IZVJEŠTAJ O STANJU LJUDSKIH PRAVA U BOSNI I HERCEGOVINI
(analiza za period januar - decembar 2003.)

Uvod

Početak protekle, 2003. godine je bio je u znaku konstituisanja novih vlasti koje su pobijedile na prošlogodišnjim novembarskim izborima.Vlast su ponovo preuzele nacionalističke stranke, SDS, SDA i HDZ i formirale koaliciju kojoj su pristupile njima sklone političke formacije. Angažman vlasti je, prije svega, bio usmjeren na očuvanje etničkih i političkih podjela. Nije ispoljena volja za krupnim reformskim zahvatima, posebno u sferi ekonomije, koji su neophodni za pokretanje privrede, normalizaciju ukupnog stanja u postratnoj BiH i približavanju evro-atlantskim integracijama. Doduše, parlamenti i vlade su usvojili neke zakone i odluke reformskog karaktera, ali pod pritiskom i uticajem međunarodne zajednice koja i dalje igra ključnu ulogu u životu zemlje.

Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu je nastavio sa naredbodavnom praksom zapostavljajući potrebu snaženja demokratskih institucija i dijalog sa civilnim društvom.

Na polju ljudskih prava, ni međunarodna zajednica ni domaće vlasti nisu iskazale volju da se istinski primjene visoki standardi u toj oblasti koje je uspostavio Dejtonski mirovni sporazum.

Ljudska prava su bila na periferiji zbivanja, a usvajanje Zakona o zaštiti prava nacionalnih manjina, Zakona o ravnopravnosti spolova i ratifikacija Protokola 12 i 13 Evropske konvencije o ljudskim pravima su usvojeni pod pritiskom Savjeta Evrope kao uslovi proistekli iz prijema u članstvo u tu organizaciju tokom 2002. godine. Usvojeni zakoni se ne primjenjuju, a nisu donijeti podzakonski akti koji bi primjenu učinili mogućom.

Odlukom međunarodne zajednice, pod izgovorom da je previše skup, ugašen je krajem godine Dom za ljudska prava, najkredibilnija sudska instanca u zemlji koja je bila snažan i pouzdan oslonac građanima čija su prava bila ugrožena. S obzirom da građani BiH još uvijek nemaju pristup Sudu za ljudska prava u Strazburu, ovim je svedena na minimum ako ne dokinuta mogućnost zaštite ljudskih prava pred sudovima.

Činjenica da su Radovan Karadžić i Ratko Mladić, koji su osumnjičeni za zločine počinjene tokom rata, i dalje na slobodi i van domašaja pravde, i dalje opterećuje stanje u Bosni i Hercegovini i otežava normalizaciju odnosa unutar zemlje i sa međunarodnom zajednicom.

Nerazumnim Zakonom o ombudsmanu za BiH je dato pravo Predsjedništvu BiH da utvrdi kandidate za tu važnu funkciju. Kako je bilo za očekivati, Predsjedništvo se nije držalo osnovnih kriterija koje treba da zadovolje budući ombudsmani tako da su za taj položaj predloženi ljudi bliski nacionalističkim političkim strankama i bez ikakvih referenci u domenu ljudskih prava.

Uprkos činjenici da su nevladine organizacije još 2000. godine pokrenule inicijativu za uspostavljanje Komisije za istinu i pomirenje čiji bi rad nedvojbeno smanjio međuetničke tenzije i doprinjeo uspostavi međusobnog povjerenja, ova ideja nije naišla na podršku vlasti tako da je izbjegnuto ozbiljnije suočavanje sa prošlošču i rad na pomirenju.

I pored redovnog insistiranja i od strane Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH, još uvijek vlasti ne pružaju podatke za hiljade građana koji se zvanično vode kao nestali.

Od pozitivnih tendencija treba napomenuti uspješan proces povratka imovine izbjeglim i raseljenim licima. Sa krajem 2003. godine, oko 90% imovine je vraćeno predratnim vlasnicima. No, stvarni proces povratka ide mnogo teže. Zavisno od regije, procenat povrataka varira između 7%, što je slučaj sa nekim opštinama u istočnom dijelu Republike Srpske do gotovo 50% u Drvaru, Glamoču i Grahovu.

Socijalna problematika i prava radnika postala su tokom 2003. jedno od najkrupnijih problema na polju ljudskih prava. Proces privatizacije je u brojnim slučajevima rezultirao otpuštanjem radnika, a da uz to nisu bili doneseni socijalni programi njihovog zbrinjavanja. Pored toga, jedan broj novih vlasnika je nezakonski otpuštao zatečene ranike i zapošljavao nove. No, veliki problem je predstavljala raširena pojava da novi vlasnici ne izvršavaju osnovne obaveze prema radnicima. U nekim preduzećima se uopšte ne vrše uplate za penzioni

i zdravstveni fond što uskraćuje minimalna radnička prava. Pored toga, u nekim preduzećima radnici nisu primili platu za posljednje dvije, a ponegdje i četiri godine. Radnici teško ostvaruju prava na sudovima koji su spori, neefikasni, a ponekad korumpirani. S obzirom na to da ni sindikati nemaju potrebnu snagu i imajući u vidu arogantnost vlasti i odbijanje dijaloga sa radnicima, to se radnici sve češće opredjeljuju za najdramatičnije oblike radničkog bunta kroz štrajkove glađu, blokade cesta, prijetnje samoubistvom i slično.

Reforma pravosuđa i položaj pravosuđa

Svi izvještaji o stanju ljudskih prava u BiH poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma ukazivali su na neefikasan pravosudni sistem odnosno na sporost rada sudova, a često se spominjala i korupcija u pravosuđu. Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu je 1998. godine započeo reformu pravosuđa. Do tada je pravosuđe bilo odvojeno u oba entiteta, tako da je svaki entitet imao zasebne vrhovne sudove. Pored redovnih sudova u Bosni i Hercegovini koji su bili uspostavljeni u entitetima Dejtonskim Ustavom su uspostavljena dva suda koja nisu u sistemu pravosuđa na nivou BiH, a to su Dom za ljudska prava i Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Kako je Međunarodna zajednica ukazivala na potrebu suđenja za slučajeve ratnih zločina pred domaćim sudovima u BiH, te nakon što je uspostavljeno i Ministarstvo pravde u Vijeću ministara BiH, to se nametnulo kao logično uspostavljanje suda na nivou BiH koji bi sudio predmete ratnog zločina po odobrenju Haškog suda, kao i koji bi sudio za predmete organizovanog kriminala i terorizma. Sud Bosne i Hercegovine uspostavljen je početkom 2003. godine i otpočeo je sa radom na predmetima u martu ove godine kada su doneseni Zakon o krivičnom postupku BiH i Krivični zakon Bosne i Hercegovine.

Visoki predstavnik Paddy Ashdown dolaskom na ovu funkciju potvrdio je kao prioritetni zadatak reformu pravosuđa i to u tri pravca. Prvi segment je reforma sudske vlasti, drugi – izbor sudija i tužilaca, a treći – reforma zakonodavstva. Sva tri segmenta reforme odvijaju se paralelno i trenutno su u završnoj fazi.

Prvi segment reforme je reforma sudske vlasti u BiH, odnosno uspostava manjeg broja sudova sa smanjenim brojem sudija. Naime, analize koje su vršene u oblasti pravosuđa ukazivale su na veliki broj sudova i sudija u BiH u odnosu na broj stanovnika. To je utvrđeno komparacijom sudske vlasti u BiH sa sudovima u Evropi. Slijedeći ovaj zaključak doneseni su propisi kojima su ukinuti pojedini općinski – osnovni sudovi u Bosni i Hercegovini. Istim propisima smanjen je i broj sudija.

 Istovremeno, na sličan način je postupljeno i u tužilačkoj organizaciji. Ovaj proces svakako treba posmatrati kroz izmjene krivičnog i građanskog procesnog zakonodavstva koji dosta olakšavaju rad sudova prebacujući teret dokazivanja na stranke u postupku.

Međutim, neovisno od promjene procesnih zakona odnosno od činjenice da će u budućnosti sudovi imati manje posla, nužno je istaći da će smanjivanje broja sudija u ovom trenutku neminovno dovesti do zastoja u rješavanju predmeta koji nisu završeni u sudovima, odnosno tužilaštvima prije donošenja novih procesnih zakona. Trenutno imamo situaciju da se, po novom procesnom zakonodavstvu, predmeti pred sudovima i tužilaštvima rješavaju znatno brže nego ranije ali i da sudovi i tužilaštva imaju ogroman broj neriješenih predmeta koji teško da mogu biti efikasnije riješeni nego što je to bilo u dosadašnjem radu sudova.

