. Oni su bili optuzeni za djela za koja su predvidjene kazne od tri do deset godina zatvora. Osam nekadasnjih stanovnika Teslica optuzeni su za nedozvoljeno drzanje oruzja i municije.
Dom za ljudska prava BiH jednoglasno je odlucio da bi izvrsenje smrtne kazne nad Sretkom Damjanovicem podrazumjevalo krsenje Evropske konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Damjanovic se nalazi u zatvoru pod smrtnom presudom koju mu je donio Vojni sud 1993. godine na osnovu optuzbe za ratne zlocine. Dom, uz ostalo, ukazuje da je Damjanovic osudjen zbog ubistva dvojice brace koji su poslije pronadjeni zivi. Gotovo dvije godine dvojica Srba bila su nezakonito u zatvoru u Zenici iz kojeg su oslobodjeni pocetkom avgusta. Njih je jos u septembru uhapsila Armija BiH, a zadrzani su u zatvoru bez vodjenja bilo kakvog pravno osnovanog sudskog postupka. Upravni odbor Koordinacionog centra za ljudska prava izrazio je veliku zabrinutost zbog cinjenice da Kantonalni sud u sarajevu nije ispunio minimalne standarde za fer sudjenje Ibrahimu Djedovicu. On je pocetkom maja uhapsen tokom zasjedanja Predstavnickog doma Skupstine FBiH ciji je poslanik. Taj cin je suprotan Ustavu BiH. Helsinski komitet je prethodno upozoravao na krsenje prava Djedovica koji je funkcioner stranke Fikreta Abdica. Njega je krajem avgusta u zatvoru posjetio predstavnik Helsinskog komiteta za ljudska prava sa zvanicnicima OHR i IPTF. Djedovic se tom prilikom pozalio da mu nije omogucen normalan kontakt sa advokatom, da se stalno povecava broj svjedoka optuzbe koji u vecini slucajeva ne znaju nista o aktivnostima optuzenog, vec se izjasnjavaju o prilikama u regionu i sukobima tokom rata, sto ukazuje da se fakticki vodi istraga protiv Abdica i njegove Demokratske narodne zajednice. S druge strane, nije moguce organizovati saslusanje svjedoka odbrane, jer se oni boje hapsenja. Pocetkom novembra misija UN je izrazila zabrinutost zbog sporosti u zadovoljavanju pravde u "slucaju Subotic". Naime, u martu ove godine, kako smo vec naveli, nedaleko od Visokog ( srednja Bosna ) razbjesnjela grupa Bosnjaka izbjeglica iz istocne bosne do smrti je pretukla 80-godisnjeg Srbina koji je obilazio grobove svojih najblizih.
Izbor kantonalnih i opstinskih sudija kao i tuzilaca u Sarajevu, u aprilu mjesecu izvrsen je suprotno odredbama Ustava F BiH, a i sada su primjetni pritisci pojedinih stranaka na pravosudne kadrove.
Najveci broj zalbi koji stize u Helsinski komitet za ljudska prava u BiH i ostalim institucijama iz ove oblasti odnosi se na nepostivanje imovinskih i stanarskih prava gradjana. Komisija za povrat imovine protjeranim i raseljenim licima donijela je odluke o 1.000 slucajeva, ali jos nema izvrsenja na osnovu tih odluka. Dom za ljudska prava BiH dao je za pravo cetvorici gradjana koji su kupili stanove bivse Jugoslovenske narodne armije na osnovu zakona koji je vazio prije rata. No, retroaktivno bivse Predsjednistvo Republike BiH ponistilo je te ugovore o stanovima. Dom je fakticki ponovo osnazio te ugovore. Dom za ljudska prava u BiH naredio je organima RS da se poduzmu sve neophodne mjere kako bi se vratili stanovi dvojici gradjana iz Banja Luke. Zbog neslaganja sa prijedlogom zakona o stanovima za FBiH u vise navrata je intervenisala Mirovna misija trazeci da se donesu takve norme koje nece sprijecavati povratak izbjeglica i raseljenih lica u svoje stanove. Mogucnost povratka u svoje kuce zatvara se i kupoprodajnim ugovorima. Tako je krajem septembra "Oslobodjenje" objelodanilo da je u predgradju Sarajeva prodata fakticki cijela ulica u kojoj su kuce uglavnom pripadale Srbima. U 1996. godini na podrucju Sarajeva prodata je 321 kuca ciji su vlasnici u vecini slucajeva Srbi. Takva je situacija i sa 144 stana, 248 poslovnih prostora, 153 garaze, 47 parcela zemljista itd.
