IZVJEŠTAJ O STANJU LJUDSKIH PRAVA
U BOSNI I HERCEGOVINI
(januar - decembar 2000. godine)

Pet godina nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma iz Dejtona i Pariza, Bosna i Hercegovina još uvijek nije stabilan državno-pravni fakat, ni kada je riječ o njenom unutarpolitičkom realitetu, ni kada je u pitanju njena međunarodna pozicija. Od izuzetne važnosti za kompleks ljudskih prava i sloboda jesu ovogodišnje odluke Ustavnog suda BiH kojima su obavezani parlamenti Federacije BiH (FBiH) i Republike Srpske (RS) da usklade entitetske ustave sa Ustavom BiH kako bi se obezbjedila konstitutivnost, odnosno potpuna ravnopravnost sva tri naroda (Bošnjaci, Srbi, Hrvati) i svih građana BiH. Ovim bi, bar na ustavnoj razini, bile ukinute norme kojima se održava logika segregacije i praksa aparthejda. No, do opštih izbora u novembru to ustavno usklađivanje nije obavljeno. Pozitivan fakat na institunacionalnom planu jeste uspostavljanje Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice u Vijeću ministara BiH, te ustanovljavanje institucije Ombudsmena u RS (tri ombudsmena - Srbin, Hrvat, Bošnjak). Međutim, potrebno je poduzeti još niz mjera kako bi bio uspostavljen zakonski i institucionalni okvir za ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i međunarodnim standardima u oblasti čovjekovih prava i sloboda.

Stanje u BiH i dalje opterećuje činjenica da se na slobodi nalaze brojni počinioci ratnih zločina optuženi ili neoptuženi od Međunarodnog tribunala za ratne zločine, među kojima su Slobodan Milošević, Radovan Karadžić i Ratko Mladić kao najodgovorniji za genocid učinjen u BiH. O stanju u zemlji zorno govori podatak da je samo posredstvom Međunarodne organizacije za migracije (IOM) zemlju napustilo oko 100.000 ljudi i to nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. U izbjeglištvu je više od 625.000 ljudi, a raseljenih građana je više od 857.000. Dakle, milion i po ljudi je van svoje predratne domicilne situacije (BiH je prije rata imala oko 4,3 miliona stanovnika - agresija i genocid učinili su da se 2,2 miliona ljudi pomjere iz svoje egzistencijalne pozicije).

Na unutrašnjoj političkoj sceni dominirale su snage nacionalističke opstrukcije provedbi Mirovnog sporazuma i blokade sistema vlasti, posebno kada je riječ o državnoj razini. Nacionalne stranke činile su sve kako bi se očuvao koncept trodjelne BiH i vansistemskog odlučivanja Srpske demokratske stranke, Hrvatske demokratske zajednice i bošnjačke Stranke demokratske akcije, koje su i dalje u svojevrsnoj koaliciji. Alija Izetbegović povukao se iz Predsjedništva BiH navodeći kao razlog starost i zdravstveno stanje. Živko Radišić i Ante Jelavić, kao predsjedavajući ili kao članovi Predsjedništva povlačili su poteze i davali izjave koje su destabilizovale mirovni proces i bile uperene protiv interesa države kojoj su na čelu.

Zabilježeno je niz terorističkih akata uperenih protiv povratka izbjeglih i raseljenih građana, te napada na manjinske političke, nacionalne i vjerske grupacije uz neodgovarajuće reagovanje lokalnih policija. Te manjine su izložene diskriminaciji lokalnih vlasti na području cijele BiH, a posebno u RS i prostoru gdje je na vlasti HDZ, te u Unsko-sanskom kantonu (FBiH) gdje je dominantna SDA.

Tokom godine održani su u aprilu opštinski izbori u oba entiteta, a u novembru i opšti izbori (za parlamente na nivou države, entiteta i kantona, te za predsjednika potpredsjednika RS i skupštinu opštine Srebrenica). Rezultati aprilskih izbora obećavali su dalji prodor alternativnih političkih grupacija kako bi se prevazišlo stanje monopola tri vodeće nacionalne stranke. Najveći napredak učinila je Socijaldemokratska partija (SDP) na prostoru FBiH, te nova Partija demokratskog progresa (PDP) i Stranka nezavisnih socijaldemokrata (SNDS) u RS. Međutim, na opštim izborima ponovo su pobjedile SDS, HDZ i SDA. SDP se izjednačio po uticaju sa SDA i to su dvije najjače političke grupacije u BiH. PDP i SNDP, i ako bi nastupile poslije izbora zajedno, ne mogu ugroziti premoć SDS. HDZ još nema pravu konkurenciju. Sada je pitanje da li će SDP, SBiH, PDP i SNSD uspjeti inicirati formiranje alijansi kojima bi se izbjeglo učešće SDS, HDZ i SDA u centralnoj i entitetskim vladama.

Uoči izbora međunarodni i domaći akteri povukli su poteze koji su podstakli homogenizaciju oko nacionalnih stranaka (promjena načina odlučivanja pri konstituisanju domova naroda - OSCE, zahtjev za zabranu SDS - Ričard Holbruk i Međunarodna krizna grupa, traženje ukidanja entitea - Stranka za BiH Harisa Silajdžića). U RS su na Siljadžićev zahtjev reagovali najavom mogućnosti referenduma za otcjepljenje RS. HDZ i njen lider Jelavić iskoristili su promjenu načina izbora domova naroda za organizovanje ilegalnog referenduma o deklaraciji Hrvatskog narodnog sabora (koji je također organizovao HDZ), kojom se predviđa političko samoorganizovanje bosanskohercegovačkih Hrvata mimo Ustava BiH, ako se ne udovolji zahtjevima. HDZ tvrdi da su Hrvati u sasvim podređenom položaju u FBiH, traži ukidanje i reorganizaciju državnog ustrojstva Federacije na principima jednakopravnosti i konstitutivnosti sva tri naroda uz punu primjenu principa nacionalnog pariteta, konsenzusa i veta, a protiv građanski uređene države u kojoj bi važilo načelo jedan čovjek - jedan glas. Podršku potpunom revidiranju Dejtonskog sporazuma na osnovama zahtjeva HDZ dao je nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić.

Pozitivne političke promjene u susjednoj Republici Hrvatskoj (RH) i Saveznoj Republici Jugoslaviji (SRJ) još nemaju odgovarajući efekat u BiH. Osnovni razlog je to što su u obje susjedne države i dalje vrlo utjecajne nacionalističke snage koje izražavaju hegemonističke pretenzije prema BiH, a sa kojima koketiraju nove vlasti u Hrvatskoj (izuzev predsjednika države Stjepana Mesića koji je nedvosmisleno za nezavisnu i suverenu državu BiH, a protiv hrvatskih ekstremista) i u Saveznoj Republici Jugoslaviji (lideri demokratske opozicije Srbije Vojislav Koštunica, novi predsjednik SRJ, i Zoran Djinđić, kandidat za premijera, su tokom rata bili na strani hegemonističke politike Slobodana Miloševića i ultranacionalizma Radovana Karadžića).

Ukupni odnosi između RH i BiH nisu na razini političkih izjava, kojima se BiH priznaje kao nezavisna i ravnopravna država i potreba dviju zemalja. Na drugoj strani, pokrenuta je inicijativa za uspostavu diplomatskih odnosa SRJ i BiH, ali su istodobno reaktivirane ideje o eventualnom referendumu u RS, ako takvo što bude kao pravo dato Albancima na Kosovu (SRJ), čime se i politički i međunarodnopravno na krajnje neprimjeren način povezuju dvije sasvim nekomplementarne situacije. BiH ima historijski državotvorni kontinuitet, koji Kosovo nema. Inače, još nisu ni djelimično ispunjena očekivanja od Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope. Ustvari, cijela regija i time i BiH čekaju djelotvoran međunarodni konsenzus o stabilizaciji ovog područja i međudržavnih granica na tom prostoru.