Činjenica je da u Bosni i Hercegovini postoji veći broj sudija po glavi stanovnika u komparaciji sa drugim zemljama u Evropi, ali je isto tako činjenica da u tim pravosudnim sistemima postoji veliki broj stručnih saradnika koji svakom pojedinačnom sudiji omogućavaju da samo sudi radeći za njega sve ostale poslove. U ovoj reformi u BiH nije predviđen veći broj “pomoćnih saradnika sudija” tako da sudovi imaju mali broj stručnih saradnika, najčešće 2-3 u cijelom sudu, pa iz tog razloga smanjeni broj sudija ne može dati efikasniji rezultat. Proces smanjenja broja sudova i sudija trebalo je rješavati u dužem vremenskom periodu dok se riješe zaostaci na sudovima, ovako ovakav postupak je kontraproduktivan. Kad govorimo o zaostacima na sudovima dovoljno je reći da postupak rješavanja predmeta u upravnoj oblasti pred sudovima iz kantonalne odnosno okružne nadležnosti u Bosni i Hercegovini traje od jedne do tri godine, a Vrhovni sud F BiH u ovom trenutku ima zaostatak u rješavanju ovih predmeta gotovo tri do četiri godine. U upravnim sporovima rješavaju se vrlo značajni predmeti koji se tiču statusnih prava građana kao i svi drugi predmeti kojima upravni organi donose konačne odluke.

Drugi vid reforme je reizbor sudija u Bosni i Hercegovini. Visoki predstavnik je uspostavio visoka sudska i tužilačka vijeća koja su sačinjena od domaćih sudija i tužilaca i stranih eksperata sa ciljem da imenuje nove sudije i tužioce.

Raspisan je konkurs za sve pravosudne organe u BiH tj. za sve sudije i tužioce u BiH. Paralelno, građani BiH mogli su dostavljati svoje pritužbe visokim sudskim vijećima protiv pojedinih sudija i tužilaca i ova vijeća su ispitivala osnovanost pritužbi. Nakon obavljenog konkursa visoka sudska i tužilačka vijeća su vršila i vrše izbor svih sudija i tužilaca. Da bi se realizirao ovaj zadatak svi kandidati na konkursima bili su pozivani od strane visokih sudskih i tužilačkih vijeća na razgovor, a odluke o njihovom imenovanju zavisile su od referenci datih u aplikacijama odnosno molbama za izbor, rezultata razgovora odnosno intervjua i rezultata ispitivanja po pritužbama na rad onih kandidata koji su već bili sudije i tužioci. Ovim metodom izvršen je izbor sudija i tužilaca u dijelu Bosne i Hercegovine, a ukupan proces treba biti završen do 01.04.2004. godine.

Prema rezultatima do sada završenih izbora sudija i tužilaca može se zaključiti da su visoka sudska i tužilačka vijeća imala dovoljno kritičan stav prilikom izbora sudija i tužilaca, da su uvažavali nacionalni balans u svim sudovima i tužilaštvima, kao i da su, gdje god je to bilo moguće, davali prednost kandidatima koji nisu ranije radili u pravosuđu, odnosno kandidatima koji su napustili pravosuđe 1992. godine ili u toku rata, odnosno najčešće onim osobama koje su napustile Bosnu i Hercegovinu.

Iako se može, u odnosu na pojedince, zaključiti da kriteriji za izbor nisu izbalansirani odnosno da u svakom pojedinačnom slučaju određeni kriterij nije jednako vrednovan, ipak se ovom izboru može dati pozitivna ocjena.

Ovdje posebno treba imati u vidu da su izabrani sudije i tužioci po prvi puta u situaciji da budu birani doživotno, odnosno da više neće postojati sistem reizbora. Ograničenje ovog izbora predviđeno je kroz dalju kontrolu rada svakog izabranog sudije i tužioca od strane Visokog sudskog vijeća, odnosno tijela koje će biti uspostavljeno nakon završenog izbora svih sudija i tužilaca. Ova kontrola će se obavljati kroz mogućnost dostavljanja primjedbi na rad pojedinih sudija i tužilaca. Protiv njih je moguće voditi i disciplinski postupak, odnosno postoji mogućnost da budu smijenjeni u slučaju teže povrede sudačke/tužilačke dužnosti.

U ovaj proces se ušlo iz razloga što je jedan od osnovnih zaključaka Međunarodne zajednice, u analizi rada pravosuđa, bio da su sudovi i tužioci ovisni od političkih partija na vlasti zbog načina na koji su ranije birani. Dakle, jedno od osnovnih načela uspostave pravne države, a to je načelo neovisnosti sudstva, trebalo je biti imperativ u ovoj reformi. Međutim, nažalost, ovaj postupak je iznimno dugo trajao i doveo je do očigledne zavisnosti pravosudnih kadrova od Međunarodne zajednice. Ova zavisnost od odluka i stavova Međunarodne zajednice vidljiva je i sada i svakako nije doprinijela ostvarivanju željenog cilja, a to je nezavisnost pravosuđa. Iako primjera ove ovisnosti ima mnogo u Bosni i Hercegovini radi ilustracije ćemo ukazati na slučaj decertifikacije policajaca u Bosni i Hercegovini koja je izvršena u okviru Misije UN u BiH. Misija UN MBiH je koncem 2002. godine završila aktivnost provjere – davanjem certifikata svim policajcima u BiH. Veliki broj policajaca, njih oko 500 u BiH, iz razno-raznih razloga nije dobila certifikat i prema odlukama Komesra IPTF-a oni su izgubili pravo na rad na poslovima koje su do tada obavljali. Istovremeno je u odlukama rečeno da nadležne agencije, odnosno Ministarstvo unutrašnjih poslova u BiH trebaju sa ovim osobama raskinuti radni odnos. Protiv ovih odluka, koje je donio Komesar IPTF-a i kojima je obrazložio razloge decertifikacije, bilo je moguće podnijeti zahtjev za preispitivanje te odluke pred Komisijom UN MBiH. Većina policajaca je podnijela zahtjev za preispitivanje odluka, ukazujući na povrede prava u ovom postupku koje je garantovala Evropska Konvencija o zaštiti osnovnih prava i sloboda. Najčešći odgovori navodne Komisije UN bili su saopšteni u jednoj rečenici, a to je da Komisija nije u prigovorima našla razlog za preispitivanje svoje prethodne odluke. Istakli smo da se radi o navodnoj Komisiji jer nikada nije saopšteno ko su članovi te komisije, niti su podnosioci zahtjeva za preispitivanje odluka pozvani da se usmeno izjasne o svojim prijedlozima, a ovo tim više što ni u postupku donošenja odluka o decertifikaciji nikada nisu bili saslušani o navodima zbog kojih su bili decertificirani. Ove odluke su postale konačne i izvršne i sva decertificirana lica su rješenjima MUP-a dobila otkaz sa posla. Većina njih je pokrenula tužbama postupke pred sudovima. Međutim, u toku postupka Ured Visokog predstavnika je uputio dopis svim ministarstvima koja su dala otkaze decertificiranim policajcima nalažući im da svoje odluke ne mogu promijeniti, jer se radi o konačnim odlukama Misije UN-a kao ni da sudovi ove odluke ne mogu da promijene. Ovaj dopis je upućen Ministarstvu pravde BiH i sudovima koji sude po tužbama decertificiranih policajaca.

Na ovakav način Međunarodna zajednica se direktno umiješala u rad pravosuđa i očigledno pokazala težnju da “kontroliše” rad sudova na najneprimjereniji način. Teško je zamisliti da bilo koji sudija u Bosni i Hercegovini čiji izbor zavisi od tijela – Visokog sudskog i tužilačkog vijeća koje je uspostavila Međunarodna zajednica, može donijeti drugačiju odluku od preporuke date u pismu Ureda Visokog predstavnika.

Sa žaljenjem se može predpostaviti da će ovisnost pravosudnih kadrova i dalje postojati prema Međunarodnoj zajednici koja će vršiti kontrolu rada, i u narednom periodu, svakog sudije i tužioca pojedinačno.

