IZVJESTAJ O STANJU LJUDSKIH PRAVA
U BOSNI I HERCEGOVINI

januar - decembar 1999. godine

Cetiri godine nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini nije uspostavljen odgovarajuci pravni poredak kao zaokruzeni normativni i institucionalni okvir za ostvarivanje i zastitu ljudskih prava i sloboda. Ustavi BiH, Republike Srpske i Federacije BiH, a time i niz zakona, jos nisu sasvim usaglaseni sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i medjunarodnim standardima na podrucju prava covjeka.
U politickom smislu zemlja je, mimo ustavnog uredjenja, podijeljena na tri cjeline po etnickom principu u kojima dominiraju nacionalne stranke i oligarhije. To dovodi do kontinuirane opstrukcije institucija vlasti, posebno kada je rijec o centralnim drzavnim organima i nastavku donosenja bitnih odluka mimo organa vlasti i prakticno vladavine van ustavnog sistema. Odrazavaju se velikosrpske i velikohrvatske pretenzije prema BiH, sto stimulise radikalizam ekstremista medju Srbima, Hrvatima i Bosnjacima.
Na promjenu politickog konteksta u drzavi i regiji utjecali su, prije svega, medjunarodni autoriteti. Od posebnog je znacenja u vezi s tim intervencija medjunarodnih snaga predvodjenih NATO-om u Saveznoj Republici Jugoslaviji i instaliranje KFOR-a na Kosovu. Pojacan je i pritisak na vlasti u Republici Hrvatskoj radi postivanja Mirovnog sporazuma. Za buducnost BiH i sire regije od sustinsog znacenja je postizanje Pakta za stabilnost jugoistocne Evrope. No, pravi efekti tog projekta mogu se ocekivati tek nakon eliminacije vlasti Slobodana Milosevica i demokratizacije u Hrvatskoj nakon Franje Tudjmana.
Medjunarodna mirovna misija pojacala je presing na domace politicare na kljucnim pravcima provedbe Dejtonskog sporazuma. SFOR je aktivnije djelovao u hapsenju ratnih zlocinaca i u ukupnom bezbjednosnom kompleksu. U medjuvremenu izvrsena je smjena na celnim pozicijama mirovne misije u BiH. Visoki predstavnik sve cesce je posezao za svojim ovlascenjima kako bi sprijecio opstrukciju mirovnog procesa od strane domacih lidera i potakao normalizaciju stanja u zemlji. Vrlo je vazna medjunarodna arbitrazna odluka prema kojoj je Brcko postao distrikt pod stranim nadzorom, s ciljem da se tamo uspostavi multietnicka vlast, stvore uslovi za povratak Bosnjaka i Hrvata, afirmisu i stite ljudska prava u tom podrucju, koje treba da bude otvoreno i dostupno svima u BiH. Intervencija Visokog predstavnika u sferi stambenih i imovinskih prava trebalo bi da stvori mogucnosti za masovniji povratak izbjeglih i raseljenih gradjana i doprinese uspostavljanju vladavine prava na ovom kapitalnom podrucju.
Prema tome, politicki kontekst se i dalje negativno odrazava na sferu ljudskih prava. Sa druge strane ta tematika je sve prisutnija u javnosti, politickom zivotu i organima vlasti. Pojacan je rad institucija ustanovljenih Dejtonskim sporazumom u kojima vodecu ulogu imaju stranci - Komisije za ljudska prava (Ombudsmen i Dom za ljudska prava), te Komisije za povrat imovine izbjeglica i raseljenih lica. Medjutim, evidentno je ignorisanje u provedbi njihovih konacnih i obavezujucih odluka. Istina, Vlada Federacije BiH donijela je odluku o obaveznom izvrsavanju preporuka federalnih Ombudsmena i odluka pomenutih komisija iz Mirovnog sporazuma. U Republici Srpskoj jos nije uspostavljena institucija Ombudsmena.

RATNI ZLOCINI
I dalje se vrlo tesko dolazi do pune istine o ratnim zlocinima i njihovim zrtvama. Sastav i broj uhapsenih i osudjenih nikako nije srazmjeran ucinjenim zlocinima.
Prema podacima Agencije za statistiku u BiH, u BiH je tokom rata 1992 – 95. godine ubijeno, poginulo ili nestalo 278.800 ljudi. Od toga je 55 odsto, odnosno 140.800 Bosnjaka, 34,9 odsto tj. 97.300 Srba i 10,2 odsto ili 28.400 Hrvata i 4,4 odsto, odnosno 12.300 ostalih. U Agenciji tvrde da odstupanja mogu biti do pet odsto. U BiH je prije rata zivjelo preko 4 miliona ljudi. Do polovine maja ustanovljena su imena oko 70.000 mrtvih Bosanaca i Hercegovaca. Prema podacima Medjunarodnog Crvenog krsta - kriza, 20.143 osobe iz BiH se vode kao nestale. U BiH se i dalje strada od mina – ukupno je stradalo oko 4.000 ljudi. Racuna se da ce BiH biti deminirana tek za 15 godina.
Ekshumiranje je intenzivirano i provode ga osim eksperata Medjunarodnog tribunala za zlocine pocinjene na tlu bivse Jugoslavije, domace komisije formirane po entitetsko - nacionalnom kljucu. Unaprijedjena je saradnja entitetskih vlasti u obavljanju ekshumacija. I dalje ima politizacije pri obavljanju i najavljivanju ekshumacija i sahranjivanju, narocito kad je rijec o dzenazama.
Proces ekshumacije, zbog finansijskih i drugih ogranicenja odvija se vrlo sporo. Ekshumacije su obavljane u razlicitim regijama, a posebna paznja posvecena je ekshumaciji tijela Bosnjaka zrtava srpskih ekstremista na podrucju Srebrenice i, inace, istocne Bosne. U najmasovnijoj grobnici kod Srebrenice, u kojoj je ocito bilo naknadnih intervencija da bi se sakrili dokazi masovnih zlocina, nadjeni su posmrtni ostaci 250 ljudi. U masovnim grobnicama nadjeno je do septembra ove godine oko 2.200 tijela. Problem je i sahranjivanje oko 1.300 zrtava, uglavnom Bosnjaka iz istocne Bosne, ciji se posmrtni ostaci nalaze u pogrebnom centru u Tuzli.
Bolno pitanje nestalih i dalje je otvoreno. Vlasti u BiH i susjednim zemljama se oglusuju na vapaje porodica nestalih, da im se daju podaci o sudbini njihovih najblizih. Porodice nestalih ucestalo su insistirale, pa i demonstrirale u nastojanju da ostvare svoje elementarno ljudsko pravo da saznaju istinu o svojoj rodbini. U tome su posebno uporne zene iz Srebrenice. Nije urodio plodom ni pritisak asocijacija za prava covjeka, ukljucujuci i visestruko insistiranje Helsinskog komiteta za ljudska prava u BiH i upucivanje pisma Interesne grupe sastavaljene od niza nevladinih organizacija koje djeluju na podrucju ljudskih prava i razvoja demokratije u BiH upucenog najodgovornijim funkcionerima u zemlji.
Polovinom novembra u sjedistu OUN objavljen je “Izvjestaj o Srebrenici” koji sadrzi priznanje da je svjetska organizacija pogresnom politikom omogucila tragediju Srebrenice kada je ubijeno ili nestalo imedju 10 i 12 hiljada Bosnjaka zrtava srpskih ekstremista, dok su ostali protjerani. U izvjestaju generalnog sekretara OUN Kofi Anana se uz ostalo kaze: ”Kljucna pouka Srebrenice glasi da se na svaki planirani pokusaj da se sistematski terorise, ubije i protjeruje cijeli jedan narod mora odlucno da odgovori svim potrebnim mjerama, kao i politickom voljom da se ide do kraja”. U izvjestaju se priznaje odgovornost OUN za nepreduzimanje odgovarajuce vojne sile u odbrani podrucja koje je od Savjeta bezbjednosti bilo proglaseno zasticenom zonom. Iz izvjestaja se nazire odgovornost komande holandskog bataljona u sastavu UNPROFOR-a, Jasusi Akasija, specijalnog savjetnika tadasnjeg generalnog sekretara OUN Butrosa Galija i komandanta zastitinih snaga UNPROFOR-a Bernara Zanvijea povodom genocidne akcije kojom su komandovali tadasnji predsjednik Republike Srpske Radovan Karadzic i komandant vojske RS Ratko Mladic, a koja nije mogla biti izvedena bez naloga ili saglasnosti predsjednika Savezne Republike Jugoslavije Slobodana Milosevica. Istragu povodom srebrenicke tragedije otvorio je i Holandski parlament.
Snage SFOR-a uhapsile su cetiri Srbina osumnjicena za ratne zlocine nad Bosnjacima i Hrvatima, koji su potom sprovedeni u Hag radi sudjenja pred Medjunarodnim tribunalom. Rijec je o o Draganu Kolundziji, Radoslavu Brdjaninu, Radomiru Kovacu i Damiru Dosenu. Prilikom akcije hapsenja ubijen je Srbin Dragan Gagovic koji je direktno automobilom krenuo na vojnike SFOR-a. Posebno je znacajno hapsenje zapovjednika glavnog staba Vojske Republike Srpske general-pukovnika Momira Talica. Njega je u Becu prilikom jednog medjunarodnog skupa uhapsila austrijska policija na osnovu “tajne” optuznice Haskog suda. O odnosu prema ratnim zlocinima i njihovim pociniocima svjedoci i podatak da je nekadasnji Predsjednik Republike Srpske Nikola Poplasen donio odluku o pomilovanju za trojicu Srba koje su sudovi u Federaciji BiH osudili na kazne u rasponu od 10 do 15 godina. Poplasen je donio odluku tri dana prije nego ga je smijenio zbog kontinuirane opstrukcije Mirovnog sporazuma tadasnji Visoki predstavnik medjunarodne zajednice u BiH Karlos Vestendorp. Pomilovani Savo Ivanic, Dusko Pasalic i Milan Hrvacevic osudjeni su od domacih sudova nakon prethodne saglasnosti Haskog tribunala da se postupak protiv njih vodi u zemlji, a razmijenjeni su posebnim protoklom i predati vlastima u RS, pod uvjetom da tamo nastave izdrzavanje kazne.
Nakon niza pritisaka vlasti Republike Hrvatske izrucile su Medjunarodnom tribunalu bosanskohercegovackog Hrvata Vinka Martinovica Stelu. No, vlasti u Zagrebu cine sve da izbjegnu izrucenje drugog s iste optuznice Mladena Naletilica Tutu cije bi pojavljivanje pred sudom u Hagu moglo donijeti dokaze o odgovornosti najvisih funkcionera Hrvatske za akcije Hrvatske vojske u BiH i zlocine nad Bosnjacima. Policija Federacije BiH uhapsila je Bosnjake Adema Landzu i Miralema Macica osumnjicene za ubistvo jedne srpske porodice - bracni par Golubovic i njihovo dvoje malodobne djece. Treci osumnjiceni, inace profesionalni vojnik Federacije BiH, sam se predao.
Vlasti u RS i SRJ odbijaju da izvrse svoje obaveze u otkrivanju ratnih zlocina i hapsenju njihovih izvrsilaca. Vlasti u Hrvatskoj takodje se vrlo zilavo opiru punoj saradnji sa Haskim sudom. Tako, izmedju ostalog, odbijaju da predaju vlastima u BiH Bosnjaka Fikreta Abdica za kojim je raspisana medjunarodna potjernica zbog sumnji da je ucinio ratne zlocine prema bosnjackim civilima i ratnim zarobljenicima. Srpski nacionalisti u RS i SRJ, i hrvatski u FBiH i Hrvatskoj otvoreno se solidarisu sa osudjenim, uhapsenim i osumnjicenim ratnim zlocincima. Tome se pridruzuju i istaknute politicke licnosti. Tako je, medju ostalim, clan Predsjednistva BiH Zivko Radisic povodom hapsenja Talica sazvao Vrhovni vojni savjet odbrane Republike Srpske koji je ocijenio taj cin “napadom na Republiku Srpsku, srpski narod i Dejtonski sporazum”. Hrvatska demokratska zajednica uz ucesce njenih najvisih funkcionera u BiH organizovala je niz akcija skupljanja novca za Hrvate u haskom zatvoru. Nakon toga je Medjunarodni tribunal donio odluku da dalje ne placa njihove advokate.
Najodgovorniji za ratne zlocine kao sto su Radovan Karadzic i Ratko Mladic i dalje su na slobodi. Njima se na listi ratnih zlocinaca pridruzio i predsjednik SRJ Slobodan Milosevic, sto je bitna politicko - pravna cinjenica. Istina, Milosevic je optuzen prije svega za zlocine na Kosovu, ali bi bilo nuzno aktivirati i njegov dosje koji se tice zlocina u BiH i Hrvatskoj. Inace, americke vlasti izdvojile su 5 miliona dolara za informacije koje ce pomoci u hvatanju osumnjicenih za ratne zlocine, ukljucujuci i one poput Radovana Karadzica i Ratka Mladica.