U ovoj godini međunarodna mirovna misija bila je aktivnija, posebno kada se radi o Visokom predstavniku međunarodne zajednice u BiH Volfgangu Petriču i, zbog opštinskih i opštih izbora, šefu misije Organizacije za bezbjednost i saradnju u Evropi (OSCE) u BiH Robertu Beriju. Njihove intervencije bile su uzrokovane opstrukcijom donošenja nužnih zakonskih akata od strane domaćih subjekata, te lošim ili nezakonitim radom funkcionera na svim nivoima državne organizacije. Bilo je mnogo kažnjenih političara i zbog nepoštivanja izbornih pravila i propisa.

Sve u svemu, politički kontekst se i dalje negativno odražava na sferu ljudskih prava koja bivaju kršena svakodnevno i to u ozbiljnim formama na prostoru cijele BiH. No, ohrabruje to što je ova tematika sve prisutnije i angažovanije prisutna u javnosti i političkom životu, što je izraz sazrijevanja svijesti o bitnosti oblasti ljudskih prava i sloboda za mirovni proces, normalizaciju i demokratizaciju, pa i opstanak države Bosne i Hercegovine.

RATNI ZLOČINI

Tokom cijele godine na saznavanju i otkrivanju dokaza o ratnim zločinima i njihovim žrtvama rađeno je sa različitom motivima i angažmanom. Na jednoj strani je težnja da se dođe do što više dokaza o istini o ratnim zločinima i njihovim nalogodavcima i izvršiocima, a na drugoj strani je nastojanje, posebno kada je riječ o srpskim i hrvatskim nacionalnistima, da se umanji učešće njihovih pripadnika u ratnim zlodjelima, te da se putem suđenja u Hagu uravnoteži odgovornost srpske, hrvatske i bošnjačke strane.

Proces utvrđivanja istne o stradanju ljudi u ratu ide sporo, kako zbog nedovoljne saradnje lokalnih vlasti iz političkih motiva, tako i zbog nedostatka finansijskih sredstava za ekshumacije i druge prateće potrebe. Tu je i problem nedostatka adekvatnog prostora za smještaj i identifikaciju žrtava rata.

Pozitivna činjenica u ekshumacijama jeste da sve tri nacionalne komisije za nestale osobe (bošnjačka, hrvatska, srpska) rade nesmetano na području oba entiteta uz odgovarajuću učešće lokalnih vlasti. Prilikom ekshumacija nije zabilježen nijedan incident.

Otkriveno je više masovnih grobnica pogotovo kada je riječ o Bošnjacima žrtvama srpskih ekstremista i to na prostorima istočne i sjeverozapadne Bosne. Kada se radi o hrvatskim žrtvama srpskih ultranacionalista i ratnog sukoba sa Bošnjacima, karakteristična su područja sjeverozapadne i srednje Bosne. Komisija RS radila je posebno na utvrđivanju istine o informacijama o ubistvima civila Srba u Sarajevu i njihovom zakopavanju na sarajevskom groblju Lav.

Nepoznata je i dalje sudbina preko 20.000 građana koji su zvanično registrovani kao nestali. Ključni problem je ignorisanje ove teme od strane vlasti posebno kada je riječ o Saveznoj Republici Jugoslaviji i Republici Srpskoj. Vlasti u SRJ još ne odgovaraju na zahtjev za informacijama o oko 12.000 građana BiH. Nestali su bili među temama na kojima je i tokom ove godine insistirao Helsinški komitet za ljudska prava u BiH.

Međunarodne snage (SFOR) aktivnije su djelovale na hapšenju ratnih zločinaca koji su predati Međunarodnom tribunalu za ratne zločine u Hagu. Od decembra prošle do kraja novembra ove godine uhapšeni su Srbi - najbliži saradnik Radovana Karadžića Momčilo Krajišnik, general u penziji Stanislav Galić, policajac Zoran Vuković, Mitar Vasiljević, Dragoljub Prcać, Dragan Nikolić i Duško Sikirica. Janko Janjić poginuo je prilikom pokušaja hapšenja aktivirajući dvije bombe.

U Haškom sudu izrečeno je više presuda optuženim za ratne zločine. Nekadašnji komandant Hrvatskog vijeća obrane Tihomir Blaškić osuđen je prvostepenom presudom na 45 godina zatvora, a njegov sunarodnjak Ante Furundžija dobio je 10 godina zatvora konačnom odlukom suda. Hrvatu Zlatku Aleksovskom povećana je kazna sa dvije i po na sedam godina zatvora. Srbinu Dušku Tadiću smanjena je kazna sa 25 na 20 godina zatvora.

Jedna presuda izrečena je u Njemačkoj (Đurađ Kuščuljić zbog zločina nad Bošnjacima osuđen na doživotni zatvor) i jedna u Hrvatskoj (na ponovljenom suđenju Srbin Mirko Graorac osuđen je na 15 godina zatvora zbog zločina nad zarobljenim Hrvatima i Bošnjacima u logoru Manjača u BiH - prethodno je bio osuđen na 20 godina). Policija u Hrvatskoj uhapsila je Hrvate Antu Sliškovića, bivšeg šefa jedne hrvatske obavještajne službe i njegovog zamjenika Tomu Vlajića pod sumnjom da su neposredni izvršioci zločina nad civilima u Ahmićima u srednjoj Bosni kada je masakrirano ili spaljeno 116 muškaraca, žena, djece i staraca. Proces protiv njih vodi se u Hrvatskoj.

Domaći pravosudni organi na prostoru Federacije BiH (za razliku od Republike Srpske) bili su također aktivniji u otkrivanju, hapšenju osumnjičenih i suđenju za ratne zločine. Tako je po nalogu Kantonalnog suda u Sarajevu uhapšen na području Bosanskopodrinjskog kantona Srbin Dragan Stanković. Također su pod sumnjom da su izvršili ratne zločine nad Bošnjacima uhapšeni Hrvati Dominik Ilijašević i Vlatko Buzuk.

Pravosudnim organima u Mostaru predali su se Hrvati Erhad Poznić, Zoran Soldo i Željko Džidić, koji su, zajedno sa Matom Aničićem i Ivanom Škutorom (sudi im se u odsutnosti) osumnjičeni za zločine nad Bošnjacima. Potom su se predala organima Hrvatsko-neretvanskog kantona i osmorica (Zikrija Ljevo, Vernes Zahirović, Bećir Omanović, Juso Oručević, Habib Čopelj, Meho Kaminić, Refik Tule i Dervo Džiho) od ukupno 23 Bošnjaka osumnjičena za zločine nad zarobljenim Hrvatima.

U toku su dva suđenja u Sarajevu Bošnjacima osumnjičenim zbog ratnih zločina nad civilima Srbima, a i jednom Srbinu koji je osumnjičen za ubistvo Bošnjaka. Kantonalni sud u Mostaru izrekao je kazne Bošnjacima Miralemu Maciću od 12 godina i Ademu Landži od 9 godina zbog ubistva srpske porodice.

Ispravljene su i neke sudske nepravde. Vrhovni sud Federacije BiH potvrdio je presudu Kantonalnog suda u Sarajevu kojom je Srbin Miodrag Andrić oslobođen optužbe za ratne zločine protiv civilnog stanovništa. Andrić je prethodno bio osuđen na 20 godina. Srbinu Goranu Vasiću smanjena je kazna sa deset na sedam godina zatvora.

