Izvjestaj o stanju ljudskih prava u BiH u 2005.

Početak pregovora o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom svakako je najvažniji politički događaj koji je obilježio 2005. godinu. Krajem novembra zvanično su otpočeli pregovori koji bi trebali da označe početak procesa krupnih i suštinskih promjena koje treba da znače kako ispunjavanje prijemnih kriterija Evropske unije tako i unapređenje položaja građana Bosne i Hercegovine na polju životnog standarda, proširenja demokratskih sloboda i unapređenja stanja ljudskih prava. Kopenhagenški kriteriji, koji definišu kriterije Evropske unije za zemlje kandidate, postavljaju poštovanje ljudskih prava kao jedan od važnih kriterija što stvara pretpostavke da se kroz proces pregovaranja unaprijedi stanje ljudskih prava u zemlji i to na planu zakonske regulative ali i primjene u praksi visokih standarda koje nemeće kandidatura za članstvo.

Tokom cijele godine, obilježavana je Desetogodišnjica Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je uspostavljen mir u BiH. To je bila prilika da se otovori rasprava o dostignućima tog sporazuma ali i da se analizira funkcionisanje države utemeljene na Dejtonskom Ustavu kao i refleksije takvog Ustava na ljudska prava. U raspavama je dominiralo mišljenje kako je Bosna i Hercegovina uspostavljena kao skupa, nefunkcionalna i neefikasna država koju treba reformisati kako bi osnažila centralna vlast, regije i lokalna samouprava. Istodobno je konstatovano da je Dejtonski Ustav zapostavio građanina – pojedinca u korist tri konstitutivna naroda čime su građani BiH svedeni na pripadništvo srpskoj, bošnjačkoj i hrvatskoj naciji. Zbog toga bi Dejtonski Ustav morao doživjeti promjene koje bi značile afirmaciju građanina, njihovu jednakost bez obzira u kom dijelu zemlje žive i bez obzira na to kojoj naciji ili nacionalnoj manjini pripadaju. No, tokom 2005. godine, nije postignut sporazum stranaka na vlasti tako da nije došlo do ustavnih promjena. Treba napomenuti da su se za ustavne promjene založili, pored predstavnika civilnog društva u BiH, i Evrpska unija, administracija SAD, Venecijanska komisija kao i niz međunarodnih instituta (think-thank).

Međunacionalni odnosi su i dalje opterećeni nastojanjima vladajućih nacionalističkih stranaka da očuvaju etničku homogeniziranost uključujući i očuvanje teritorijalne podjele na etničkim principima. I dalje se održava osjećaj straha od drugih i ne čini se ništa na izgradnji tolerancije i poštovanja različitosti i prava pripadnika drugih naroda i pripadnika nacionalnih manjina. U tome veliku ulogu imaju i vrhovi tri dominantne vjerske zajednice. Ustavna rješenja doprinose ovakvom stanju jer polaze isključivo od etničkog principa što pothranjuje nacionalizme. U domenu ljudskih prava, ovo stanje dovodi prije svega do raširene diskriminacije na etničkoj osnovi što se negativno odražava na povratak izbjeglih i raseljenih lica. Diskriminacija na etničkoj osnovi praktično onemogućava zapošljavanje, adekvatno obrazovanje, odgovarajuću zdravstvenu i socjalnu zaštitu kao i ostvarivanje prava na penziju.

Činjenica da najodgovorniji akteri ratnih zločina, Karadžić i Mladić, nisu dostupni pravdi i dalje opterećuje stanje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.

Bosna i Hercegovina i dalje kasni u provođenju reformi kojima bi trebalo da se uspostavi vladavina prava i jednakost svih građana pred zakonom. Sporost u uspostavi pravne države generiše brojne povrede ljudskih prava, osjećaj nesigurnosti kod građana i nepovjerenje prema vlastima.

U Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine (BiH), s kraja novembra 2005., operisali su statističkim podacima UNHCR-a i kažu da se kućama od potpisivanja Mirovnog sporazuma u Dejtonu vratilo oko 50 posto izbjeglih i raseljenih, naglašavajući da se stvaran broj može utvrditi samo popisom stanovništva.

Isti izvor kaže da se 186.000 ljudi u procesu reregistracije, obavljenom 2005. godine, prijavilo za status raseljenih osoba, te da se po njihovim procjenama u inostranstvu, u 137 zemalja širom svijeta, nalazi milion Bosanaca i Hercegovaca koji su u najvećem broju riješili pitanje svog statusa kroz stalne dozvole boravka, kroz državljanstva.

Podsjetimo, sve prethodne procjene su govorile da je tokom rata adrese stanovanja promijenilo oko 2,2 miliona ljudi što je nešto više od 50 posto ukupne predratne populacije u BiH. To u prevodu znači da se prema tvrdnjama Ministarstva, odnosno podacima UNHCR-a, deset godina nakon Dejtona kućama vratilo više od milion ljudi.

UNHCR je u trenutku pravljenja ovog izvještaja imao sređene podatke zaključno sa 30. septembrom 2005. u kojim navodi da se za prvih devet mjeseci ove godine kućama vratilo ukupno 5.599 osoba, od čega 1099 iz inostranstva. Ostali povratnici su pripadali kategoriji interno raseljenih i izbjeglih.

Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini na osnovu izvještaja svojih monitora, na osnovu rezultata projekta – „Misija utvrđivanja činjenica o stanju ljudskih prava“ koji podrazumijeva obilazak opština širom BiH, na osnovu podataka Saveza i udruženja izbjeglih i raseljenih, na osnovu podataka dobijenih u lokalnim zajednicama od predstavnika vladinog i nevladinog sektora ne može potvrditi gornje navode. Svi prikupljani podaci idu u prilog procjenama Saveza udruženja izbjeglica i raseljenih lica u BiH čija predsjednica Mirhunisa Zukić tvrdi da se kućama vratila tek trećina od ukupnog broja raseljenih i izbjeglih građana. U ocjeni procesa povratka Helsinški komitet za ljudska prava u BiH nastoji se baviti rezultatima stvarnog povratka uvažavajući pravo svakog pojedinca da bira mjesto stanovanja.

Broj povratnika apsolutno je nemoguće utvrditi. Misija Helsinškog komiteta, npr. u Višegradu nije mogla dobiti ni procjenu ukupnog broja stanovnika. Predsjednik Opštinskog vijeća kaže da ih je između 7.500 i 8.000, a načelnik procjenjuje da danas u Višegradu živi između 15.000 i 18.000 ljudi.

Istražujući kako je moguće doći do nerealnog podatka od milion i više povratnika utvrdili smo da se u metodologiji praćenja procesa povratka često vrši prosto zbrajanje onih kojima je vraćena imovina i članova njihovih porodica. Na terenu je lako utvrditi da se najčešće u vraćeni stan ili kuću useljava jedan ili dva starija člana, mnogi se tu zadržavaju kratko – do prodaje ili zamjene. U velikom broju slučajeva obnovljene kuće vlasnici koriste kao vikendice, a nije malo ni onih koji imaju prijavu stanovanja na predratnoj adresi, a žive i rade u nekoj drugoj bosanskohercegovčkoj opštini, ili u inostranstvu. U UNHCR-u npr. nemaju podatak koliko se od pomenutih 1099 povratnika iz inostranstva nalazi na svojim adresama. Takođe ne postoji ni jedna institucija koja vodi evidenciju o tome koliko je tokom 2005. godine ljudi iz Bosne i Hercegovine po drugi put napustilo svoje domove. O tome svjedoče svakodnevni redovi pred stranim ambasadama ili novinski zapisi o „organizovanom“ prebacivanju ljudi u Francusku, Njemačku ili preko okeana.

