Izvjestaj o stanju ljudskih prava u BiH u 2006.

IZVJEŠTAJ O STANJU LJUDSKIH PRAVA U BOSNI I HERCEGOVINI

(analiza za period januar – decembar 2006.)

Uvod

U toku 2006. godine, glavni događaj u Bosni i Hercegovini su bili Opšti izbori održani 1. oktobra. Na njima su birani narodni predstavnici za sve nivoe vlasti sem opštinskog. Cijela godina je protekla u znaku izbora i izborne kampanje iako je kampanja zvanično trajala samo mjesec dana. U zemlji su zaoštreni politički odnosi što se posebno odražava na međuetničke odnose. U cilju pridobijanja simpatija birača, politički lideri i kandidati na izborima su u najvećem broju slučajeva pribjegli nacionalističkoj retorici i inspirisanju straha od drugih etničkih skupina. Nastupi političara su umnogome potsjećali na vrijeme koje je prethodilo ratu devedesetih godina. Izborni rezultati su tako nagradili radikalnije političke opcije a ostavili po strani umjerene političare spremne na dijalog i kompromis.

Pozitivnom se može ocjeniti poziv koji je NATO pakt uputio Bosni i Hercegovini za pristupanje Partnerstvu za mir što se smatra ohrabrenjem reformskim snagama i snagama mira. Bosna i Hercegovina je tokom protekle godine vodila pregovore o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom ali je zbog sporosti u reformama Evropska unija odgodila do daljnjeg potpisivanje soprazuma. Glavnu poteškoću predstavlja nemogućnost postizanja dogovora o reformi policije na čemu insistira Evropska unija a što nailazi na otpor jednog dijela političkih struktura u Bosni i Hercegovini.

U Hagu, na Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju i na sudovima u zemlji, nastavljeni su procesi protiv počinilaca zločina u vremenu između 1992. i 1995. godine. No, glavni akteri zlodjela u tom vremenu, Radovan Karadžić i Ratko Mladić su i dalje na slobodi što opterećuje stanje u zemlji i usporava proces normalizacije odnosa u postratnoj Bosni i Hercegovini.

Krajem godine je okončan mandat Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BH koja je nasljedila nekadašnji Dom za ljudska prava, svojevrsni sud čije su odluke bile konačne i obavezujuće i koji je svoj rad bazirao na direktnoj primjeni Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama. Preostalih 500 predmeta, koje Komisija nije riješila u svom mandatu, biće ustupljeno na rješavanje Ustavnom sudu BiH.

Iako je bilo predviđeno da se reforma institucije BiH Ombudsmena okonča do kraja protekle godine, taj proces još nije završen. Tako, ozbiljno je dovedeno u pitanje funkcionisanje i čak i samo postojanje institucija za zaštitu ljudskih prava.

Tokom godine, razmatrano je i pitanje izmjena Ustava BiH, poznatijeg kao Dejtonski Ustav. No, amandmani na Ustav nisu usvojeni. Oni su trebali značiti i početak reformi i prvi korak ka stvaranju pretpostavki za unapređenje stanja ljudskih prava u zemlji.

Demokratski izbori

Prvog oktobra 2006. godine u Bosni i Hercegovini održani su Opšti izbori za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH, predsjednika i potpedsjednike Republike Srpske, Narodnu skupštinu Republike Srpske i Skupštine Kantona u Federaciji BiH.

Na dan izbora, prema službenom izvještaju Centralne izborne komisije, na opštim izborima glasao je ukupno 1,420.281 građanin ili 52,74 posto od ukupnog broja registrovanih birača.

Jednomjesečnu predizbornu kampanju karakterisalo je nastojanje da se diskredituju politički rivali i druge političke opcije. Izostalo je promovisanje sopstvenih programa i kandidata a korišten je jezik mržnje, zapaljivi govor i uvrede na račun političkih konkurenata

Tokom kampanje zabilježena je zloupotreba vjerskih skupova kao mjesta promocije određenih političkih opcija i kandidata, a jedan broj vjerskih velikodostojnika i sveštenika je upućivao sljedbenike kome da daju svoj glas. Primijećena je zloupotreba djece i kršenje njihovog ljudskog prava da ne budu manipulisana u političke svrhe.

Kada je riječ o medijima, opšta ocjena je da su se u većini slučajeva ponašali korektno. No, neki emiteri odstupaju od principa nepristrasnosti i favorizuju pojedine partije i kandidate. Posebno zabrinjava način vođenja dijaloga u tv debatama. Evidentno je odsustvo tolerancije, pa učesnici ne rijetko prelaze u otvorene svađe koje nisu lišene ni uvreda, a javnosti se šalje poruka o nepomirljivim razlikama nastalim u ratnim godinama.

Kod pisanih medija, koji funkcionišu na principima samoregulacije, zabilježene su pojave odstupanja od profesionalnih standarda i objektivnosti. Jedan broj medija je bio naglašeno pristrasan i nije omogućio objektivno informisanje javnosti o svim učesnicima u izbornoj trci. Sa stanovišta ljudskih prava, zabrinjavaju neki tekstovi koji promovišu nacionalnu netoleranciju i oni koji grubo vrijeđaju neke od kandidata na izborima.

Iz perspektive kriterija utvrđenih Kopenhagenškim dokumentom KEBS-a iz 1990. godine, Bosna i Hercegovina uglavnom zadovoljava zahtjeve koji se postavljaju pred demokratske zemlje. Krupan problem predstavljaju neke odredbe Ustava BiH koje ograničavaju pasivno biračko pravo i onemogućavaju da se zadovolji kriterij prema kome bi trebalo poštovati pravo građana da budu birani na političke funkcije bez diskriminacije. Imajući u vidu činjenicu da se u BiH na mjesto člana Predsjedništva ne mogu kandidovati Bošnjaci, Hrvati, pripadinici nacionalnih manjina i "ostali" u Republici Srpskoj niti Srbi i pripadnici nacionalnih manjina i "ostali" u Federaciji, u Bosni i Hercegovini bilježimo odstupanje od jednog važnog demokratskog principa.

Ocjena je da su opšti izbori održani 1. oktobra 2006. godine protekli u fer i demokratskoj atmosferi. Problemi ispoljeni tokom izbora nisu bitnije uticali na tok izbora niti na rezultate te se može smatrati da konačni rezultati odražavaju volju birača.

Ono što zabrinjava je to što se izborni rezultati sporo provode. Tri mjeseca po održavanju izbora, još nije kompletirano konstituisanje parlamenata na nivou BiH, Federacije BiH i nekih kantona, a takođe kasni i formiranje izvršne vlasti, što ozbiljno dovodi u pitanje demokratski karakter izbornog procesa.