Pored ova dva prioriteta u reformi pravosuđa odvija se i postupak reforme zakonodavstva koji je gotovo okončan donošenjem novih procesnih zakona, a to je Zakon o krivičnom postupku i Zakon o parničnom postupku, kao i donošenjem novih krivičnih zakona u gotovo identičnom tekstu za BiH i oba entiteta. Ovi zakoni su doneseni kako bi se povećala efikasnost rada pravosuđa, što se odnosi na procesne zakone i da bi se Krivični zakon modernizovao i prilagodio zahtjevima trenutačnog stanja i zakonima u demokratskim državama u svijetu.

Ovakvim zahtjevima ne bi moglo biti prigovora da je ova izmjena zakonodavstva i u procedurama i u suštini učinjena na način koji je primjeren jednoj demokratskoj zemlji, odnosno da su zakoni mjenjani na način da se samo poboljšaju postojeća rješenja u zakonima u cilju veće efikasnosti postupka. Zakoni su rađeni u komisijama sastavljenim od domaćih sudija i međunarodnih eksperata, ali sa dominantnim uticajem međunarodnih eksperata. Jedan broj zakona je nametnuo Visoki predstavnik, a kasnije su ih prihvatili parlamenti. Drugi dio zakona je donesen po nalogu Visokog predstavnika u skraćenim procedurama pred parlamentima. Visoki predstavnik je naložio da se donesu zakoni u gotovo identičnom tekstu Ovo je nonsens jer ni u jednoj zemlji svijeta koja ima uspostavljenu i sudsku i izvršnu i zakonodavnu vlast ne može se desiti da se ovi zakoni donose u skraćenim procedurama. Pri tom treba imati u vidu da o nacrtu zakona nije bilo rasprave u javnosti, a nisu tražene ni sugestije udruženja sudija, tužilaca ili advokata.

Drugi i ne manji prigovor ovim zakonima je da su zakoni inkorporirali različite škole prava, odnosno različite institute i da će se procedura pred sudovima odvijati na način koji nije poznat nigdje u svijetu. Zakoni su donošeni i počeli se primjenjivati gotovo istog dana, sa vrlo malim ili nikakvim treningom sudaca i tužilaca, a postupak suđenja je gotovo u potpunosti promijenjen od dosadašnjeg načina vođenja postupaka pred sudovima.

Ako bi zanemarili vrlo važan prigovor da ovakvom izmjenom pravosuđe u kratkom periodu ne može biti efikasnije već znatno zagušenije, ostao bi prigovor koji je fundamentalan, a to je da na ovakav način može doći do ugrožavanja osnovnih prava građana, prava na fer postupak, jer je pitanje kako se može zadovoljiti pravda u sistemu u kojem ni sudiji ni tužiocu, kao ni odbrani, nije posve jasno kako da postupe. Zakoni imaju pojedinih značajnih nedorečenosti i praznina što sve zajedno može da dovede do znatnih povreda prava pojedinaca.

Sve navedene reforme koje se provode su bile nužne i nužan je bio postupak promjene cjelokupnog sistema pravosuđa, ali je bilo nepotrebno i kontraproduktivno da se to čini bez značajnijeg učešća domaćih eksperata, bez mogućnosti da se o reformama izjasne akteri civilnog društva. Ni to što je cijeli proces urađen u vrlo kratkom vremenskom periodu ne može dati pozitivne rezultate. Čak i za stabilne pravosudne sisteme ovakva reforma bi sigurno imala negativne konsekvence, a pogotovo za zemlju kakva je Bosna i Hercegovina koja je u kompletnoj tranziciji i koja prema Dejtonskom Ustavu ima vrlo složen i neefikasan državni sistem.

Odnosi među etničkim grupama i položaj nacionalnih manjina

Bosna i Hercegovina je potpisala i ratifikovala sve važnije međunarodne instrumente koji garantuju prava pripadnicima nacionalnih manjina kao i one koji zabranjuju rasnu, vjersku i druge oblike diskriminacije. Tako je BiH obavezna da poštuje, između ostalog, i Okvirnu konvenciju o zaštiti nacionalnih manjina kao i Konvenciju o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije.

I Ustav Bosne i Hercegovine, u svom članu 2, sadrži antidiskriminatorne odredbe usklađene sa međunarodnim instrumentima.

Tokom 2002. godine, ustavi Federacije BiH i Republike Srpske su pretrpijeli izmjene tako da se entitetskim ustavima sada predviđa jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda na teritoriji cijele zemlje što prije nije bio slučaj.

No, i Ustav BiH i ustavi eniteta eksplicitno pominju samo pripadnike tri konstitutivna naroda-Srbe, Bošnjake i Hrvate – dok se pod pojmom «ostali» tretiraju pripadnici nacionalnih manjina i oni koji se ne identifikuju ni sa jednim od konstitutivnih naroda.

Ni na jednom nivou parlamentarne vlasti, opštinskom, kantonalnom, entitetskom i državnom, nema poslanika iz reda nacionalnih manjina. Helsinški komitet za ljudska prava u BiH je pokrenuo inicijativu za izmjenu Izbornog zakona čime bi se pripadnicima manjina garantovalo pravo da biraju svoje predstavnike u parlamente, ali taj prijedlog do sada nije prihvaćen.

Osnovnu karakteristiku međunacionalnih odnosa u BiH čini nastojanje političkih predstavnika brojčano većinske nacije na određenoj teritoriji da dominiraju ne vodeći računa o interesima i položaju brojčano manjih naroda. Istovremeno, u dijelovima BiH u kojima su pripadnici tih istih naroda u manjini, njihovi politički predstavnici se zalažu za poštivanje najviših standarda iz oblasti zaštite ljudskih prava.

Najučestalije pojave koje imaju negativnu refleksiju na međunacionalne odnose se očituju kroz postavljanje eksplozivnih naprava pred bogomoljama, skrnavljenje grobalja, verbalne uvrede i prijetnje, ispoljavanje vjerske netolerancije.

Na području zapošljavanja se najočitije vide posljedice diskriminacije na nacionalnoj osnovi. U javnim ustanovama, u najvećem broju opština u BiH, većinski narod je zastupljen sa oko 99% zaposlenih dok je taj procenat najniži u Sarajevu gdje pripadnici najbrojnijeg naroda figuriraju sa 95% zaposlenih.

Uzrok ovakvom stanju leži u karakteru vladajućih nacionalističkih stranaka i u političkoj atmosferi koju one kreiraju. Ove stranke, HDZ, SDA i SDS prije svih, zastupaju isključivo interese svog naroda i nisu spremne osuditi počinioce kršenja ljudskih prava ako su njihove žrtve iz reda druga dva naroda. Krivac se uvijek vidi samo u pripadnicima drugih naroda.

Nacionalne stranke ne čine ništa na izgradnji odnosa tolerancije među pripadnicima različitih nacija i konfesija. Naprotiv! Ove stranke obezbjeđuju uticaj i vlast održavajući osjećaj straha i ugroženosti od drugih i drugačijih. Homogenizacija oko nacionalnističkih stranaka hrani se manjim ili većim ispadima, ekscesima pa čak i terorističkim aktima. Ova konstatacija ne znači tvrdnju da nacionalističke stranke direktno potiču ovakve pojave, ali je sigurno da njihovo držanje ohrabruje kako ekstremne nacionaliste tako i kriminalce koji stoje iza većine nedjela čije su žrtve pripadnici manjinskih naroda. Uvjerenje da ovakvi akti neće biti sankcionisani, što praksa potvrđuje, potiče eksremiste na djela koja uzrokuju strah, odustajanje od povratka i napuštanje sredina u kojima se pripadnici određene nacije osječaju nesigurno i pod prijetnjama.

I vjerske zajednice imaju dio odgovornosti za sadašnje stanje. Međureligijski dijalog, ako uopšte i postoji, odvija se isključivo među najvišim hijerarsima vjerskih zajednica i u njega nisu uključeni sveštenici sa terena. Nerijetko su sveštenici u direktnoj funkciji nacionalističkih političkih partija i služe se riječnikom političara. Oni su, na određeni način, spona između nacionalističkih političkih partija i vjernika. Dominira uvjrenje da nacionalističke stranke duguju svoj izborni uspjeh kleru i njegovoj ulozi u predizbornim kampanjama.

Negativan je i uticaj nekih medija koji, tragajući za senzacijama, doprinose širenju netrpeljivosti pa čak i mržnje prema drugim narodima. U zaštiti određenih političkih, nacionalistikih i klanovskih interesa, neki mediji doprinose atmosferi straha i nesigurnosti.