Ombudsmeni Federacije u svojim izvještajima govore kako niko ne vodi ni preciznu evidenciju o broju zamjene ili prodaje nekretnina. Ipak, iznose alarmantne podatke da je samo na području opštine Zenica prodato oko 2.500 stanova i zaključeno oko 550 ugovora o zamjeni; u opštini Kupres zaključeno je 288 ugovora o prodaji stanova, ili u oko 90% slučajeva od ukupnog stambenog fonda i oko 150 ugovora o prodaji imovine; u Mostaru je prodaja stanova premašila cifru od 3.000 stambenih jedinica itd.

Lako je uočljivo da se u populaciji, posebno tzv. manjinskih povratnika mahom nalaze stare osobe. Kao alarmirajuću činjenicu navodimo primjer iz Rogatice gdje je u 2005. godini, deset godina nakon Dejtona, rođena prva povratnička beba. Tu je prije rata živjelo, a tokom rata izbjeglo, 13.209 građana koji su se izjašnjavali kao Muslimani,.

Sve manji interes za stvarni povratak, sve izraženije nastojanje građana da pronađu mogućnost odlaska u sredine gdje će biti većina ili van BiH upućuje na zastrašujuću činjenicu kako je u Bosni i Hercegovini etničko čišćenje u završnoj fazi. Nevladina organizacija Evropski pokret iz Banjaluke je utvrdila da samo dvije opštine u BiH, Tuzla i Sarajevo Centar, imaju više od deset posto pripadanika drugih naroda. Prije rata samo je 20 odsto opština imalo strukturu stanovništva u kojoj je jedan narod bio zastupljen sa više od 50 posto u ukupnom broju stanovnika. Danas, država je definitivno razdijeljena na više jednonacionalnih teritorija. U prilog tome još nekoliko primjera:

U Kantonu Sarajevo i danas živi više od 30.000 ljudi raseljenih iz drugih dijelova BiH. Procjenjuje se da je istovremeno više od 3.000 onih koji su status raseljenih zaradili u Sarajevu mada ga nikada nisu napuštali – ne mogu u svoje predratne domove. U najtežem polažaju su ljudi smješteni u kolektivnim centrima. Takvih je u Federaciji blizu 4.500. U Republici Srpskoj zvanično su takvi centri zatvoreni, ali još uvijek u nekim od tih zapuštenih prostora žive oni koji nemaju kuda.

S druge strane, na terenu se mogu vidjeti obnovljene kuće u kojima niko ne živi. U Mjesnoj zajednici Jeleč, Opština Foča, trenutno živi 70 mahom starijih osoba u 36 domaćinstava. Tokom zime nema ih ni toliko, a podaci kažu da je tu od 2.000. godine, kada su se vratili prvi povratnici, obnovljeno 120 kuća, pa je broj stanovnika manji od broja stambenih jedinica. Tu je rekonstruisana i škola, ali ne radi jer u nju nema ko da ide.

Za proces povrata imovine zvanično je rečeno kako je on završen 2004. godine. Ocijenjen je uspješno, organi vlasti nadležni za ovaj dio provedbe Aneksa 7 dobili su čak i potvrde - certifikate o dobro urađenom poslu, ali lokalne vlasti su u mnogim sredinama i tokom 2005. godine na razne načine nastavile opstrukciju i donesene odluke o pravu na povrat imovine ne provode u djelo. Velikom broju građana Bosne i Hercegovine još uvijek su uskraćena prava na uživanje imovine.

Neprovođenje odluka nije jedini vid opstrukcije povratka i diskriminacije povratnika. Lokalni moćnici instruirani iz nacionalističkih vrhova češće su u funkciji ometanja povratnika da ostvare neko od svojih osnovnih prava. Jedan od učestalijih oblika opstrukcije ilustruje primjer hrvatskih povratnika u Opštinu Derventa koji već šestu godinu čekaju obnovu niskonaponske elektromreže do njihovih kuća. U pitanju je 150 domaćinstava. Na području Ustiprače 20 posto povratničkih kuća takođe je u mraku, a takvih ima i u Opštini Zvornik, Višegrad, Sanski Most, Glamoč i širom BiH. Slično je sa vodosnabdijevanjem, putnom mrežom, a posebno mogućnostima ostvarivanja prava na zdravstvenu i socijalnu zaštitu ili obrazovanje. Neusaglašeni sistemi u oblasti zdravstva, penzionih fondova, postojanje različitih školskih programa, različitost entitetskih i kantonalnih zakona, ogroman broj podzakonskih odluka i propisa dovodi povratnike na svim prostorima u diskriminirajući položaj.

Ipak, najveća prepreka održivom povratku jeste nemogućnost ostvarivanja prava na rad. Najveći broj povratnika je u kategoriji siromašnih. Svuda, bez izuzetka, je prisutna diskriminacija pri zapošljavanju povratnika u opštinama, javnim ustanovama i javnim preduzećima. Ne poštuje se ustavni amandman koji zahtijeva proporcionalnu etničku zastupljenost u svim javnim organima vlasti, uključujući i sudove. Takva proporcionalna zastupljenost bazira se, pomenutim amandmanom, na popisu iz 1991.godine. U Bosanskom Novom danas živi oko 6.000 Bošnjaka, uglavnom povratnika, a u organima uprave rade troje, u sudu jedan i u prosvjeti dvojica. U Općini Bosanska Krupa gdje je zabilježen relativno dobar povratak građana srpske nacionalnosti u javnom sektoru zaposlena su samo četiri nebošnjaka. U prosvjeti na području Opštine Foča radi samo jedan Bošnjak i to na mjestu podvornika u jedinoj multietničkoj školi „Sveti Sava“ na Tjentištu.

Mada se bezbjednost povratnika i njihove imovine poboljšala u 2005. godini još uvijek bilježimo veliki broj nasrtaja na nacionalne i vjerske objekte i spomenike, a bilo je i fizičkog razračunavanja i uništavanja imovine. Policija je efikasnija u svom radu, ali je još uvijek prisutan neizbalansiran broj zaposlenih iz reda brojčano manjinskog naroda.

Helsinški komitet za ljudska prava u BiH i ovaj put izražava zabrinutost zbog činjenice da vlasti i dalje ne čine ništa na rješavanju dugogodišnjih žarišta i potencijalnih međunacionalnih sukoba u nekim slučajevima kao što je Kotorsko kod Doboja gdje je odlukama lokalnih vlasti na uzurpiranom privatnom vlasništvu dozvoljena gradnja kuća za raseljene Srbe. Bošnjaci godinama traže da im se vrati privatna zemlja, 126 srpskih porodica da im se omogući krov nad glavom. I u Sanskom Mostu još nisu riješeni svi dugogodišnji sudski sporovi oko okouzurpacije zemljišta građana srpske nacionalnosti. Vlasti tvrde da „ne postoji zakon“ za rušenje nelegalno postavljanih križeva na stolačkom Starom Gradu i spomenika žrtvama Blajburga na Radimlji itd.

Značajan dio odgovornosti za loše rezultate povratka, položaj povratnika i izmijenjenu demografsku sliku, pored vladajućih koalicionih stranaka, svakako ima i međunarodna zajednica koja je nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma realizaciju provedbe Aneksa VII temeljila na kompromisima sa domaćim vlastima koje njegovu realizaciju nisu istinski željele. Unazad dvije godine primjetna su i nastojanja međunarodne zajednice da proces povratka prikaže nečim što je u završnoj fazi ili već završeno. Sigurno je da ni naredne 2006. godine koja je određena kao posljednja u Strategiji povratka, svi koji se žele vratiti neće to ostvariti. Donatora je sve manje, a oslanjanje na domaće strukture vlasti ni do sada nije dalo neke veće rezultate. Uglavnom se sve završavalo na retorici kako je pitanje povratka pitanje svih pitanja i kako od rezultata provedbe Aneksa VII ovisi budućnost i opstanak Bosne i Hercegovine.