Ima zloupotreba i sa zaposljavanjem. Glavni inspektor za rad u BiH upozorio je direktore firmi da oko 250.000 radnika na cekanju imaju pravo da se za njih redovno uplacuju sredstva za zdravstveno i penzijsko osiguranje, bez obzira sto za njih trenutno nema posla.

Provedba izbora

Lokalni izbori u BiH odrzani su 13. i 14. septembra ,za koje su, u zajednickom saopstenju, Medjunarodna helsinska federacija za ljudska prava, Helsinski komitet za ljudska prava u BiH i Norveski helsinski komitet istakli da su odrzani u uslovima nepostojanja pretpostavki za fer i demokratske izbore. Osnovnu karakteristiku predizbirnog perioda cinili su ogranicena sloboda kretanja, ogranicenost ili nemogucnost djelovanja opozicionih politickih partija na dijelovima teritorije BiH neravnopravan pristup medijima te prisustvo optuzenih za ratne zlocine od kojih vecina jos nije privedena Tribunalu u Hagu. Vladajuce nacionalisticke strane koristile su metode zastrasivanja, pritisaka na opozicione kandidate, manipulacije medijima kako bi obezbjedile izbornu pobjedu. Pri tome, HDZ i SDS, hrvatska i srpska nacionalisticka stranka su, do trenutka samih izbora, drzali otvorenom mogucnost bojkota izbora kao oblik pritiska na glasace, ali i na OSCE.
I pored tog sto su izborna pravila bila usvojena neposredno po zakazivanju izbora, OSCE je vratio na spiskove kandidata jedan broj onih koji su u predizbornom periodu brisani sa kandidatskih lista zbog nepostovanja Izbornih pravila sto je neprihvatljivo.
Iako se izborni proces odvijao bez znacajnijih poteskoca, treba istaci da su zabiljezeni brojni slucajevi izostanka sa spiska glasaca pojedinaca koji su bili uredno registrovani. U Republici Srpskoj, primjera radi, na Palama, i u Doboju, noseni su posteri Radovana Karadzica. Posteri su primjeceni i u blizini glasackih mjesta.
Ipak, najveci problemi su iskrsli sa glasanjem raseljenih lica i izbjeglica koji su namjeravali glasati u mjestima u kojima su zivjeli prije rata. Na Palama, lokalna policija je nastojala da sprijeci te ljude da dodju do biralista sa obrazlozenjem da im se ne moze garantovati sigurnost. U Drvaru je otezavan pristup raseljenih lica biralistima, a zabiljezeni su i slucajevi odugovlacenja birackog procesa kako bi sto manji broj izbjeglih i raseljenih lica mogao da glasa.
Posto su lokalni izbori shvaceni kao jedna faza u provedbi Dejtonskog mirovnog sporazuma i u tom kontekstu kao pocetak procesa vracanja izbjeglih i raseljenih lica u mjesta stanovanja prije rata, Medjunarodna helsinska federacija za ljudska prava, Helsinski komitet za ljudska prava u BiH i Norveski Helsinski komitet izrazili su ocekivanje da ce medjunarodna zajednica iskoristiti sva sredstva kako bi se rezultati izbora implementirali. Ovo posebno u mjestima gdje se moze ocekivati pobjeda ili znacajnija zastupljenost u lokalnoj vlasti onih stranaka koje djeluju van teritorija na kojima vlast treba da bude uspostavljena. Od implementacije izbornih rezultata zavisice karakter izbora koji ne bi smjeli legitimisati rezultate etnickog ciscenja vec biti uvod u proces povratka, a time i normalizaciju stanja u Bosni i Hercegovini, zakljucile su tri asocijacije za ljudska prava.