Netolerancija i agresivni nacionalizam

Tokom cijele godine, bilježimo pojave koje se mogu okarakterisati kao posljedica netolerancije i agresivnog nacionalizma ili pak, zbog političkog konteksta, mogu biti okvalifikovane kao takve. Tako, bilježimo nezanemariv broj podmetanja eksplozivnih naprava pod automobile ili pred vjerske objekte, pucanje na vjerske objekte vatrenim oružjem a zabilježeno je ispaljivanje rakete na jednu džamiju u Mostaru. Prema podacima koje su iznijeli predstavnici Centra javne bezbjednosti Trebinje, samo na teritoriji koju oni pokrivaju, do desetog maja ove godine, zabilježeno je čak jedanaest eksplozija. Iako se ukupna bezbjednosna situacija u zemlji može smatrati boljom nego prije nekoliko godina, bilježimo izjavu Fuada Serdarević, predsjednika Udruženja povratnika u Trebinje, da je bezbjednosna situacija u Trebinju, kada su Bošnjaci u pitanju, mnogo gora nego prethodne godine. On je naveo i to kako je nepoznato lice tokom sat vremena neprekidno pucalo iz vatrenog oružja po muslimanskim nadgrobnim spomenicima i to 18. jula ove godine.

Zabilježeni su brojni slučajevi napada na vjerske objekte sve tri konfesije. Lupani su prozori, uništavan inventar, sknavljena su groblja i nadgrobni spomenici. Samo na džamiju na Balinovcu, u Mostaru, zabilježeno je petanaest napada tokom prvih jedanaest mjeseci 2006. godine. Kumulativno, na području Tuzlanskog kantona, u posljednjih pet godina bilo je 170 napada na vjerske objekte.

Na području opština Kakanj i Ilijaš, u blizini Sarajeva, zabilježeno je nekoliko slučajeva uništavanja nadgrobnih spomenika na pravoslavnom groblju.

Zgrada i prostorije Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, u centru Sarajeva, nalaze se na udaru provalnika a zidove upropaštavaju grafiti od kojih neki imaju provokativan sadržaj. Pojava grafita je uhvatila maha a zabrinjavaju grafiti koji pozivaju na ubijanje pripadnika određene konfesije ili nacije.

Ono što predstavlja poseban problem je to što policija vrlo rijetko otkriva počinioce ovih akata i što oni ostaju nekažnjeni. Pripadnici skupina koje su na udaru to tumače kao rezultat nedostatka volje da se policija obračuna sa onima koji krše zakon i remete međunacionalne odnose. Takođe treba konstatovati da se vrlo rijetko događa da pojave netolerancije i agresivnog nacionalizma osude predstavnici nacije ili vjerske skupine koji nisu bili neposredne žrtve napada ili provokacije.

Povratak izbjeglih i raseljenih lica

Kako su u cijeloj Bosni i Hercegovini (BiH) još krajem 2005. primijenjeni imovinski zakoni u 98,5% slučajeva, u 2006. je otpala, prethodnih godina irazito prisutna, praksa stvaranja privida o uspješnom provođenju Aneksa 7. Umjesto podataka o broju ljudi koji su se tokom proteklih 12 mjeseci vratili kućama, danas se mogu čuti opasne ocjene nadležnih da je Aneks 7. Dejtonskog sporazuma završen u svom primarnom dijelu, odnosno da je svima omogućeno da se vrate. Neki idu korak dalje i kažu kako postoji mogućnost da se provedba Aneksa 7. proglasi završenim poslom u čemu ih ohrabruje identičan stav dijela međunarodne zajednice.

U 2006. manjinskih povrataka gotovo da nije bilo. Mada se niko zbirno ne bavi analizom broja vraćene, pa prodate ili zamijenjene nekretnine, obilaskom povratničkih naselja i gradova može se ustvrditi kako je više od 50%, u vlasništvo vraćenih stanova, kuća i posjeda nekom vrstom kupoprodajnih ili zamjenskih ugovora promijenilo vlasnika, a barem još 30 posto je u procesu prodaje ili se koristi samo vikendom. Predmetom prodaje su i neki tek obnovljeni objekti sredstvima povratničkih fondova.

Slabe rezultate provedbe Aneksa 7 u 2006. dodatno opterećuje, ne rijetka, pojava onih koji su se prije godinu ili više vratili, da bi sada, zbog neodrživog povratka, opet krenuli tamo gdje misle da mogu pre/živjeti.

Ocjene HK podudaraju se i sa podacima Saveza udruženja izbjeglica i raseljenih lica BiH. S druge strane su zvanični izvori – državno i entitetska ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, kao i UNHCR, koji primjenjujući čudnu metodologiju ostaju pri tvrdnji da je broj povratnika premašio milion.

Ako se pođe od toga da je u toku posljednjeg rata sa kućnog praga pomjereno oko 2,2 miliona stanovnika i to dovede u vezu sa podatkom temeljenom na preciznim statistikama saopštenim na trećem Kongresu Svjetskog saveza dijaspore, održanom 2006. u BiH, da u 110 zemalja svijeta, živi oko milion i 300 hiljada Bosanaca i Hercegovaca svih nacionalnosti, pa tome doda broj interno raseljenih u BiH koji je najnovijom reregistracijom zaokružen na 180.000 i barem dvostruko toliko onih koji su reregistracijom izgubili taj status jer su se mogli vratiti, a nisu – pomenuta procjena dobija na objaktivnosti.

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, međutim, procjenjuje da izvan BiH trenutno boravi još oko pola miliona osoba koje su BiH napustile od 1992. do 1995. i koje su kao takve evidentirane kao izbjeglice iz BiH.

Prvi, sveobuhvatan, zvaničan popis raseljenih osoba u BiH proveden je krajem 2000. godine kada je registrirano 183.355 raseljenih porodica, odnosno 556.214 osoba. Prema posljednjim podenesenim porodičnim zahtjevima za reviziju statusa 180.000 osoba raseljenih u BiH još uvijek je tražio trajno rješenje. U neuslovnim kolektivnim centrima širom BiH, prema podacima Saveza udruženja izbjeglica i raseljenih lica, živi još oko 7.000 ljudi. Samo u Mihatovićima kod Tuzle u jednom centru smješteno je 825 ljudi, a u Karakaju kod Zvornika 77 porodica. Oni koji su u posljednjoj reregistraciji izgubili izbjeglički status tvrde da se u kolektivnom smještaju nalazi znatno veći broj ljudi, ali da njih nema u evidencijama. Tek ponegdje ih pominju kao socijalne slučajeve.