Za rješavanje problema izbjeglih i raseljenih lica u Bosni i Hercegovini za 2006. godinu planirana su sredstva od 13,6 miliona konvertibilnih maraka, izjavio je nedavno Ivica Marinović, zamjenik ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH i predsjedavajući Državne komisije za izbjeglice i raseljena lica. „Da bi smo zadovoljili sve potrebe rekonstrukcije, potrebno je nekih 450 miliona eura“, procjena je Maria Nenadića, pomoćnika ministra za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine.

Podsjetimo, 2006. je u Strategiji povratka označena kao godina u kojoj bi proces povratka trebao biti završen.

Međunacionalni odnosi su i dalje opterećeni nastojanjem vladajućih nacionalističkih stranaka, prije svega SDA, HDZ i SDS, da sačuvaju etničku homogenost. Pothranjivanjem straha od drugog, insistiranjem na tezi o ugroženosti sopstvenog naroda od druga dva naroda, ove stranke uspijevaju da se održe na vlasti.

Iako je Ustavni sud BiH donio odluku o jednakopravnosti Srba, Hrvata i Bošnjaka, kao konstitutivnih naroda, na cijeloj teritoriji BiH, i dalje se snažno ispoljava želja za dominacijom jedne etničke grupe nad drugim ondje gdje ona ima demografsku i političku premoć. Održavanju agresivnog nacionalizma potpomaže i činjenica da kazneni zakoni nisu predvidjeli sankcije za ova djela. Tužilaštva ne reaguju na ove pojave kao ni na pojave antisemitizma, rasizma i ksenofobije što ohrabruje ekstremni nacionalizam.

Ranjive međunacionalne odnose dodatno opterećuju pojave etnički motivisanog nasilja, pa čak i terorizma. Ovakvi slučajevi su zabilježeni i tokom 2005. godine:

Brojni su i slučajevi skrnavljenja vjerskih objekata i nadgrobnih spomenika te ispisivanja parola koje potiču mržnju:

Navedeni kao i brojni drugi slični događaji doprinose održavanju međunacionalnih tenzija i straha i spriječavaju normalizaciju stanja u zemlji. Ono što zabrinjava je to što policija vrlo rijetko otkriva počinitelje ovakvih djela. Čak i kada se počinioci otkriju, sudovi ih ili oslobađaju ili ih simbolično kažnjavaju što ohrabruje počinioce.

U Bosni Hercegovini je 2003. godine stupio na snagu Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina. Ovaj Zakon se temelji na Okvirnoj konvenciji o zaštiti nacionalnih manjina koju je Bosna i Hercegovina ratifikovala. BiH još uvijek nije ratifikovala Evropsku povelju o regionalnim i jezicima manjina.

Iako je Zakon o zašititi pripadnika nacionalnih manjina usvojen prije više od dvije godine, on se ne primjenjuje, kako zbog toga što nisu doneseni potrebni podzakonski akti, tako i zbog nedostatka političke volje.

Inače, Zakon je pobrojao 17 nacionalnih manjina koje žive u BiH s` tim da nema pouzdanih podataka o njihovom broju s` obzirom na to da je posljednji popis stanovništva održan 1991. godine, a u međuvremenu je, zbog rata i etničkog čišćenja, došlo do značajnih demografskih promjena.

Najbrojnija je romska manjina, ali procjene o broju Roma variraju tako da se pretpostavlja da trenutno u BiH živi između 80 000 i 85 000 Roma, s` tim što aktivisti romskih udruženja tvrde da ih je između 80 000 i 120 000.

Položaj pripadnika nacionalnih manjina je nepovoljan i oni su u velikom broju slučajeva žrtve etničke diskriminacije. Svakako, položaj Roma je najteži kada je riječ o pripadnicima nacionalnih manjina. Njihov položaj je posebno težak kada je pitanju zapošljavanje, ekonomski položaj i stanovanje. Svega 1,5 % radno sposobnih Roma ima zaposlenje u odnosu na oko 50% koliko ih je radilo prije rata. Jedini Rom koji je radio u državnoj službi, Redžo Seferović, dobio je otkaz. Na području Zeničko – dobojskog kantonona, u Federaciji BiH, zaposleno je svega šest Roma. U Visokom radi jedan Rom dok u Sarajevskom i Tuzlanskom kantonu rade po dva policajca romske nacionalnosti. U Hemijskom kombinatu u Tuzli, rade dva inženjera romske nacionalnosti. Postoje opštine u kojima ne radi ni jedan Rom.

Značajan broj Roma još uvijek nije ostvario pravo na povratak u kuće i stanove u kojima su živjeli prije rata. Inače, uslovi u kojima žive Romi su izuzetno loši i ne zadovoljavaju minimalne standarde. Najčešće oni žive u vlažnim kućama, bez sanitarija, tekuće vode i struje.

Velika većina pripadnika nacionalnih manjina nema pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, jer to pravo pripada zaposlenim osobama, članovima njihovih porodica i penzionerima.

Kada je riječ o obrazovanju, samo 15 % romske djece završava obavezno osmogodišnje obrazovanje, s` tim što djevojčice u prosjeku prekidaju školovanje u petom razredu osnovne škole. Nepismenost je jeko izražena kod Roma.

Jezici manjina se ne koriste u komunikaciji sa vlastima, uključujući sudove. Ne postoje primjeri učenja manjinskih jezika u školama. Ne postoje printani mediji na romskom jeziku a samo dvije radio stanice povremeno emituju program na ovom jeziku.

Pozitivnim se može smatrati osnivanje Vijeća Roma kao konsultativnog tijela, ali ono još uvijek nije postiglo neke vidnije rezultate.

Prema podacima dobijenim od jevrejskih opština, u BiH živi oko 1 000 Jevreja. Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije (ECRI) izražava zabrinutost zbog činjenice da se u knjižarama u BiH mogu kupiti antisemitske knjige, uključujući Mein Kampf i Cionske protokole što se tumači kao prijetnja jevrejskoj zajednici. U islamskom omladinskom časopisu SAFF, polovinom januara, objavljen je antisemitski tekst u kome se uvrijedljivo govori o jevrejskim žrtvama holokausta i stradanju šest miliona Jevreja u koncentracionim logorima tokom Drugog svjetskog rata.

Ljudska prava u Bosni i Hercegovini su u uskoj korelaciji sa nacionalnim pripadništvom, te se ne može govoriti o zaštićenosti prava pripadnika nacionalnih manjina.

Vijeće Minsitara Bosne i Hercegovine je krajem novembra utvrdilo Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Obavještajno – sigurnosnoj agenciji BiH (OSA). Ovim izmjenama, koje se uklapaju u mjere koje treba da posluže suzbijanju terorizma, proširena su ovlaštenja i nadležnosti ove agencije. Prijedlogom izmjena, predviđeno je da će OSA, “u izuzetnim slučajevima, kada je neophodno da bi se zaštitili ljudski životi, imovina i drugi sigurnosni interesi BiH, imati ovlaštenje da hapsi osobe, privodi ih i da utvdi njihov identitet. “Utvrđenim izmjenama je predviđeno da privođenje i ispitivanje osobe može trajati koliko je neophodno za prikupljanje informacija od značaja za navedeni slučaj ali najduže šest sati s` tim da je OSA nakon navedenog vremena dužna obavjestiti Sud BiH o provedenom postupku te predati lice nadležnoj instituciji. Prema izjavi Dragana Mektića, zamjenika ministra sigurnosti, ove izmjene su donesene radi spriječavanja izvršenja terorističkih akata.