Doslo je do smjene na vrhu Medjunarodnog tribunala u Hagu i najavljena je intenzivnija aktivnost te institucije. U tom kontekstu odlucno se zahtjeva puna saradnja mirovnih snaga, ali i medjunarodnih autoriteta uopste. Sud radi vrlo sporo, u skucenim prostornim uslovima i uz finansijske teskoce.
U ovoj godini Haski sud je izrekao kazne Srbima: Dusanu Tadicu od 25 godina, a Milomiru Tepesu 13 godina zatvora. Srbinu Goranu Jelisicu optuznica je preinacena od one za genocid u optuzbu za ubistva, zbog nedostatka dokaza. Hrvat Ante Furnudzija dobio je 10 godina zatvora, a njegov sunarodnjak Zlatko Aleksovski 2 i po godine zatvora. Aleksovski je po osudi pusten, jer je od trenutka njegovog hapsenja proslo tri godine. U njemackom gradu Dizeldorfu na devet godina zatvora osudjen je Srbin Maksim Sokolovic zbog saucesnistva u genocidu nad Bosnjacima.
Kantonalni sud u Sarajevu izrekao je kaznu od 10 godina Srbinu Goranu Vasicu za r atne zlocine protiv civilnog stanovnista, takodjer nakon prethodne saglasnosti Haskog suda. Vrhovni sud Federacije BiH preinacio je smrtne kazne Srbima Borislavu Heraku i Sretku Damjanovicu u 25 – togodisnje kazne zatvorom. Prethodno je Kantonalni sud te smrtne kazne zamjenio za kazne od po 40 godina zatvora. Kantonalni sud izrekao je oslobadjajucu presudu Srbinu Miodragu Andricu kojeg je isti sud osudio prethodno na 20 godina zavora. Andric je oslobodjen nakon cetiri godine provedene u zatvoru, jer su se svjedocanja dvojice Bosnjaka pokazala nepouzdanim.
Odlukom Kantonalnog suda u Sarajevu na cetiri godine i tri mjeseca zatvora osudjen je Bosnjak Asif Alibasic zbog toga sto je dao noz da bude ubijena Srpkinja, a pomagao je pri bacanju tijela u provaliju njenog supruga. Kaznjen je takodjer jer nije prijavio ubistva pet Srba koje su likvidirali Bosnjaci pripadnici jedinice Armije BiH u Sarajevu. To je prva osuda zbog zlocina na prostoru Kazani na podrucju Sarajeva. Istina o tamo ucinjenim zlodjelima jos nije objelodanjena.

POVRATNICI, RASELJENI, IZBJEGLICE
Prema podacima Saveza izbjeglica i raseljenih lica BiH, cetiri godine nakon rata nije se vratila na svoje prijeratne adrese ni polovina od oko 2,200.000 izbjeglih i raseljenih stanovnika (oko 1,2 miliona izbjeglica u vise od 100 zemalja i 1 milion raseljenika). Prema informacijama domacih i medjunarodnih institucija koje se bave pitanjima povratka, do kraja novembra 1999. godine u BiH se vratilo 619.636 izbjeglica i raseljenih (Bosnjaka oko 412.000, Srba 114.000 i Hrvata 82.000). Van svojih predratnih domova je oko 1,5 milion ljudi, a od toga je 837.000 gradjana raseljenih unutar granica BiH.
Indikativno je da se brze ostvaruje povratak izbjeglica nego raseljenih lica. Ne mali broj izbjeglica po povratku postaju raseljena lica. Od ukupno 272.217 povrataka raseljenih gradjana, vratilo se u Federaciju BiH 193.162 lica ili oko 70 odsto, a u Republiku Srpsku svega 79.055 osoba.
Razlozi vrlo sporog procesa povratka su najprije politicke naravi. Radi se o teznji da se konzerviraju posljedice genocida, etnickog ciscenja i "humanog preseljavanja". U tom kontekstu je i sigurnosni aspekt. Mada se, generalno gledajuci, povecava sloboda kretanja i opsta bezbjednost, neprijateljstva prema povratnicima se izrazavaju od verbalnih do teroristickih akata. Sustinski problem je i pravne naravi, zbog uzurpacije stanova, kuca, zemlje i poslovnih prostora izbjeglih i raseljenih gradjana na prostoru cijele zemlje. Otuda je od kapitalnog znacenja novembarska intervencija Visokog predstavnika Volfganga Petrica u oblasti stambenog i imovinskih prava koja treba da omoguci u sto kracem vremenu dostupnost stanova i imovine izbjeglica i raseljenika. Taj proces je poceo, ali je sigurno da ce mu se pruzati zilav otpor. Vrlo je bitan ekonomski aspekt jer je ocito sasvim nedovoljno finansijsko ulaganje s vana, pri cemu je vise stimulisan povratak iz izbjeglistva. Kapitalan je problem i nemogucnost zaposljavanja. U osnovi, ne postoji jedinstven strateski program povratka kojim bi se obezbjedila koordinirana i djelotovorna akcija na masovnom povratku. Zbog svega toga postoji i opasnost da umjesto povratka kucama i na svoja imanja prevlada prodaja i zamjena stanova, kuca i posjeda. Tome treba dodati da je veliki broj Bosanaca i Hercegovaca odlucio da se trajno naseli u inostranstvu. Istodobno zbog politickih i ekonomskih razloga intenzivirana je poslijeratna emigracija iz BiH uglavnom u SAD, Kanadu, Australiju i Novi Zeland. Prema podacima Helsinskog komiteta za ljudska prava u BiH iz novembra, oko 50.000 gradjana ceka iseljenicke vize za prekookeanske zemlje. Objavljena je i informacija da je zbog politicke diskriminacije i ekonomske besperspektivnosti oko 30.000 Bosnjaka i drugih napustilo Unsko - sanski kanton gdje je na vlasti bosnjacka Stranka demokratske akcije. Helsinski odbor za ljudska prava u Republici Srpskoj navodi informaciji da je oko 40.000 ljudi zatrazilo putem ambasada u Becu i Budimpesti iseljenicke vize.
U 1999. godini povecan je broj povrataka, ali se to odvija vrlo sporo i uz velike teskoce politicke, sigurnosne, imovinsko - pravne naravi. Gro povratka se realizuje u seoskim sredinama jer bavljenje zemljoradnjom i stocartsvom omogucuje kakvu-takvu egzistenciju. Najsnazniji je otpor povratku u velike gradova ciji je sastav stanovnista prije rata bio multinacionalan. Mada je pritisak stranog faktora snazan i stalan i ima punu podrsku domace demokratske javnosti, vrlo sporo se odvija povratak u glavni grad BiH Sarajevo gradjana koji nisu bosnjacke nacionalnosti. Hrvatski nacionalisti se i dalje opiru masovnom vracanju Bosnjaka i Srba posebno u zapadni dio Mostara, Stolac i Capljinu. Najveci je otpor povratku ipak u cijeloj Republici Srpskoj, od najveceg grada Banja Luke do istocne Bosne gdje su izvrseni masovni zlocini nad Bosnjacima.
Pozitivnim se ipak moze ocijeniti nesto intenzivnije vracanje u Sarajevo, Mostar i srednju Bosnu, kada je rijec o Federaciji BiH, te na podrucje Prijedora i Bijeljine i pocetak procesa vracanja Bosnjaka u istocnu Hercegovinu, kada se radi o Republici Srpskoj. Posebno ohrabruje, u vezi s tim, situacija s povratkom u opstinu Prijedor pretezno Bosnjaka, gdje su srpski ekstremisti ucinili masovne zlocine nad Bosnjacima i Hrvatima i gdje su bili smjesteni zloglasni logori za civile. Znacajan je primjer Kozarca u kojem su mjestani Srbi i Bosnjaci ustanovili zajednicka lokalna tijela, koja ce se baviti komunalnim i drugim pitanjima, i to s ravnopravnom podjelom funkcija u Skupstini i Izvrsnom odboru Mjesne zajednice. Na podrucjima povratka se iskazuju i primjeri medjunacionalne solidarnosti i obnove susjedskog povjerenja.
No i dalje su brojni primjeri negativnog odnosa prema povratku i povratnicima.
U Republici Srpskoj meta napada su posebno Bosnjaci i njihova imovina. Tako je bomba bacena na bosnjacku kucu u Bijeljini, a u Lusci Palanci dignuta je u zrak kuca povratnika Bosnjaka. Povratak 30-ak Bosnjaka u naselje Fazlagic - kula kod Gacka docekan je minobacackim napadom sa sest projektila. Posebno uznemirenje izazvao je pokusaj ubistva Bosnjaka povratnika Muniba Hasanovica, zamjenika sekretara Opstine Srebrenica, kojeg su nepoznati napadaci napali u toaletu opstinske zgrade, divljacki ga tukli, stezali omcom oko vrata i na kraju izboli nozem. Povratnike Bosnjake i Hrvate na podrucju opstina Modrica i Vukosavlje kontinuirano maltretiraju srpski ekstremisti. Posebno ozbiljan incident bio je kada je vise od 500 Srba u selu Tarevci (opstina Modrica), medju kojim je bio i veliki broj zena i djece, fizicki i oruzano napalo 60-ak Bosnjaka koji su cistili svoja dvorista i pripremali kuce za obnovu. U napadu je 8 teze i lakse povrijedjenih, a demolirana su 23 vozila. Dan ranije iz Tarevaca protjerano je 25 Hrvata. U Modrici su bacene i bombe na prostorije Koalicije za povratak, te dva bosnjacka povratnika. Demolirane su takodjer kuce cetvorice povratnika Bosnjaka, dok je jedna Bosnjakinja napadnuta kamenicama. Jedan Bosnjak bio je zrtva maskiranih napadaca koji su ga tukli, prijetili mu klanjem i oteli mu novac. Medju sprijecavanjima povratka je i blokada povratka 30-ak bosnjackih porodica u selo Vecice od strane srpskih nacionalista. Posebnu paznju javnosti izazvala je upornost oko 150 Bosnjaka koji su se nakon vise bezuspjesnih pokusaja da udju svoje selo Kopaci kod Gorazda smjestili u satore nadomak sela istrajavajuci u svojoj namjeri uprkos hladnoci, zbog koje je mnogo oboljelih. Srpska strana uporno odbija ulazak Bosnjaka u Kopace, a medjunarodni faktori ne nalaze rjesenje za ovu situaciju.
Ima i sukoba medju Srbima zbog povratka i kontakata s Bosnjacima. Tako je grupa od 30-ak Srba privremeno smjestenih u Srebrenici kamenovana od Srba iz tog gradica zato stu su posjetili svoje domove u Tuzli (Federacija BiH) i susreli se s Bosnjacima svojim susjedima. Srebrenicom je kruzio auto s megafonom putem kojeg su stanovnici pozivani da lincuju "grijesne" Srbe. U Srebrenicu se ne dozvoljava ni povratak oko 1.600 Srba koji su s pocetka rata izbjegli s nezvanicnim obrazlozenjem da je to zato sto nisu ucestvovali u ratu. Prodavnica jednog Srbina iz Gacka (Republika Srpska) napadnuta je bombom jer je pruzao usluge Bosnjacima povratnicima u Fazlagica-kulu.
Uhapsena su cetvorica Bosnjaka zbog sumnje da su ubili dvije starice Srpkinje u naselju Blazuj kod Sarajeva. Ovakvi i slicni slucajevi ne moraju biti motivisani prvenstveno nacionalnim razlozima, ali u svakom slucaju imaju za posljedicu poticanja medjunacionalnog nepovjerenja i ugrozavanje procesa povratka. Srbina, povratnika u naselje Vrapcici kod Mostara, napao je Bosnjak inace rodom iz Gorazda. U naselju Rastani u zapadnom Mostaru, gdje je na vlasti Hrvatska demokratska zajednica, unistena je s tri eksplozije obnovljena kuca srpskog povratnika. U mjestu Ostrozac kod Jablanice, gdje je na vlasti Stranka demokratske akcije, bacena je bomba na kucu Srbina. Grupa od 60 Srba posjetila je sela Gornju i Donju Bocinju u opstini Maglaj nakon blokade koju je prekinula lokalna policije. U tim selima naselili su se stranci radikalnih islamskih opredjeljnje koji imaju i drzavljanstvo BiH po osnovu ucesca u Armiji BiH i zendibe s domicilnim muslimankama.