Prema podacima Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske samo na području ovog entiteta registrirano je u 2006. godini 26.990 raseljeničkih i oko 2000 izbjegličkih porodica. Isto ministarstvo raspolaže podatkom da više od 6.300 lica u RS koristi alternativni smještaj. Komisija za izbjeglice i raseljena lica BiH navodi da u cijeloj BiH ima još oko 150.000 raseljenih osoba.

Zbirne, a pogotovu podatke o broju ljudi koji su se tokom 2006. vratili na predratne adrese, nema niko. Čak ni na lokalnom nivou, u šta su se mogli uvjeriti članovi Misije Helsinškog komiteta za ljudska prava prilikom posjeta bosanskohercegovačkim opštinama – od Ilidže i Hadžića, preko Mostara, Drvara, Bosanskog Petrovca i Bugojna, preko Pala, Sokoca, Foče i Goražda, do Ilijaša i Distrikta Brčko. Kako se vlast nikako ne odlučuje započeti čak ni pripreme za popis stanovništva (posljednji obavljen daleke 1991.) svi se bave samo procjenama uzimajući prema potrebama i interesima parametre koji im najviše odgovaraju što otvara velike mogućnosti manipulacije sredstvima namijenjenim za povratak i obnovu. Slobodne procjene govore da se tokom godine vratilo oko 2.500 lica.

Posljedica pomjeranja stanovništva je ta da u BiH danas imamo čista, ili gotovo čista etnička područja; u gradskoj jezgri Višegrada živi jedan Bošnjak, u Foči ni jedan, Vlasenici i Sokocu takođe, u Osnovnoj školi na Palama od 1.800 učenika jedan je bošnjačke nacionalnosti, a u selo Bukovice kod Doboja od nekadašnjih 1250 stanovnika hrvatske nacionalnosti vratio se jedan čovjek.

Lična dokumenta sa prijavom mjesta stanovanja na području Općine Ilidža do početka maja 2006. podiglo je više od 52.000 građana, pa se procjenjuje da tu živi gotovo 70.000 stanovnika od čega je najmanje 85 odsto Bošnjaka. Posljednji popis stanovništva iz 1991. kaže da je na Ilidži tada živjelo 67.937 ljudi; Hrvata 6.934 ili 10,2%, Muslimana 29.337 ili 43,2%, Srba 25.029 ili 36,8%, Jugoslovena 5.181 ili 7,6% i ostalih 1.456 ili 2,1%. Zvaničnici kažu da se na Ilidžu vratilo između 4.000 i 5.000 Srba. U nevladinom sektoru tvrde da ih toliko tu ima prijavljenu adresu, ali da bar 2.000 njih tu dolazi tek povremeno i obilazi imovinu. Posebno ističu podatak da je u godinama nakon reintegracije Ilidžu napustilo gotovo polovina onih Srba koji ni u ratu ni u toku reintegracije nisu napuštali ognjišta.

U Općini Novi Grad prije rata je živjelo 136.746 stanovnika, a prema posljednjim statističkim podacima službe za opću upravu na ovom lokalitetu živi oko 115.000 lica. Gotovo 95.000 su Bošnjaci od čega 19.000 raseljenih, Srba je prijavljenih manje od 10.000 (pred rat 38.000), Hrvata ispod 7.000 (pred rat 9.000) i ostalih manje od 3.000 (pred rat oko 20.000).

Prema popisu tanovništva iz 1991. na području Općine Hadžići živjelo je 24.200 stanovnika, od toga Muslimana 15.392 ili 63%, 6.362 Srba ili 26,3%, Hrvata 746 ili 3,2%, Jugoslovena 841 ili 3,5% i ostalih 859 ili 3,5%. Tu danas živi oko 23.000 stanovnika gotovo 95% odsto su Bošnjaci. U policiji to potvrđuju navodeći i podatak da oko 750 Srba ima prijavu o boravku u Hadžićima, ali da navraćaju tek povremeno.

Broj stanovnika hrvatske nacionalnosti u Bugojnu je trenutno oko 6000, u odnosu na 16. 000 koliko ih je tu živjelo prije rata. Građana srspke nacionalnosti je oko 700, a bilo ih je gotovo 9.000 prilikom posljednjeg popisa stanovništva.

Udruženje građana Demokratska inicijativa sarajevskih Srba iznosi podatak da od 157.000 predratnih stanovnika srpske nacionalnosti danas u Sarajevu živi manje od 30.000. Navode primjer Opštine Vogošća, gdje je prije rata bilo 8.000 Srba, a sada ih je 500. Ovaj podatak temelje na obilasku svih domaćinstava.

U Općini Mostar 1991. živjelo je 126.628 stanovnika. U strukturi bilo je 43.037 Hrvata, Srba 23.846, Bošnjaka 43.856, Jugoslovena 12.768 i 3.121 ostalih. Procjene i saznanja HK govore da u ovom trenutku na području Općine živi približno isti broj stanovnika kao prije rata s tim što je nacionalna struktura u mnogome promijenjena: danas na ovom području živi blizu 80.000 Hrvata, više od 40.000 Bošnjaka i pet do šest hiljada Srba.

U Bosanskom Petrovcu ukupna populacija je prepolovljena u odnosu na predratnu. U Opštini živi oko 4.500 Srba u odnosu na 12.000 koliko ih je bilo prije rata i oko 2.200 domicilnih Bošnjaka i oko 350 raseljenih lica bošnjačke nacionalnosti.

U Zajednici prognanih, izbjeglih i iseljenih Hrvata iz Bosanske Posavine iznose podatak o 220.000 sa ognjišta pomjerenih ljudi i tek nešto oko 13.000 onih koji su se do sada vratili. Navode primjer Dervente gdje je prema popisu stanovništva iz 1991. živjelo 48.481 Hrvata, dok ih tu danas oko 1200, odnosno oko dva posto. Oni tvrde da je u 2006. povratak izbjeglica potpuno zakazao. To pogotovo vrijedi za bivše općine Derventu, Bosanski Brod i sjeverni dio hrvatske općine Doboj, gdje je ukupni povratak 2,52 posto.

Procentualno najuspješnije rezultate povratka bilježe Opštine Bratunac i Prijedor, Mjesna zajednica Kozarac. Tokom 2006. na područje Opštine Bratunac vratile su se, na primjer, 24 obitelji, obnovljeno je 320 kuća što predstavlja jednu četvrtinu potreba koje su iskazane u ovoj godini. Više od 1.400 aktuelnih zahtjeva za povratak od ove godine vlasti nisu uspjele riješiti. Većina tih ljudi se nalazi na području Federacije BiH – u sarajevskom, tuzlanskom i zeničko-dobojskom kantonu. Inače, ukupno na područje Opštine Bratunac od konca rata vratilo se blizu 7.000 ljudi, a u pet mjesnih zajednica Kozarca nešto više od 6.000. Van granica BiH još uvijek živi oko 22.000 Kozarčana. Napominjemo riječ je u najvećim povratničkim mjestima.