U Bosni i Hercegovini je tokom 2003. godine usvojen Zakon o zaštita prava pripadnika nacionalnih manjina. I ovaj Zakon je usklađen sa međunarodnim konvencijama. Njime je predviđeno krivično gonjenje onih koji bi ugrozili opstanak pripadnika manjinskih grupa ili izazivali nacionalnu mržnju i diskriminaciju. No, on se još uvijek ne primjenjuje kako zbog nedostatka političke volje tako i zbog nepostojanja podzakonskih akata koja bi uredila njegovu implementaciju.

U Zakonu je navedeno 17 nacionalnih manjina čiji pripadnici žive u BiH. No, nedostatak pravih statistika, posljednji popis je urađen 1991. godine, ostavlja realnu pretpostavku da je broj manjina još veći. Nevladine organizacije ukazuju na to da u BiH žive predstavnici 21 nacionalne manjine.

Najbrojnija nacionalna manjina je romska manjina. Prema procjenama, u BiH živi između 80 i 85000 Roma. Položaj ove grupe i ujedno i najteži kako u pogledu njenog ekonomskog položaja tako i kada su pitanju dostupnost obrazovanja, upotreba jezika i njegovanje kulture.

Romski jezik se ne koristi u komunikacijama sa policijom, administracijom, sudstvom. Romski jezik se ne uči u školama. Nema pisanih medija na romskom jeziku, a samo dvije radio stanice imaju povremeno emisije na jeziku Roma.

Posebno je poražavajuće stanje sa zapošljavanjem i ekonomski položaj Roma.

U Kantonu Sarajevo i Kantonu Tuzla su zaposlena po dvojica policajaca romske nacionalnosti, a u Visokom radi jedan nastavnik Rom. U Hemijskom kombinatu u Tuzli su zaposlena dva inženjera romske nacionalnosti. Postoje opštine gdje ni jedan Rom nije zaposlen mada je prije rata stepen zaposlenosti Roma bio nezanemarljiv.

Obuhvaćenost zdravstvenom zaštitom je veoma niska jer pravo na besplatno liječenje imaju samo zaposleni i članovi njihovih porodica i penzioneri.

Što se tiče obuhvaćenosti obrazovanjem, ženska djeca romske nacionalnosti u prosjeku napuštaju školu u petom razredu osnovne škole, mada je obavezno osmogodišnje školovanje.

Značajan broj Roma još uvijek nije vratio svoje kuće i stanove u kojima su živjeli prije rata, a uslovi u kojim živi većina Roma ne odgovaraju minimalnim uslovima dostojanstvenog stanovanja. Radi se o kućama bez kanalizacije, vode, struje te prostorima skučenih dimenzija.

Poštovanje privatnosti i tajne službe

Tokom cijele godine, Bosna i Hercegovina je bila potresana raznim aferama koje su bile u vezi sa djelovanjem tajnih službi. U zemlji djeluju najmanje tri domaće tajne službe koje su u funkciji vladajućih stranaka i ne podliježu nikavoj suštinskoj kontroli, ni državnoj, ni parlamentarnoj niti postoji takozvana civilna kontrola.

Iako je ustavima BiH i oba entiteta zagarantovana privatnost, do javnosti, uglavnom putem pisanih medija, dopiru transkripti prisluškivanja jednog broja građana. Pouzdano se zna da u velikom broju slučajeva nije ispoštovana zakonska procedura prema kojoj se prisluškivanje može vršiti samo pod određenim okolnostima i uz nalog nadležnog suda. No, pošto su tajne službe u rukama političkih partija, one služe pokušajima diskvalifikovanja političkih protivnika.

Najviše pažnje javnosti je izazvalo objelodanjivanje rezultata prisluškivanja razgovora Zlatka Lagumdžije, lidera Socijaldemokratske partije, najjače opozicione stranke. Na konstrukcijama proizašlim iz tog prisluškivanja, vladajuća SDA stranka je optužila Lagumdžiju, njegove saradnike i SDP, da pripremaju državni udar iako tužilaštvo nije pronašlo osnova da pokrene krivičnu istragu u ovom slučaju i mada je i Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH ocjenio da na osnovu prisluškivanja nema elemenata koji ukazuju da je pripreman državni udar, u javnosti je ovaj slučaj ocjenjen kao pokušaj diskreditacije opozicije. No, pored toga, građani osjećaju rastuću nesigurnost pred službama čije djelovanje ne podliježe nikakvoj kontroli.

Do javnosti je dopro i slučaj prisluškivanja jednog broja stranih diplomata koji stanuju u istoj zgradi. Pronađeni su prislušni uređaji, a tajne službe su se pravdale da prisluškuju jednog od stanara, državljanina BiH, čiji je postupak pred sudom u toku.

Medžlis Islamske vjerske zajednice iz Stoca se obratio Helsinškom komitetu sa pritužbom da se njihova pošta redovno čita prije dostavljanja i da dobijaju otvorene koverte. U ovom slučaju se ne zna pouzdano ko ne poštuje pravo na nepovredivost pisma, ali ima indicija da je i ova pojava raširena.

Na valu borbe protiv terorizma, zabilježeni su zakonski neutemeljeni pretresi stanova jednog broja građana od strane vojnika SFOR-a. Za ove pretrese kao i za nekoliko slučajeva privođenja, vojnici SFOR-a nisu imali ni mandat niti naloge nadležnih sudova. Pored toga, građani koji su doživjeli ovu vrstu kršenja ljudskih prava ne raspolažu ni jednim pravnim lijekom ne postoji ni domaća ni međunarodna sudska instanca koja je nadležna da razmotri pritužbe na ponašanje međunarodnih mirovnih snaga.

Povratnici i raseljena lica

Ako je i po čemu 2003. bila uspješna kada su u pitanju ljudska prava i njihova zaštita onda je to provedba imovinskih zakona. Nakon niza godina otvorenih opstrukcija i diskriminacije ovaj proces je u 2003. išao ubrzanim tempom. Zaključno sa 30. oktobrom, na području Bosne i Hercegovine pozitivno je riješeno oko devedeset odsto zahtjeva (ukupno ih je bilo 224.000) za povrat imovine. U 54 bh opštine posao povrata imovine je kompletno završen.

Prethodni podatak, nažalost, u ogromnoj je nesrazmjeri sa brojem izbjeglih i raseljenih koji su se tokom 2003. vratili u svoje prijeratne domove. Poredeći period oktobar 2002./2003. dolazimo do podatka da je 2002. bila čak uspješnija u provedbi Aneksa 7 Mirovnog sporazuma: u 2002. zabilježen je povratak ukupno 85.189 lica, a u 2003. 55.687 i to u Federaciju BiH 28.470, Republiku Srpsku 24.928 i Distrikt Brčko 2.289.

U opštinama Foči/Srbinju i Višegradu riješeno je pozitivno oko 95 posto imovinskih zahtjeva, a u ta mjesta vratilo se samo desetak posto izbjeglih Bošnjaka. U Trebinju je riješeno 98% zahtjeva, a u Opštinu se vratilo oko 400 građana bošnjačke nacionalnosti.

Kumulativno, od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do 30. oktobra 2003. svojim kućama vratilo se 963.655 izbjeglih i raseljenih lica, od toga su 419.711 tzv. manjinski povratci. Na područje Federacije vratilo se 703.790 izbjeglih i raseljenih, u Republiku Srpsku 239.191 te u Distrikt Brčko 20.674 izbjegle i raseljene osobe.

Helsinški komitet za ljudska prava u BiH tokom godine je upozoravao na često nekritičko iznošenje zavidnih podataka u provedbi imovinskih zakona čime je u drugi plan potiskivano pitanje stvarnog povratka. U tome prednjači međunarodna zajednica želeći stvoriti utisak da se jedan od najvažnijih procesa za opstojnost multietničke Bosne i Hercegovine privodi kraju. Takav stav apsolutno je u suglasju sa nacionalističkim konceptima vladajućih stranaka o etnički čistim teritorijama.