Akti terorizma povodom povratka Bosnjaka i Srba ispoljavali su se na uobicajen nacin na prostoru dominacije Hrvatske demokratske zajednice upotrebom bombi i drugih eksplozovnih sredstava, fizickim i verbalnim prijetnjama, odnosno stalnim psiholoskim pritiskom. Hrvatski nacionalisti bili su posebno aktivni u Mostaru da bi sprijecili odrzavanje zavrsne nogometne utakmice prvenstva FBiH izmedju bosnjackih i hrvatskih klubova na gradskom stadionu u zapadnom Mostaru koristeci se bombama i prijetnjama. U Stocu je nastavljeno s atacima na povratak i povratnike Bosnjake eksplozijama i paljenjem njihovih kuca, te fizickim napadima. Tako su napadnute i tri Bosnjakinje povratnice koje su tom prilikom zadobile lakse tjelesne povrede, kao i jedan Hrvat i jedan Bosnjak koji su nastojali zastiti napadnute. U Stocu je izvrseno vise od sedamdeset napada na povratnike Bosnjake. U naselju Visici, opcina Capljina, kamenovana je kuca jednog povratnika dva dana nakon sto se dvadesetak Bosnjaka vratilo u selo. Paljevinama i bombama u vise navrata hrvatski nacionalisti reagovali su i na povratke Bosnjaka na podrucje opstine Prozor / Rama. Napadi na povratnike Bosnjake zabiljezeni su i na podrucju, Konjica, Kiseljaka i Viteza, te u naselju Dokanj kod Tuzle. Od eksplozivne naprave gotovo sasvim je srusena kuca povratnika Bosnjaka u Donjoj Vecerskoj kod Viteza.
Neprijateljski akti prema Hrvatima povratnicima narocito su ispoljeni u podrucju srednje Bosne gdje je na vlasti bosnjacka Stranka demokratske akcije. Povecan je broj povrataka Hrvata u Bugojnu, ali su se neki od njih nasli na udaru bosnjackih nacionalista. Slicna je situacija i na podrucju opstine Travnik. Dvije hrvatske kuce zapaljene su u mostarskom naselju Polje koje je predvidjeno za povratak Hrvata.
Veliki broj incidenata desio se u opstini Drvar (Federacija BiH) u kojoj su prije rata gotovo svi stanovnici bili Srbi, a tokom i nakon rata tamo je naseljen veliki broj Hrvata. Radikalni Hrvati kontinuirano su nastojali sprijeciti sve uspjesniji povratak Srba paljevinama, kradjama i zastrasivanjem. Tenzije su kulminirale masovnom tucom izmedju hrvatskih raseljenika i srpskih povratnika bez tezih posljedica zbog intervencije lokalne i medjunarodne policije. Prethodno je doslo do protesta hrvatskih raseljenika zbog seksualnog napada na njihovu sunarodnjakinju, sto je rezultiralo tezim povredama pet Srba, a petanaest ih je izbaceno iz kuca. Desio se potom i napad na dvije Srpkinje, sto je rezultiralo odlukom medjunarodnih subjekata o privremenom obustavljanju povratka u Drvar. Takva odluka je donesena i u susjednom Livanjskom kantonu, gdje je na vlasti Hrvatska demokratska zajednica, takodjer zbog sukoba izmedju hrvatskih raseljenika i srpskih povratnika.
Tokom cijele godine gotovo svakodnevno su stizale informacije o uzurpaciji privatne imovine i drustvene svojine u cijeloj Republici Srpskoj i velikom dijelu Federacije BiH. Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih i izbjeglih osoba ustanovljena Dejtonskim sporazumom do kraja oktobra usvojila je vise od 65.000 odluka o povratu stanova i imovine. Iz Komisije stalno upozoravaju na obaveznost provedbe tih odluka sto svjedoci o njihovoj teskoj realizaciji. Slicno je i odlukama Doma za ljudska prava takodjer ustanovljenog Mirovnim sporazumom. Osim sto su se brojne izbjeglice i raseljenici nasli u tudjim kucama i na tudjim imanjima, lokalne vlasti narocito u RS nezakonito proglasavanju prestanak prava na privatnim posjedima raseljenih i na njima dozvoljavaju gradnju kuca za raseljene i izbjegle svoje nacionalnosti i izgradnju drugih objeketa (privrednih, sportskih, itd.). Slicno je i sa takozvanom drustvenom svojinom zbog cega je Visoki predstavnik Karlos Vestendorp donio odluku o zabrani manipulacije zemljistem. Vestendorp je ukinuo trajna rjesenja na stanove kojima je, u stvari, definitivno oduzeto stanarsko pravo predratnim korisnicima i dato novim. U posljednje vrijeme je uocena i zloupotreba pomoci za obnovu kuca izbjeglica i raseljenika. Tako na primjer neki Hrvati nece da se vrate iz Hercegovine u svoje kuce u Bugojnu i Kaknju u srednjoj Bosni. Sa druge strane, na podrucju Kantona Sarajevo i Gorazde neki Bosnjaci zive u tudjim stanovima, a svoje obnovljene kuce koriste kao vikendice. Otpor provedbi prava na povrat stanova i imovine pruzio je javno clan Predsjednistva BiH i predsjednik Stranke demokratske akcije Alija Izetbegovic pozivajuci organe vlasti da ne provode pravno valjane odluke o delozaciji.
Posebno je tezak polozaj raseljenih koji se nisu “snasli”, pa zive u kolektivnim prognanickim centrima, kakvih je samo u Tuzlanskom kantonu 13 gdje su smjesteni raseljeni Bosnjaci iz istocne Bosne. Neki od njih su na neodgovarajucim mjestima (planine, rudarski kopovi, klizista isl.). Higijenski uslovi su na sasvim niskom nivou, desava se iskljucenje vode zbog neplacenih racuna, hrane i odjece nedostaje, kao i peci i goriva, odrasli nemaju zaposlenja a mnogo djece nije obuhvaceno skolom.
Intervencija NATO-a u Saveznoj Republici Jugoslaviji uzrokovala je priliv izbjeglica u BiH. U Republiku Srpsku, gdje je inace registrovano oko 9.500 izbjeglih Srba iz Hrvatske, stiglo je oko 20.000 izbjeglica iz SRJ koji su se uglavnom vratili nakon prestanka bombardovanja. U Federaciji BiH boravilo je oko 15.000 Bosnjaka i Albanaca iz SRJ. I oni su se vecinom vratili svojim kucama. Dio izbjeglica iz SRJ zatrazio je odlazak u trece zemlje. Vecina izbjeglica iz SRJ bila je smjestena kod rodbine i prijatelja, a za neke, posebno kosovske Albance, organizovani su prihvatni centri. U njima je znalo doci do nereda kako zbog nezadovoljstva mjestom centra i uslovima u njima, tako i zbog medjusobnih razmirica. Prvi centar za njih bio je u blizini Sarajeva, a potom su premjesteni u zapadnu Bosnu na prostor gdje su prije rata u vecini bili Srbi, sto je izazvalo njihovo nezadovoljstvo. Bilo je i incidenata s policijom iz Sarajeva prilikom transportovanja Albanaca na drugu lokaciju.
Parlament BiH donio je napokon zakone o izbjeglicama, azilu i imigraciji, te o izbjeglicama iz BiH i raseljenim gradjanima u BiH.

DISKRIMINACIJA
Osim sto bivaju sprijecavane u povratku ili napadane po povratku, tzv. manjinske etnicke grupe izlozene su razlicitim vidovima maltretiranja i diskriminacije. Sve se to zbiva uz najcesce pasivno ponasanje vlasti i policije, a nerijetko i uz njihovo poticanje i ucesce.
Bosnjaci u Republici Srpskoj i njihova imovina bili su posebno izlozeni napadima u vrijeme akcije NATO- a u Saveznoj Republici Jugoslaviji. U vise gradova i mjesta ovog entiteta izvrseno je vise od 50 napada na Bosnjake. Pored toga tri puta su bacane bombe na bosnjacke kuce u Banja Luci. Nacionalna netrpeljivost demonstrirana je i u samoj Narodnoj Skupstini RS u cijim je prostorima fizicki napadnut bosnjacki poslanik Dzevad Osmancevic od strane predsjednika Odbora ratnih vojnih invalida u RS. Bosnjaci su izlozeni fizickim i verbalnim provokacijama na prostorima gdje je na vlasti Hrvatska demokratska zajednica, posebno u zapadnoj Hercegovini. Tako je na Dan drzavnosti susjedne Hrvatske u zapadnom dijelu Mostara organizovan nenajavljen vatromet cije su detonacije uznemirile stanovnike istocnog dijela grada u kojem su vecina Bosnjaci. Isto vece u istocni dio grada bacena je bomba kraj novootvorenog kafica. Eksplozivna naprava aktivirana je i na Gradskom stadionu u Mostaru sto je doprinijelo da se ne odigra zavrsnica nogometnog prvenstva na tlu Federacije BiH.
U prvih devet mjeseci u Srednjebosanskom kantonu evidentirane su 22 eksplozije od kojih je poginulo sest ljudi. Na meti su posebno bili Hrvati u ovom kanotonu tamo gdje je na vlasti bosnjacka Stranka demokratske akcije. Medju stradalima bili su i policajci. U prvoj polovini novembra u ovom kantonu je registrovano pet slucajeva prijetnji pojedincima i institucijama. Pri tome su na meti prije svega Hrvati i njihove ustanove, kao sto je Katolicki skolski centar u Travniku. Posebno uznemirenje izazvao je plakat sa prijetnjama Hrvatima sacinjen kao da je upucen od neke radikalne islamske organizacije.
Na provokacije se zale i Srbi u ravnicarskom dijelu Sarajeva gdje je na vlasti Stranka demokratske akcije, posebno na podrucju Ilidze. Oni prigovaraju i vlastima da gradnjom puteva i drugih objekata bez saglasnosti vlasnika uzurpiraju njihova zemljista.
Povratnici manjinskih etnickih grupacija izlozeni su ne samo fizickim i verbalnim napadima, vec i diskriminatorskim postupcima lokalnih vlasti. Tako je odgodjen povratak Bosnjaka i Hrvata u Modricu (Republika Srpska), gdje je za njih pripremljeno 50 kuca, jer vlasti traze veliku sumu novca za bosanskohercegovacke prilike da bi se prikljucila elektricna energija na njihove domove i placanje komunalija za sve vrijeme njihovog izbivanja iz te opstine. Na meti vlastodrzaca u Modrici nasli su se i Romi. Naime, sruseno je desetak romskih kuca kako bi se na tom prostoru napravili sportski tereni. Represija u Modrici dosla je do posebnog izrazaja odlukom vlasti da svi oni koji su se vratili u Modricu nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma budu pozvani na 45 - dnevnu vojnu vjezbu koja je pretvorena u prinudni rad na lokalnom poljoprivrednom dobru. “Vojni obveznici” su bili smjesteni u kasarne u kojim je vladao zatvorski rezim.
Vlasti u Livnu, gdje je na vlasti Hrvatska demokratska zajednica, takodjer koriste elektricnu energiju za ucjenu Bosnjaka. Njima je zaprijeceno na pragu zime iskljucenjem struje zbog neplacenih racuna u periodu 1993 - 97. godina, kada niko od Bosnjaka u Livnu nije bio zaposlen, pa nije mogao ni placati elektricnu energiju. Livno je inace poznato po diskriminaciji u oblasti zaposljavanja. Takav je slucaj i sa Aluminijskim kombinatom u zapadnom Mostaru, kao i sa fabrikom "Soko” u kojima su sada zaposleni gotovo stopostotno Hrvati, mada je prije rata u njemu radio veliki broj Bosnjaka i Srba. Federalni Ombudsmeni upozorili su da je diskriminacija po etnickoj osnovi karakteristicna i za druge krajeve u BiH. Tako se, izmedju ostalog, Hrvati zale zbog malog broja njihovih sunarodnjaka na direktorskim pozicijama u Sarajevu.
U nekim opstinama, kao sto je to slucaj s Visegradom gdje su na vlasti srpski ultranacionalisti, poslanici ne dozvoljavaju stavljanje na dnevni red povratak Bosnjaka. Sa druge strane, Srbi se zale da su odredbe statuta Opstine Gradacac o jeziku i pismu, gdje je na vlasti Stranka demokratske akcije, medju elementima koji sprjecavaju njihov povratak. Naime taj akt predvidja kao sluzbene jezike bosanski i hrvatski te pismo latinicu, mada je nacrtom tog akta previdjena i mogucnost koristenja i drugih jezika u komunikaciji i nastavi. U ovom slucaju rijec je o srpskom jeziku i cirilicnom pismu. Nazalost i Ustav FBiH je diskriminatorski postavljen prema onima koji nisu Bosnjaci i Hrvati, uz ostalo, u sferi jezika.