Na tragu rezultata Misije utvrđivanja činjenica o stanju ljudskih prava Helsinški komitet konstatuje da je populacija izbjeglih, raseljenih i interno raseljenih, te povratnika i dalje marginalizovana i diskriminisana.

Neregulirano i nesinhornizirano penziono i zdravstveno osiguranje, sistem obrazovanja, zdravstvene zaštite i posebno problem zapošljavanja, kao i niz drugih segmenata života doveli su do neuspjele provedbe Aneksa 7. Svuda je evidentan problem jednonacionalne privatizacije koja je obavljena prije nego su prvi povratnici krenuli kućama. Kod svih manjinskih povratnika prisutan je i osjećaj neravnopravnog tretmana kod dobijanja dozvola za gradnju ili rješavanje infrastrukturnih potreba. O planskom povratsku samo jedan primjer u Mjesnoj zajednici Jeleč Opština Foča obnovljena je škola mada nema niti jednog djeteta školskog uzrasta!

U mjestima povratka zaposleno je u prosjeku samo od 0,8 do 1,0 odsto povratnika. Iako je donesen Zakon o lokalnoj upravi i samoupravi, taj zakon se ne poštuje i nemoguće je dobiti posao u javnim institucijama kao što su opština, pošta, sud, zdravstvo i tako dalje, jer su ta mjesta rezervisana za većinski konstitutivni narod.

I ovdje navodimo samo nekoliko primjera: Prema izvještaju Centra za humanu politiku u opštinskoj administraciji Doboja radno je angažovano više od 200 lica. Od tog broja samo 11 Bošnjaka i četiri Hrvata, u općinskoj upravi Hadžića među više od 90 uposlenih dvoje je nebošnjaka, u Srednjoj školi troje, u Osnovnoj školi u Hadžićima jedan. Od 25 vijećnika odnosno vijećnica samo je predsjednica Vijeća nebošnjakinja. U općinskim strukturama Ilidže od oko 300 zaposlenih samo je 12 pripadnika srpske nacionalnosti i 13 hrvatske, ostalo su Bošnjaci.

Među zaposlenim u Elektroprivredi i PTT Bosanskog Petrovca nema nikoga iz reda srpskog naroda, a svih 33 člana upravnih odbora, izabranih tokom 2006., su bošnjačke nacionalnosti. Slično je i u Bugojnu gdje u javnim službama i javnim preduzećima broj zaposlenih Srba i Hrvata ne dostiže procenat njihovog učešća u ukupnom stanovništvu prema popisu iz 1991. godine; od 107 zaposlenih u Opštini 21 je Hrvat i 3 Srbina. U Domu zdravlja, Veterinarskoj stanici i Centru za socijalni rad ukupno radi osam lica hrvatske nacionalnosti dok je Radio-televizija Bugojno jednonacionalna. Na području Sokoca ni jedan Bošnjak nije zaposlen u javnim ustanovama i preduzećima, u službama Opštine Foča do nedavno je bilo zaposleno troje Bošnjaka danas tu radi još samo jedan što je loš znak povratnicima i odraz političke volje. Samo jedna osoba srpske nacionalnosti zaposlena je u organima Opštine Goražde, na mjestu pravnice.

Pravna služba HK je zapazila da se ni jedan podnositelj prijave-povratnik nije vratio na posao po članu 143. Zakona o radu Federacije BiH, i članu 152. Zakona o radu Republike Srpske.

Ni Zakon o državnoj službi Federacije BiH, koji bi trebao regulisati problem zapošljavanja u javnom sektoru, nije išao na ruku brojčano manjinskim narodima u „podijeljenim“ općinama, a takvih je čak 60. U članu 2. tog zakona koji govori o proporcionalnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda u stavu 2 je pisalo; „Kao ustavni princip takva proporcionalna zastupljenost bazirat će se na popisu stanovništva iz 1991. dok se Aneks 7 u potpunosti ne provede, izuzev u organima državne službe općina čiji su pojedini dijelovi, prema Dejtonskom sporazumu i prema odlukama Visokog predstavnika pripali drugom entitetu ili drugoj općini“. Ova odredba Zakona nije doprinosila uspješnoj provedbi Aneksa 7 i u biti je predstavlja kočnicu njegovoj realizaciji. To je 31. 10. ocijenio i Ustavni sud Federacije BiH i spornu odredbu proglasio neustavnom. Pomenuti zakon još nije izmijenjen u skladu sa odlukom Ustavnog suda ali se očekuje da će izmjena doprinijeti pozitivnim promjenama i otvoriti mogućnost za zapošljavanje pripadnika pripadnika manje brojnih etničkih skupina.

Nacionalni balans zaposlenih, koliko toliko, je prisutan samo u policiji. Čak i u onim sredinama koje uopšte na svom području nemaju stanovnika druge nacionalnosti, ili odgovarajuće stručne naobrazbe. Policajci brojčano manjinskog naroda dolaze iz susjednih općina ili opština.

Posebno zabrinjava stanje u obrazovanju. Povratnicima nije omogućeno pohađanje nastave na maternjem jeziku. U Federaciji vlada pravi aparthejd. Škole su etnični podijeljene, djeca se školuju po dva odvojena nastavna programa, hrvatskom - bosanskom. U nekim sredinama je organizovan i prevoz učenika od kuće do škole prema nacionalnoj pripadnosti.

Proces povratka i uspostave povjerenja još uvijek opterećuje i pitanje nestalih. Npr. u Bugojnu ni do danas nije rasvijetljena sudbina dvadeset Hrvata koji su odvedeni sa stadiona u Bugojnu kao i još 16 lica koja se vode kao nestala, u Opštini Hadžići je na spisku nestalih još 120 Bošnjaka, u Foči čak 500.

Proces povrata imovine u BiH uglavnom jeste završen, ali nikako i Aneks 7. Mnoge porodice čije su kuće uništene na cijelom području BiH još nisu ostvarile bilo kakvo pravo na obnovu, a time i mogućnost za povratak. Mali procenat stanova koji još uvijek nisu vraćeni odnosi se na najproblematičnije slučajeve koji su u fazi sudskih postupaka koji traju nedopustivo dugo.