Opština Modriča je jedan od primjera i posljedica takve ratne i poratne politike. Podaci (juli 2003.) kažu da od 9.660 predratnih stanovnika hrvatske nacionalnosti u ovoj opštini danas živi tek njih 150. Pod plaštom “humanog preseljenja”, koji je svojevremeno projektovala i realizovala HDZ, Hrvati ovog dijela Posavine su izmještani najvećim dijelom u Republiku Hrvatsku. Ako se za prethodni poslijeratni period moglo reći da su lokalne vlasti činile sve kako bi opstruirale proces provedbe imovinskih zakona, stoji činjenica da je do septembra 2003., od 4.500 zahtjeva za povrat ostalo neriješeno manje od 60. “Humano raseljeni” se ne vraćaju nego su svoju imovinu prodali ili imaju namjeru da to učine.

Prodaja kuća i stanova, odnosno zamjena je opšteprisutna pojava u cijeloj Bosni i Hercegovini. Mada niko o tome i ne vodi evidenciju slobodne procjene govore da se, kada su u pitanju gradske cijeline, više od 75 posto vraćene imovine prodaje. Povratnici se vraćaju u mjesta prijeratnog življenja tek toliko da uđu u posjed stana, da ga otkupe, prodaju, zamjene ili jednostavno stave pod ključ i potom se vrate u današnja mjesta boravka. Njih statistika istovremeno vodi i kao povratnike, i kao raseljene ili izbjegle. Tako demografska slika sa etnički čistim teritorijama postaje realnost Bosne i Hercegovine. Procenat prodaje nekretnina je manji u ruralnim područjima gdje se ljudima pruža kakva takva mogućnost da se nečim bave i tako prežive. Ipak, i tu je veliki broj čak i obnovljenih kuća koje njihovi vlasnici koriste danas kao vikendice, a stambeni problem su riješili u drugom entitetu.

Procjene kažu da se širom svijeta trenutno nalazi oko 640.000 bosanskohercegovačkih građana, a oko 670.000 ih je raseljeno na prostoru Bosne i Hercegovine što čini 30% predratne populacije. Vrijeme očito više nije saveznik onih koji podupiru povratak. Većina izbjeglica je riješila svoj status u zemljama azila, a bosanskohercegovačke vlasti ne čine ništa da bi ih privukle kućama.

Poražavajući je podatak da je od Dejtona čak 110.000 Bosanaca i Hercegovaca napustilo zemlju. U 90 odsto slučajeva riječ je o mladim. Samo u Oslu je 1.700 studenata Bosanaca i Hercegovaca. Malo ko od njih razmišlja o povratku u zemlju u kojoj se iz budžeta za obrazovanje i istraživanje izdvaja tek 0,3 posto, dok birokratija i političari pojedu čak 64 posto nacionalnog dohotka. To je i razlog da je u starosnoj strukturi povratnika najviše onih iznad 60 godina. Poražavajuće zvuči i zvaničan podatak Ministarstva civilnih poslova, sektor za državljanstvo i lične isprave, da je 17.458 osoba, opet većinom mladih, na vlastiti zahtjev dobilo ispis iz bh državljanstva.

Za održivi povratak domaće strukture vlasti nisu učinile i ne čine gotovo ništa. Povratniku je potreban posao, obezbjeđena zdravstvena zaštita, školovanje djece, bezbjedno okruženje. Reforma obrazovanja nije zaživjela. Mnogim nije omogućeno obrazovanje na maternjem jeziku mada su o tome potpisani brojni sporazumi kako bi to ustavno pravo zaživjelo u praksi. U nekim povratničkim mjestima izbjeglice ni četiri godine nakon povratka nemaju električnu energiju ili vodu, putevi su uništeni, nema škola ni ambulanti. Povratnici su prisiljeni plaćati visoke takse za priključenja na vodu, struju, uspostavu telefonske linije.

Ako se prethodnih godina govorilo da je glavna smetnja povratku bila opstrukcija provedbe imovinskih zakona, a odmah potom bezbjednost imovine i ljudi, tokom 2003. monitori Helsinškog komiteta i Misija HC za utvrđivanje činjenica o stanju ljudskih prava konstatuju da su se problemi preselili u ekonomsku i socijalnu sferu, mada je još prisutan diskriminatorski odnos na osnovu etničkog porijekla. Bezbjednost povratnika i njihove imovine je oblast u kojoj je očito poboljšanje na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, mada je bilo nasrtaja na ličnu sigurnost i na imovinu povratnika koji su uticali na smanjenje njihovog broja. Ovi akti nasilja su u biti imali za cilj da se sačuvaju posljedice etničkog čišćenja.

Tokom 2003. intenzivnije je krenula obnova vjerskih objekata. Lokalne vlasti pokazale su više razumijevanja za ovaj segment prava i potreba. Vjerske zajednice lakše dolaze do potrebnih dozvola, a nisu rijetki slučajevi da vlast u granicama mogućnosti daje i finansijsku potporu u oživljavanju vjerskog života i obnovi porušenih i oštećenih objekata.

Prisutan je i apsolutno diskriminirajući odnos prema povratnicima kada je u pitanju zapošljavanje. Bez izuzetka u svim gradovima BiH, prema istom klišeu, tzv. manjinskim povratnicima je uskraćeno pravo na rad. Nigdje se u potpunosti ne provode amandmani Zakona o zapošljavanju u javnoj upravi, ustanovama i preduzećima. Primjera drastične diskriminacije je mnogo.

U Foči/Srbinju, npr. do 01. 11. 2003. posao su u javnom sektoru dobila samo četiri Bošnjaka – predsjednik Skupštine Opštine i tri policajca. Prema podacima Ministarstva pravde RS u Okružnom sudu Banja Luka od dvadeset zaposlenih sudija dva su hrvatske nacionalnosti, jedan Bošnjak. U Okružnom sudu Srpsko Sarajevo od osam sudija sedam je srpske i jedan hrvatske nacionalnosti. U Okružnom sudu Doboj od 38 zaposlenih po jedan su hrvatske i bošnjačke nacionalnosti. Nacionalna zastupljenost, u skladu sa Odlukom o konstitutivnosti naroda nije provedena ni u Trebinju, Bijeljini (okružni sudovi), Foči, Zvorniku, Vlasenici, Loparima, Rogatici i Srebrenici (opštinski sudovi) u čijim sudovima su svi zaposleni srpske nacionalnosti.

Drvar, Grahovo i Glamoč ulaze u red opština u koji se vratio relativno veliki broj Srba. Ukupno 15.000 – Drvar 7.500, Glamoč 4.100, Grahovo 3.500. To je 50 posto predratnog stanovništva srpske nacionalnosti. Svi, bez izuzetka, zajedno sa ostalim stanovništvom žive u gotovo nepodnošljivim uslovima. Za ilustraciju – u Grahovu posao ima ukupno 229 stanovnika, ili šest posto prijeratnog broja zaposlenih (3.500). Nakon što je tokom rata razrušeno 98 posto infrastrukture privrede Grahovo je općina sa najnižom stopom zaposlenosti u BiH. Od srpskih povratnika u Drvar posao ima njih manje od 250 i to mahom na “crno”.

U mnogim opštinama Bosne i Hercegovine vlasti su, krijući se iza starog zakona o građevinskom zemljištu, bez znanja predratnih korisnika i njihovog učešća u postupcima, oduzimale zemlju pripadnicima manjinskih naroda i dodjeljivale je “zaslužnim”. Uvidom u spiskove onih koji su došli do besplatnog zemljišta očito je da su to mahom aktivisti ili pristalice na tim područjima vladajućih SDA, HDZ-a i SDS-a.

Povratnici Srbi u Sanski Most, odlukom prethodnih vlasti, ostali su bez svoje zemlje na kojoj su Bošnjaci podigli stambene i poslovne objekte. Samo na području ove opštine zabilježeno je 125 uzurpacija privatnog zemljišta. Takvim postupanjem ne samo da su kršena elementarna ljudska prava prijeratnih korisnika nego je to bio nastavak etničkog čišćenja drugim sredstvima.

Sa istekom 2003. godine istekao je i mandat Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (CRPC) pa je od prvih dana novembra imaplementacija imovinskih zakona prešla u nadležnost Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine.

Veliki broj vraćenih kuća i stanova je razrušen ili devastiran, pa izbjegli i raseljeni i pored izražene želje za povratak nisu u mogućnosti da to učine. Donatora je sve manje. Interes za povratak nadmašuje uveliko materijalne mogućnosti za obnovu.