Diskriminacija po politickoj osnovi je posebno karakteristicna za Unsko - sanski kanton gdje je na vlasti bosnjacka Stranka demokratske akcije. Na meti tamosnjih vlastodrzaca su posebno stranke Demokratska narodna zajednica, koja je dobila vecinu u Velikoj Kladusi, te Socijaldemokratska partija. Njihovi pripadnici osim raznih sikaniranja bivaju sasvim neosnovano otpustani s posla, a kada i uspiju dobiti spor na sudu te odluke ne bivaju izvrsene. U Velikoj Kladusi i Bihacu posebno su na udaru nastavnici koji nisu uz SDA. Pripadnici opozicionih stranaka iz ovog kantona zbog ugrozenosti svojih prava na rad, slobodu govora i prava na povrat imovine inicirali su formiranje gradjanskog udruzenja protiv politicke diskriminacije i ugrozavanja ljudskih prava i sloboda. Stranka demokratske akcije nastoji odrzati politicki monopol nad raseljenim Bosnjacima iz Modrice i Vukosavlja koji su sada smjesteni u Gradaccu. Svi oni koji nisu uz SDA bivaju ometani u ostvarenju svojih raseljenickih prava. Poseban bijes SDA izazvalo je formiranje Liste za Modricu, kao vanstranacke organizacije za naredne izbore sastavljene od najsposobnijih kadrova iz sva tri naroda, a koja je dobila podrsku medju vecinom raseljenika. SDA je ustanovljavanje Liste za Modricu ocijenila antibosnjackim cinom. U Gradaccu po politickoj liniji posao ne mogu dobiti strucni nastavni kadrovi, dok ta mjesta zauzimaju nestrucnjaci, ali "zasluzni" kadrovi SDA.
Medjunacionalna netrpeljivost ispoljava se i u obiljezavanju pojedinih datuma i falisifikovanja historijskih cinjenica. Tako se u Prijedoru kao dan opstine slavi 30. april kada su 1992. godine srpski ekstremisti izvrsili masovne zlocine nad Hrvatima i Bosnjacima u tom kraju. U Modrici je izdana knjiga s pregledom proslosti te opstine sa nizom falisifikata kojima se zeli Hrvate i Bosnjake predstaviti kao nacifasiste koji su krivi za protekli rat. Na toj liniji je i informacija o stanju arhivske gradje, dokumentacione osnove, zavicajne zbirke i objekata kulturno - historijskog nasljedja u kojoj je sasvim izostavljeno postojanje i djelovanje Hrvata i Bosnjaka na podrucju Modrice.
Vjerski praznici proticali su u uglavnom tolerantnoj atmosferi. No, bilo je izraza religiozne netrpeljivosti izrazenih pucnjevima, eksplozijama ili ostecenjem praznicnih simbola. Biskupska konferencija izdala je saopcenje u kojem protestuje zbog letaka u nekim mjestima srednje Bosne kojima se "izruguju i vrijedjaju istine i svetinje katolicke vjere" posredno okrivljujuci Islamsku zajednicu sto se od njih nije ogradila. Sam reisu-l-ulema ef. Mustafa Ceric javno je napao voditeljicu dnevnika TV BiH sto kao Bosnjakinja, uz ostalo, Isusa Krista odnosno Isusa Hrista ne naziva prema Kur'anu Issa.
Na podrucju gdje su Bosnjaci u vecini, odnosno Stranka demokratske akcije na vlasti, desilo se vise ataka na vjerske objekte. Tako su kamenjem napadnute prostorije pravoslavne crkve u Tuzli i katolicka crkva u Konjicu. U Sarajevu je srusen niz nadgrobnih spomenika i na katolickom i na pravoslavnom groblju. U opstini Travnik osteceni su spomenici na katolickom groblju. Oskrnavljeni su spomenici i kapelica i na katolickom groblju u Zavidovicima. U Banja Luci i Prijedoru (Republika Srpska) osteceno je po tridesetak nadgrobnih spomenika Bosnjaka muslimana na pravoslavni praznik Petrovdan. Na dan obiljezavanja sedme godisnjice Hrvatskog vijeca obrane na podrucju Viteza oskrnavljeno je 60 nisana.
Medju pozitivnim informacijama na podrucju religijskih prava su podaci da je u Brckom nakon sedam godina obiljezen muslimanski praznik Kurban-bajram i da je rekonstruisana dzamija u Klisi, dakle, na prostorima u kojima je sada srpska vecina. Vjerski obredi u vrijeme islamskog praznika Ramazana obavljani su i u Zepcu gdje su prije rata bili brojcano dominatni Bosnjaci, a sada su tamo u vecini Hrvati. U Republici Srpskoj u Janjicima obnovljena je katolicka crkva, kao i u Kostajnici kod Konjica gdje su u vecini Bosnjaci. U Sarajevu je renoviran Saborni hram Srpske pravoslavne crkve.
Na podrucju Republike Srpske tokom rata unisteni su svi muslimanski i katolicki hramovi. Islamski i pravoslavni vjerski objekti sruseni su ili tesko osteceni i na prostoru gdje je dominiralo Hrvatsko vijece obrane. Tamo gdje su bili Bosnjaci u vecini najmanje je bilo ostecenja vjerskih institucija katolika i pravoslavaca. U Republici Srpskoj nije realizovana odluka Doma naroda za ljudska prava da se u sklopu eliminacije diskriminacije vjerskih sloboda Bosnjaka muslimana izda dozvola za izgradnju sedam dzamija, medju njima i Ferhadije u Banja Luci, koja je bila i izuzetno vrijedan kulturno - istorijski spomenik. Gradonacelnik Banja Luke Djordje Umicevic je smijenjen uz ostalo i zbog otpora toj gradnji. Otpor izgradnji dzamije pruzen je i u zapadnom dijelu Mostara na lokaciji Balinovac. Suprotno intenciji vracanja medjureligijskog povjerenja, na prostoru Republike Srpske su gradjene crkve na mjestima gdje su bile dzamije.
O poratnoj politizaciji vjerskih osjecanja svjedoci i cinjenica da je na prostoru Zepca u kojem se zeli uspostaviti “opcina s hrvatskom vecinom” postavljeno osam krizeva od 4 do 8 metara kao “zastita” tog prostora. Ima i primjera gdje politicari precutno solidarno ignorisu pokusaj reafirmacije religijske tolerancije. Tako nije ostvarena inicijativa vjerskog sluzbenika Nordijskog bataljona SFOR-a koji je stacioniran na podrucju susjednih opstina dva entiteta Gradcca i Modrice da u prvom gradu bude izgradjena pravoslavna crkva, a u drugom dzamija.
Pozitivno je svakako konstituisanje Medjureligijskog vijeca u BiH. No, jos uvijek je podrucje vjere pod jakim uticajem nacionalnih partija i pritiskom ekstremista. Kada je rijec o “prigovoru savjesti” ta kategorija je zakonski regulisana u Federaciji BiH, ali nije normirana u Republici Srpskoj.
Odmicanje od vremena rata fokusira sve vise problem afirmacije i zastite prava djece u kojima i nad kojima se prelamaju svi uzasi rata i njegovih posljedica. Na hiljade djece je ostalo bez roditelja, bez doma, bez zavicaja, prekinuto im je skolovanje, normalan tok mladalackog zivljenja i razvoja - jednostavno, smjesteni su u nenormalne situacije. Zanemaruje se i rasvjetljavanje zlocina nad djecom tokom rata, sudbine i posljedica fizicki, psihicki i seksualno zlostavljane djece.
Politika i dalje hoce da ovlada djecijim sudbinama na pravcima iskljucivosti, razdvajanja - mrznje. U susretu s nastavnim programima, udzbenicima i nacionalno-vjerski motivisanim nastavnicima djeca bivaju stavljena u poziciju generacija koje se na bazi netrpeljivosti spremaju za nove narastaje ratnika. Mirovna misija je ucinila intervenciju na uklanjanju sadrzaja iz skolskih knjiga koji podsticu mrznju i netoleranciju, ali problem je mnogo dublji i tice se ukupnog okruzenja u kojem djeca stasavaju - od roditeljskog i porodicnog uticaja, preko uticaja vjerskih i svjetovnih ucitelja. Kada je o vjeri rijec, primjerice, u Unsko-sanskom kantonu taj predmet je obavezan, a ne fakultativan i to iskljucivo je u pitanju islamska religija. Obavezan je i arapski jezik, sto samo po sebi nije lose, ali nije dobro sto je obligatno i sto nisu djeci na raspolaganju druge opcije i kada je rijec o jeziku i fakultativnim predmetima (npr. u srednjim skolama - civilno drustvo, ljudska prava, ekologija). U Unsko - sanskom kantonu obavezna je u skolama vojna obuka, dakle, suprotno zakonskim odredbama, koje omogucavaju odraslim “prigovor savjesti”, sto znaci da umjesto obavljanja vojnickih duznosti s oruzjem mogu obavljati humanitarne i druge drustveno korisne zadace. U tom kantonu djeca trpe represije zbog politickih opredjeljenja njihovih roditelja. Aktivisti ljudskih prava uocili su i primjere fizickog zlostavljanja djece od strane “pedagoga”.
Pravo na obrazovanje na svom jeziku i u okviru svoje etnicke grupacije u nekim sredinama se pretvorilo u suprotnost, pa su djeca politickim pritiskom iz nekada zajednickih odvojena u posebne skole. To je osobito karakteristicno u Federaciji BiH tamo gdje su Hrvati u manjini. A tamo gdje je na vlasti Hrvatska demokratska zajednica, kao na primjer u Odzaku, nastavni program je u potpunosti preuzet iz druge drzave - Republike Hrvatske, koja se tako sugerise potpuno neosnovano kao domovina i bosanskohercegovackim Hrvatima. Logicno, djeca ono malo Bosnjaka, Hrvata i “ostalih” u Republici Srpskoj su pod potpuno srpsko-pravoslavno determniranom nastavom zasnovanoj na nacionalnoj i vjerskoj iskljucivosti.
Predmetom fizicke i verbalne agresije bili su polaznici Katolickog skolskog centra u Sarajevu, za pretpostaviti je, od strane maloljetnika Bosnjaka muslimana. Tu skolu pohadjaju osim hrvatskih ucenika i djeca drugih nacionalnosti. Vec je navedeno da je ne mali broj djece u raseljenickim kampovima van organizovanog obrazovanja.
Vrhunac bezocne politicke diskriminacije prema djeci jeste uskracivanje humanitarne pomoci koja dolazi od “drugih”. Tako opstinske vlasti u Modrici ne dozvoljavaju da se prima i dijeli pomoc u novcu, odjeci i obuci i za desetero djece bez roditelja koju organizuje lokalni Crveni krst, uz obrazlozenje da “srpskoj djeci takva pomoc nije potrebna” i to u vrijeme kada veliki broj ljudi u tom entitetu zivi doslovno na rubu egzistencije. Na drugoj strani, “Saudijski komitet za pomoc Bosni i Hercegovini” dijeli pomoc samo djeci “ispravnih” Bosnjaka muslimana, dakle ne onima ciji su roditelji drugacijih vjersko - politickih nazora, a ni onima drugih vjera. Ta se pomoc inace dijeli djeci bez jednog ili oba roditelja i to javno u razredu, pri cemu ona druga djeca bivaju vrijedjana i izlozena izrugivanju.
Kao ni ratno, tako ni poratno seksualno zlostavljanje djece nije predmet nuzne drustvene paznje. Na savjetovanju u Sarajevu na tu temu ukazano je na teskoce u otkrivanju i procesuiranju seksualnog nasilja nad maloljetnicima. Istaknuto je da od svih oblika nasilja nad djecom 16 odsto otpada na seksualno. Nasilnici su uglavnom muskarci, 40 odsto ovakvih zlodjela desava se u porodici, u 45 odsto slucajeva djeca poznaju nasilnike, a 15 odsto su djeci nepoznati napasnici. Posebno je ukazano na drasticne slucajeve silovanja maloljetnih kcerki i to u duzem vremenskom periodu od strane oca i ocuha. Porazni su podaci da je svaka druga djevojcica do 12-te godina zlostavljana, a svaka treca do 18-te. Pojam seksualnog zlostavljanja prosiren je od samog spolnog akta na nasilno udvaranje, milovanje, prisilno gledanje porno filmova i casopisa kao i spijuniranje djece tokom kupanja ili spavanja. Seksualno nasilje, izmedju ostalog, zabiljezeno je od strane skolskog posluzitelja nad deset ucenica 4. razreda osnovne skole na podrucju Cazina i silovanje 5-to godisnje djevojcice u istoj opstini.
Velom pravne i drustvene sutnje zakriveni su i seksualni zlocini nad zenama Bosne i Hercegovine, posebno Bosnjakinjama u proteklom ratu. U Haskom sudu ta tema jedva je naceta u toku dosadasnjih sudjenja, mada je uocljivo da je prvi put silovanje u ratu stavljeno u rang najtezih zlodjela. Istina o tome je nuzna za ukupnu emancipaciju zena u novim drustvenim okolnostima.