Međunardoni tribunal za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije u Hagu intenzivirao je svoju aktivnost na animiranju međunarodne javnosti i lokalnih vlasti kako bi bile ispunjavane obaveze prema otkrivanju i hapšenju osumnjičenih i optuženih za ratne zločine. U tom sklopu povećan je posebno pritisak na NATO od kojeg je glavna tužiteljica Haškog suda Karla del Ponte zatražila, uz ostalo, formiranje specijalnih snaga za hapšenje optuženih za ratne zločine, što još nije ostvareno. Del Ponte je izvršila i poseban pritisak na nove vlasti u Hrvatskoj što je rezultiralo daleko većom kooperativnošću tamošnjih vlasti, a i na novu vlast u SRJ. Uspostavljen je i kontak sa vlastima RS koji su obećali donošenje odgovarajućeg zakona o saradnji sa Tribunalom u Hagu. No, vlast u RS ne želi preuzeti ni jednu samostalnu akciju u otkrivanju i hapšenju osumnjičenih za ratne zločine.

Broj osumnjičenih, hapšenih i osuđenih za ratne zločine u BiH nikako nije srazmjeran učinjenom genocidu i drugim vidovima zločina. Na slobodi, prije svega na prostoru SRJ i RS, i dalje je pedesetak zvanično i javno optuženih za ratne zločine. Među njima su Radovan Karadžić i Ratko Mladić, a Slobodan Milošević je i dalje politički aktivan mada je kao i prethodna dvojica optužen za ratne zločine.

POVRATAK

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Vijeća ministara BiH sačinilo je prvi izvještaj (usvojili su ga i Vijeće i Predsjedništvo BiH) o realizaciji Aneksa sedam Dejtonskog sporazuma koji se odnosi na problematiku povratka izbjeglih i raseljenih Bosnaca i Hercegovaca. Prema tim podacima, u 40 zemalja boravi oko 625.850 izbjeglica iz BiH, od čega je najviše u Saveznoj Republici Jugoslaviji - oko 225.000 i Hrvatskoj - oko 85.000 ljudi. Oko 300.000 izbjeglica (od toga dvije trećine u SRJ i Hrvatskoj, a ostalo u zemljama Evropske unije) nema riješen status. Sa druge strane, u BiH boravi oko 40.000 izbjeglica, uglavnom iz SRJ i Hrvatske.

Porazan je podatak da je oko 100.000 državljana BiH i to samo posredstvom Međunardone organizacije za migracije (IOM) napustilo svoju zemlju i to nakon potpisivanje Mirovnog sporazuma prije pet godina.

Prema sadašnjim pokazateljima, na području BiH ima oko 870.000 interno raseljenih osoba, od čega je 55,3 odsto u Federaciji BiH, a 44,7 odsto u Republici Srpskoj. Od ukupnog broja raseljenih na području FBiH, 65 odsto je sa prostora Republike Srpske.

Do 1. septembra 2.000. godine registrovan je povratak 682.478 izbjeglih i 321.730 raseljenih građana. Od ukupnog broja povrataka 81,55 odsto realizovano je na prostoru FBiH, a svega 18,45 odsto na teritoriju RS. U FBiH bilo je 78,64 odsto, a u RS 21,45 odsto takozvanih manjinskih povrataka.

U odnosu na prošlu godinu povećan je broj izbjeglih i raseljenih građana koji su se vratili svojim kućama. Prema nekim podacima oko 60.000 građana vratilo se u ovoj godini kućama, zahvaljujući prije svega samoinicijativnom i samoorganizovanom povratku ljudi koji su izgubili povjerenje u spremnost i sposobnost domaćih i međunarodnih organizacija i institucija nadležnih za ovu problematiku. Brojni povratnici su u prvo vrijeme boravili u šatorima i ruševinama kuća. Neki su uspjeli ostvariti svoj naum uz vanjsku pomoć, drugi su odustali, a neki su u improvizovanim smještajima ušli i u zimski period.

Napravljen je prodor u vraćanju ljudi u Federaciju BiH na prostoru srednje Bosne i dijelom Mostara. Posebno je u vezi s tim uočljiva aktivna politika novih načelnika sarajevskih opština u korist dvosmjernog povratka i oslobađanja stanova izbjeglih i raseljenih lica. Najbolji rezultati u povratku postignuti su na području opštine Prijedor gdje se do sada vratilo, prema nekim podacima, oko 11.000 Bošnjaka, Hrvata i drugih. To je vrlo bitno jer su u istočnoj i sjeverozapadnoj Bosni srpski ultranacionalisti počinili masovne zločine i organizovali logore za civile. Novoj atmosferi sigurno je doprinijelo i hapšenje ratnih zločinaca iz tog kraja. Ohrabruje početak povratka Bošnjaka u istočnu Bosnu i Hercegovine, dakle na područja gdje su izvršeni najteži zločini nad njima. No, povratak u RS može se mjeriti samo u procentima koji još nisu ukupno dosegli vraćanje ni deset odsto građana koji nisu srpske nacionalnosti, a koji su bili prije rata većina u tom entitetu (Bošnjaci, Hrvati i drugi). I dalje je krajnje restriktivan povratak i na područja pod kontrolom Hrvatske demokratske zajednice. Negativan odnos prema povratku Srba na prostoru koji je pod političkom kontrolom SDA opet je u Unsko-sanskom kantonu.

Povratnici, naročito u RS, kontinuirano su izloženi terorističkim akcijama, provociranju i diskriminaciji. Najteži napadi zbili su se na području Janje kod Bijeljine u RS kada je više dana trajao napad na povratnike Bošnjake. Napadi su zabilježeni i u istočnoj Bosni. Hrvatski nacionalisti nastoje da spriječe povratak na područja gdje su dominirajuća većina. Posebno održavaju tenzije u Drvaru, čije stanovništvo su prije rata gotovo stopostotno činili Srbi. Nakon mnogo napora počelo je deložiranje mudžahedina - naturalizovanih državljana BiH uglavnom iz islamskih zemalja iz srpskog naselja Bočinja kod Maglaja.

Ponašanje lokalnih vlasti prema povratku izbjeglih i raseljenih, kojima pružaju slabu ili nikakvu zaštitu, vidljivo je i kada je riječ o vraćanju njihovih imanja, kuća, stanova i poslovnih prostora, a čime se spriječava masovni povratak.

Nasuprot odlukama Visokog predstavnika kojima se nastoji zaštiti privatna i nekadašnja društvena svojina (uglavnom podržavljena), u cijeloj BiH, a naročito na prostoru RS i dominacije HDZ - vrši se uzurpacija i zloupotreba tog zemljišta. Brojna privatna imanja i društevna svojina u RS se nelegalno dodjeljuju izbjeglim i raseljenim Srbima, što je dvostruki atak na proces povratka. Slično je sa zemljištem u okolini Mostara namjenjenom hrvatskim raseljenicima. Ova posvemašnja uzurpacija i mahinacija, osim što je praćena mitom i korupcijom, direktan je i organizovan otpor povedbi suštinskih odredbi Mirovnog sporazuma koje zahtjevaju ostvarenje prava na povratak ljudi i vraćanje imovine kao suštinski uslov za uspostavu pravne sigurnosti, demokratizacije i normalizacije u BiH. Na desetine hiljada zahtjeva za povrat imovine podneseni su u oba entiteta i međunarodnim institucijama. Donošenje rješenja po tim zahtjevima i pogotovo uvođenje u posjed se ostvaruje u malim procentima. Nešto je bolja situacija sa povratom stanova, pogotovo u Federaciji gdje je pozitivno riješeno 43 odsto zahtjeva (u Republici Srpskoj 15 odsto), a od toga je 14 odsto donesenih odluka izvršeno (u Republici Srpskoj samo 9). Prema ovim podacima od 31. jula 2000. godine, na prostoru Federacije BiH najteža je situacija u Hercegovačko-neretvanskom kantonu i Zapadnohercegovačkom kantonu gdje je na vlasti HDZ.