Primjer Srednje Bosne: na području Bugojna, Busovače, Donjeg i Gornjeg Vakufa/Uskoplja, Dobretića, Jajca, Fojnice, Novog Travnika, Kreševa, Kiseljaka, Travnika i Viteza u ratu je uništeno 36.172 objekta. Do septembra 2003. obnovljeno je nekih 17.000. Na obnovu čeka još oko 19.000. O lošim rezultatima obnove govori i podatak iz Tuzlanskog kantona: tokom 2003. u 13 opština Kantona obnovljeno je samo 400 kuća.

Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izbjeglim i raseljenim osobama najavljeno je formiranje jedinstvenog Fonda za povratak Fond bi trebao profunkcionisati s prvim danima 2004., a punio bi se sredstvima iz svih razina vlasti u BiH, kao i kreditnim sredstvima Evropske Razvojne banke.

Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma u kolektivnim centrima širom BiH bilo je oko 47.000 ljudi. Takav smještaj, u četrdesetak kolektivnih centara danas koristi oko 2.000 porodica sa 7.000 članova. U 2004. godini ova kategorija morala bi biti prioritet u zbrinjavanju.

Tokom misije utvrđivanja činjenica o stanju ljudskih prava predstavnici Helsinškog komiteta su se još jednom uvjerili da proces povratka značajno ometa činjenica da svi optuženi za ratne zločine još nisu privedeni pravdi, da se neki od njih slobodno šeću bosanskohercegovačkim gradovima.

Narodna skupština RS još nije usaglasila zakon tog entiteta o zastavi, grbu i himni, pečatima, teritorijalnoj organizaciji i lokalnoj samoupravi s ustavnim amandmanima o ravnopravnosti naroda. Povratnici stalno podsjećaju da postojeća zastava, grb i himna nedvosmisleno predstavljaju jednonacionalna obilježja srpskog naroda, a RS kao ekskluzivni entitet tog naroda. Inicirana promjena nekih obilježja u Federaciji takođe nije dala rezultata.

Sloboda izražavanja i mediji

Uspostava zakonske regulative bila je prethodnih godina temeljna preokupacija Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH kao i svih onih koji podržavaju slobodu javne riječi i demokratizaciju medija bez koje nije moguća ni demokratizacija društva u cjelini. Donošenjem Zakona o slobodnom pristupu informacijama i Zakona o zaštiti od klevete stvoren je ambijent u kojem je sužen prostor nadzora vlasti nad medijima. Ovi dokumenti, zasnovani na najvišim standardima razvijenih demokratija, jesu danas olakšica u radu novinara, ali samo onom koji počiva na visokim profesionalnim i moralnim obavezama.

Zanemarivanje interesa javnosti i osnovne uloge medija kao i nastavak urušavanja ugleda profesije osnovna su karakteristika printanih medija u 2003. Novinarski ceh najmanje vodi računa o svom kodeksu i o kvalitetu svog proizvoda, najmanje radi na svom samopoštovanju. Kršenje etičkih standarda i pravila postala je svakodnevnica u dobrom dijelu bosanskohercegovačkih dnevnika i sedmičnjaka. Predizborna pojava netolerancije i promoviranja interesa jedne političke opcije ili grupe tokom 2003. eskalirala je u praksu da danas printani mediji postaju privatni zastrašivaći postavljajući se često u ulogu tužitelja, presuditelja i egzekutora. Oni se sve češće nameću kao kreatori političke scene opstruirajući svaki oblik demokratskog dijaloga, a time i demokratizacije društva.

Sa stranica printanith medija upućuju se otvorene prijetnje pojedincima ili grupama, poziva na odstrel. Sasvim suprotno prirodi posla bh. novine pune su neargumentiranih tekstova, etiketiranja drugih i drugačijih, međusobne netrpeljivosti začinjene animozitetom, uvredama i otvorenom mržnjom. Kao oružje često se koriste neprovjerene ili čak i izmišljene informacije. Krijući se iza prava medija na slobodno djelovanje, pogaženo je pravo svakog čovjeka da bude zaštićen od zloupotrebe te slobode. Osim što urednici i novinari često i svjesno krše Kodeks kojeg su sami usvojili, mnogi ignorišu postojanje i odluke Vijeća za štampu kao tijela za nadzor i posredovanje u samoregulaciji. Haotičnom stanju u printanim medijima doprinosi i činjenica da su novinari i dalje rascjepkani u šest udruženja. Svi pokušaji da se novinari ujedine u jednu ni u 2003. nisu dali rezultate.

Kao posljedicu svega prethodno navedenog imamo nedovoljno i neadekvatno informisanog građanina. Javnost istovremeno gubi povjerenje u pisanu riječ, tim prije što institucije sistema ne reaguju čak ni na one teme koje metodom istraživačkog novinarstva sasvim jasno ukazuju na korupciju i druge oblike kriminala.

Pominjani pristup novinarstvu i njegova unutrašnja organizacija učinio je printane medije nemoćnim da se odupru i uplitanju novoj postizbornoj ofanzivi državnih organa, političkih ili finansijskih centara moći i pojedinaca u uređivačku politiku.

Nefunkcionisanje instrumenata samoregulacije kojim bi se sankcioniralo odsustvo profesionalizma i etike u printanim medijima, tokom 2003. u nekoliko navrata pokušao je nadomjestiti Kantonalni sud u Sarajevu donošenjem, do sada u našoj praksi nepoznatih odluka, odnosno “privremenih mjera o zabrani daljnjeg prenošenja i izražavanja neistinitih tvrdnji i činjenica” na račun pojedinih ličnosti koje su se tužbom protiv novina obratile ovom sudu. Sudske odluke o prethodnom ograničenju pominje i Evropski sud za ljudska prava u Strazburu, ali uz naglašenu napomenu da takvim ograničenjima treba prilaziti izuzetno oprezno. Bez sumnje, one ugrožavaju slobodu javne riječi i pravo na izražavanje kritičke misli. Domaći Zakon o zaštiti od klevete čak precizira da “sudska mjera o zabrani ili ograničavanju izražavanja ili prenošenja izražavanja neistinite činjenice nije dozvoljena prije objavljivanja tog izražavanja”, a pomenute sudske odluke donešene su unaprijed i prije konačnog sudskog epiloga u sporovima koji se vode po osnovu Zakona o zaštiti od klevete.

Kada je riječ o elektronskim medijima paradoksalno zvuči činjenica da ni osam godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i blizu 190 miliona maraka međunarodne pomoći uloženih u elektronske medije Bosna i Hercegovina još nema uređen javni radiotelevizijski sistem. Zamišljena je šema sa tri zakonski odvojena emitera koji se međusobno dopunjavaju od kojih jedan pruža usluge na teritoriji cijele države, a druga dva u entitetima u kojim djeluju. Za raspolaganje imovinom, tehničke resurse, oglašavanje, međusobno predstavljanje, prava vezana za strani program, kao i usklađivanje sistema, politike i procedure između tri emitera nadležan bi bio zajednički pravni subjekt koji formiraju tri emitera, a odgovoran bi bio upravnom odboru sistema. Međutim, nikada niko nije izašao sa jasnim i ostvarivim planovima. Svaka nova postava eksperata kreće sa novim modelom.

Ponekad se stiče utisak da se međunarodna zajednica više bavi discipliniranjem elektronskih medija nego li stvarnom željom da pomogne u jednom ozbiljnom i naravno izuzetno složenom procesu.

Istina, s krajem godine najavljeno je rješenje i to “po hitnom postupku” na kojem insistira Visoki predstavnik. U toj žurbi već su instalirani propusti koje će kasnije biti teško popraviti. Prije svega, to je odluka da buduće upravne odbore javnih emitera imenuju političke partije na vlasti što će, mimo svih demokratskih pravila, omogućiti nedopustivo uplitanje u uređivačku politiku. Upravni odbori će u tom lancu dalje imenovati direktore i glavne urednike radija i televizija, a ovi novinare od povjerenja. Sve to daleko je od ideala uređivačke nezavisnosti.

Svoj odnos prema nezavisnosti i slobodi medija tokom 2003. su zorno pokazala oba entitetska parlamenta. Federalni naredbom /Izmjena Zakona o RTV Federacije/ o obaveznom prenosu u cjelosti svih zasjedanja oba doma, a onaj iz Republike Srpske zahtjevom za ostavkama čelnika entitetske televizije. Ovim odlukama parlamentarci onemogućavaju, između ostalog, prihvatanje i zaživljavanje demokratskih standarda i načela Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava.