U BiH je u razvoju akcija na politickoj i ukupnoj drustvenoj afirmaciji zena. Njihovo ucesce na izbornim listama je zagarantovano u procentu od 30 odsto. No, taj procenat ne biva postovan u postizbornom periodu nakon raspodjele funkcija, pa “liga zena glasaca” trazi ucesce od 35 odsto u izvrsnoj vlasti.
Poseban poratni problem u BiH jeste trgovina zenama i njihovo ukljucivanje u nasilnu prostituciju, sto je ponukalo Medjunarodnu organizaciju za migracije (MIO) da izdvoji znatna sredstva za projekat “Povratak migranata zrtava nedozvoljene trgovine iz BiH”. Misija UN u BiH je izrazila zabrinutost zbog nacina na koji je lokalna policija u Travniku izvrsila hapsenje 20 mladih zena iz Ukrajine, Moldavije i Rusije koje su ilegalno usle u zemlju, ocjenjujuci da je to izvedeno po nelegalnim propisima paradrzavne tvorevine “Hrvatska Republika Herceg-Bosna”. Racija na konobarice Bjeloruskinje, Rumunke i Bugarke izvedena je i Livnu, koje su protjerane u Hrvatsku, pod motivacijom progona “srpske i bosnjacke muzike” i srpskih zabavljaca i konobarica. Mediji su izvjestili o seksualnom iskoristavanju raseljenih hrvatica od strane katolickog svecenika don Luke Mamica iz Posusja. Dokaz o tome, je video kaseta na kojoj je Mamic snimao svoja nedjela, a koju su sa video uredjajem ukrali maloljetni delikventi.
Poratne ekonomske teskoce, kombinovane s ucinkom korupcije u najsirem smislu i neodgovornoscu vlasti pojacavaju socijalne tenzije. Aroganciju prema argumentovanim zahtjevima radnika prilikom najave i odrzavanja njihovih javnih protesta posebno je iskazao predsjednik Vlade Federacije BiH, inace potpredsjednik Stranke demokratske akcije Edhem Bicakcic, ocjenjujuci njihovu aktivnost politickom i usmjerenom na stvaraje nereda. Javno i anonimno organizatorima radnickih skupova prijetilo se fizickim sankcijama, a Bicakcic je zaprijetio mogucim prevoznicima strajkaca da ce registarske tablice kamiona i drugih vozila popisati policija. Direktori pripadnici iste stranke ucijenili su radnike gubitkom posla ako odu na javni protest u Sarajevo. To je bitno uticalo na broj prosvjednika, ali je klima stvorena u demokratskoj javnosti omogucila da se rjesavanju radnickih zahtjeva pridje ozbiljnije i brze. No, ocito je da je pritisak vlasti u mnogome otupio snagu sindikalnog pritiska. Federalni premijer iskazao je i aroganciju prema zahtjevima penzionera, koji su takodjer dostojanstveno protestvovali, a koji su uskraceni za visemjesecne ionako male penzijske naknade. Na svoje probleme uglavnom bezuspjesno ukazuju i borci i ratni i civilni invalidi.
Politika segregacije nije zaobisla ni sport. Mnogi bosanskohercegovacki sportisti Srbi i Hrvati koji bi zeljeli nastupati za reprezentacije na nivou BiH ne usudjuju se prihvatiti poziv za ucesce bojeci se represije nacionalista iz njihovog naroda prema njima i njihovim porodicama. Neki ipak to cine kao sto je Hrvat Miro Klaic nastupio za nogometnu reprezentaciju BiH. Odmah nakon toga Klaic je suspendovan od medjunarodno nepriznatog Nogometnog saveza "Herceg - Bosna". Povodom ovog slucaja iz sjedista Svjetske nogometne federacije (FIFA) stiglo je pismeno reagovanje u kojem se navodi da je suspenzija Mire Klaica krsenje Statuta FIFE. Inace, gotovo sva sportska takmicenja odvijaju se odvojeno po entitetima, a unutar Federacije BiH podijeljeno po nacionalnoj liniji.

MEDIJI
Istodobno s procesom demokratizacije sistema javnog informisanja u BiH ojacali su pritisci, verbalni i fizicki napadi na medije i novinare do ugrozavanja njihovih zivota i zdravlja. Nezavisna komisija za medije (IMC) intenzivirala je aktivnost na uredjenju odnosa u javnim glasilima, a izrekla je i niz kazni zbog plasiranja sadrzaja koji podsticu medjuetnicku netoleraniciju i mrznju.
Tragicni vrhunac atakovanja na novinare je atentat na direktora i glavnog i odgovornog urednika "Nezavisnih novina" i "NES radija" iz Banja Luke Zeljka Kopanju nakon cega su mu amputirane noge. Taj monstruozni napad uslijedio je nakon niza napisa u "Nezavisnim novinama" o finansijskim i drugim zloupotrebama vlastodrzaca u Republici Srpskoj, a ocjenjuje se da je gnjev srpskih ultranacionalista izazvala serija tekstova u kojima se po prvi put u tom entititetu u nekom glasilu istrazivackim postupkom otvorio dosje zlocina srpskih nacifasista u proteklom ratu. Ocita je namjera bila da se auto-bombom usutkaju Kopanja i njegova glasila, ali i zastrase mediji i novinari u RS i BiH. Srpska radikalna stranka je vec ranije zabranila prisustvo novinarima "Nezavisnih novina" na njenim pres-konferencijama.
Zastrasivanje poslenika javnog informisanja u RS rezultiralo je i prijetnjom ministru informisanja u Vladi tog entiteta Rajku Vasicu. Njemu je zapaljen prazan automobil. Vrsilac duznosti predsjednika Srpske radikalne stranke Mirko Blagojevic na jednom mitingu optuzio je Vasica da je "ucinio zlocin nad srpskim narodom" i da je zbog toga zasjedao "prijeki cetnicki sud" (cetnici su srpski nacifasisti op.r.), a odluka takvih sudova je u pravilu smrtna kazna. Vasicu se prijeti jer se neke njegove izjave nisu svidjele srpskim ekstremistima. Srpski ultranacionalisti demolirali su Radio "Osvit" u Zvorniku koji slovi kao nezavisna stanica, pri cemu je nanesena velika materijalna steta. U Doboju je tamosnji gradonacelnik Mirko Stojicinovic fizicki nasrnuo na dopisnika RTVBiH i agencije BETA Milana Srdica. Nekadasnji kopredsjedavajuci Vijeca ministara BiH, funkcioner Srpske demokratske stranke koju je osnovao Radovan Karadzic, Boro Bosic sada direktor termoelektrane u Ugljeviku iskljucio je struju prve alternativne RTV kuce u susjednoj Biljeljini PIM. Do iskljucenja je doslo nakon sto je ta RTV snimila napad Bosica na jednog sluzbenika bijeljinske opstine zbog uskracivanja nekog njegovog "prava". Ekipa PIM htjela je premjestiti predajnik na drugo mjesto kao bi se obezbjedilo alternativno napajanje, ali je zatekla obijen prostor za predajnik i ostecenu opremu.
Novinarka "Dnevnog avaza" iz Sarajeva Almasa Hadzic dozivjela je neprijatnosti od policije Srbije (Savezna Republika Jugoslavija) na granici sa BiH prilikom povratka sa novinarskog zadatka u jugoslovenskoj pokrajini Sandzak gdje zivi veliki broj Bosnjaka. Hadzicka je tri i po sata tokom noci i ranog jutra ispitivana o tom svom putovanju i kontaktima koje je ostvarila. Mika Damjanovic Avdo, slobodni novinar iz Orasja, gdje je na vlasti Hrvatska demokratske zajednica, obratio se nadleznim institucijama u BiH zbog prijetnji smrcu koje mu je uputio vlasnik jedne lokalne tvrtke Ivica Benkovic Marsev. On je novinaru zaprijetio odsjecanjem glave, ako bude snimao lokalitet gdje Benkoviceva tvrtka gradi trzisni centar ili ako bude pisao o samom Benkovicu. Na prostoru gdje dominira Hrvatska demokratska zajednica desio se tezak fizicki napad na novinare nezavisnog "Novog lista" iz Rijeke (Republika Hrvatska), koji vrlo kriticki pise o hrvatskom predsjedniku Tudjmanu i hrvatskim nacionalistima. Dvije neidentifikovane osobe izvele su iz hotela u zapadnom Mostaru novinare Roberta Franka i Ronalda Brmalja i tesko ih pretukli, pri cemu je jednom od njih smrskana desna saka "da ne bi mogao vise pisati". U medjunarodnoj mirovnoj misiji sumnjaju da bi napadaci mogli biti cak lokalni hrvatski policajci. Sa druge strane, Udruga hrvatskih novinara ostro je prosvjedovala zbog akcije SFOR-a takodjer u zapadnom dijelu Mostara, zbog toga sto su njegovi pripadnici "nasilno upali u prostorije EROTEL-a i doslovce zatocili njegovih petnaestak djelatnika, prisiljavajuci ih da svaki pred sebe stavi papir s napisanim imenom i prezimenom i tako ih fotografisali, te cetiri sata drzeci ih u svojevrsnom zatocenistvu". SFOR koji je proveo akciju radi otkrivanja ilegalnog djelovanja tajnih sluzbi iz Hrvatske u BiH tvrdi da EROTEL nije bio cilj akcije.
Pritisci na novinare karakteristicni su i za prostor gdje je na vlasti Stranka demokratske akcije. Tako su novinarka Branka Vrebac i snimatelj Pavle Condric iz Televizije Kiseljak, oboje Hrvati, maltretirani od grupe Bosnjaka u Udruzenju sehida (palih boraca Bosnjaka muslimana - op.r.) Kantona Sarajevo. Na kraju im je pod prijetnjom oduzeta vrpca sa snimljenim materijalom. Odgovorni urednik TV Zenica Medina Delibasic, odgovorni urednik Radio - Zenice Spahija Kozlic i sef informativno - prodajnog centra sarajevskih "Vecernjih novina" u Zenici Selvedin Avdic uputili su pismo Visokom predstavniku povodom pritisaka i neprihvatljivih zahtjeva zenickog gradonacelnika Ferida Alica. Neposredan povod je bio zahtjev Alica direktoru RTV Zenca Remziji Hukeljicu da smjeni Delibasicku i Kozlica ili ce sam biti smjenjen. Razlog zahtjeva je to sto je RTV Zenica objavila pismo jednog udruzenja Aliji Izetbegovicu i Karlosu Vestendorpu u kojem se kriticki govori o stanju u Zenici, gdje je na vlasti Izetbegoviceva Stranka demokratske akcije. Prijetnje gradonacelnika bile su upucene i povodom odbijanja povrata stanova Srbima i Hrvatima njihovim predratnim korisnicima. Na slican nacin Alic se obracao i Avdicu. Do koje mjere ide politicka paranoja prema nezavisnim novinama govori cinjenica da je potpredsjednik SDA Halid Genjac karikaturu u novogoisnjem cetverobroju "Oslobodjenja" iskoristio za ostar napad na uredjivacku politiku tog uglednog nezavisnog lista optuzujuci ga da izjednacava ulogu triju vodecih nacionalnih stranka u ratu - Srpsku demokratsku stranku, Hrvatsku demokratsku zajednicu i Stranku demokratske akcije. Tadasnji glavni i odgovorni urednik "Oslobodjenja" Mehmed Halilovic je argumentovano dokazao da je Genjac pogresno "procitao" karikaturu, te da je optuzba o izjednacenim ulogama u ratu bez ikakvog osnova. Halilovic je medjutim naglasio da je "Oslobodjenje" protiv koncepta nacionalnog politickog organizovanja s obzirom na tragicne efekte te opcije i da je u tom kontekstu i SDA pod kritickom lupom ovog lista. Diki Bejdic, dopisniku “Oslobodjenja”, upucene su prijetnje nakon sto su objavljeni njeni napisi s imenima lokalnih funkcionera koji zive u tudjim stanovima. Karakteristican je primjer pristanka na cenzuru u Gradaccu. Tamo SDA pod kontrolom drzi lokalnu radio-stanicu koja je finansirana iz opstinskog budzeta, a ciji su novinari istovremeno i dopisnici “Dnevnog avaza” i RTV Tuzlanskog kantona. Pored ostalog, sekretar opstinskog sekretarijata za opstu upravu i drustvenu djelatnost trazi od novinara dostavu tekstova koji bi mogli biti “sumnjivi”, a sekretar sekretarijata za privrednu i komunalnu djelatnost zahtjeva da se ni jedna informacija iz tog resora ne objavi bez njegovog odobrenja. U Sarajevu je uhapsen i nakon reagovanja pusten Rade Popovic, snimatelj tadasnje Srpske radio-televizije iz Banja Luke po osnovu krivicne prijave iz 1992. godine da je kao tadasnji radnik RTVBIH otudjio vozilo te institucije. Popovic je nakon saslusanja pusten i branice se pred sudom u redovnom postupku. Ukupan odnos prema njemu ocijenio je korektnim.