Pozitivni primjeri vraćanju imovine su rijetki i karakteristični su za malobrojnije sredine. Vidljiv napredak u ovoj oblasti je, doduše, zabilježen u Sarajevu gdje je atmosfera znatno poboljšana uspostavom novih opštinskih vlasti. Inače, proces deložacije je intenziviran u cijeloj BiH, ali se taj proces oslobađanja imovine od bespravnih korisnika odvija jako sporo.

VLAST I ZAKON

Stanje s povratkom ljudi i vraćanja njihove imovine jasno govori o karakteru i kvalitetu vlasti u BiH u oba entiteta. Središnji organi vlasti (Parlament i Vijeće ministara BiH) uglavnom su bili paralisani opstrukcijom nacionalista, posebno od pripadnika SDS. U RS vlada je funkcionisala bez obzira što nije imala podršku Narodne skupštine koja je posljednjih mjeseci bila sasvim paralisana. Nakon što je Visoki predstavnik uklonio predsjednika RS Nikolu Poplašena zbog otpora primjeni Dejtonskog sporazuma to mjesto nije popunjeno sve do novembarskih izbora. Za organe Federacije BiH je karakterističan arogantan odnos vlade Edhema Bičakčića (SDA) prema Parlamentu FBiH, opstrukcionizam predstavnika HDZ i nedonošenje niza važnih zakona uprkos pritiscima međunarodnih subjekata.

Visoki predstavnik skinuo je s položaja oko 60 funkcionera zbog opstrukcije Mirovnog sporazuma, korupcije i druguh nezakonitosti. Za sve nivoe vlasti karakteistična je i nekompetentnost. Na funkcije se dolazi po logici stranačke podobnosti ili pripadanja pojedinim političkim klanovima, a ne po stručnosti i sposobnosti. Na desetine političara je skinuto sa izbornih lista najčešće zbog toga što koriste tuđe kuće i stanove. Dakle, u cijelom sistemu caruje neodgovornost i odlučivanje mimo sistema, odnosno u vrhu nacionalnih oligarhija.

Visoki predstavnik je ukinuo entitetske imovinske zakone (čak tri u Republici Srpskoj) koji su bili u funkciji održavanja stanja etničkog čišćenja i korupcije. Nema informacija o efektima tih naloga koje bi svjedočile da su promijenjene odluke lokalnih vlasti koje uskraćuju ljudima njihovo pravo. Takva situacija stimulisala je prećutno priznavanje faktičkog stanja, iznuđenu prodaju svog i time favorizovala očuvanje postojećeg stanja, kojim se (p)održavaju učinci agresije na BiH i genocida učinjenog njenim građanima.

Učinjen je poseban napor na reformi sudstva i tu se osjećaju opipljivi rezultati u nastojanju da se pravosuđe prije svega oslobodi partijskih stega. Akcijom međunarodnih posrednika kriterij stranačke podobnosti u sudstvu je zamjenjen stručnim i moralnim mjerilima. Provedena je u tom sklopu i akcija u kojoj su građani mogli dati svoje pismeno mišljenje s potpisom o stručnim i moralnim kvalitetima tužitelja i njihovih zamjenika, te svih sudija. Ne raspolažemo, do ovog trena, s informacijom o ishodu te akcije.

Najznačajnije odluke donio je Ustavni sud BiH vraćajući tako vjeru u mogućnost uspostavljanja države prava, zakonitosti i državne zaštite ljudskih prava. Međutim, ključne odluke ovaj sud je donio zahvaljujući prevagi glasova trojice stranih sudija (domaćih je šest). Otvorenu nacionalističku opstrukciju u Ustavnom sudu BiH vrše njegovi članovi Srbi i Hrvati koji su pod kontrolom vodećih nacionalnih stranaka. Drugi je problem to što odluke Ustvanog suda o konstitutivnosti (ravopravnosti) sva tri naroda na prostoru cijele BiH još nisu provedene.

Ustavni sud FBiH, koji je dugo bio sasma neaktivan, a sumnjalo se i da mu je istekao mandat, aktiviran je u posljednje vrijeme uz skepsu da je taj angažman bio u funkciji predizbornih potreba SDA.

Najkvalitetniji rad u posljednje vrijeme pokazuju Kantonalni i Opštinski sud I u Sarajevu. Veći broj sudija i njihovih porodica je pod policijskom zaštitom zbog prijetnji u toku procesa.

Intervencije međunarodne zajednice u policijskom sistemu ne daju očekivane rezultate. Istina, redovno se odvija obuka po reformisanoj metodi uz učešće policajaca svih nacionalnosti i žena. Različita su iskustva sa multietničkim sastavima policija. Opet je u Sarajevu najbolja situacija, mada nedostaje policajaca srpske nacionalnosti.

Ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Sredoje Nović neangažovanje policije RS u hapšenju ratnih zločinaca obrazlaže odredbom Ustava RS koja ne dozvoljava ekstradiciju građana tog entiteta. Nović prelazi preko fakta da Mirovni sporazum o BiH obavezuje na učešće i saradnju u otkrivanju, hapšenju i suđenju ratnim zločincima sve subjekte u BiH i da je taj međunarodni sporazum snažniji pravni akt od Ustava RS, jer ga je usvojio i Savjet bezbjednosti OUN čiji je organ i sam Međunarodni tribunal za ratne zločine u Hagu. Policija RS je potpuno zakazala i u sprječavanju i otkrivanju aktera terorističkih napada na povratnike Bošnjake i Hrvate u RS.

Povodom istrage ubistva zamjenika federalnog ministra unutrašnjih poslova Hrvata Joze Leutara u trenutku kada je nagoviješteno da su mogući naručioci i počinioci Hrvati, došlo je do napuštanja MUP FBiH grupe funkcionera hrvatske nacionalnosti. Inače, međunarodni posrednici u ovoj oblasti objelodanili su da hrvatski kadrovi u policiji FBiH i na nivou kantona ne samo da ne reagiraju na maltretiranje povratnika i diskriminaciju prema nacionalnim manjinama, već i obavještavaju one koji treba da budu uhapšeni, kako bi izbjegli zatvor i procesuiranje. Misija UN optužila je Ministarstvo unutarnjih poslova Zapadnohercegovačkog kantona zbog sistematskog kršenja ljudskih prava, neistraživanja kršenja ljudskih prava i nekažnjavanja policijskih djelatnika koji ta prava krše. Uz loše postupanje prema građanima, policija se u ovom kantonu optužuje za maltretiranje znatnog broja građana u zatvoru. U susjednom katonu (Kanton broj 10 ili Livanjski kanton), gdje je, također, na vlasti Hrvatska demokratska zajednica, Visoki predstavnik smijenio je ministra unutrašnjih poslova Branka Matića zbog kontinuirane upotrebe nacionalističkih (a ne zvaničnih) obilježja i simbola što stvara atmosferu zastrašivanja i diskriminacije i spriječavanja procesa povratka Bošnjaka i Srba. Matić je ignorisao sve dosadašnje dopise upozorenja od strane Visokog predstavnika, a odgovoran je i za nezakonito skladištenje oružja. Pri svemu tome, Matić nije poduzeo ništa na stvaranju multietničke policije. Nije zaposlen niko od prethodno određenih 17 policajaca bošnjačke i srpske nacionalnosti.