Ovaj Prijedlog predstavlja ozbiljan i neprihvatljiv presedan što direktno zadire u domen ljudskih prava dajući obavještajnim službama prava koja im ne pripadaju prema priznatim međunarodnim standardima.

Po hitnom postupku, Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH usvojioje 16. novembra Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu BiH. Članom 8, stav 5 i 8 usvojenog Zakona, isključuju se mogućnost žalbe licima kojima se oduzima državljanstvo što je u suprotnosti sa članom 14 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima kao i sa članom 6 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i odredbama Protokola 7 Evropske konvencije.

Prema izjavi Miodraga Pandurevića, pomoćnika ministra civilnih poslova, predviđenim izmjenama će biti podvrgnuta reviziji rješenja o dodjeli BiH državljanstva čime će, prema njegovoj procjeni, biti obuhvaćeno između 1200 i 1500 naturalizovanih osoba.

Bosna i Hercegovina je jedina evropska država koja još uvijek nije vratila u zemlju osobe koje je izručila vlastima SAD i koje su zatočene u bazi Gvantanamo. Vlasti BiH, prije svega Vijeće ministara, nije poduzelo potrebne korake kako bi se zaštitila prava takozvane Alžirske grupe koja je izručena u januaru 2002. godine. Zbog takvog odnosa vlasti, supruga jednog od zatočenika u bazi Gvantanamo, otpočela je štrajk glađu 5. decembra.

Donošenje zakona koji se tiču javnog rediotelevizijskog sistema i servisa u Bosni i Hercegovini (BiH) te nefunkcioniranje instrumenata samoregulacije izraženog kroz nepoštivanje Kodeksa u štampi, dva su najznačajnija obilježja u medijskoj sferi tokom 2005.

Dom naroda BiH je 5. oktobra usvojio Zakon o Javnom radio-televizijskom sistemu BiH Tome je prethodila odluka Ustavnog suda BiH koja kaže da Zakon nije štetan po vitalni interes hrvatskog naroda. Sistem javnog emitovanja u BiH, utvrđeno je Zakonom, čine Radio-televizija BiH (BHRT) na teritoriji cijele države, Radio-televizija Federacije BiH (RTFBiH), Radio-televizija Republike Srpske (RTRS) i Korporacija javnih RTV servisa BiH. Zakonom je definisano da Korporacija ima organizacione djelove u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru.

Usvajanje Zakona predstavlja ispunjenje bitnog uslova Studije izvodljivosti Evropske komisije i bio je jedan od preduslova za odluku Evropske komisije da preporuči otpočinjanje pregovora o procesu stabilizacije i pridruživanja. Ali, zakoni bi, prije svega, trebali biti garant da će svi građani BiH putem javnog sistema u budućnosti lakše ostvarivati jedno od osnovnih prava – pravo na pravovremenu i istinitu informaciju.

Ono što je pratilo donošenje i usvjajanje ova dva dokumenta predstavlja opterećenje za proces implementacije. Zakon o Javnom RTV servisu usvojen je bez glasova hrvatskih zastupnika u Zastupničkom domu i bez hrvatskih delegata u Domu naroda. Isti scenarij se desio i kod Zakona o Javnom RTV servisu BiH. Hrvatski predstavnici u pralamentarnim tijelima su insistirali na uspostavljanju tri kanala na tri nacionalna jezika. Član Predsjedništva BiH, iz reda hrvatskoh naroda, Ivo Miro Jović, još prije usvajanja, ocijenio je zakone „rasističkim“, nekoliko drugih političara stranaka sa hrvatskim predznakom pozvalo je građane da ne plaćaju rtv taksu. Ali, na neplaćanje takse pozivali su, tokom godine, i predstavnici druga dva naroda nezadovoljni programskim sadržajem.

„Neki kvislinški mediji, evidentno, imaju zadatak da opstruiraju provođenje reformi neistinama ili predstavljanjem iskrivljene istine. Radi se o Federalnoj televiziji i „Slobodnoj Bosni“, ocijenio je, npr. čelnik BOSS-a Mirnes Ajanović u aprilu 2005., dok su elitni političari stranaka sa srpskim predznakom putem malih ekrana otvoreno pozivali medije u Republici Srpskoj, prije svega RTRS, da se počnu „ponašati navijački poput medija iz Fedracije.

Neskrivena želja da se vlada medijima ili barem utiče na njihovu uređivačku politiku i dalje je izražena. U aprilu Dragan Davidović, direktor javnog servisa RT RS, je rekao kako je RT RS uređivački potpuno neovisna, ali da je upravo zbog toga pod konstantnim pritiscima mafijaško – kriminalnih grupa koje po svaku cijenu žele da ih stave pod kontrolu. Pritiske ne vrše samo stranke. Tako se ni ove godine reisu – l – ulema Mustafa Cerić, poglavar Islamske vjerske zajednice, nije suzdržao od svojih opasnih ocjena medija. Vjerski skup je iskoristio da kaže kako FTV dovodi „bosanske muslimane u vezu sa navodnom međunarodnom terorističkom mrežom“, te da širi „strah među muslimanima“ i huška „one koji nisu dovršili ubijanje da to učine“. Ne uskračujući nikome pravo da krtikuje rad medija, Helsinški komitet smatra da vokabular i formulacije koje pri tome koristi reis Cerić predstavlja opasnu optužbu i ne doprinosi uspostavi tolerancije i razumijevanja, a novinare stavlja u poziciju otvorene mete za svaki oblik nasrtaja.

Ocjena Helsinškog komiteta je da je sistem javnog RTV emitovanja sa četiri pravna subjekta previše složen i skup, te kao takav teško može biti efikasan. Organizaciona struktura je i u ovom slučaju robovala lošim dejtonskim rješenjima koja prednost daju pravima kolektiviteta, a ne pravima pojedinca – građanina. Otuda ne čudi što su se pojavila mišljenja da tri produkcijska centra u Banja Luci, Sarajevu i Mostaru predstavljaju zametak budućih jednonacionalnih centara - srpskog, bošnjačkog i hercegovačkog, mada se u Zakonu (Član 26) jamče sva nacionalna, jezična i druga prava. Političari, vođeni vječitom željom svojih stranačkih lidera da imaju "svoje medije" i "svoje novinare", a sve pod plaštom jednakopravnosti ili ugroženosti, uspjeli su na neki način da ostvare zamisli o podijeli medijskog prostora na tri dijela. U samom procesu donošenja i usvajanja zakona najmanje se pitala profesija, a o sadašnjim prilikama u BHRT i RTFBiH najbolje govori podatak da su uposleni krajem godine svoja prava bili prisiljeni tražiti putem štrajka i simboličnom obustavom emitovanja programa.

Otvorenih i ponekad nasilnih pritisaka na medije bilo je i tokom 2005. godine. Pominjemo neke od njih:

Na sceni su sve više prikriveni i suptilni pritisci na medije. Cilj je da se direktno utiče na uređivačku i programsku politiku i orijentaciju medija, da se količina i kvalitet informacije drži pod kontrolom. Ne/oglašavanje predstavlja jedan od najefikasnijih instrumenta ekonomskih pritisaka na medije u BiH. Primjera radi, nakon 62 godine izlaženja ugašen je „Front Slobode“ iz Tuzle, a jedan od razloga je i to što je Vlada Tuzlanskog kantona pronašla odredbe po kojoj se oglasi i tenderi ne mogu objavljivati u ovoj novini, a da politika diktira marketing potvrđuje i činjenica da su rijetke i firme sa područja ovog kantona koje su se oglašavale u Frontu Slobode.