Reporterka TVBiH Sanela Prasovic i njena porodica bili su izlozeni zestokim prijetnjama nakon njene reportaze kojom je razotkrila ilegalnu mrezu obezbjedjivanja pasosa za Srbe u BiH. Prijetnje su posebno dosle iz Celja (Republika Slovenija) gdje je locirana agencija koja se bavi ovom rabotom.
Pritisak vlasti na medije i novinare izrazen je i u sudskim sporovima povodom novinarskih napisa. Glavni i odgovorni urednik nezavisnog nedjeljnika “Slobodna Bosna” Senad Avdic osudjen je u dva navrata na uslovne kazne, a treci put oslobodjen. Da je i tada osudjen, zatvor bi mu bio neminovan. No, i u tom slucaju vlast je demonstrirala silu saljuci u ranim jutranji satima sudske policajce po Avdica u redakciju u vrijeme zakljucivanja lista. Policajci mu nisu dozvolili da komunicira bilo s kim. Prisilno je doveden, dakle, radi oslobadjajuce presude. Protiv Avdica je podneseno 15 krivicnih prijava, a u slicnoj situaciji je i glavni i odgovorni urednik drugog sarajevskog nezavisnog nedjeljnika “Dani” Senad Pecanin takodjer, kao i urednici i novinari u toj redakciji, izlozeni verbalnim, fizickim i sudskim pritiscima.
Dolazak sudskih policajaca po Avdica i oslobadjajuca presuda dosli su nakon sto je Visoki predstavnik Karlos Vestendorp u sklopu intervencija u pravosudnom sistemu suspendovao klevetu kao krivicno djelo i zatrazio njeno zakonsko premjestanje u gradjanski postupak. U argumentaciji je iznesena potreba zastite istrazivackog novinarstva.
Nezavisna komisija za medije (IMC), uz ostalo, uvela je telefonsku liniju putem koje mogu novinari iz cijele BiH prijaviti ponasanja koja uticu na njihova prava i profesionalne privilegije. Novinari putem IMC mogu dobiti i pravnu pomoc. Novinari nisu adekvatno zasticeni kada je rijec o radnom odnosu i radu po ugovoru, a cest je i rad bez bilo kakvog ugovora. Time je ugrozena njihova elementarna radna i egzistencijalna sigurnost. Tako je Savez novinara BiH uputio protest Upravnom odboru Radio FERNA povodom udaljavanja sa posla novinara Dzevdeta Tuzlica i Save Trifunovica, te lektorke Emine Topic.
I pored negativno politicko – pravnog konteksta novinari nezavisnih glasila uspijevaju doci do informacija i podataka koji omogucavaju razvijanje kriticko – istrazivackog novinarstva. U tome im pomaze i pravo da ne moraju saopstavati podatke o svojim izvorima informisanja. No, zvanicni izvori informisanja preferiraju da odredjene informacije, podatke i ekskluzivne sadrzaje daju medijima pod kontrolom svojih nacionalnih stranaka. Tako je primjerice list “Dnevni avaz” privilegovana novina ne samo kod svog politickog mentora Stranke demokratske akcije, nego i u institucijama vlasti, kao sto je federalno Ministarstvo unutrasnjih poslova.
IMC je reagovala u nizu navrata i na zloupotrebe medijske pozicije. Suspenzijom od po tri mjeseca kaznjeni su RTV Sveti Djordje u Republici Srpskoj, zbog povrede programsko-uredjivackog kodeksa i potom odbijanja da plati izrecene novcane kazne, te Radio-postaja Mostar u dijelu grada pod kontrolom Hrvatske demokratske zajednice. Suspendovano je i emitovanje TV programa kanal “S” u Republici Srpskoj, a u tom entitetu kaznjavani su novcano radio-stanice “Sveti Jovan” (vlasnik kcerka Radovana Karadzica), Radio “Srpsko Sarajevo”, RTV Srebrenica, a na prostoru vlasti Hrvatske demokratske zajednice suspendovano je emitovanje Radio-postaje Drvar. Suspenzija je skinuta kada je rukovodstvo stanice prihvatilo norme iz Kodeksa koje je propisala IMC. Sve kazne su izricane zbog ratnohuskackog, odnosno sovinistickog djelovanja tih medija. IMC je novcano kaznila RTV “Herceg – Bosna” zbog nepostivanja pravila o obaveznom snimanju programa, kako bi snimci mogli biti dostavljeni na zahtjev Komisije.
IMC je intervenisala u sferi nelegalnog emitovanja putem predajnika u BiH RTV programa iz susjednih drzava. Uz ostalo zabranjeno je preuzimanje programa RTV Srbije, kao dijela hegemonistickih aspiracija Savezne Republike Jugoslavije, putem predajnika na Trebevicu iznad Sarajeva. Poseban i jos nerijesen problem je djelovanje EROTELA kao ekspoziture Hrvatske radio-televizije, odnosno velikohrvatskih namjera prema BiH. Visoki predstavnik Volfgang Petric cak je zatrazio intervencniju SFOR-a, kako bi se emitovanje EROTELA obavljalo putem 11, umjesto dosadasnjih 41 predajnika uz zahtjev da se prekine reemitovanje Hrvatske radio-televizije. Povodom EROTELA reagovala je, kao i u svim slicnim slucajevima navodnog ugrozavanja hrvatskih interesa, Udruga hrvatskih invalida Domovinskog rata Herceg - Bosne (HVIDRA - HR-HB), kao ekspozitura ekstremnog hrvatskog velenacionalizma u BiH napadajuci medjunarodnu mirovnu misiju. Pri tome je HVIDRA zaprijetila trojici novinara hrvatske nacionalnosti - Peji Gasparevicu ( novinska agencija HINA, cije je sjediste u Zagrebu), Mariji Topic - Crnoja (EROTEL) i Blazica Kristo (HRTV Oscar C) - pod optuzbom da izdaju hrvatske interese u BiH, jer su prisustvovali strucnom seminaru IMC.
Vise elektronskih medija kaznjeno je zbog neurednosti u prijavljivanju i nepostivanja normi u sferi distribucije programa, odnosno koristenja frekvencija. IMC je izdala privremene dozvole za rad elektronskih medija. Iz IMC najavaljuju gasenje mnogih od 272 RTV stanice u BiH, jer nece moci ispuniti stroga pravila za dobijanje dozvola za rad u trajanju od dvije do pet godina.
Mjere Visokog predstavnika Karlosa Vestendorpa obuhvatile su i sistemsko rjesavanje uredjenja osnovne RTV mreze u BiH. U tom sklopu predvidjena je transformacija RTV BiH u dvije cjeline - RTV Federacije BiH i dio koji bi sa drugim djelovima sistema cinio Javni RTV servis za cijelu BiH, sto je od kapitalnog znacaja za mirovni proces, dakle normalizaciju stanja u zemlji i njenu demokratizaciju. Politicki otpori, odnosno suprotstavljanje nacionalnih oligarhija ometa zavrsetak tog sustinskog zahvata u medijskom prostoru BiH. Provedena je odluka Visokog predstavnika da se glavna RTV u Republici Srpskoj (Srpska RTV) preimenuje u RTV Republike Srpske. No, bitka za transformaciju RTV RS u medijski centar koji bi prije svega djelovao kao javni servis nije zavrsena. Doslo je cak do sukoba izmedju predstavnika medjunarodne misije s premijerom RS Miloradom Dodikom, koji je inace njihov politicki favorit, povodom njegovog nastojanja da u RTV RS uspostavi punu vladinu kontrolu. Inace, i u RTV BIH i u RTV RS postoji medjunarodni nadzor, a generalno ocjenjujuci njihovi programi su, uglavnom, napustili ratnicki odnosno, diskriminatorski pristup. Nacionalisticke tenzije u RTV RS dosle su ipak do izrazaja povodom intervencije NATO-a u SRJ.
Vazna je cinjenica da je privatna nezavisna novinska agencija ONASA, nastala u okrilju “Oslobodjenja”, otvorila dopisnistvo u najvecem gradu Republike Srpske Banja Luci. U Mostaru je poceo sa radom, uz medjunarodnu pomoc, Studio 88 u kojem ce raditi mladi iz oba dijela grada. U BiH je osnovano jos jedno novinarsko udruzenje - Udruga hrvatskih novinara BiH. Misija OSCE i Ured Ombudsmena Federacije BiH dogovorili su se o uspostavi pomocnika Ombudsmena za medije koji ce pratiti ostvarivanje i krsenja prava izrazavanja i djelovanja i kretanja novinara i ucestvovati u provedbi i kreiranju zakonskih normi u ovoj oblasti. Na ovu funkciju postavljen je dugogodisnji komentaror i do skoro glavni i odgovorni urednik “Oslobodjenja” Mehmed Halilovic, koji je bio i prvi predsjednik Unije nezavisnih profesionalnih novinara BiH.
 

VLAST I ZAKON
U 1999. godini nisu odrzani opstinski izbori koji su odgodjeni za april naredne godine. U medjuvremenu, u organizaciji misije Organizacije za bezbjednost i saradnju (OSCE) u BiH radjeno je na nacrtu stalnog izbornog zakona koji treba da zamjeni privremena izborna pravila. Nacrt tog zakona izlozen je zestokim kritikama, mada je nemoguce doci do kvalitetnog demokratskog rjesenja u ovoj oblasti zbog ogranicenja u Ustavu BiH. Naime, taj najvisi zakonski akt reducira pasivno i aktivno biracko pravo, apsolutizirajuci primat nacionalnog kriterija nad pravima gradjana pojedinaca.
Rezultati loklanih izbora nisu provedeni u potpunosti u nekim sredinama kao sto je Srebrenica ni nakon dvije godine od njihovog odrzavanja. Otpor realizaciji izbornih rezultata posebno je pruzan u Republici Srpskoj tamo gdje su na vlasti ultranacionalisti. Tako je u Srebrenici - gdje je najvise glasova dobila Koalicija za cjelovitu i demokratsku BiH (KCD BiH) s bosnjackom Strankom demokratske akcije na celu, zahvaljujuci glasanju Bosnjaka koji sada zive u izbjeglistvu li raseljenistvu - morala intervenisati OSCE. Donesena je odluka, mimo izbornog ishoda, o ravnomjernoj podjeli vlasti u opstini izmedju Srba i Bosnjaka. No, nakon sto je uspostavljena ta vlast doslo je do ponovne blokade zajednickog rada u opstinskoj upravi pogotovo nakon teroristickog napada na zamjenika sekretara opstine Bosnjaka Muniba Hasanovica. Otpor uspostavi nove vlasti na osnovu posljednjih izbora pruzali su i hrvatski nacionalisti gdje je Hrvatska demokratska zajednica nadmasena od strane KCD BiH i SDA, kao sto je to slucaj u Zepcu. U tom podrucju Hrvati sada traze formiranje nove opstine sa hrvatskom vecinom cemu se opiru Bosnjaci. Tek osamnaest mjeseci nakon provedbe izbornih rezultata u Vitezu, gdje je pobjedila Hrvatska demokratska zajednica, sest Bosnjaka zaposlenih u opcinskoj administraciji dobili su plate i rjesenja o radnom odnosu.
Za opstinske izbore iduce godine Privremena izborna komisija (PIK) OSCE registrovala je cak 81 stranku, od kojih je 12 novih, i 18 kandidata, te vise koalicija. No, na izborima se nece pojaviti Srpska radikalna stranka, Srpska stranka RS, Seljacka bosanska stranka, Lokalna politicka inicijativa i Demokratska stranka razvoja. Ove tri posljednje nisu prikupile dovoljno potpisa gradjana - kvota je bila 200 potpisa. Srpska radikalna stranka nije ispostovala zahtjev PIK-a da smjeni predsjednika stranke Nikolu Poplasena i stranacke funkcionere Mirka Blagojevica i Ognjena Tadica. SRS stalno opstruira provedbu Dejtonskog sporazuma i vodi ratnohuskacku politku i potice terorizam. Iz slicnih razloga trazena je i smjena Predraga Lazarevica predsjednika Srpske stranke RS do koje nije doslo. Radikali su javno zaprijetili da ce ucini sve i reagovati na krajnje incidentan nacin, ako im se ne dozvoli izlazak na izbore. S vrha misije OSCE upozorena je i stranka Hrvatskih demokrscana zbog huskacog jezika mrznje i pozvana da se ponasa u skladu s programom koji je podnijela prilikom registracije. Zanimljiva je novina da je cetvero Srba iz Srebrenice kooptirano u Opstinski odbor Socijaldemokratske partije BiH, cije je sjediste u Sarajevu.