Kada je riječ o prostoru koji je pod političkom kontrolom SDA, najteža situacija je u Unsko-sanskom kantonu u kojem policija ne samo da nije efikasna u otkrivanju napada i svakovrsnih šikaniranja, već je i uključena u kriminalna djela. U tom kantnonu su inače na različite načine diskriminisani i maltretirani (od otpuštanja sa posla, do fizičkih napada) građani koji nisu simpatizeri SDA, već preferiraju građansku političku opciju. U toj zavjeri učestvuju i izvršna vlast i policija i sudstvo i pojedine radne institucije i organizacije. Među osumnjičenima za smrtno ranjavanje Djanija Perčića i teško ranjavanje njegovog brata Dine u Tuzli je i pripadnik specijalne policijske jedinice Tuzlanskog kantona Samir Mehić. Više stotina mladih Tuzle koje su podržali i drugi građani protestvovalo je zbog ovoga zločina i inače neefikasne i neodogovorne policije na ovom području. Policija ovog kantona rigidno je reagovala prilikom deložacija u Tuzli i susjednoj opštini Banovići tukući palicama čak i žene i djecu, što su zabilježile TV kamere. Doduše, tvrdi se da je ranjeno i desetak policajaca. IPTF je ustvrdio da je policija u ovim slučajevima postupila u okviru ovlaštenja. Javnost se ne slaže sa takvom ocjenom.

Inače IPTF je bio upetljan u organizovanu prostituciju, a time i u trgovinu ženama u Prijedoru. Šest pripadnika međunarodne policije razriješeni su dužnosti, uklonjeni iz članstva UN misije i vraćeni svojim kućama.

Kada se radi o učinku multietničkih policijskih jedinica, za pohvalu je fakat da je policija u Distriktu Brčko ostala homogena i stručno djelotovorna uprkos snažnoj velikosrpskoj šovinističkoj provokaciji i fizičkim i verbalnim napadima na njih. No, ilegalne demonstracije u Brčkom pokazale su da je organizacija i efikasnost tamošnje vlasti pod međunarodnom supervizijom daleko ispod proklamacija u Statutu Brčkog u kojem je utvrđeno da se na tom prostoru mora reafirmisati višenacionalno društvo, multikonfesionalnost i kulturni pluralizam. Brčko je trebalo da bude ogledna tačka i primjer ohrabrenja za cijelu BiH. Međutim, tamo je vrlo jak centar srpskog nacifašizma, a u središtu grada je spomenik Draži Mihajlovću, srpskom generalu iz II svjetskog rata čije su jedinice vršile masovne pokolje, posebno nad Bošnjacima i antifašistima svih nacionalnosti.

MLADI

Upravo u Brčkom desila se najmračnija manipulacija nacionalista djecom. SDS i Ravnogorski četnički pokret (četnici su srpski nacifašisti) organizovali su srednjoškolce Srbe i potakli ih na demonstracije u kojima je isticano da oni neće i ne mogu ići u školu zajedno sa Bošnjacima i Hrvatima i traženo pripajanje Brčkog susjednoj SRJ. Ovakve šovinističke izlive podržali su i neki roditelji i nastavnici. Inače, grupe učenika Srba su i prije demonstracija redovno provocirale đake Bošnjake, a došlo je i do fizičkih napada. Vlast u Brčkom je tek nakon toga organizovala educiranje nastavnika sa ciljem da se upoznaju s suštinskim odredbama Statuta Distrikta Brčko.

HDZ također insistira na sasma odvojenim školama i fakultetima za hrvatske učenike i studente (u Mostaru), mada je nakon dogovora ministara obrazovanja u kantonima FBiH postignuto da u više gradova bošnjačka i hrvatska djeca idu bar u istu školu, makar su im programi i dalje odvojeni. Ne može biti pomirenja u BiH na duže staze ako se djeca od prvog razreda osnovne škole odvajaju nastavnim programima po nacionalnosti i vjeri. Pri svemu tome, kada je riječ i o srpskoj i o hrvatskoj omladini, još uvijek se koriste udžbenici iz susjednih zemalja - SRJ i Hrvatske. Bila je nužna i intervencija da se iz udžbenika za đake sve tri nacionalnosti izbace sadržaji koji su poticali mržnju, nacionalnu i vjersku netrpeljivost.

Manipulacija djecom u šovinističke svrhe u RS bila je prethodno i u Modriči, gdje su djeca učestvovala u kamenovanju Bošnjaka povratnika. Djeca bivaju prepoznati izvršioci rušenja nadgrobnih spomenika na grobljima sve četiri konfesije. Ni u jednom ovakvom slučaju nije otkriven podstrekač tih nedjela.

U RS obavezna je vjeronauka i to isključivo pravoslavna. Na području Unsko-sanskog kantona (USK) također je, mimo entitetskog zakona, obavezna islamska vjeronauka. U tom kantonu djeca ne mogu da ostvare zakonsko pravo u izboru stranih jezika, pošto im se, također mimo zakona, nameće arapski jezik kao obavezan. U USK se vrši diskriminacija prema djeci čiji roditelji imaju drugačije političke svjetonazore od vladajuće SDA. Diskriminacija prema takvoj djeci vrši se i u nekim tamošnjim školama čak i pri podjeli humanitrane pomoći. Nastavnici Osnovne škole “25. novembar” u Velikoj Kladuši, Nurka Behrić i Sakib Selimović, otjerali su sa nastave četiri učenika jer navodno nisu bili obučeni kako treba primjenjujući kriterije kao da su djeca u džamiji, a ne u školi. U posljednje vrijeme karakteristično je šikaniranje učenika katoličke škole u sarajevskom naselju Stup.

Očito je da projekat iniciran od međunarodnih faktora, uz saglasnost domaćih nosilaca odgovornosti, na uspostavi jedinstvenog nastavnog programa za sve učenike u BiH, uz poštivanje nacionalnih, vjerskih i kulturnih potreba - u ovakvim okolnostima je na razini verbalnog prihvatanja koje nema uporište kod lokalnih vlasti i klero-nacionalista.

Socijalna bijeda teško pogađa najmlađe. Zabilježeni su i slučajevi samoubistva osnovaca. Među njima je i jedno samoubistovo đaka u Sarajevu jer nije imao elementarnih uslova za učenje (sto i stolica), a bio je odličan đak. Djeca bivaju prisiljavana i na prošnju pa i prostituisanje. U posljednje vrijeme u javnosti je sve više informacija o fizičkom zlostavljanju djece, uključujući i seksualno. Počinioci su i roditelji, a zlostavljana djeca u pravilu su poznavala nasilnika (rodbina, kućni "priajtelj"). Porazno je da tokom procesuiranja na nagovor samih roditelja dolazi do odstupajanja od tužbe posebno kada je riječ o "prijateljima". Prema tome, nije uspostavljen preventivni i rehabilitacioni sistem reagovanja na ovu situaciju. Uz ostalo, problem je i to što nema specijalizovanih vaspitno-popravnih ustanova za maloljetnike.

Velika je opasnost širenja upotrebe droge među mladima čemu pogoduju poratni sindrom i izuzetno teška socijalna situacija. Zabilježen je veći broj smrtnih slučajeva zbog upotrebe droge na području Bosne i Hercegovine, posebno u Sarajevu i drugim većim gradovima.