Tokom 2005. godine još više se pogoršao položaj novinara koji su, po saznanjima i ocjeni Helsinškog komiteta, zbog neriješenog statusa u situaciji da im se ozbiljno krše prava koja proističu iz radnog odnosa. Učestali su slučajevi da medijskim uposlenicima plaće kasne po više mjeseci, ne uplaćuju im se doprinosi za penziono i zdravstveno osiguranje. Rad na crno je prisutan u velikom broju medija. Ta pojava je izvan interesovanja i reakcije vlasti. Na sceni je posebno eksploatacija mladih novinara koji rado prihvataju „šansu“ da se iskažu u medijima. Prva propitivanja za plaću bacaju ih na ulicu. Željko Mitrović, vlasnik TV Pink BiH, nakon što je zbog „redukcije“ broja zaposlenih podijelio početkom godine otkaze za 18 uposlenih, a ovi reagovali i tražili zarađeni novac, izjavio je: „ne mogu shvatiti, a još manje prihvatiti da se u privatnoj firmi radnici sindikalno organiziraju. Titov režim se neće primjenjivati“.

Vijeće za štampu i monitori HK medija upozoravaju na izraženo nepoštivanje Kodeksa za pisane medije. Ono se, najčešće, manifestuje kroz nepoštivanje privatnosti i ne pružanje mogućnosti za odgovor. Vijesti koje se završavaju tragično sa ubistvima, samoubistvima, stradanjima u raznim nesrećama često su ilustrirane fotografijama uz najčešće nepotrebnu punu identifikaciju žrtava.

I dalje je evidentan nedostatak senzibilnosti spram spolova u medijima i dalje postoje marginalizirane grupe kao što su pripadnici nacionalnih manjina, osobe sa posebnim potrebama, rodne i seksualne manjine. Javnost je nedovoljno upoznata sa svakodnevnom diskriminacijom koju doživljavaju ove kategorije stanovništva, pa je i stav javnosti o njima baziran na predrasudama, stereotipima i neznanju. Putem medija ozbiljno se krše i prava djeteta, pa je Vijeće za štampu u aprilu 2005., na osnovu svog statuta, usaglasilo dodatni tekst i uvrstilo ga u postojeći član 11. Kodeksa za štampu koji se odnosi na zaštitu djece i maloljetnika: „U tretiranju djece i maloljetnika novinari su dužni krajnje obazrivo postupati, poštujući dobre običaje i Konvenciju o pravima djeteta polazeći od interesa djeteta. Novinari ne smiju intervjuisati niti fotografirati djecu mlađu od 15 godina o pitanjima koja se odnose na porodicu djeteta ukoliko roditelji nisu prisutni ili bez dozvole roditelja ili staratelja. Novinari su dužni zaštiti identitet djeteta u postupcima u kojima je inače isključena javnost. Novine i periodična izdanja oprezno i sa odgovornošću smiju identifikovati djecu mlađu od 15 godina u slučajevima kada su žrtve krivičnih djela. Novine i periodična izdanja ne smiju ni pod kakvim okolnostima identifikovati djecu mlađu od 15 godina koja su umiješana u kriminalne slučajeve kao svjedoci ili optuženi“.

Prisutna su i kršenja koja se odnose na huškanje i podsticanjem na vjersku ili nacionalnu mržnju, netačno i nefer izvještavanje i izbjegavnje pravljenja jasne razlike između komentara, pretpostavki i činjenica. Posebno su opasne još uvijek prisutne pojave govora mržnje utemeljene na propagiranju netolerancije, šovinizma, pa i antisemitizma.

U Bosni i Hercegovini (BiH) postoji zakonska regulativa kojom se garantuju prava strancima u BiH u skladu na međunarodnim standardima, uključujući i pravo na azil. Ona su utvrđena Ustavom, Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu (Zakon) od 2003. i Pravilnikom o azilu od 2004.

Već u Preambuli Ustava BiH rečeno je da je on inspirisan Univerzalnom Deklaracijom o ljudskim pravima, međunarodnim paktovima o građanskim i političkim pravima, odnosno o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i drugim instrumentima ljudskih prava. U Aneksu I Ustava pobrojani su dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, a odnose se, između ostalog i na pitanja azila i azilanata.

Shodno članu 35. tačke 3. Zakona stranac kojem je iz humanitarnih razloga odobren boravak u BiH ima pravo na rad, omogućeno mu je obrazovanje i zdravstvena i socijalna zaštita pod istim uslovima kao državljanima BiH. Prema zakonodavstvu BiH oni se ne mogu proizvoljno lišiti života, ne smiju biti izloženi mučenju, okrutnom, nehumanom ili degradirajućem postupanju ili kažnjavanju.

„Stranci neće biti ni na koji način vraćeni ili protjerani na granicu teritorije gdje bi im život ili sloboda bili ugroženi zbog njihove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili zbog političkog mišljenja, bez obzira da li su zvanično dobili azil. Zabrana protjerivanja ili vraćanja odnosi se i na osobe za koje postoji osnova sumnje da bi bile u opasnosti da budu podvrgnuta mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranci se takođe ne mogu poslati u zemlju u kojoj nisu zaštićeni od slanja na takvu teritoriju“, navedeno je u članu 34. Zakona.

Sve do 01.07.2004. godine zahtijevi za azil u BiH podnosili su se UNHCR-u. Od tog datuma to je u nadležnosti Ministarstva sigurnosti kojem je do 21. novembra 2005. podnijeto 135 zahtjeva za azil sa 218 osoba (jedan zahtjev može se odnositi na više osoba). Do kraja novembra 2005. godine negativno su riješena 83 zahtjeva za 125 osoba. Pozitivno nije riješen ni jedan.

U BiH još uvijek ne postoji specijalna ustanova za prihvat tražitelja azila. Do kraja 2005. Rakovica je trebala postati isključivo azilantski centar, ali se to nije desilo. Prema podacima s kraja novembra ove godine tu su smještene 133 osobe, 70 muškog i 63 ženskog pola. Među njima je 61 osoba tražilac azila, na privremenom prihvatu 60 i 12 lica sa izbjegličkim statusom. Status većine osoba na privremenom prihvatu traje već sedam godina, a odlukom Vijeća ministara, privremeni prihvat im je produžen do 30.06.2006. godine. Dolaze iz različitih zemalja: SCG, Makedonije, Bangladeša, Tunisa, Obale Slonovače, Moldavije i Etiopije.

Žive u neadekvatnim uslovima, u drvenim montažnim barakama. I pored truda korisnika i zaposlenog osoblja objekti djeluju zapušteno. Oprema je neodgovarajuća i stara. Svaka baraka ima po jednu zajedničku kuhinju i po jedno kupatilo za muškarce i žene.

Ishrana je jednolična i nedovoljna, posebno za samce koji, kao i ostali u Centru, sami sebi pripremaju obroke. Prema utvrđenim standardima svaki pojedinac mjesečno dobije jednolično i količinski skromno sledovanje vrijednosti manjoj od 17 eura, plus 7,5 eura za vlastite potrebe. Djeca i doilje dobijaju mjesečno od 5 do 7 litara mlijeka. Dnevno svaki korisnik dobije po jedan kruh.