Nužno je napomenuti da se procenat primjene imovinskih zakona ne odnosi i na izbjegle Srbe iz Republike Hrvatske koji danas žive, uglavnom, na području Republike Srpske. Prema Udruženja Srba izbjeglih iz Hrvatske i u RS živi oko 35.000 Srba izbjeglih iz Hrvatske, od čega oko 3.500 njih nema riješeno pitanje povrata stanova. Osim onih koji su 1990., 1991., 1992. i 1993. izvršili zamjenu stanova, ostali nisu uspjeli da riješe bilo šta što se tiče stanarskih prava. UNCHR-ova statistika je, zapravo, ukupno zabilježila samo 12.348 povrataka iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku, i organiziranih i spontanih. Hrvatska Vlada prihvatila je krajem avgusta 2006. godine prijedlog programa, kojim je na području izvan posebne državne brige predviđena gradnja 3.600 stanova, odnosno oko 120 zgrada za povratnike, koji su živjeli u državnim stanovima. Programom je planirano da država na tržištu kupi još 400 stanova za ove ljude. Prema podacima Udruženja, niko od potencijalnih korisnika ovog programa još nije potpisao ugovor.

Obnova svuda teče sporo. Donatora je sve manje. Potencijalni povratnici gube nadu. Tokom 2006. obavezu uplate novčanih sredstava u Zajednički Fond za obnovu u BiH jedino su izvršili Distrikt Brčko i Vijeće ministara BiH. Entiteti ne. Podaci kažu da je do sada obnovljeno tek 58% stambenih jedinica.

Mnoga povratnička mjesta su bez struje ili vode, puta ili kanalizacije, ili svega toga zajedno. Bez električne energije u BiH je čak 3.700 domaćinstava. Duga je lista povratničkih domova u Opštinama Višegrad, Doboj, Sapna, Jajce, Glamoč, Prijedor, Foča, Grahovo, Zvornik...koja nemaju električnu energiju. Samo na području opštine Foča, struju nema 158 domaćinstava u 17 naseljenih mjesta, dok u opštini Glamoč struju nema 40% domaćinstava. To je prava slika odnosa vlasti prema provođenju Aneksa 7 Dejstonskog mirovnog sporazuma.

Planova i onih koji brinu o povratku je mnogo. Rasipa se energija i novac. A o planskom povratku i podatak da u Mjesnoj zajednici Jeleč, Opština Foča, danas žive 42 porodice sa 72 člana domaćinstva dok je prije rata tu živjelo 1380 stanovnika. U, Jeleču susjednoj, MZ Kratina je još 30 porodica u odnosu na 300 koliko ih je bilo prije 1992. godine. U Jeleču je obnovljeno više od 120 kuća, dovedena struja (u Kratini je još mrak), obnovljena džamija. U središtu mjesta je i potpuno obnovljena škola. Ali, nema đaka. Njihovi roditelji su aplicirali za povratak, napravili kućne liste i kuće su im opravljene. Jedino niko nije računao da bi se od nečeg moralo i živjeti.

Položaj stranaca, azilanata i pitanje državljanstva

U Bosni i Hercegovini su na snazi Zakon o državljanstvu i Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu. Ovi zakoni su u skladu sa međunarodnim standardima u domenu ljudskih prava. No, dopunama i izmjenama Zakona o državljanstvu od novembra 2005. godine, ukinuto je pravo žalbe licima kojima se oduzima državljanstvo što je u suprotnosti sa međunarodno priznatim pravom na fer i pravičan postupak. Ovim dopunama i izmjenama je uspostavljena Komisija za revizuju odluka o naturalizaciji stranih državljana koja je dobila zadatak da revidira sve odluke o dodjeli državljanstva strancima i to u periodu od 6. aprila 1992. do danas. Ova Komisija je formirana u februaru 2006. godine i čini je devet članova od kojih su trojica stranci.

Prema podacima dobijenim od predsjednika Komisije, do sada je obrađeno 487 predmeta a u 61 slučaju je donijeta odluka o oduzimanju državljanstva dok je u 169 slučajeva potvrđena odluka o prijemu u državljanstvo. Ostali slučajevi se još obrađuju. Prema procjenama, u proteklih 14 godina, doneseno je 16000 odluka o prijem u državljanstvo od čega se večina odnosila na stanovnike bivše Jugoslavije. Pretpostavlja se da će Komisija za reviziju obraditi oko 1500 slučajeva koji se prije svega odnose na građane afro-azijskog porijekla.

Jedan broj rješenja o oduzimanju državljanstva nije pravno utemeljen a mnogim slučajevima građani na koje se odluka odnosi nisu bili saslušani niti im je data mogućnost da lično ili putem opunomoćenika iznesu svoje argumente i dokaze.

Drugi krupan problem predstavlja deporatcija jednog broja osoba kojima je državljanstvo na ovaj način oduzeto. U jednom broju slučajeva, građani su protejrivani u zemlje u kojima im prijeti smrtna kazna ili tortura ili druga nehumana i ponižavajuća postupanja. Iako je BiH ratifikovala Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i slobodama i iako je obavezna da ispoštuje pravo da niko ne bude izručen zemljama u kojima im prijeti smrtan kazna ili tortura, i dalje se vrše izručenja ka tim zemljama.

U Bosni i Hercegovini je samo tokom 2005. godine podneseno 97 zahtjeva za azil za 145 osoba. No, do danas, od sticanja nezavisnosti, nije odobren niti jedan zahtjev za azil što ilustruje u kojoj mjeri BiH poštuje svoje međunarodne obaveze i opštepriznato pravo na azil.

Prava žena

Ostvarivanje i zaštita ljudskih prava žena u Bosni i Hercegovini je nedovoljna, a kršenja ljudskih prava ove ranjive populacije su još uvijek izražena. Podizanje nivoa efikasnosti i funkcionalnosti u zaštiti ženskih ljudskih prava, nameće se kao jedan od prioriteta vlastima i političkim subjektima u Bosni i Hercegovini.

Državne vlasti naše zemlje su napravile iskorake donošenjem državnog Zakona o ravnopravnosti polova iz 2003 godine i Zakona o porodici, a u oba entiteta usvojeni su i Zakoni o zaštiti od nasilja u porodici koji su stupili na snagu u 2006. godini. No, još uvjek nedostaju podzakonska akta, a implementacija ovih zakona je nezadovoljavajuća.

Usvajajući UN Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena, BiH se obavezala pred UN Komitetom za eliminaciju diskriminacije žena, da će podnositi izvještaje o napretku implementacije ove Konvencije, te je u 2006. godini pripremila kombinovani inicijalni, drugi i treći periodični izvještaj, informativne prirode u skladu sa smjernicama Komiteta za pripremu izvještaja. Međutim, Komitet je konstatovao da je izvještaj zakasnio, te je naložio vlastima BIH da ubuduće poštuju rokove za izvještavanje ove UN Institucije.