Vazna je odluka PIK-a da se ne dozvoli stavljanje na izbornu listu bilo kom kandidatu koji zivi u tudjem stanu ili kuci. Tako je usvojen prijedlog Helsinskog komiteta za ljudska prava u BiH i Helsinskog odbora za ljudska prava u RS koji je bio upucen sefu misije OSCE u BiH Robertu Beriju.
Nastavlja se s opstrukcijom rada centralnih drzavnih organa - Parlamentarne Skupstine i Vijeca ministara BiH. Odgovornost snose sve tri strane, ali u onemogucavanju funkcionisanja sredisnje vlasti prednjace poslanici Srpske demokratske stranke i Srpske radikalne stranke. Poseban problem je cinjenica da je Ustavni sud BiH proglasio konstituisanje Vijeca ministara BiH neustavnim. Naime, uz ostalo, Ustav BiH predvidja jednog predsjedavajuceg Vijeca, a sada su mu na celu dva kopredsjedavajuca i jedan zamjenik. Opstrukcije karakterisu i rad Parlamenta Federacije BiH prije svega zbog ponasanja zastupnika Hrvatske demokratske zajednice, ali neodgovornost karakterise i odnos poslanika Stranke demokratske akcije i drugih. Zbog kontinuiranog protivljenja provedbi Dejtonskog sporazuma Visoki predstavnik Karlos Vestendorp smijenio je s funkcije predsjednika Republike Srpske Nikolu Poplasena, a zabranjeno mu je i vrsenje funkcije predsjednika Srpske radikalne stranke. No, Poplasenov zamjenik Mirko Sarovic iz Srpske demokratske stranke jos nije preuzeo ulogu prvog covjeka tog entiteta. Politicku krizu u RS produbljava nastojanje da se srusi Vlada Milorada Dodika, koji je favorit medjunarodnih predstavnika, i istodobna teznja Srpske demokratske stranke da se vrati u Vladu. Inace, u RS vlada svojevrsno dvovlasce. Naime, u istocnom dijelu opstinska vlast je uglavnom u rukama SDS i SRS koji ne postuju Dodikovu vladu.
Za sve tri nacionalne oligarhije je karakteristicno da odrzavaju koncept vlasti koji se velikim dijelom odvija mimo i van sistema. Vladajuce stranke drze pod kontrolom glavne poluge vlasti i medije, te ekonomsku bazu i ekonomske tokove. Sve to je stvorilo stanje bezakonja, stalnih zloupotreba vlasti, korupcije, sverca i “sive” ekonomije. Mirovna misija formirala je i posebne timove za povratak zakonitosti.
Medjunarodni poslenici nastoje da izmjene stanje u policiji djelujuci po dvije osnove - stvaranje multietnickih policija i profesionalizacija, odnosno depolitizacija policije. Vazno je postignuce uspostavljanje medjunacionalnih policija u oba entiteta, njihova zajednicka obuka, pa i djelovanje. Primjera radi, da su se u Republici Srpskoj pojavili policajci bosnjacke i hrvatske nacionalnosti. Dakle, u tom poslu neki rezultati su postignuti, ali retrogradne politicke snage bitno uticu na stanje u policiji devalvirajuci napore i ucinke policajaca koji svoj posao obavljaju profesionalno i bez politickih opterecenja. Posebna neefikasnost policije se pokazuje u preventivi i razjasnjavanju teroristickih akata i otkrivanju njihovih pocinilaca. Zrtve terora su i sami policajaci. Najtezi udarac borbi protiv terorizma zadat je atentatom na zamjenika ministra unutrasnjih poslova Hrvata Joze Leutara, koji je ubijen bombom podmetnutom u njegov auto. Raspisana nagrada od milion maraka i otvaranje posebne telefonske linije za one koji mogu pomoci u otkrivanju pocinitelja ubistva nisu jos urodili plodom. Formiranje specijalne multietnicke policijske jedinice u FBiH za borbu protiv zlocina nije donijelo rezultata, opet zbog politicke opstrukcije. U oba entiteta, posebno na lokalnom nivou, uocljiva je pasivnost u zastiti manjinskih grupacija, neintervenisanja u slucajevima napada na njih i povratnike, a ima i indicija o direktnom ucescu policajaca u vrsenju nezakonitih radnji. U takvoj situaciji onemogucena je i funkcija policije u zastiti osnovnih ljudskih prava. Zbog stanja u policiji doslo je do vise suspenzija i smjena. Tako je komesar medjunarodne policije IPTF Ricard Monk suspendovao i trazio smjenu od nadleznih vlasti u Republici Srpskoj nacelnika personala Centra javne bezbjednosti na Palama Momira Vukovica i sefa odjela za kriminal tog centra Spasoja Camuru zbog nezakonitog hapsenja i zlostavljanja uhapsenika u istrazi povodom ubistva visokog policijskog funkcionera Srdjana Knezevica. Srbin Teodor Gavric suspendovan je s mjesta nacelnika multietnicke policije u distriktu Brcko odlukom Disciplinske komisije, a Srbin Radislav Subotic komandir uniformirane policije je otpusten s posla. Prema pisanju medija Subotic je ucestvovao u krijumcarenju automobila ukradenih u Federaciji BiH, a Gavric je to znao i nije sprijecavao. Zbog nanosenja tjelesnih povreda jednom gradjaninu uhapsen je pripadnik specijalne policije Ministarstva unutrasnjih poslova Hercegovacko - neretvanskog kantona i to od svojih kolega.
Visoki predstavnik smjenio je ministra unutrasnjih poslova Tuzlanskog kantona Bosnjaka Ferida Hodzica zato sto je sistematski ometao istragu federalne policije povodom finansijskih malverzacija i sumnji na korupciju, a ranije i ministra unutrasnjih poslova Kantona Livno Hrvata Berisu Leticu zbog otpora Dejtonskom sporazumu, te sprijecio da Letica bude postavljen za potpredsjednika kantonalne vlade.
Stanje u pravosudju takodjer nije zadovljavajuce, mada i tu medjunarodna misija nastoji izvesti reformu. Uz ostalo, Visoki predstavnik Karlos Vestendorp je donio mjere koje jacaju poziciju tuzilastava na visim nivoima organizovanja i pojacavaju zastitu svjedoka. Medju takvim odlukama je i insistiranje na nacionalnoj ravnopravnosti u sudstvu, pa je Vestendorp intervenisao u vezi s tim u Hercegovacko - neretvanskom kantonu zbog nemogucnosti da nacionalne stranke postignu saglasnost. A, u Republici Srpskoj sve sudije opstinskih i okruznih sudova su Srbi. Veliki problem je sto u nekim sredinama na pravosudnim pozicijama nisu kvalifikovani kadrovi, vec stranacki poslusnici. Pritisak na sudstvo se ostvaruje i direktnim politickim pritiskom, ali i nacinom finansiranja. Tako je naprimjer u Federaciji BiH izvrsna vlast prakticno nadredjena sudskoj, sto je van svake demokratske norme, jer lokalne vlade odlucuju o iznosu koji ce biti dat pojedinom opstinskom i kantonalno sudu. Dakle, osim te ovisnicke pozicije sudova i sudija, omoguceno je favorizovanje, odnosno diskriminacija i u ovoj oblasti. Uocljivo je ipak nastojanje neovisnih sudija da sacuvaju profesionalni dignitet i ucine sve za uspostavu vladavine zakona i prava. U tome nemaju odgovarajucu potporu zakonodavnih organa. Te sudije i sudovi se zale ne samo na politicke pritiske i finansijsku zavisnost, vec i na neke neargumentovane kritike i pritiske koje dolaze iz mirovne misije, kao i na kontinuirani pritisak stampe pogotovo u slucajevima gdje su pojedini listovi neposredno zainteresovani za sudski proces i njegov ishod. O poziciji sudija svjedoci i to da je tek u ovoj godini izrecena kazna zatvora i to od dvije godine Emiru Besicu i jedne godine Hazimu Kosovcu zbog premlacivanje sutkinje Bahre Coralic u Bihacu (Unsko-sanski kanton), koja je nocu izvedena na gradsko groblje i pretucena tako da joj je bio ugrozen zivot. Povodom tog slucaja opstinski tuzilac je pokrenuo postupak i protiv Emira Besica koji je u to doba bio nacelnik policije u Bihacu.
U Republici Srpskoj ukinute su pod medjunarodnim pritiskom smrtne kazne za sedamnaest Hrvata i jednog Bosnjaka, te stotinjak visegodisnjih kazni za gradjane hrvatske i bosnjacke nacionalnosti odlukom Viseg suda u Bijeljini. No, postupak je vracen na prvostepeni postupak sto govori da da nije obustavljen postupak sudjenja u “odsustvu”, sto je suprotno normama o amnestiji iz Dejtonskog sporazuma. U Republici Srpskoj je, u medjuvremenu, ukinuta smrtna kazna. Donesen je i Zakon o amnestiji, ali nije uskladjen s Dejtonskim sporazumom. U Federaciji BiH usvojen je Zakon o amnestiji, a ukinuta je i smrtna kazna. Bosnjaci iz Srebrenice Nezad Hasic, Ahmo Harbas i Behudin Husic pusteni su napokon na slobodu iz zatvora u Federaciji BiH (Tuzla) rjesenjem koje je donio federalni ministar pravde. Trojica Srebrenicana osudjena su u Republici Srpskoj na dugogodisnje zatvorske kazne po optuznicama koje su od domacih i stranih monitora ljudskih prava ocijenjenje krajnje neosnovanim, kao sto je i cijeli postupak pri policijskom privodjenju i ispitivanju, sudskoj istrazi i sudjenju okvalifikovan kao najgrublje krsenja medjunarodnih normi. Srebrenicani su po dogovoru s pravosudnim organima u RS i OHR oslobodjeni i predati vlastima u Federaciji. No, prica njihovim prebacivanjem nije zavrsena. Naime, u medjuvremenu, Vrhovni sud Republike Srpske ponistio je odluke nizeg suda, pa je zakazano novo sudjenje trojici Bosnjaka u RS. Ako se ne pojave, zaprijeceno im je raspisivanjem potjernica. Inace, problem potjernica izdatim po ratnoj inerciji i dalje je prepreka slobodi kretanja i ukupnoj normalizaciji u BiH.
Ustavni sud BiH, sastavljen od domacih i stranih sudija, nastojao je u ovoj godini uspostaviti svoje funkcije, ali nije dosegao aktivnost i odgovornost u skladu sa svojom pozicijom i odgovornoscu u pravnom i drzavnom sistemu. Temeljna odluka o pitanju ravnopravnosti sva tri naroda na cijelom prostoru BiH nije donesena u ovoj godini i odgadjana je iz cisto politickih razloga. Naime, Ustavom BiH utvrdjena je ravnopravnst sva tri naroda i svih gradjana na prostoru cijele BiH. No, Ustav Republike Srpske jedinim konstitutivnim narodom u tom entitetu priznaje Srbe, mada je prije rata tamo zivjelo vise od pola tadasnjeg stanovnista bosnjacke, hrvatske i drugih nacionalnosti. Sa druge strane, Ustav Federacije BiH uspostavlja u tom entitetu konstitutivnu ravnopravnost Bosnjaka i Hrvata, diskriminirajuci tako Srbe kojih je prje rata bilo na gotovo cijelom prostoru tog entiteta. Vrijedna je paznje cinjenica da se Ustavni sud BiH po prvi put pojavio kao institucija koja je ukinula vise odluka vrhovnih sudova u Republici Srpskoj i Federaciji BiH i to na osnovu zalbi gradjana na presude entitetskih sudskih vlasti. Naime, u BiH ne postji Vrhovni sud na nivou drzave, a Ustav BiH daje Ustavnom sudu BiH apelacione ingerencije.