Korisnicima je obezbjeđena primarna zdravstvena zaštita. Ugovor je sklopljen sa Domom zdravlja Ilidža. Za hronične bolesnike obezbijeđen je prevoz do zdravstvene ustanove i dio lijekova. Ipak, neke lijekove prisiljeni su kupovati jer se ne nalaze na listi besplatnih. Obezbjeđivanje sekundarne zdravstvene zaštite obavlja se u saradnji sa UNHCR-om. U principu, azilanti veoma teško dobijaju i ostvaruju pravo na bolnički smeštaj.

U kampu nema nikakvih kulturnih sadržaja, osim povremenih radionica za žene i turnira u malom fudbalu. Svih deset uposlenih u kampu rade na osnovu ugovora o djelu sklopljenih sa Ministarstvom sigurnosti. Niko nema stalni radni odnos, niti zdravstveno i socijalno osiguranje.

Najveći broj tražitelja azila su Romi sa Kosova. Matične knjige sa Kosova izmještene su u Srbiju, a UNMIK je nakon juna 1999. proveo podjelu novih dokumenata građanima Kosova. Problem dokumenata zemlje porijekla je u ovom slučaju prisutan i naizgled nerješiv jer Ministarstvo sigurnosti BiH nema nikakvu saradnju sa UN administracijom na Kosovu. Oni koji su tu već sedam godina sa statusom osoba na privremenom prihvatu izražavaju nezadovoljstvo i depresiju. Među njima vlada nesigurnost u pogledu povratka u svoje ranije domove. Naime, ako žele dobiti donaciju za obnovu kuća na Kosovu to mogu učiniti samo ako se odjave iz BiH i potpišu da se dobrovoljno vraćaju u zemlju porijekla te tamo prijave stalni boravak. Međutim, većina ih nije spremna na ovaj potez zbog ekonomsko-bezbjedonosne nesigurnosti na Kosovu.

U UNHCR-u tvrde da u BiH postoje osobe koje imaju status privremenog prihvata, tzv. TAP osobe (temporary admitted persons). One su u tom statusu i po sedam godina. U najvećem procentu to su lica iz Srbije i Crne Gore (SCG) sa kojom BiH ima potpisan Sporazum o dvojnom državljanstvu po kojem državljani SCG koji su imali odobren boravak u BiH duže od tri godine imaju pravo podnijeti zahtjev za bosanskohercegovačko državljanstvo. Takve osobe, prema navodima iz UNHCR suočavaju se sa diskriminacijom od strane institucija BiH jer im se zahtjevi za državljanstvo odbijaju.

Kada su u pitanju djeca, mogu se registrovati povrede Konvencije UN o pravima djeteta, tj. nepostupanja u najboljem interesu djeteta. Posjetom kampu u Rakovici Helsinški komitet uočava neadekvatnost uslova života. Iako imaju pristup obrazovnim institucijama, te najveći broj njih pohađa školu i ima obezbjeđen prevoz do školskog objekta, djeca iz rakovičkog kampa žive u montažnim objektima, sa zajedničkim kupatilima, gdje je ostvarivanje prava na privatnost djeteta i pravilan razvoj dječje ličnosti uveliko ometeno. Igraona za djecu predškolskog uzrasta organizovana je u kontejneru površine manje od 10 m2, memljivom i prljavom, bez vode i toaleta. Socijalna radnica također boravi i radi, uglavnom sa ženama, u jednom takvom kontejneru.

Nisu rijetki slučajevi da u kamp budu dopremljeni u pratnji policije ljudi koji su, najčešće u tranzitu uhvaćeni na granici bez potrebnih dokumenata. Tokom noći, ili dan dva poslije oni napuste kamp i odlaze u nepoznatom pravcu. U takvim slučajevima učinjena je povreda u smislu normi Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, jer o njihovoj sudbini se ništa ne zna, a samo se može pretpostaviti da pomenuta lica i dalje nelegalno borave na teritoriji BiH ili postaju žrtvama trgovine ljudima.

Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu precizno su utvrđene mjere protjerivanja, odnosno razlozi za izricanje mjere protjerivanja. Zakonom je regulisan i način izvršenja rješenja o protjerivanju. Helsinški komitet uočava da, zapravo, ne postoji koordiniranost nadležnih od trenutka donošenja rješenja o protjerivanju i konačnog rješenja po uloženoj žalbi do trenutka kada određene osobe moraju napustiti zemlju. Naime, kada su u pitanju lica kojima je odbijen azil, odnosno koja su dobila rješenje o progonstvu, njihovu daljnju sudbinu, odnosno kretanje, u većini slučajeva niko ne prati.

U Ministarstvu sigurnosti nemaju podataka o broju ilegalnih imigranata u BiH. Za ova lica ne postoji nikakav centar. Zahvaljujući sredstvima Evropske unije u idućoj godini takav centar trebao bi se graditi iduće godine u Istočnom Sarajevu.

Država Bosna i Hercegovina je u zakonodavstvo zemlje ugradila cijeli set međunarodnih dokumenata koja se odnose na ljudska prava i slobode, među kojima je i Deklaracija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama. Potpisana je Pekinška deklaracija i Platforma za akciju. Usvojen je i Zakon o ravnopravnosti spolova (jun 2003. godine) na nivou države. Predviđeni su i mehanizmi za njegovu imlemenacju. Formirani su gender centri na državnom nivou, i na entitetskim nivima. Zakonodavne skupštine države, entiteta, kantona i Distrikta Brčko su formirali komisije za ravnopravnost polova.

Pored svih potpisanih dokumenata i usvojenih zakona, ženska ljudska prava se nedovoljno poštuju.

U ukupnom broju stanovnika, po procjeni demografa 51 % je ženskog stanovništva. Nezaposlenih u Bosni i Hercegovini je oko 40 % radno – aktivnog stanovništva, od čega je 46,8 % ženske radne snage. Ovdje svakako treba napomenuti da se radi o procentima samo koji su evidentirani kod agencija za zapošljavanje. Oko 20 % stanovništva BiH živi ispod granice siromaštva, a 30 % je na samoj granici. Ova ekonomsko – socijalna slika u Bosni i Hercegovini najteže pogađa najranjivije grupe – žene, djecu i stare.

Pristup žena zapošljavanju, posebno ako su starije od 35 godina, je izuzetno otežan. Novi vlasnici privatnih preduzeća često postavljaju uslove koji nisu u vezi sa obrazovanjem i radnim sposobnostima. Životna dob kandidatkinja, vanjski izgled, spremnost da se odustane od rađanja neki su od kriterija koje traže poslodavci.

Oblast zdravstvene i socijalne zaštite nije u nadležnosti države Bosne i Hercegovine, nego je to nadležnost entiteta, kantona i Distrikta Brčko.

Oko 59 % žena u Bosni i Hercegovini nije zdravstveno osigurano. No, i kad imaju pravo na zdravstvenu zaštitu, tehnička i kadrovska opremljenost zdravstvenih ustanova je neujednačena ili uopšte ne pokriva najnužnije zdravstvene potrebe žena. Takvih primjera je bezbroj. Opština Drvar nema porodilište, pa su žene porodilje prisiljene da putuju i do 100 KM kako bi obezbjedile adekvatnu medicinsku pomoć.

Nasilje u porodici ili kućno nasilje prema ženama i djeci u Bosni i Hercegovini ima tendenciju rasta i predstavlja direktnu posljedicu siromaštva i ekonomsko – socijalnog statusa porodice i postratnih trauma. Žene kao žrtve nasilje, najčešće trpe nasilje od članova uže obitelji – muža, oca, sina, a nerijetko su žrtve nasilja i svoje okoline. U prilog ovome nekoliko primjera:

Po istraživačkoj studiji Fakulteta političkih nauka, uvidom i analizom policije, broj prijava nasilja u porodici, gdje je policija intervenisala u 2004. godini, je prijavljeno 2 869 slučajeva, u 15 gradova BiH. Procesuirano i sudskom odlukom je okončano 1 233 predmeta. Analizom 20 % slučajeva došlo je se do podatka da je od toga je fizičko nasilje u pitanju u 40 %, a psihičko nasilje u 28 % slučajeva.