Činjenica da su radio i TV stanice zbog stalnog i “strogog” nadzora Regulatorne agencije za komunikacije /CRA/ očistile svoje programe od jezika mržnje gubi na vrijednosti uz konstataciju da su ti isti programi, uglavnom, sterilni i daleko od tema koje se najdirektnije dotiču građana.

Vrijedi pomenuti da je u 2003. Regulatorna agencija za komunikacije po prvi put od svog postojanja za generalnog direktora dobila bosanskohercegovačkog građanina. To je samo jedan od koraka tranzicije Agencije u potpuno domaću instituciju. Biće iznimno važno od samog starta osigurati finansijsku i političku neovisnost za njen rad tim prije što se pred njom nalazi još dosta posla u sektoru razvoja telekomunikacija i emitiranja.

Ženska ljudska prava

Ženska ljudska prava u BiH još uvjek nisu dobila svoju punu afirmaciju.

Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama ugrađena je u Ustav Bosne i Hercegovine.

U maju 2003. godine usvojen je Zakon o jednakopravnosti polova Bosne i Hercegovine, čime je započeta aktivnost na zaokruživanju zakonske regulative ženskih ljudskih prava u BiH. Naime, ovaj zakon promovira, uređuje i štiti ravnopravnost polova, i garantira jednake mogućnosti svim građanima, kako u javnoj, tako i u privatnoj sferi društva, te sprečava direktnu i indirektnu diskriminaciju zasnovanu na polu, a naročito u oblasti obrazovanja, ekonomije, zapošljavanja i rada, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, sportu, kulturi, javnom životu i medijima, bez obzira na bračno i porodično stanje. Nadalje, Zakon reguliše i obaveze vlasti – Ministarstva za ljudska prava BiH koje je obavezano da u roku tri mjeseca formira Agenciju za ravnopravnost polova na nivou države. Zakon nameće obavezu da se svi državni i entitetski zakoni usklade sa odredbama ovog zakona, najkasnije u roku od šest mjeseci.

Preuzete obaveze vlast do danas nije ispunila – nije formirana Državna agencija za ravnopravnost polova, a proces usklađivanja drugih zakona i propisa je u početnim fazama.

Svi nivoi zakonodavne vlasti u Bosni i Hercegovini imaju komisije za ravnopravnost polova, a u opštinskim sredinama komisije za ljudska prava koje imaju mandat da prate pitanja zaštite i ostvarivanja ženskih ljudskih prava. Ombudsmani Bosne i Hercegovine, odnosno entiteta imaju uspostavljena tijela za praćenje prava žena.

U 2003. godini su započete aktivnosti na pripremi prvog državnog Izvještaja za CEDAW i procjena je da će se početkom 2004. godine uputiti na razmatranje UN-a. U 2003. godini Ministarstvo za ljudska prava je započelo aktivnosti na pripremi i donošenju Akcionog plana za ljudska prava žena na osnovu obaveze iz Pekinške deklaracije.

Moglo bi se reći da je Bosna i Hercegovina obezbijedila dovoljno mehanizama za sprovođenje i obezbjeđivanje ljudskih prava uopšte, a time i ženskih ljudskih prava, ali nažalost društvena praksa ne daje razloga za zadovoljstvo u ovoj oblasti.

Usporeni procesi implementacije Zakona o jednakopravnosti polova u Bosni i Hercegovini, usložnjavaju probleme i reprodukuju odnose koji potiskuju žene i njihova prava na marginu u procesima odlučivanja, privatizacije, zapošljavanja...

Žene u Bosni i Hercegovini, iako čine natpolovičnu većinu stanovništva (51%), nisu ni približno u tom procentu prisutne u oblasti radnih i socijalnih odnosa (stopa nezaposlenosti žena je 44%), učešće u političkom životu (14,2%), u političkim partijama (oko 18,5%). Znatno veći procenat žena je zaposlen u obrazovanju, zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti (62%).

Opšte siromaštvo i težak ekonomsko – socijalni položaj bh društva, najteže pogađa upravo žensku i dječiju populaciju.

 Entitetskim zakonima o radu izjednačeno je pravo na zaposlenje muškaraca i žena, ali u praksi je sasvim drugačija situacija. Poslodavci se teško odlučuju zaposliti ženu pravdajući to poskupljenjem troškova poslovanja, jer ženama je omogućeno da koriste pogodnosti bolovanja radi njege djece, ili eventualno korištenje trudničkog bolovanja. Uz ovaj vid diskriminacije, postoji diskriminacija žena po starosnoj dobi; u mnogim oglasima koji se objavljuju u dnevnoj štampi, a odnose se na zaposlenje, traži se ženska radna snaga koja je starosne dobi do 35 godina, uz čestu napomenu da je uslov i «atraktivan izgled».

Žene Bosne i Hercegovine prilikom traženja posla, ili na samom poslu, izložene su i različitim seksualnim uznemiravanjima. Istraživanje koje su proveli gender centri Federacije BiH i Republike Srpske u okviru projekta Gender jednakosti i ravnopravnosti u BiH, na uzoru od 600 ispitanica, govori da seksualno uznemiravanje, odnosno zlostavljanje, postoji u svim sredinama. Zabrinjavajući je podatak koji govori o odnosu ženske populacije prema ovim pojavama. Čak 87,62% ispitanica smatra da nisu bile izložene seksualnom uznemiravanju, a ako su i bile njih 33,33% tvrdi da je to od strane kolega, a 37,33% od strane svojih pretpostavljenih (šefova). Prema istom istraživanju 17,6% muškog, odnosno 7,9% ženskog dijela uzorka ne smatra poziv na intimni odnos seksualnim uznemiravanjem, odnosno zlostavljanjem. To govori da žene ne prepoznaju sve oblike seksualnog uznemiravanja.

Nezaposlenost ženske populacije ima velikog odraza i na pristup žena zdravstvenoj zaštiti. Bosna i Hercegovina nema jedinstvenu zdravstvenu politiku i organizaciju zdravstvene zaštite za očuvanje i unapređenje zdravlja stanovništva. Ova oblast, kao i oblast obrazovanja i socijalne zaštite, je u nadležnosti entiteta, a u Federaciji BiH u nadležnosti kantona. S` obzirom na veliku nezaposlenost stanovništva u BiH, više od 50% ženske populacije je praktično zdravstveno neobezbjeđeno.

Pravo na abortus je obezbijeđeno u postojećoj zakonodavnoj regulativi i procedure su dosta pojednostavljene, ali zbog participacije u plaćanju troškova za obavljanje ovog čina, i prolaska kroz komisijsku proceduru, sve više žena se opredjeljuje za korištenje privatne prakse.

Treba naglasiti da je opšta ekonomska situacija opredjeljujući faktor da se žene sve češće opredjeljuju na prekid graviditeta (od 100 gravidnih žena, 28 se opredijeli za prekid graviditeta), posebno u urbanim sredinama.

Na žalost, u obrazovnim programima ne postoji predmet seksualnog obrazovanja i planiranja porodice, što uveliko utiče na demografski razvoj zemlje.

Vrlo je izražen problem nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini. Nažalost, to nasilje je još uvjek obavijeno velom tajne i nedovoljno se o njemu javno govori. Najčešće žrtve porodičnog nasilja su žene (najćešće u dobi 25 do 35 godina), djeca, pa i stare osobe. Po neprovjerenim podacima – jer nikada nisu napravljena sveobuhvatna istraživanja ovoga problema, smatra se da je nasilje prisutno u svakoj četvrtoj porodici.

Domaći zakoni (Krivični Zakon Bosne i Hercegovine, Krivični Zakon F BiH i RS-a) sankcionišu primjenu nasilja, nanošenjem tjelesnih povreda, silovanja ili nekih drugih seksualnih uznemiravanja bračnog partnera ili drugih članova porodice, a posebna pogodnost u Krivičnom Zakonu BiH je ta, što se po službenoj dužnosti pokreću tužbe po osnovu ovih djela.

Helsinški komitet za ljudska prava u BiH, u partnerstvu sa Fondacijom Heinrich Böll – Regionalni Ured Sarajevo, realizujući projekat «Misija utvrđivanja činjenica u ženskim zatvorima u Bosni i Hercegovini», i razgovarajući sa zatvorenicama, utvrdio je da je 80% zatvorenica počinilo krivično djelo ubistva svojih supružnika ili drugih članova porodice zbog dugogodišnjeg trpljenja fizičkog i mentalnog zlostavljanja.