U javnosti i unutar sistema vlasti nema uočljive podrške projektima kojima se nastoji uspostaviti komunikacija među mladima bez obzira na entitetsku lokaciju, nacionalnu i vjersku određenost. Posebno vrijedni pažnje su projekti kojima se nastoje zbližiti škole iz dva entiteta na sportskom i drugim poljima, te akcija djevojaka i mladića iz Goražda, Srpskog Goražda, Rudog i Višegrada koji su osnovali “Koaliciju mladih 21”, nastojeći da animiraju mlade na aktvinu društvenu ulogu.

ŽENE

Status žena u kontekstu ljudskih prava sve je prisutniji u javnosti. U protekloj godini ta problematika bila je u medijima prije svega vezana za seksualnu eksploataciju žena. U BiH je vrlo raširena trgovina bijelim robljem. Žene i djevojke se "uvoze" najviše iz Rusije, Ukrajine, Moldavije, Rumunije i prodaju se i preprodaju, te prisiljavaju na prostituciju. Zahvaljući povećanom angažmanu IPTF i finansijskimm stimulacijamam i SAD, policija aktivno radi na otkrivanju trgovine ženama i krivično prijavljuje njihove počinioce. Međutim, ima slučajeva u kojima su i policajci umješani u ovaj kriminal, pa ima i sumnji da to čine i neki pripadnici međunarodne policije (IPTF). Misija UN u BiH odlučila je da razriješi dužnosti šest pripadnika IPTF, ukloni ih iz članstva Misije UN i vrati njihovim kućama nakon izraženih sumnji da su zloupotrijebili svoj položaj u slučaju otkrivanja stranih državljanki u Prijedoru koje su bile primoravane na prostituciju. Uz međunarodnu pomoć jedan broj stranih državljanki vraćen je na njihov zahtjev u svoje zemlje, no neke samovoljno ili pod novom prisilom nastavljaju bavljenje prostitucijom.

Inače, malo je institucija koje se bave zaštitom djevojaka i žena koje su silovane ili bile žrtvom drugih vrsta maltretiranja. U Kući ljudskih prava Sarajevo održana je dvodnevna konferencija na temu: “Dijalog o jednakim pravima muškaraca i žena”. Helsinški komitet za ljudska prava u BiH i Helsinški odbor za ljudska prava u RS organizovali su seminar na temu: “Kako spriječiti nasilje u porodici”. U oba slučaja inicirana je aktivnost kako bi se problematika porodice i jednakosti žena regulisala donošenjem odgovorajućih zakonskih akata, odnosno reformom krivičnog i porodičnog zakonodavstva i zakona o parničnom postupku. Posebno je važno uspostaviti zakonsku zaštitu u slučajevima nasilja u porodici čije su žrtve djeca i žene. Nasilje u porodici predstavlja jedan od krupnijih problema u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Učinjen je prodor u organizovanoj akciji stranih i domaćih faktora u političkoj afrimaciji žena. One su sve prisutnije u skupštinama i izvršnoj vlasti, te društveno angažovane i putem medija.

RELIGIJA

Međureligijski dijalog odvija se na razini vođstva četiri vjerske zajednice u BiH (islamska, rimokatolička, pravoslavna, jevrejska), ali bez većeg učinka u svakodnevnom životu. Napori i utjecaj sveštenika entuzijasta koji iskreno i predano rade na obnovi međuvjerskog i međunacionalnog povjerenja ne postižu željene efekte zbog politizacije rukovodstava vjerskih organizacija.

Suprotno Ustavu BiH, Srpska pravoslavna crkva (čije je sjedište u susjednoj SRJ) je Ustavom RS uspostavljena kao "državna" crkva s monopolističkim položajem. Time se vrši diskriminacija ostalih vjerskih zajednica i građana koji nisu Srbi pravoslavci. Inače, himna i zakletve (u skupštinama, sudovima, i tome slično...) u RS su prožete isključivo pravoslavnim sadržajem i porukama koje se nameću funkcionerima i građanima druge vjeroispovjesti ili ateistima. Također, državne institucije imaju za zaštitnike isključivo pravoslavne svece.

Rimokatolička crkva u BiH na čelu sa nadbiskupom vrhbosanskim kardinalom Vinkom Puljićem uoči izbora ponovo je otvoreno stala uz stranku HDZ. Islamska zajednica je u funkciji političkih potreba SDA.

Vlasti u RS, uprkos odlukama Doma za ljudska prava, koje su konačne i obavezujuće i nalozima Visokog predstavnika, odugovlače sa početkom obnove glavne džamije u Banja Luci. Obnova muslimanskih i katoličkih hramova u RS je u korelaciji s povratkom Bošnjaka i Hrvata tamo i čak pod restriktivnijom paskom.

Groblja su i dalje cilj klero-nacionalističkih divljanja. Na meti su se našli nadgrobni spomenici umrlih sve četiri konfesije. Posebno težak incident bio je na Jevrejskom groblju u Sarajevu gdje je grupa maloljetnika, navodno iz objesti i samoinicijativno, porušila 28 nadgrobnih znamenja.

Kao kleronacionalističke ispade treba izdvojiti: postavljanje provocirajućih križeva velikih razmjera od strane Rimokatoličke crkve na mjesta koja iritiraju musliman (brdo iznad Mostara s kojeg su Hrvatski ekstremisti tukli artiljerijom po bošnjačkim naseljima, mjesto Počitelj koje je spomenik islamske kulture rijetke ljepote i vrijednosti, na području Žepe križevi su forimirani kao ograda …); izgradnji Pravoslavnih crkava na temeljima razrušenih džamija i na zemlji koja je vlasništvo Bošnjaka muslimana; provokativno i agresivno slavljenje Bajrama uz pucnjavu po gradovima što je ove godine bilo posebno karakteristično za Tuzlu.

MEDIJI

U Helsinškom komitetu za ljudska prava u BiH sačinjen je poseban detaljan analitički izvještaj o stanju medija iz aspekta ljudskih prava. Otuda ćemo se u ovoj prilici osvrnuti na osnovne karakteristike stanja u sferi medija.

Helsinški komitet za ljudska prava se u protekloj godini posebno koncentrisao na uspostavljanje legislative u medijskoj oblasti, aktivno se uključivši u sve oblike aktivnosti koje se tiču slobode izražavanja i ustanovljavanja zakonskih okvira u ovom domenu. Taj angažman, iniciran od Ureda visokog predstavnika, reuzultirao je donošenjem Zakona o slobodnom pristupu informacijama, što je jedan od suštinskih uporišta građanskih sloboda i prava. Ova tematika je regulisana za sada samo na državnom nivou, što zahtijeva dodatni napor kako bi bili doneseni i odgovarajući zakoni na entitetskoj razini.

Vrlo je bitno zakonskom regulativom onemogućiti legalizaciju nadzora vlasti i politike nad javnim glasilima. U najvećem broju kantona u Federaciji BiH postoje zakoni o informisanju sa spornom mjerom obavezne evidencije medija u kantonalnim ministarstvima, koja vrše nadzor nad zakonitošću rada javnih glasila u kantonu. Ta "nadzorna" uloga nije definisana što otvara mogućnosti različitih zloupotreba. Uz ostalo, ima primjera da je za propuste o upisu u evidenciju predviđena novčana kazna za glavne urednike i po pet puta veća od kazni predviđenih za odgovorna lica u vlasti za nedostavljanje informacije novinarima. Federalni ombudsmeni su izrazili stav da nema razloga za postojanje nadzora nad emisijima u kantonima i da je neprihvatljivo bilo kakvo evidentiranje medija pri izvršnim organima vlasti, te su zatražili ukidanje te obaveze. Ovom zahtjevu udovoljili su samo Tuzlanski i Unsko-sanski kanton. Ministarstvo za informacije djelovalo je i na nivou RS, mada u posljednje vrijeme bez ministra.