Ukazivanje na vaznost provedbe izbora na lokalnom nivou pokazala se vise nego opravdanom. Naime, u nekim neuralgicnim sredinama jos uvijek nisu konstituisani novoizabrani organi vlasti. Postojeca vlast u opstini Srebrenica u istocnoj Bosni-RS ( vladajuca je do izbora bila Srpska demokratska stranka Radovana Karadzica ) zaprijetila je hapsenjem nekim odbornicima Koalicije za BiH koju predvodi Stranka demokratske akcije kao najjaca politicka organizacija Bosnjaka u BiH, a koja je osvojila dovoljno glasova da moze uspostaviti svoju opstinsku vladu ukoliko se pojave u Srebrenici. Lokalni rukovodioci Hrvatske demokratske zajednice u Zepcu ( u srednjoj Bosni ) organizovali su nasilno ometanje konstituisanja opstinskog vijeca na osnovu lokalnih izbora na kojima je pobijedila Koalicija za BiH. Oko hiljadu ljudi pokrenuto je putem radio-stanice da fizicki sprijeci provedbu izbornog izjasnjenja. Javljaju se i otpori realizaciji izbora u Velikoj Kladusi na sjeverozapadu Bosne gdje je SDA porazena od DNZ Fikreta Abdica.
Rezultati izbora pokazuju da su i dalje dominirajuce nacionalne stranke, ali da opada njihov uticaj, pogotovo kad se radi o Srpskoj demokratskoj stranci kojoj se u RS uspjesno suprotstavio nedovoljno artikulisani alternativni blok, ali je istovremeno napredak ucinila druga ultraska partija - Srpska radikalna stranka. Stranka demokratske akcije u okviru Koalicije za BiH izgubila je dio glasackog povjerenja, dok je pozicija Hrvatske demokratske stranke ostala stabilna. Vazna je cinjenica da su stranke sa sjedistem u Sarajevu osvojile mandate u 42 od ukupono 61 opstine u RS. U jednoj opstini ( Srebrenica) Koalicija za BiH je pobjednik, a u 11 je dobila najvise glasova. To znaci mogucnost bar politickog povratka Bosnjaka i dijelom Hrvata u RS, mada rezultat izbora ne odgovara nacionalnom omjeru stanovnistva prije rata.
U novembru su odrzani vanredni izbori u RS za tamosnju Narodnu skupstinu. Ultranacionalisticki blok (Srpska demokratska stranka-24 mandatai, Srpska radikalna stranka-15 mjesta ) nije uspio obezbjediti vecinu u parlamentu. Uocljiv je dalji pad uticaja SDS i stabilizacija pozicije SRS. Stranke koje zastupaju Hrvate nisu izborile ni jedni mjesto u entitetskoj skupstini, dok je koalicija za BiH osvojila 16 mandata i druga je po snazi grupacija u Narodnoj Skupstini RS. Nova stranka Srpski narodni savez Biljane Plavsic osvojila je 15 mandata. Stranka odluke bice Socijalisticka partija RS. Odziv biraca je bio jedva oko 60 odsto, a primjetno je da stranke sa sjedistem u Sarajevu i u ovoj prilici nisu ostvarile rezultat koji bi bar priblizno odgovarao strukturi stanovnistva u RS prije rata. Razlozi tome su cinjenice da su izborna pravila priznala znatnim dijelom efekte genocida i etnickog ciscenja, nedemokraticnost u predizbornom postupku, neinformisanost znatnog dijela birackog tijela koje je obeshrabreno i sadasnjim stanjem i provedbom Mirovnog sporazuma i dosadasnjih izbora, te nedovoljna aktivnost stranaka sa sjedistem u F BiH medju izbjeglim i raseljenim licima. Izbori u RS i na lokalnom nivou u BiH i za Narodnu Skupstinu RS ipak su donijeli novu politicku situaciju pri cemu ostaje kljucni problem realizacija biracke volje i fakticno funkcionisanje novih organa vlasti.