Komitet za eliminaciju diskriminacije žena je svoje završne komentare na podnešeni izvještaj (16. maj 2006. godine) Bosne i Hercegovine, izložio u tri poglavlja i u 45 tačaka. Komitet je posebno podcrtao da država bez odlaganja mora ispoštovati obaveze utvrđene Konvencijom; da uključi žene u sve ekonomske i političke procese na državnom, entitetskom, kantonalnom i općinskom niovou, kako bi one bile ravnopravne sa muškarcima. Komitet zahtijeva da Bosna i Hercegovina osigura de-facto sudsku primjenjivost prava iz Konvencije, u svim domaćim sudovima i drugim mehanizmima; da se ubrza postupak harminiziranja zakona, kako bi se ispoštovala obaveza utvrđena Zakonom o ravnopravnosti spolova, i da se obezbjede procedure za uspješnu provedbu i izvršavanje zakona. Također, komitet zahtjeva da se u obrazovnom sistemu uključi edukacija o ljudskim pravima i gender obuka; zahtjev Komiteta je i da se intenziviraju napori za borbu protiv trgovine ženama i djevojčicama; da se provedu mjere za veću zastupljenost žena u izabranim i imenovanim tijelima. Komitet posebno izražava zabrinutost zbog položaja žrtava seksualnog nasilja u vrijeme oružanih sukoba u BiH i zahtjeva da država eksplicitno prizna i zaštiti ove žene kao civilne žrtve rata koje su pretrpjele seksualno nasilje. Komitet očekuje široku distribuciju zaključnih komentara kako bi ljudi u Bosni i Hercegovini, uključujući sve nivoe vlasti, političare i političarke, udruženja žena i organizacije koje se bave ljudskim pravima, bili upoznati sa koracima koji su poduzeti na ostvarivanju istinske ravnopravnosti žena, kao i o budućim mjerama koje treba poduzeti u tom smislu.

Već sama činjenica da bosanskohercegovačka delegacija na ovom zasjedanju nije bila zastupljena na najvišem nivou dovoljno govori o odnosu vlasti prema pitanjima jednakopravnosti polova u našoj državi.

Uprkos svim preduzetim aktivnostima, žene Bosne i Hercegovine su žrtve porasta diskriminacije u ekonomskoj sferi, porodičnog nasilja i nasilja nad ženama; upozoravajući su streotip i seksizmi u reklamnim porukama, nedopustiv je nizak procenat učešća žena u tijelima izvršne i zakonodavne vlasti, kao i na savim mjestima gdje se donose važne političke odluke.

Prema podacima Agencija za statistiku, žene čine 51,6% od ukupnog broja stanovništva u BiH, a samo je njih 34,9% zaposleno. Neke od provedenih istraživanja, pokazala da su žene za iste poslove slabije plaćene od svojih muških kolega. Poslodavci u nerijetkim slučajevima ne poštuju norme Zakona o radu i Kolektivni ugovor o radu, te onemogućuju ženama korištenje potpunog porodiljskog bolovanja ili odsustva sa posla zbog bolesti djece, a i daju otkaze za vrijeme trajanja trudnoće.

N.N. iz Sarajeva, u dvanaestoj nedjelji trudnoće je dobila otkaz, nakon čega su ljekari izrazili zabrinutost zbog mogućnosti pobačaja.

Smatra se da žene u Bosni i Hercegovini znatno brže dobijaju poslove, posebno u mlađoj starosnoj dobi, ali isto tako se suočavaju sa brzim nezakonitim otkazima ugovora o radu. S toga žene počinju raditi u „sivoj ekonomiji“, i zarađivati za prehranjivanje porodice, čime sebe dovode u još nepovoljniji položaj, nemaju obavezno zdravstveno osiguranje, fiksirano radno vrijeme, utvrđenu cijenu rada, a ni sindikalno nisu organizovane.

Zabrinjavajuća je situacija sa ženama koje su žrtve nasilja. Kao odgovor na ovu pojavu, vlasti Bosne i Hercegovine su uvođenjem SOS linija za žrtve nasilja, kao i sa većom koordinacijom sa centrima za socijalni rad, MUP-ovima, zdravstvenim ustanovama i nevladinim organizacijama pokušale da nađu odgovore na ovu pojavu. Međutim, izostali su očekivani rezultati. Svakodnevno su prisutne vijesti o nasilju u porodici u okviru crnih hronika javnih glasila. Naslovi sa kojima se susrećemo „Prijavila supruga zbog nasilja“, „Zlostavljao suprugu“, „Pretučena žena završila u bolnici“,“Momak pretukao svoju djevojku“ itd.

Žene se obraćaju za pravnu pomoć Helsinškom komitetu, slučaj P.Z. da je u toku svoje vanbračne zajednice doživjela pravu torturu od svoga nevjenčanog supruga i njegovih prijatelja koji su „tukli su me raznim predmetima, nogama, pesnicama, gasili cigaretu po tijelu, vezali mi ruke, oči, usta, pri čemu sam dobila teške tjelesne povrede“. Ili žene koja je doživjela da joj muž stavlja glavu na sto, pod prijetnjom da će je zaklati.

U pomenutom slučaju, pored pet održanih ročišta još uvijek nije donešena presuda.

U 2006. godini, samo u Centru za socijalni rad u Goraždu napravljeno je 75 službenih zabilješki po osnovu nasilja od čega su 54 žene same prijavile nasilje. Od toga je samo 9 slučajeva procesuirano, a 7 slučajeva presuđeno i kažnjeno. Ili, u jednom od opštinskih sudova u Sarajevu, izrečeno je 212 mjera za nasilje u porodici, a kada govorimo o Kantonu Sarajevo, u istom periodu, evidentirano je više od 2000 predmeta o nasilju u porodici.

Nažalost, samo ove ilustracije dovoljno ukazuju na veličinu problema nasilja nad ženama u Bosni i Hercegovini, ali i na činjenice da svi uključeni akteri nedovoljno efikasno rade na izricanju sankcija prema nasilnicima. Ne vode se postupci prema važećem Zakonu protiv nasilja u porodici, odnosno Zakonu o jednakopravnosti polova, nego se uglavnom vode prema Krivičnom zakonu, što dovodi u vrlo nezavidan položaj žrtvu nasilja, a posljedica je izricanje blagih kazni, što umanjuje preventivno i represivno djelovanje presude.

Istovjetna stvar je i kod žena koje su žrtve seksualnog nasilja. Ova vrsta nasilja i dalje u Bosni i Hercegovini predstavlja tabu temu. Žene izbjegavaju da prijave počinioca, jer često sredina žrtvu vidi kao krivca, što je najčešći rezultat odgoja i običaja u pojedinim sredinama, ili ako se radi o ovoj vrsti nasilja u bračnoj zajednici, žene ga često ne prepoznaju. Za ovu vrtsu nasilja, iako spada u teško krivično djelo, sudovi izriču minimalne kazne, koje ne čine žrtvu zadovoljnom. Ako počinioci seksualnog nasilja pripadaju krugu javnih ličnosti,zbog straha od represija žene se vrlo rijetko odlučuju pokrenuti sudske postupke.