Veliki broj glasila, posebno na lokalnoj razini, je pod neposrednom kontrolom vladajućih nacionalnih stranaka i ovisan je od opštinskih i kantonalnih budžeta. To doprinosi redukciji slobode mišljenja i govora i autocenzuri novinara. Na djelu je i zatvorenost izvora informacija, selektivan i nekorektan odnos organa vlasti prema javnim glasilima.

Izjave za javnost o radu Predsjedništva BiH daju se u sasvim neuslovnim okolnostima. Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Spasoje Tuševljak odbio je novinaru dati informaciju o troškovima svog puta u Sidnej na Olimpijske igre mada je riječ o budžetskim sredstvima. U Republici Srpskoj, osim odoborenja za izvještavanje, TV ekipe su morale platiti da bi nešto snimili. Vođstva vjerskih zajednica i dalje insistiraju na svojoj posebnosti u odnosu na pravo javnosti da bude informisana o djelovanju svih društveno relevantnih činilaca, posebno kada je riječ o islamskoj zajednici, a i Rimokatoličkoj crkvi zbog kritike podrške nadbuskupa vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića Hrvatskoj dmeokratskoj zajednici u ključnom predizbornom trenutku.

I u ovoj godini kršene su norme koje regulišu domen javne riječi i to od strane same vlasti. Prema podacima OSCE, koja je uspostavila Liniju za pomoć novinarima u zaštiti njihovih prava, od 132 prijavljena slučaja napada, čak 25,5 odsto (49 slučajeva) se odnosilo na vladine i druge javne dužnosnike, a uz to u 5 odsto (7) slučajeva se odnosilo na samu policiju. Nepoznatih počinitelja bilo je 20,3 odsto (28 slučajeva), a bez političke pozadine bilo je također 20,3 slučajeva. Novinari i mediji su svakodnevno izloženi prijetećim pismima i telefonskim pozivima s nerijtkom prijetnjom smrću njima i članovima njihovih porodica.

Tek nakon intervencije Ombudsmena FBiH suspendovan je sudija Opštinskog suda II koji je neosnovano kaznio zatvorom novinare protivno odluci Visokog predstavnika, kojom je ukinita kategorija klevete i uvrede kao krivičnih djela. U Osnovnom sudu u Banja Luci saslušavani su novinari po zahtjevu Okružnog suda iz druge države (Sremska Mitrovica - Savezna Republika Jugoslavija), zbog navodnog vrijeđanja tadašnjeg predsjednika SRJ Slobodana Miloševića, inače optuženog od Haškog tribunala za ratne zločine. Inspektori Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona saslušavali su novinara povodom spora jednog političara i jedne sutkinje iz Tuzle i to bez saopštenja u kom svojstvu je pozvan u policiju.

Fizički napadi na novinare od strane političara ili njihovih izvršilaca su karakteristični za Republiku Srpsku (posebno kada je riječ o Srpskoj demokratskoj stranci i Stranci nezavisnih socijaldemokrata), ali i, na prostoru Federacije BiH, za Sarajevo (ataci u vezi sa kritikom Stranke demokratske akcije i njenih čelnika) i Mostar (postavljanje bombe na sto glavnog urednika kao upozorenje povodom dokumentarne serije o ratnim zločinima nad Bošnjacima).

Na prostoru vladanja Hrvatske demokratske zajednice (Livno), uz očitu saglasnost lokalnih vlasti, dvoje novinara proglašeni su u letku "izdajicama" hrvatskog naroda što je u stvari javni poziv na linč.

Posebno morbidan napad izvela su bošnjačka djeca na čelu sa sinom lokalnog imama u Tuzli na sina dopisnika Radija Dojče Vele iz Tuzle, koji su od djeteta tražili da se izjasni da li je Srbin ili Hrvat prijeteći mu da će inače sljedeći put biti ubijen. Islamski ekstremisti iz pokreta vehabija zaprijetili su u Tuzli novinaru zbog kritičkog pisanja o njima.

Porazna je činjenica da je većina počinilaca i nalogodavaca ataka na novinare i medijske kuće i dalje van domašaja zakona.

Posebno je indikativan slučaj višestrukog pritiska iz vrha Stranke demokratske akcije na sarajevski list "Dnevni avaz" koji je izvršio programsko-uređivačku preorijentaciju napuštajući poziciju glasila pod kontrolom SDA. Novinar ovog lista bio je meta napada vozača premijera FBiH Edhema Bičakčića, potpredsjednika SDA, koji je organizovao i neovlašteni višednevni upad federalne Finansijske policije u pratnji federalne policije u prostorije "Dnevnog avaza" remeteći tako tehnološki proces i i stvarajući prijeteću atmosferu u redakciji i štampariji. Helsinški komitet je i u ovom slučaju reagovao brzo i oštro u više navrata zajedno sa drugim nevladinim organizacijama što je doprinijelo obustavljanju akcije Finansijske policije po nalogu Visokog predstavnika.

Pritisak na javna glasila i manipulacija njima, kao i ispoljavanje nacionalizma putem medija posebno su došli do izražaja u vrijeme predizbornih kampanja. Prema nalazima Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH i misije OSCE, broj prijetnji novinarima i javnim glasilima je udvostručen u odnosu na ljeto i jesen 1999. godine, a u maju i junu čak učetverostručen.

Zbog izazivanja nacionalne netrpeljivosti i poticanja revanšizma prema Bošnjacima, Nezavisna komisija za medije (IMC) je u dva navrata kažnjavala TV Kanal S. Radio Bratunac je kažnjen zbog emitovanja poziva na suprotstavljanje povratku Bošnjaka u ovu opštinu što je rezultiralo povredama povratnika. Zbog navijačkog ponašanja u predizborno vrijeme u korist Srpske demokratske stranke kažnjavani su Radio-Doboj, Radio Srpsko Sarajevo i Radio Srebrenica.

RTV Unsko-sanskog kantona, koja je pod kontrolom Stranke demokratske akcije, kažnjena je zbog radio-emisije koja je poticala nacionalnu netrpeljivost prema Srbima i osvetoljubivost. Nezavisni Radio FERN kažnjen je zbog puštanja dijela muslimanske molitve "Allah-u-ekber" u toku emisije crkvene muzike posvećene pravoslavnom prazniku Vaskrs.

IMC je u više navrata kažnjavala RTV stanice pod nadzorom Hrvatske demokratske zajednice (Hrvatska televizija Mostar, Hrvatska radio postaja Mostar, Hrvatska radio-televizija Herceg-Bosna, Hrvatska televizija Mostar - Oskar C) zbog ustupanja programa samo jednoj stranci i političkoj opciji (Hrvatska demokratska zajednica i njoj srodne manje stranke). Te stanice u protekloj godini nisu kažnjavane zbog izazivanja nacionalne netrpeljivosti, ali valja imati u vidu da je HDZ i putem tih glasila vodila agresivnu i negativno intoniranu predizbornu kampanju koja je bila uperena protiv Dejtonskog sporazuma, Federacije BiH i samim tim poticala međunacionalnu netoleranciju, u ovom slučaju posebno protiv Bošnjaka.