Nevladine organizacije su prve u BiH koje su kao odgovor na ovaj problem formirale 5 ustanova – „Sigurne kuće“ (Skloništa) kao i SOS telefone za žrtve nasilja.

Ove nevladine organizacije za rad Sigurnih kuća još uvjek ne dobijaju odgovarajuću finansijsku potporu od države. Prijem korisnika u Sigurnu kuću vrši se u koordinaciji i uz asistenciju policijskih uprava, službi socijalne zaštite i drugih subjekata koji direktno rade na rješavanju problematike rješavanja nasilja u porodici.

Postojeći Krivični zakon, Zakon o krivičnom postupku i Zakon o jednakopravnosti spolova su bili nedovoljni kao odgovor na ovaj problem, te je u aprilu 2005. godine donešen Zakon o zaštiti od nasilja u porodici FBiH, sa krajnjim ciljem prevencije ali i represije u rješavanju problematike kućnog nasilja, zaštite žrtava i kažnjavanja nasilnika.

Nije zanemarljiva činjenica da u sudskim procesima nije obezbijeđena standardizacija o visinama izrečenih kazni na prostoru Bosne i Hercegovine, tako da su sankciej neujednačene, što umanjuje efekte svih donesenih zakona.

Kada govorimo o trgovini ljudima, a naročito trgovini ženama Bosna i Hercegovina je zemlja tranzita, sa istoka ka zapadu. Najčešće evidentirani emigranti su Albanci, Iračani, Kurdi, Kinezi, Ukrajinci, Moldavci i Rumuni kako je ustvrdilo pedesetak tužilaca i predstavnika policije, na seminaru o trgovini ljudima.

Posebno upozorenje dolazi iz nevladinog sektora, osnivača „Sigurnih kuća“, da u njima sve više zbrinjavaju djevojke koje su državljanke Bosne i Hercegovine, što ukazuje da naša država nije samo zemlja tranzita, nego je i sve češće zemlja porijekla žrtava trgovine.

Vrlo je teško doći do podataka o broju žrtava trgovine, jer ne postoji jedinstvena baza podataka na nivou Bosne i Hercegovine, ali ilustracije radi, početkom 2005. godine u Sigurnoj kući nevladine organizacije Lara – Bijeljina, zbrinuto je 30 djevojaka, uglavnom iz BiH i Srbije i Crne Gore. Po izvještaju Međunarodne organizacije za migracije (IOM) od 1999. godine do početka ove godine evidentirano je 817 žrtava trgovine ljudima, od čega je 12 % maloljetnih osoba.

Sve češće su pojave da porodice prijavljuju nestanak djevojaka, sa mišlju da su one otišle u inostranstvo i da su se udale tamo. Posebno je upečatljiv događaj koji se desio u okolini Modriče, kojom prilikom je prijavljen nestanak 13 mladih djevojaka, od kojih se jedna vratila bez bubrega, slezene i još jednog organa, dok ostale nisu ni do danas pronađene. Takvi slučajevi postoje i u drugim sredinama Bosne i Hercegovine.

Odluka o procedurama i načinu koordinacije aktivnosti na sprečavanju trgovine ljudima i ilegalnu imingraciju u Bosni i Hercegovini i uspostavljanje funkcije državnog koordinatora za Bosnu i Hercegovinu dovele su do donošenja inoviranog Državnog akcionog plana za borbu protiv trgovine ljudima za period 2005. – 2007. godina. Ovim Planom su definisani novi ciljevi za borbu protiv trgovine ljudima za naredne tri godine, i razvijeni su novi programski dokumenti operativnog djelovanja za svaku narednu godinu u ovom razdoblju. Ovo bi trebalo da predstavlja adekvatan odgovor državnih struktura na ovaj vid organiziranog kriminala u Bosni i Hercegovini.

Kada se radi o učešću žena u politici, nevladin sektor smatra da je ono nedovoljno i nezadovoljavajuće.

Na Opštim izborima iz 2002. godine u Zastupnički dom Parlamenta BiH birano je 14,3 % žena, u Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH 21,4 %, u Narodnu skupštinu Republike Srpske 16,9 %, u skupštinama kantona Federacije BiH 21,9 %, a u opštinama 21,7 %.

Najveći debalans je u zastupljenosti žena u izvršnoj vlasti. U Vijeću ministara BiH žene su zastupljene sa 28,57 %, a u Vladi Federacije BiH sa 6,25 %.

Gotovo istovjetan primjer je kada se promatra broj žena na predsjedničkim mjestima radnih tijela Parlamentarnih skupština, gdje su žene zastupljene sa 22,77 %.

Helsinški komitet se prije svega zalaže da se oblast zdravstvene i socijalne zaštite jedinstveno rješava na nivou Bosne i Hercegovine, u cilju postizanja balansa i jednakog pristupa u kvaliteti i obimu ostvarivanja ovih prava za sve žene i ranjive grupe.

Također, smatramo da usaglašavanje domaćeg zakonodavstva, sa evropskim standardima iz oblasti ljudskih prava, kada se radi o ostvarivanju prava žena, treba serioznije i sa više pažnje se odnositi prema pitanjima jednakopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini.

Konvencija o pravima djeteta je uključena u pravni sistem Bosne i Hercegovine (Ustav BIH – aneks 6, dodatak aneksu) i time preuzela obavezu da će provoditi sve potrebne aktivnosti u cilju primjene ove Konvencije. U devetom mjesecu 2000. godine naša država je potpisala i preuzela obaveze, koje proizilaze iz Opcionog protokola o uključenosti djece u oružani sukob i Protokola o prodaji djece, dječijoj prostituciji i dječijoj pornografiji.

Prava djece u Bosni i Hercegovini u praksi ne predstavljaju prioritetno pitanje ni političkih ni zakonodavnih aktera, kao i drugih subjekata koji svojim politikama i aktivnostima trebaju imati obavezu i odgovornost za zaštitu i ostvarivanje ljudskih prava i sloboda najmlađe populacije, a procjenjuje se da u Bosni i Hercegovini djeca čine 1/3 stanovništva.

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice uz pokroviteljstvo UNICEF-a je izradilo Akcioni plan za djecu Bosne i Hercegovine 2002 – 2010 u kojem su navedene oblasti od posebne važnosti za jačanje položaja djece i prioriteti za njihovu zaštitu. Treba reći da je ovo prvi državni dokument koji se odnosi na djecu i koji je za djecu.

Vjeće ministara Bosne i Hercegovine, odnosno Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice je formiralo Vjeće za djecu Bosne i Hercegovine kao radno – savjetodavno tijelo, sa ciljem da se u Bosni i Hercegovini jačaju i promoviraju dječija prava i u skladu s` tim prezentiraju problemi pripreme preporuke, izvještaji, analize i dr. pripreme za Vijeće Ministara kao i sve druge nadležne organe i institucije koje su odgovorne za ova pitanja. Džavni Okvirni Zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju (juni 2003. godine) je najkonkretniji doprinos zakonodavne skupštine BiH, kojim ,pored ostalog, se regulišu načela u obrazovanju: pravo djeteta na obrazovanje, značaj dječijih prava, unapređivanje poštivanja ljudskih prava, sloboda kretanja, kao i sva duga pitanja koja se odnose na rad školskih institucija. Sva druga pitanja u ostvarivanu zaštite i ljudskih prava djece su izvan njihove nadležnosti.