Ne mala zabrinutost je nad trgovinom ženama u Bosni i Hercegovini. Za razliku od prethodnih godina kada je BiH bila zemlja tranzita, predmet trgovine su žene i djevojke, državljanke Bosne i Hercegovine. Trgovci ljudima sve češće odlaze u ruralna područja Bosne i Hercegovine u cilju „regrutovanja“ žena za „fiktivne poslove“, a koje završavaju kao žrtve trgovine.

Kada se radi o jednakopravnom učešću žena u političkom životu zemlje, onda najbolje za ilustraciju služe podaci sa održanih izbora u oktobru 2006. godine. Naime, Izborni zakon je regulisao da na svim kandidatskim listama političkih partija, na svakom trećem mjestu bude kandidat žena. Sve političke partije su ispoštovale ovaj zahtjeve, na kandidaskim listama bilo 37% žena, ali su se žene rijetko pojavljivale na promotivnim skupovima i bile tumači programa i aktivnosti koje se nude biračima. Rezultat je da su žene sa 17% zastupljene u zakonodavnim tijelima. Od 42 mjesta u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, samo je 6 žena. Zapaženo je da ni printani, a ni elektronski mediji nisu dali dovoljno prostora i mjesta ženama kandidatkinjama, tako da po nekim analizama, samo je oko 15% ukupnog prostora posvećeno njima.

Pred novoizabranim vlastima je obaveza da mijenjaju dosadašnju praksu i da uspostave pravilnu koordinaciju u cilju dosljednog i odgovornog implementiranja zakona koji se odnose na zaštitu i unapređenje položaja žena; da ostvare još tješnju, na partnerskim principima zasnovanu, saradnju sa nevladinim organizacijama, kako bi postigli što efikasnije rezultate na zaštiti ženskih ljudskih prava i jednakopravnosti polova.

Dječija prava

Međunarodni standardi o ljudskim pravima i slobodama i Konvencija o pravima djeteta obavezuju vlasti Bosne i Hercegovine da kreiraju i usvoje odgovarajuće instrumente i obezbjede mehanizme za njihovu implementaciju u cilju promocije, poštivanja i zaštite dječijih prava.

Međutim, ustavno – pravni poredak zemlje je tako koncipiran da zaštita djece i njihovih prava nisu u nadležnosti države, već entiteta odnosno kantona i distrikta Brčko. Vjeće Ministara odnosno Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice – sektor za ljudska prava uključuje, aktivnost na donošenju Akcionog plana za djecu Bosne i Hercegovine 2002 – 2010, a sa ciljem monitoringa njegove implementacije; Vijeće ministara BiH 2003.godine formiralo je Vijeće za djecu BiH. Na nivou države 2003., donesen je Zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju, ali nema Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju.

Bez obzira na značaj ovih preduzetih aktivnosti, djeca u Bosni i Hercegovini su izložena različitim vidovima diskriminacije i neravnopravnog ostvarivana svojih prava.

Djeca se svakodnevno susreću sa preprekama u ostvarivanju prava na zdravstvenu i socijalnu zaštitu. Po nekim procjenama 60% stanovništva u BiH nema obavezno zdravstveno osiguranje, što za refleksiju ima da i taj procenat djece nije osiguran. Ovaj problem je posebno izražen kod djece predškolskog uzrasta. Stoga se bilježi da u oba BH entiteta broj rođene djece i umrlog stanovništva je gotovo izjednačen, čime stanovništvo Bosne i Hercegovine stagnira. Država nema usvojenu politiku i strategiju ili programe demografskog razvoja Bosne i Hercegovine

Djeca školskog uzrasta imaju besplatno zdravstveno osiguranje, ali zbog nepoznavanja i neobaviještenosti roditelji ovaj mehanizam gotovo da ne koriste. Sve škole početkom nastavne godine su obavezne dostaviti spiskove sa imenima i prezimenima učenika, nadležnom ministarstvu obrazovanja, koje u daljim procedurama obezbeđuje osnovnu zdravstvenu zaštitu za učenike.

Kada se radi o pravima iz oblasti socijalne zaštite, nadležne institucije, vlasti i njihove agencije nemaju snimljenu socijalnu kartu stanovništva BiH, a na lokalnom nivou ne postoji evidencija porodica koje su u stanju socijalnih potreba. Dakle, djeca, posebno u manjim lokalnim zajednicama, zajedno sa svojim roditeljima, ako žele da koriste prava na ovaj vid zaštite trebaju sami da se prijave nadležnim službama i da prođu izuzetno komplikovane procedure. Ove procedure su poseban problem za invalidnu djecu jer je propisima naloženo da se mora putem komisija za kategorizaciju utvrditi svake godine stepen invalidnosti pa tek onda donijeti odluka o visini socijalnih davanja. Nije rijedak slučaj da se ove komisije sastaju samo jedan ili dva puta godišnje.

Više od 3500 djece u BiH je bez roditeljskog staranja. Veliki broj ove djece je smješten u institucije. Ova djeca često bivaju stigmatizirana od sredine u kojoj se kreću – u školi, na ulici.

Stigmatizaciju trpe djeca koja se nalaze u kolektivnim oblicima zbrinjavanja za izbjegla i raseljena lica, i ona su često zaboravljena i od strane vlasti i šire društvene javnosti.

Djeca Romi, kao najbrojnije manjine u BiH, zbog siromaštva i neobrazovanosti roditelja, su uskraćeni za obrazovanje. Po istraživanjima OSCE-a, 64% romske djece ne pohađa osnovnu školu. Veliki broj ove djece napušta školovanje, zbog suočavanja sa postojećim stereotipima i negativnim predrasudama. Teško se prilagođavaju učeničkim kolektivima koji ne govore jezik Roma. 90% ove djece nemaju obavezno zdravstveno osiguranje, a kada se radi o pristupu socijalnoj zaštiti, o uslovima stanovanja, izostaje osmišljena briga vladinih institucija. Država je usvojila Zakona o zaštiti prava nacionalnih manjina i osnovala Vjeće Roma pri Vjeću Ministara BIH, ali značajnijih iskoraka na poboljašnju zaštite i ostvarivanja prava ove djece praksa još ne pokazuje.