Pozicije medija

Kroz medije se odrazava atmosfera i odnos politickih snaga u BiH, a odnos glasila prema ljudskim pravima govori o karakteru njihove uredjivacke politike i njihovim osnivacima. Generalno gledajuci, tema ljudska prava je sve prisutnija u medijima, pa i onim politicki zavisnim. Raste broj informacija, analiza i komentara koji objektivno tretiraju ovu problematiku. No, u dijelu glasila odrzana je orijentacija ili na ignorisanje ove teme, posebno kada je rijec o aktivnostima nevladinih organizacija, ili na jednostrano koristenje informacija kroz napise o krsenju ljudskih prava od strane "onih drugih". U svakom slucaju, mediji su postali kljucni element u informisanju o stanju ljudskih prava i njihovoj zastiti, pri cemu se razvija i edukativna komponenta.
U protekloj godini i na medijskom prostoru vodjen je svojevrstan rat. Ratne inercije zadrzale su se posebno u elektronskim medijima pod kontrolom Srpske demokratske stranke i Hrvatske demokratske zajednice ( Srpska radio-televizija i Hrvatska Televizija Mostar ), dok se netolerancija u medijima pod nadzorom Stranke demokratske akcije narocito izrazava u nedjeljniku "Ljiljan". U takvoj situaciji mirovna misija u BiH fizicki je onemogucila emitovanje SRT iz paljanskog studija, dok je banjalucki studio nastavio sa radom. Od HRTV Mostar trazeno je da njen glavni i odgovorni urednik procita izvinjenje zbog ratnohuskackog, nacionalistickog pa i fasistickog djelovanja ovog javnog glasila. Huskackog djelovanja bilo je i u Drvaru gdje su naseljeni Hrvati pozivani od HDZ-a putem lokalnog radija da sprijece dolazak Srba starosjedilaca u taj grad. Slicno je uradio HDZ u Zepcu kada je inicirao putem lokalnog radija okupljanje oko hiljadu ljudi koji su fizicki sprijecili odrzavanje novoizabrane opstinske skupstine u kojoj su vecinu dobili Bosnjaci. Tom prilikom pretucene su dvije sarajevske novinarke. Izvinjenje je dao u "Ljiljan"-u predsjednik savjeta tog lista, knjizevnik Dzemaludin Latic nakon sto je u tekstu punom nacionalne i vjerske netrpeljivosti napao kolegu po peru Marka Vesovica, Crnogorca porijeklom, koji sve vrijeme vodi bespostednu borbu u javnim glasilima protiv srpskog i crnogorskog nacionalizma. Na sudovima je sve veci broj predmeta u kojima su tuzeni novinari, novine, a ima i niz medjusobnih sporova novinara.