Dosada najradikalniji potez u nastojanju da se uvede red i zakon u sistemu vlasti povukao je Visoki predstavnik Volfgang Petric, uz punu podrsku medjunarodnih autoriteta, uklanjajuci s polozaja u vlasti i politickog zivota 22 funkcionera, srpske, hrvatske i bosnjacke nacionalnosti, pripadnika vladajucih nacionalnih stranaka. Oni su uklonjeni zbog trajne opstrukcije provedbe Mirovnog sporazuma posebno kada je rijec o povratku izbjeglih i raseljenih gradjana, i zbog brojnih nezakonitosti i zloupotrebe vlasti. Medju bosnjackim fukcionerima smjenjeni su guverner Unsko-sanskog kantona Mirsad Veladzic i ministar unutrasnjih poslova u tom kantonu Rasim Sahinovic, ministar pravde Kantona Sarajevo Jusuf Zahiragic, te nacelnici opstina Gorazde i Kakanj Elvedin Hrelja i Kemal Brodlija i sef stambenog odjela u mostarskoj opcini Stari Grad Nedzad Behram. Posebno je zanimljiv slucaj Dzevada Mlace koji je u ovom “paketu” smjenjen s funkcija clana Doma naroda Parlamenta BiH i clana Skupstine srednjebosanskog kantona. Prethodni Visoki predstavnik ga je najprije smjenio s polozaja gradonacelnika Bugojna, a potom s funkcije predsjednika kluba poslanika Skupstine srednjebosanskog kantona. Dakle, rukovodstvo Stranke demokratske akcije tog svog istaknutog zvanicnika nakon svake smjene premjestalo je na znacajne funkcije. Medju smjenjenim srpskim funkcionerima posebno mjesto ima gradonacelnik Banja Luke Djordje Umicevic radiklani protivnik povratka posebno Bosnjaka, izgradnji dzamija uz davanje huskackih izjava. Medju smijenjenim Srbima su jos Zoran Nikolic poslanik narodne Skupstine RS zbog opstrukcije u opstini Foca, Slavko Topalovic nacelnik srpskog dijela Gorazda, predsjednici skupstina opstina Bratunac i Srpska Ilidza Miladin Simic i Obren Zeljaja, te predsjednici izvrsnih odbora skupstina opstina Bosanski Novi (Novi Grad) i Vlasenice Milan Djuric i Savo Celakovic i sefovi odjela za imovinska pitanja u srpskom Gorazdu i Foci (Srbinje) Miladin Pesic i Milan Kecman. Najistaknutija licnost medju smjenjenim Hrvatima je Pero Madzar, nacelnik opcine Kiseljak, clan Skupstine Srednjebosanskog kantona, Doma naroda Parlamenta Federacje BiH (ciji je bio predsjedavajuci) i Doma naroda Parlamenta BiH. Madzar je smijenjen zbog opstrukcija na svim funkcijama koje je obnasao. Od hrvatskih kadrova smijenjeni su jos nacelnici opcina Prozor - Rama, Capljine, Stolac i Mostar-jugozapad Dragan Meter, Krunoslav Kordic, Pero Pazin i Stipe Maric, te sefica odjela za stambena pitanja u mostarskoj opcini stari Grad Marina Deronjic.
Karakteristican je i slucaj Drage Tokmacije koji je osim navednih 22 funkcionera spomenut odvojeno, ali u istom kontekstu, uz dopis kojim Visoki predstavnik ponistava odluku o imenovnju Tokmacije u Upravni odbor za privatizaciju Livanjskog kantona. Prethodni Visoki predstavnik donio je odluku da Tokmacija ne moze vrsiti politicke funkcije, ali je on to nastavio, dakako, uz saglasnost rukovodstva HDZ. U vrijeme Vestendorpa suspendovan je i gradonacelnik Sanskog Mosta Mehmed Alagic o cijem radu je u toku istrazni postupak putem redovnih pravosudnih organa. Intervencija iz OHR doprinijela je aktiviranju postupka protiv funkcionera SDA u Tuzlanskom kantonu na celu sa premijerom Hazimom Vikalom. Visoki predstavnik Volfgang Petric i sef misije OSCE Robert Beri donijeli su arbitraznu odluku kojom su u Drvaru smijenjeni opstinski nacelnik Mile Marceta i predsjednik Opstinskog vijeca Borivoj Malbasic, obojica Srbi. Istodobno, Petric je posebnom mjerom smijenio ministra pravde u tom Kantonu Stipu Babica i pismeno upozorio kantonalnog ministra unutrasnjih poslova Antu Barisica (oba su Hrvati) na postivanje Mirovnog sporazuma. Marceti je odato priznanje za povratak Srba u Drvar, a njegova smjena je obrazlozena incidentom u kojem je fizicki napadnut. Zamjenio ga je Srbin Momcilo Bajic iz istog koalicionog bloka za povratak u Drvar. Inace, misija Helsinskog komiteta za ljudska prava u BiH nije se uspjela sresti sa sefom Ureda OHR u Drvaru povodom situacije u toj opstini, pa je zbog toga upucen prosvjed Visokom predstavniku.
Drzavljanstvo je krupan pravni i prevashodno politicki problem u BiH. Za sada je normirano drzavljanstvo na nivou BiH. Problemi se javljaju zbog toga sto postoje i entitetska drzavljanstva, a i ustavna mogucnost i praksa da gradjani BiH budu i drzavljani susjednih drzava, Savezne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske. Sa ove dvije susjedne zemlje nema medjudrzavnih sporazuma koji bi regulisali tu oblast, mada i mimo toga brojni gradjani BiH imaju i njihovo drzavljanstvo. Pojavio se i problem davanja drzavljanstva BiH stranim drzavljanima, pretezno iz islamskih zemalja, kako zbog cinjenica da o tome nema uredne dokumentacije, tako i zbog toga sto su neki od nosilaca drzavnih isprava BiH osumnjiceni za medjunarodni terorizam i kriminal.
Veliko krivicno vijece Kantonalnog suda u Zenici u obnovljenom postupku izreklo je kazne za podmetace auto-bombe 18. septembra u Mostaru u dijelu gdje su vecinom nastanjeni Hrvati, a od koje je velik broj ljudi povrijedjen, a unisteni su i osteceni brojni stanovi, poslovni objekti i automobili. Ahmedu Zuhairiju zvanom Handala, iz Saudijske Arabije, koji se nalazi u bjekstvu, izrecena je kazna od deset godina zatvora. Ali Ahmedu Ali Hamadu zvanom Alija, iz Bahreina, potvrdjena je kazna od osam godina zatvora, a Nebil Ali Ali Hil zvani Abu Jemen, iz Jemena, dobio je pet umjesto prvobitnih sest godina zatvora. Izrecena im je i mjera protjerivanja sa treitorije Federacije BiH od pet godina nakon sto izdrze zatvorske kazne. Drzavljanin Turske i BiH Husein Engin kaznjen je od Opcinskog suda u Kiseljaku na godinu dana zatvora zbog neovlastenog posjedovanja oruzja i eksploziva. Iz zatvora u Sarajevu pobjegao je Francuz Lionel Dumont koji je postao fundamentalisticki terorista osudjen na 20 godina zatvora zbog ubistva i napada na pumpu. I on je imao zvanicne dokumente BiH. U Istanbulu je uhapsen Mehrez Amdouni, rodjen u Tunisu, sa pasosem BiH. Za njega se tvrdi da je prvi saradnik Osame bin Ladena.
Medjunarodna policija u BiH (IPTF) najavila je mogucnost pokretanja postupka protiv zamjenika upravnika zatvora Tunjice u Banja Luci zbog nepravilnosti u radu. To je uslijedilo nakon jos jednog smrtnog slucaja u tom zatvoru, a koji nije prijavljen uredu UN. Tokom ove godine u tom zatvoru je bilo pet samoubistava. Primjedbe IPTF-a se ne odnose na uvjete u zatvoru, vec na rad zatvorske uprave.
No, sa stanovista uredjenja unutrasnjih pravnih odnosa i ravnopravnosti gradjana u vezi s tim bitno je regulisanje entitetskih drzavljanstava. Bojazan da ce izbjegli i raseljeni Bosnjaci, Hrvati i drugi koji nisu srpske nacionalnosti biti izvlasteni iz svojih osnovnih prava na podrucju gdje su im kuce i imanja izazvao je clan Zakona o drzavljanstvu u RS kojim se to pravo ne priznaje onima koji su 1. januara 1998. imali prebivaliste u Federaciji BiH. Gubitak prava na entitetsko drzavljanstvo nosi i niz drugih diskriminatorskih posljedica po one koji su zivjeli na tom prostoru i zele se vratiti.
Vrijedan je podatak da su gradjani Republike Srpske prihvatili pasos BiH, doduse i zbog cinjenice da su pasosi Savezne Republike Jugoslavije, koje je posjedovao veliki broj tamosnjih stanovnika, kompromitovani. Ipak, tamo se javlja otpor uvodjenju mogucnosti pasosa jedinstvenog izgleda. Naime, mimo svjetskih obicaja, pasos BiH sadrzi i entitetsku oznaku sto stvara probleme njihovim vlasnicima pri dolasku u neke drzave.
Kapitalna cinjenica za ustrojstvo BiH, medjusobne odnose i buducnost zemlje jeste arbitrazna odluka da podrucje Brckog bude proglaseno disktrikom Bosne i Hercegovine u kojem je do daljnjeg na snazi medjunarodni nadzor koji vodi Robert Farand. Predvidjeno je da se Brckom vrati njegov predratni multietnicki karakter, da tamosnja uprava odrzava tu dimenziju, da taj prostor bude bez prisustva domacih vojski i da u njemu nema vojne obaveze, da bude podrucje demokratskog i ekonomskog progresa po zapadnim standardima, uz punu paznju prema ljudskim pravima i otvoren za sve gradjane BiH. Ove dobre namjere su tek na pragu moguceg ostvarenja.
Srpski nacionalisti, ukljucujuci i one u vrhu entitetske i drzavne vlasti, zestoko su reagovali povodom odluke o Brckom, kao i zbog intervencije NATO-a u Saveznoj Republici Jugoslaviji. U tom vremenu mete napada bile su objekti i pripadnici vojne, policijske i mirovne misije na podrucju Republike Srpske. Nije bilo tezih posljedica po mirovnjake. Pripadnik SFOR-a ubio je u Ugljeviku funkcionera Srpske radikalne stranke Krstu Micica, kako je saopsteno iz medjunarodonih snaga, u samoodbrani. Medjunarodna mirovna misija je bila i na udaru hrvatskih ultranacionalista, posebno u zapadnom Mostaru i inace na prostoru vlasti radikalne struje Hrvatske demokratske zajednice, kada su vodjene akcije koje idu ka odlucnijoj provedbi mirovnog procesa. Ekstremiste je narocito ljutilo privodjenje u Hag osumnjicenih Hrvata za ratne zlocine, te akcija SFOR-a koja je imala za cilj nalazenje dokaza subverzivnih aktivnosti stranih obavjestajnih sluzbi (iz Hrvatske op. r.) na tlu BiH. Akciju SFOR-a u Mostaru ostro je osudio predsjedavajuci Predsjednistva BiH i Hrvatske demokratske zajednice BiH Ante Jelavic nazvavsi je antidejtonskom i antihrvatskom. Bilo je i fizickih posljedica po pripadnike medjunarodnih snaga, ali ne i najtezih. I hrvatski i srpski ultranacionalisti kvalifikuju medjunarodne mirovne snage, verbalno i putem plakata, a i medija, kao okupatorske i nacifasisticke. Te kvalifikacije im daju upravo sljedbenici ovdasnjih nacifasista - cetnika i ustasa.
Funkcioneri mirovne misije u BiH nisu bas iskazivali spremnost za samokriticko posmatranje svog djelovanja i ucinka. Medju rijetkim javno prezentiranim gestama je povlacenje s funkcije specijalnog izaslanika Visokog predstavnika za Srebrenicu, danskog diplomate Benta Jensena. To je uslijedilo nakon pritiska medija i bosnjackih politicara, a nakon brutalnog napada na Muniba Hasanovica. Generalno, Jensenu je zamjerana prosrpska orijentacija i ravnodusnost prema temi povratak Bosnjaka u Srebrenicu.

ZAKLJUCAK
Izvjestajem naravno nije bilo moguce obuhvatiti sve manifestacije krsenja ljudskog prava u BiH. Vise informacija je dobijeno iz sredina gdje je svijest o pravima i slobodama covjeka razvijenija, gdje mediji slobodnije djeluju i aktivnije rade aocijacije koje se bave ovom tematikom, te na podrucjima pokrivenim monitoringom Helsinskog komiteta za ljudska prava.
Prema iznesenim faktima, politicko - pravni kontekst u BiH i dalje karakterisu logika segregacije i diskriminacije i praksa aparthejda. O stanju na podrucju ljudskih prava i sloboda zorno govori cinjenica da BiH, uz Saveznu Republiku Jugoslaviju i Bjelorusiju, nije clanicom Vijeca Evrope. Ocito je da samo bitno angazovaniji i koordiniran odnos mirovne misije i medjunarodnih autoriteta moze dovesti do promjene stanja u zemlji i time stvaranja uslova za izmjenu politickih relacija u teznji za demokratizacijom.
Ipak, generalno ocjenjujuci svijest o znacaju afirmacije i zastite ljudskih prava i drustvena osjetljivost za ovu problematiku kontinuirano jacaju. Tome, uz ostalo, sve vise doprinose javna glasila u kojima je odnos prema ljudskim pravima i slobodama postao stalan sadrzaj pogotovo kada je rijec o neovisnim medijima. U cijelom tom procesu uloga Helsinskog komiteta za ljudska prava je bila stalno aktivna, pri cemu je ocevidno da je Komitet vrlo uvazena institucija i kod domacih i kod stranih faktora.
 

Sarajevo, 31. decembra, 1999
Broj: 34-12/99