U Bosni i Hercegovini trenutno kaznu izdržava 65 osuđenica, koje su smještene u posebnim prostorima za žene. Nije zabilježena upotreba nasilja nad njima od strane uposlenika u ovim ustanovama. Ispoštovani su međunarodni standardi koji se odnose na tretman ovih lica u kaznenopopravnim ustanovama.

Drugi izraženi problem u BiH je trgovina («trafficking») ljudima. Do sada je BiH bila samo zemlja tranzita i prijema, ali neki raspoloživi pokazatelji govore da je postala i zemljom porijekla ovoga problema.

Vlasti Bosne i Hercegovine su usvojile nacionalni Akcioni plan borbe protiv trgovine ljudima i formirali Koordinacioni odbor za praćenje, spriječavanje, zaustavljanje i kažnjavanje trgovine ljudima, naročito ženama i djecom. Osnov za ovaj plan je nađen u Konvenciji o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena, Konvenciji o pravima djeteta i Evropskoj konvenciji o osnovnim pravima i slobodama.

Također je stvorena mreža nevladinih organizacija «RING» koja prati primjenu Akcionog plana borbe protiv trgovine ljudima, i koja je otvorila određen broj skloništa za žene – žrtve trgovine i žene – žrtve kućnog nasilja (Modriča, Mostar, Sarajevo itd.).

Posebnu brigu o ženama koje su žrtve traffickinga vodi IOM (Internacionalna organizacija za migracije), koji zbrinjava žene, vodi brigu o njihovom zdravstvenom i mentalnom stanju, i obezbjeđuje povratak u zemlje porijekla. Pored ove međunarodne organizacije, u praćenje ovih problema su uključeni UNOHCHR, UNICEF, OSCE, OXFAM itd.

Nažalost, u BiH ne postoje vjerodostojni statistički podaci o broju žena, žrtava traffickinga; ali po Izvještaju UNOHCHR-a iz juna 2003. godine (Trgovina ljudima u Bosni i Hercegovini) u 2002. godini podneseno je 70 krivičnih prijava protiv 90 lica, od čega je kažnjeno 76 stranih državljanki u trajanju od 9 do 30 dana i podnešene krivične prijave protiv 9 osoba, domaćih državljana sa kaznom zatvora ukupnog trajanja 253 dana. Domaći državljani su kažnjeni zbog ustupanja prostorija ili posredovanja u prostituciji, odnosno trgovine ljudima radi vršenja prostitucije.

Domaće zakonodavstvo, odnosno Krivični Zakon Bosne i Hercegovine je sankcionirao krivično djelo trgovine ljudima, ali nedostaci u Zakonu o imigraciji i azilu su osnovna prepreka u suzbijanju i sprečavanju trgovine ljudima. Nažalost, postoji i velika sprega na relaciji policija – kriminogeni krugovi, kao i korupcija, što uveliko pogoduje porastu trgovine ljudima.

Dječija prava

Prava djece u Bosni i Hercegovini gotovo da su nevidljiva u društvenom životu zemlje.

Obzirom da nije bilo popisa stanovništva od 1991. godine, te se ne raspolaže vjerodostojnim statističkim podacima koliki je broj stanovnika u Bosni i Hercegovini, procjenjuje se da su 1/3 stanovništva BiH djeca starosti od 0 do 18 godina.

Bosna i Hercegovina je ratifikovala Konvenciju o pravima djeteta, decembra 1993., čime je ova Konvencija stupila na snagu i postala sastavni dio njenog pravnog sistema. Dejtonskim sporazumom i Ustavom Bosne i Hercegovine potvrđena je važnost ove Konvencije i uvrštena je u Ustav BiH.

Prema Ustavu Bosne i Hercegovine i entiteta, jedno od temeljnih načela je zabrana svake diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, polu, jeziku, religiji, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom i socijalnom porijeklu. Ova načela se štite odgovarajućim krivičnim zakonima.

Zakonska regulativa u Bosni i Hercegovini koja se odnosi na zaštitu i prava djece je prenešena na entitete i tretira se kroz veliki broj zakonskih projekata u zavisnosti o kom je pravu riječ. Jedini zakon koji je donešen na državnom nivou je Okvirni Zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju BiH (Službeni Glasnik 18/2003). Ovim Zakonom se regulišu sva pitanja vezana za prava djece na obrazovanje; unapređivanje poštivanja ljudskih prava; slobode kretanja; prava i obaveza roditelja, škole; kao i standardi koji se moraju primjenjivati u obrazovanju. Ostala pitanja vezana za prava djece, kao zdravstvena i socijalna zaštita, ili zdravstveno osiguranje su regulisani na entitetskom, odnosno na kantonalnom nivou.

Bosna i Hercegovina je prvi put 2001. godine uputila Izvještaj o realizaciji Konvencije o pravima djeteta Komitetu UN-a. Izvještaj do danas nije prihvaćen, niti razmatran na Komitetu UN-a. Bosna i Hercegovina je donijela Akcioni plan za djecu BiH za period 2002. – 2010. godina, i formirala Vijeće za djecu u BiH, čija je obaveza praćenje i provođenje ovoga akcionog plana. Kao osnova za pravljenje Akcionog plana za djecu BiH je poslužila Konvencija o pravima djeteta.

Postoje slučajevi kršenja prava djece koji se mogu podvesti pod diskriminaciju određenih grupa djece zbog njihove etničke pripadnosti, religije, ali i političke pripadnosti njihovih roditelja. Najčešći slučajevi se odnose na onemogućen pristup školskim objektima ili nametanja predmeta vjeronauke djeci iz mješovitih brakova. Trenutno se implementira Okvirni Zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju BiH na osnovu kojeg je donešen nastavni program na temelju zajedničkih jezgri u obrazovanju To je proizvelo brojne diskusije roditelja, nastavnog osoblja i vjerskih zajednica, koji smatraju da škole i programi škola u kojima je implementiran dio zakonskih odredbi ugrožavaju pitanja od nacionalnog interesa, kao što je pravo na jezik, kulturu itd. Niti jedna institucija ili nevladina organizacija nije među djecom provela nikakvu anketu, niti ih upitala za mišljenje o tome da li djeca žele ići u isti razred sa vršnjacima iz drugih nacionalnih grupa.

Djeca u Bosni i Hercegovini odmah nakon rođenja trebaju biti registrovana i imaju pravo na ime, državljanstvo, i svoj identitet itd. (što je regulisano Konvencijom o pravima djeteta, članovi 7 i 8). Međutim, u praksi se odstupa od ovih zagarantiranih prava djece.

Naime, u velikom broju lokalnih sredina Bosne i Hercegovine tek rođena djeca nisu nigdje evidentirana, niti upisana Matične knjige rođenih. Takav postupak od strane, prije svega roditelja, a i nesinhronizirane zakonske legislative i državnih ustanova, posebno u Federaciji BiH, krše i uskraćuju prava djece na ime, identitet, državljanstvo i niz drugih prava koja su im rođenjem zagarantovana.

Do sada ne postoje evidencije o kojem broju djece je riječ, posebno djece koja su rođena izvan zdravstvenih ustanova, ali se procjenjuje da je ovakvih slučajeva između 3000 i 5000.

U Bosni i Hercegovini postoje ustanove koje zbrinjavaju djecu ometenu u razvoju, ali zbog ekonomske situacije BH društva ove ustanove rade i opstaju sa krajnjim naporima. Stoga, nevladine organizacije, čija je misija briga o djeci sa posebnim potrebama, preuzimaju posao države.

Veliki problem Bosne i Hercegovine je nasilje u porodici gdje su najčešće objektom nasilja žene i djeca. Također, postoje pojave pedofilije (Ilijaš, Banja Luka, Sarajevo itd.) i drugog seksualnog iskorištavanja djece.

Svi zakoni o zdravstvenoj zaštiti garantuju pravo zdravstvene zaštite sve djece od 0 do 7 godina, ali ta zaštita često izostaje zbog toga što roditelji djece nisu zdravstveno osigurani, pa prema nekim procjenama između 40% i 50% djece u Bosni i Hercegovini nemaju zdravstveno osiguranje.

Položaj djece pripadnika nacionalnih manjina je i dalje zabrinjavajući, iako je donesen Zakon o nacionalnim manjinama (Službeni Glasnik BiH 12/2003). Njegovo implementiranje nije još ni započeto.

Br: 03-01/2004