Nesmetan rad novinara i medijska sloboda su neophodni za uspostavljanje komunikacije izmedju sve tri strane u BiH, time i za realizaciju odredaba Dejtonskog sporazuma, ozbiljno su dovedeni u pitanje nizom incidenata koji su se desili u proteklom periodu. Tako je grupa bosnjackih novinara ( u januaru ) u Domu penzionera u zapadnom Mostaru dok je cekala pres-konferenciju, bila izlozena uvredama i prijetnjama pistoljem hrvatskog ekstremiste u pijanom stanju, na ocigled prisutnih policajaca i ostalih gostiju. Par dana kasnije na magistralnom putu kod Mostara ( teritorija koju kontrolise HDZ ) izveden je prepad na direktora nezavisne novinske agencije "ONASA" i glavnog urednika nezavisnog magazina "Dani" ( oba iz Sarajeva ). U Sarajevu je pokusano istjerivanje suzavcem novinara nezavisnog magazina "Dani" iz njihovih prostorija, od strane cetvero ljudi, koji su imali namjeru da zaposjednu te prostorije. A reporterskoj ekipi RTV TPK policija Republike Srpske je ( u februaru mjesecu ) kod mjesta Mahala u zoni medjuentitetskog razgranicenja, na ocigled SFOR-a i IPTF-a oduzela kameru i snimljeni materijal, koji im do danas nisu vraceni. U aprilu mjesecu, prilikom prolaska kroz zapadni dio Mostara, bez ikakvog povoda, uhapsen je i nekoliko sati zadrzan u pritvoru uz maltretiranje urednik nacionalnog sedmicnog lista "Ljiljan" iz Sarajeva. U drugoj polovini juna u Tuzli je pretucen umirovljeni novinar "Fronta slobode" Vitomir Pavlovic, protiv kojeg je vodio hajku lokalni list "Zmaj od Bosne" koji zastupa bosnjacki ekstremizam.
U Sanskom Mostu je,u septembru mjesecu, policija privela u stanicu distributere lista "Ogledalo" ( medjuentitetski projekat listova "Front slobode" iz Tuzle, "Vecernjih novina" iz Sarajeva, "Novog preloma" iz Banja Luke i "Extra magazina" iz Bijeljine ). U stanici su bili ispitivani, a list pregledan. Na intervenciju Demokratskog kruga iz Bihaca distributeri su bili pusteni.
U Sarajevu je, pocetkom juna, kantonalna policija oduzela petnaestodnevni satiricni list "Polikita" od ulicnih prodavaca, koji se inace izdaje u Lukavcu. Ovaj potez policija je pravdala cinjenicom da su se prodavanjem ovog lista "na vulgaran nacin vrijedjale licnosti i drzava BiH". Premijer kantonalne Vlade je podrzao akciju policije potvrdjujuci da je ona postupila po zakonu.
Medjunarodni autoriteti namjeravaju izvrsiti potpunu rekonstrukciju medijske mreze u BiH u nastojanju da se afirmisu objektivnost informacija kao primarni motiv i novinarska sloboda. Teznja je da mediji umjesto vodjenja rata rijecima udju u fazu tolerancije i komunikacije ljudi i ideja u cijeloj BiH. Uvedena je i funkcija supervizora za medije u BiH od strane Evropske unije.
Aktivnost Helsinskog komiteta za ljudska prava u BiH je naglaseno prisutna u nezavisnim medijima. Polako se prema ovoj instituciji otvaraju i druga glasila.
Od velikog je znacaja razvoj nezavisnih medija, posebno na podrucju RS. U tom kontekstu vrlo je vrijedno probijanje medijske blokade koja se ostvaruje, izmedju ostalog, saradnjom dnevnih listova "Vecernje novine" iz Sarajeva i "Nezavisnih novina" iz Banja Luke.

Zakljucak

Ustavni, zakonski i politicki kontekst u BiH u atmosferi nedovoljne djelotvornosti mirovne misije u civilnom sektoru, i na planu ratnih zlocina, pretezno vaninstitucionalnog odlucivanja, ne pogoduje efikasnoj zastiti ljudskih prava, cije je stanje nezadovoljavajuce. Ipak, tema ljudska prava postala je nezaobilaznim faktom u svakodnevnici Bosne i Hercegovine i politicki faktori sve manje mogu ignorisati tu temu. Kako je vec naznaceno, uloga medija u tome je od velike vaznosti. Radi bitnog poboljsanja stanja u ovoj oblasti nuzno je podici kvalitet ukupne mirovne misije, insistirati na odgovornosti domacih faktora i pruziti podrsku i pomoc nevladinim organizacijama koje djeluju na podrucju promocije i zastite ljudskih prava.
 

Broj: 14-01/98