Vodeće nacionalne stranke SDA, HDZ i SDS su učestalo optuživale najutjecajnije medije i prije i nakon izbora zbog tretmana tokom predizborne kampanje. Prigovori SDS koji se odnose na RTV RS su u mnogome opravdani, jer je premijer Republike Srpske Milorad Dodik tu kuću stavio sasvim u službu svojih izbornih potreba. SDA i HDZ su akcenat stavljale na medije "plaćene" i pod "direktnom kontrolom" stranaca.

Uprkos pritiscima i nekorektnog ponašanja nekih glasila, Helsinški komitet za ljudska prava cijeni da je većina medija u BiH svojim fer izvještavanjem i komentarisanjem doprinijela da ovogodišnji opšti izbori proteknu u atmosferi koja je primjerena zemljama visoke demokratije.

IMC je počela sa izdavanjem dugoročnih dozvola za rad elektronskim medijima u BiH. Dozvola je uskraćena Bošnjačkoj radio-televiziji Internacional, koja je pod kontrolom SDA, s obrazloženjem da ta RTV ne može biti privatnom institucijom zbog svog načina finansiranja iz posebnih domaćih i stranih izvora. Ova odluka naišla je na podijeljene ocjene u javnosti i u medijskim asocijacijama. IMC je okončala nelegalno prisustvo medijskih kuća iz susjednih zemalja (EROTEL kao posrednik prenošenja RTV programa iz Hrvatske i ukidanje prava na rad predajnika Radio Jugoslavije čije je sjedište u Saveznoj Republici Jugoslaviji.

Ničim opravdano kašnjenje u transformaciji javne radio-televizijske mreže u BiH i kolebanje međunarodnih faktora, u vezi s tim, negativno se odražavaju na ovaj bitan segment informisanja građana i poticanja demokratije. Visoki predstavnik donio je odluku kojom se uspostavlja, tačnije potvrđuje okvir za (re)formiranje javnog radio-televizijskog sistema u BiH kojeg bi činili: PBS (Javni RTV servis na niovu države BiH), te entiteske RTV organizacije - RTV Federacije BiH, i RTV Republike Srpske.

Cijeli postupak je u znaku političke trgovine, a nauštrb građana BiH i mirovnog procesa u BiH. Međunarodni faktori kao da još ne znaju šta u stvari hoće, njihovi zastupnici nisu se pokazali angažovanim, kreativnim i odgovornim, a u međuvremenu traje degradacija potencijala RTV BiH. Svijetla tačka u ovom procesu je zajednički rad RTV BiH i RTV RS u okviru probnog emitovanja PBS tokom Olimpijskih igara u Sidneju.

Negativan uticaj vlasti na stanje u sferi javnog informisanja održava se i u ekonomskom domenu. U uslovima minimalne privredne proizvodnje, suženog tržišta i slabašne kupovne moći stanovništva - mediji su opterećeni brojnim i visokim porezima. Povrh svega, Vlada Federacije BiH uvela je dodatni porez od 12 odsto na promet dnevnih, sedmičnih i periodičnih novina i magazina pozivajući se sasma neosnovano da je riječ o zahtjevu međunarodnih finansijskih institucija.

Kada se radi o statusu javnih glasila, ozbiljan problem je nedovoljna samoorganizovanost novinara i drugih medijskih radnika i sporo uspostavljanje sistema samoregulacije u ovom domenu. U BiH ima pet novinarskih udruženja čiji su odnosi poremećeni unošenjem nacionalnih međuentiteskih relacija u profesionalno-cehovske odnose. Ipak, uz poseban napor međunarodnih faktora i uz principijelnost rukovodstva Nezavisne unije profesionalnih novinara BiH, napokon je uspostavljeno Vijeće za štampu kao samoregulaciono tijelo u pisanim medijima. Vijeće štampe treba da promovira novinarsku etiku, profesionalne standarde i brani slobodu medija, te nadzire provedbu kodeksa za štampu.

Očito su slabosti u sindikalnom organizovanju novinara i drugih medijskih radnika. I tu vlada rascjepkanost i surevnjivost bez vođenja računa o zajedničkoj zaštiti zajedničkih interesa. Brojni štrajkovi, posebno u lokalnim glasilima, više su bili izraz bunta grupa medijskih radnika nego li sazrivanja sindikalne svijesti. U posljednje vrijeme posebno je živnuo sindikat u kući "Oslobođenje".

Generalno posmatrajući, ljudska prava postala su stalnim sadržajem mnogih uticajnih medija u BiH, a odnos prema toj problematici jedna od bitnih mjera njihove profesionalne i tržišne validnosti. Neki nezavisni mediji pokazuju težnju za istraživačkim postupkom i tematizacijom u tretiranju ljudskih prava. Nažalost, neki pokušaji u tom pravcu (kao što je to sa subotnjim dodatakom "Oslobođenja" POGLED) prekinuti su u samom početku.

Helsinški komitet za ljudska prava u BiH ističe da je, i pored svih iznesenih teškoća, u toku proces koji ide u pravcu razvijanja medija po kriterijima savremenih demokratija. I protekla godina je potvrdila da imamo i javnih glasila koja su se približila parametrima evropskog novinarstva. Posebno ističemo fakat da su "Nezavisne novine" svojim sadržajem, a i uredničko-novinarskim sastavom sve više istinska bosanskohercegovačka novina koja teži afirmaciji na principima istraživačkog novinarstva i demokratskim nazorima, te emancipaciju "Dnevnog avaza" kojeg treba podržati u nastojanjima da unaprijeđuje svoju programsko-uređivačku koncepciju. Od "Oslobođenja" očekujemo radikalniju transformaciju nakon privatizacije kao bi se bitno proširio uticaj ovog rodonačelnika nezavisnog novinarstva u BiH.

Helsinški komitet za ljudska prava u BiH smatra svojom primarnom zadaćom i odgovornošću saradnju sa medijima u BiH i drugim nevladinim organizacijama kako bi se stvorio ambijent u kojem će javna glasila biti u službi ostvarivanja temeljenih prava i sloboda građana BiH i time kapitalni faktori mirovnog procesa i demokratizacije BiH.

ZAKLJUČAK

Ljudska prava i slobode u Bosni i Hercegovini nisu konstitutivno zaštićena. U BiH nije usaglašen unutarnji ustavni sistem koji je, prema Ustavu BiH, obavezan i na poštivanje i provedbu svih ključnih međunarodno relevantnih konvencija u sferi prava čovjeka. BiH je i dalje žrtva motiva rata i njegovih posljedica. Takvo stanje svakim danom odaljuje građane BiH od ostvarenja njihovih osnovnih prava - fizički i pravno. U BiH se teško konstituiše aktivno demokratsko jezgro koje može iznutra djelovati na izmjeni stanja društvene depresije. Međunarodna mirovna misija nije stabilizovala ni svoj konceptualni, ni organizacioni odnos prema BiH, a time i ni u domenu ljudskih prava.

Nastojanja organizacija koja djeluju na području ostvarivanja i zaštite ljudskih prava i sloboda, uključivši i Helsinški komitet za ljudska prava u BiH, dijele sudbinu te situacije. Ljudska prava i slobode, zahvaljujući i ustrajnom angažmanu Helsinškog komiteta, jesu narastajući dio poratne svijesti u BiH, kao potencijalni agens njenog demografskog, ekonomskog, političkog, međuljudskog oporavka. No, tom kapitalnom segmentu civilizacijske revitalizacije BiH nužna je aktivna i stabilna podrška svih onih koji borbu za ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava smatraju iskrenom misijom.

Sarajevo, 31. decembra 2000
Broj: 25-01/2001