Naime, zaštita djece i njhova prava su u nadležnosti Entiteta odnosno kantona i Distrikta Brčko, tako da sve zakone i pozakonska akta donose ove zakonodavne skupštine. Ovako uređenje direktno utiče na ostvarivanje obima i kvaliteta zaštite i prava djece, odnosno na njihov diskriminirajući položaj u pristupu na zdravstvo i zdravstvenu zaštitu, socijalnu zaštitu, obrazovanje te pristupa medijima.

Ekonomsko socijalni položaj građana i evidentno siromaštvo gdje 20 % stanovništva živi ispod generalne linije siromaštva, djeca su izložena posebnim rizicima. 60 % djece u BiH nisu zdravstveno osigurana. Porazna činjenica je da oko 50 % invalidnih osoba nema zdravstvenu zaštitu, a smatra se da oko 5 % stanovništva Bosne i Hercegovine čine djeca invalidi, koji dakle u velikom broju nemaju zdravstvenu zaštitu. Po podacima UNICEF – a od 1 000 rođene djece, njih 8 ne doživi svoj 5. rođendan, a posebno zabrinjava činjenica da mnogi roditelji ne registruju rođenje a ni smrt svoje djece. Oko 15 % nije vakcinisano odnosno revakcinisano od zaraznih bolesti, 45% nema tekuću vodu u domaćinstvima u kojima žive, 5,6 % nije obuhvaćeno osnovnim obrazovanjem[1], a evidentirano je da su djeca u dobi od 10 godina pa i mlađa i predmetom ekonomske eksploatacije.

Izuzetno je teška situacija djece koji se još uvijek nalaze sa svojim roditeljima u kolektivnim izbjegličkim i azilantskim centrima, čiji su smještajni kapaciteti i uslovi ispod ljudskog dostojanstva. Djeca, posebno u ruralnim sredinama, nemaju obezbjeđen prevoz do škola. Često pješače i više od sedam kilometara (selo Branjevo – opština Zvornik – 350 učenika), što je svakako činjenica koja itekako utiče na bezbjednost najmlađih.

Uvođenje devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja ne prati tehnička opremljenost škola, nedostaju nastavna sredstva, učionoce su neprilagođene, a veliki broj škola nema dovoljno finansijskih sredstava za materijalne troškove, posebno za troškove grijanja. U većim urbanim centrima vode se aktivnosti na uvođenje video nadzora u cilju spriječavanja kriminalnih radnji i vršenja torture nad djecom od strane pojedinih delikventnih grupa (maltretiranja za iznuđivane novca, oduzimanje mobilnih telefona, regrutacije za rasturanje opojnih sredstava kao i premlaćivanjima). U nekim sredinama uvode se posebne mjere zaštite u smislu dizanja visokih žičanih ograda.

Alarmantna je situacija da se djeca školskog uzrasta dijele po etničkom principu i da imamo praksu otvorene segregacije i aparthejda. Četrdeset sedam škola u BIH, rade na principu “dvije škole pod istim krovom“. Rade po dva odvojena nastavna programa, sa objašnjenjem da je cilj očuvanje prava na svoju kulturu, jezik. Nadležne vlasti i vladajući koalicioni politički partneri SDA i HDZ, podržavaju ovu praksu u lokalnim sredinama i tako su direktni saučesnici u nepoštivanju domaćeg zakonodavstva i kršenja brojnih međunarodnih dokumenata koje se odnose ljudska prava.

Gorući problem u Bosni i Hercegovini je svakako nasilje nad djecom. Djeca su izložena svim vrstama nasilja – od ekonomskog, fizičkog, mentalnog, do seksualnog. Nasilje nad djecom prisutno je prije svega u porodici, ali i na ulici i u školi.

Porast fizičkog nasilja u porodici, gdje se po nekim podacima iz formiranih sloništa za žrtve porodičnog nasilja, procjenjuje se da svaka četvrta porodica, odnosno da su djeca iz svake četvrte pododice žrtve nekih od oblika porodičnog nasilja.

Po izvještaju Odjela za zaštitu ljudskih prava u Ministarstvu ljudskih prava i izbjeglica Bosne i Hercegovine, najveći broj slučajeva nasilja u BiH je zabilježen nad ženskom djecom od 7 do 16 godina starosti. Smatra se da u BiH nedostaju resursi koji bi bili usmjereni na službe koje se bave zabranom, sprečavanjem i prevencijom nasilja.

Posebno zabrinjava porast seksualnog nasilja nad djecom u Bosni i Hercegovini, uz prisustvo i pedofilije, kao i seksualnog zlostavljanja djece. Svakodnevno o ovome svjedoče novinski naslovi, u okviru crne hronike – „Maloljetni komšija silovao dva dječaka“, „Osuđeni otac koji je četiri godine seksualno iskorištavao maloljetnu ćerku, a maloljetnog sina tukao pesnicama i drvenim palicama“ i sl. U prilog tome još nekoliko primjera:

Šta više, bilježi se da maloljetnici kontaktiraju osobe putem interneta i pružaju im seksualne usluge za 6 KM (oko 3 EURA), kako bi skupili pare da kupe drogu. Poznat je i slučaj gdje predsjednik jednog udruženja Roma upozorava da se romske djevojčice između 10 i 15 godina prodaju i do 50 000 KM (oko 25 000 EURA).

Većina ovih slučajeva se procesuira i sankcioniše, ali zbog različitih standarda pravosuđa Bosne i Hercegovine, izrečene kaznene mjere za isto djelo u zavisnosti od mjesta suđenja, optuženi dobija različite visine kazni, što je nedopustivo kada se radi o procesima koji se odnose na djecu i dječija prava.

Grupa domaćih nevladinih organizacija u Bosni i Hercegovini, zajedno sa UNICEF – om i organizacijom Save the children je napravila Izvještaj o pojavama trgovine djecom u Bosni i Hercegovini. Prema dobijenim podacima, između 110 i 160 djece identificirano je kao predmet trgovine u svrhu seksualnog iskorištavanja u periodu između 1999. i 2003. godine. Većina žrtava je starija od 14 godina, a nekolicina njih ima tek 10 godina, a gotovo svi slučajevi se odnose na djevojčice.

Na žalost, pored alarmantnih podataka objavljenih u pomenutom izvještaju, izostale su veće reakcije, a nemamo podataka da je ovaj izvještaj serioznije razmatran na nekom od zvaničnih mjesta vlasti u BiH.

Mediji, kao moćno sredstvo komunikacije sa javnošću, posebno printani, imaju dosta senzacionalistički pristup izvještavanja koji ima za cilj povećanje tiraža, pri čemu se ne vodi računa o obavezi medija da zaštite privatnost i identitet djeteta.

UNICEF-ova brošura „Mediji i dječija prava“ je urađena kao pomoć za novinare koji pišu o djeci, kako bi to mogli raditi odgovorno i sigurno za djecu, i kako bi mogli na taj način ukazati na odrasle koji su odgovorni za ispunjavanje obaveza prema djeci, se dovoljno ne koristi u praksi.

Helsinški komitet smatra da bi vlasti trebale početi razmišljati o uvođenju Fonda za djecu Bosne i Hercegovine, kojim bi se omogućili približno isti uslovi za svu djecu u ostvarivanju njihovih prava, i to prvenstveno u oblasti zdravstvenog i socijalnog osiguranja, kao i dječijeg dodatka.

[1] Inicijalni Izvještaj Vijeća ministara BiH o primjeni međunarodnog Pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u Bosni i Hercegovini, za period 1993 - 2003