Kada se radi o djeci školskog uzrasta, iz reda drugih manjina, država nije sačinila Edukacioni plan i program, koji bi ispoštovao prvo na korištenje maternjeg jezika, na izučavanje sopstvene istorije, i njegovanje svoje kulture.

Nasilje nad djecom je problem sa kojim se bosanskohercegovačko društvo ozbiljno suočava. Djeca trpe nasilje u porodici, koje se prenosi i u školu kao instituciju. Po nekim istraživanjima rašireno je verbalno zlostavljanje a ono često završava sa fizičkim obračunom. Država još nije našla prava riješenja i odgovore na ovu pojavu. Problemi se donekle ublažavaju od strane nevladinih organizacija koje otvaraju „Sigurne kuće“ za žrtve nasilja. Postavlja se krucijalno pitanje da li država treba samo da se bavi posljedicama ovoga problema ili joj je obaveza da pravi osmišljenije programe na prevenciji nasilja.

U posljednje vrijeme sve su češće zabilježeni slučajevi seksualnog nasilja nad djecom. Ove pojave se dešavaju, kako u porodici, tako i u školama i širem društvenom okruženju. Otac maloljetne N.N. se obratio Pravnoj službi Helsinškog komiteta tražeći zaštitu i imenujući profesora kao nasilnika; ili slučaj seksualnog nasilja u porodici, kada je očuh seksualno zlostavljao svoje dvije maloljetne pastorke punih pet godina, nakon čega je jedna pobjegla od kuće i prijavila slučaj policiji.

Kao poseban problem koji je sve više prisutan na ulicama svih većih gradova je problem prosjačenja djece koji je kao takav usko povezan sa trgovinom ljudskim bićima. Po nekim procjenama više od 10 % evidentiranih žrtava trgovine ljudima su maloljetna djeca. Država Bosna i Hercegovina ne posvećuje dovoljno pažnje ovome problemu i u praksi ne postoje efikasni programi i mjere na suzbijanju trgovine ljudima. Bosna i Hercegovina nije ratifikovala Evropsku konvenciju o akciji protiv trgovine ljudima a samim tim izostalo je usaglašavanje domaćeg zakonodavstva sa međunarodinim standardima.

Državne vlasti su krenule sa projektom reforme obrazovanja u Bosni i Hercegovini, pri tom zanemarujući predškolski odgoj i obrazovanje. Uvodi se devetogodišnje osnovno obrazovanje, čime se ostvaruju zahtjevi Vjeća Evrope, ali ovaj iskorak ne prati obezbijeđenje i svih drugih obaveza koje se odnose na modernizaciju obrazovnog procesa i infrastrukture u školstvu. Ovo se posebno odnosi na djecu invalide, kojima nije obezbjeđen adekvatan pristup školskim objektima, prikladan prevoz, pripremljenost školskih kolektiva itd. Ovu reformu ne prate srednje škole, u smislu usklađivanja obrazovnih profila sa potrebama ekonomije i društva. Takođe, praktična nastava u školama je slabo zastupljena. Kabineti za izvođenje praktične nastave nisu adekvatno opremljeni, a i nisu osmišljeni programi obavljanje prakse u privrednim firmama.

Svakako da je poseban problem pojava 54 škole organizovane kao „dvije škole pod istim krovom“, u kojima se ostvaruju programi na hrvatskom, odnosno bosanskom jeziku. Realizacijom ovih programa učenici i nastavno osoblje su podijeljeni na Hrvate i Bošnjake, i praktično nemaju nikakvog međusobnog kontakta, te je djeci onemogućeno upoznavanje drugog i drugojačijeg, što je direktno okrenuto protiv suživota i tolerancije, a doprinosi produbljavanju nepovjerenja i mržnje. Podjela djece školskog uzrasta po etničkom principu uz prećutno podržavanje vlasti je mimo okvirnog Zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju i svih međunarodnih dokumenata koji tretiraju ovu oblast.

Mediji loše prate život i rad učenika u školama, a roditelji nemaju prostor za iskazivanje kritičkog mišljenja vezanog za pojave koje se dešavaju u okviru rada škola.

Na predizbornim skupovima nekih političkih stranaka, uoči oktobarskih izbora, primijećena je zloupotreba djece i kršenje njihovog ljudskog prava da ne budu manipulisana u političke svrhe.

Obaveza vlasti Bosne i Hercegovine je da posvete više pažnje ostvarivanju svojih obaveza koje proističu iz međunarodnih dokumenata koji tretiraju prava djece, a posebno iz Konvencije o pravima djeteta, i da obezbjedi na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine jedinstven pravni okvir za poštovanje prava djeteta.

Na temelju uvida u stanje ljudskih prava, Helsinški komitet za ljudska prava u BiH upućuje vlastima u Bosni i Hercegovini sljedeće

PREPORUKE

1. Da se pitanju povratka posveti dužna pažnja kao temeljnom pitanju ostvarivanja ljudskih prava i sloboda u BiH. U tom kontekstu, neophodno je prije svega riješiti osnovna pitanja vezana za povratak kao što je obnova stambenog fonda, popravka infrastukture, uključujući i elektrifikaciju svih naseljenih mjesta što bi trebalo okončati do kraja 2007. godine. Kraj ove godine bi trebao biti i rok stambenom zbrinjavanju lica koja se nalaze u kolektivnom smještaju.

2. Donijeti Antidiskriminacioni zakon na nivou Bosne i Hercegovine te tako stvoriti pravne pretpostavke kako bi spriječilo generisanje diskriminacije i time najrašireniji oblici kršenja ljudskih prava i sloboda.

3. Okončati reformu institucija za zaštitu ljudskih prava. Ovo podrazumijeva transformaciju institucije Ombudsmana za BiH u nezavisnu instituciju sposobnu da štiti ljudska prava na temelju univerzalnih principa i opšteprihvaćenih međunarodnih standarda.

4. Učiniti efikasnijim rad policije na razotkrivanju počinilaca krivičnih dijela i prekršaja. Bilo bi značajno kada bi se unutar policije osnažio senzibilitet za one pojave koje remete međunacionalne odnose ili imaju negativne reperkusije na odnose između etničkih i vjerskih zajednica.

Očekujemo da će pravosuđe pravovremeno i djelotvorno reagovati na pojave koje generišu kršenje ljudskih prava i sloboda.

5. Vlasti na svim nivoima bi trebale ispoljiti više sluha za položaj manjinskih grupa, čiji su članovi posebno ranjivi i najčešće žrtve kršenja ljudskih prava. Ovdje se posebno misli na žene, djecu, osobe u trećoj životnoj dobi, lica sa onesposobljenjem, članove porodica nestalih, žrtve torture, seksualne i rodne manjine i druge.

Br: 06-02/2007
Sarajevo, 12.02.2007.