IZVJESTAJ O AKTIVNOSTI HELSINSKOG KOMITETA
ZA LJUDSKA PRAVA U BiH NA PRUZANJU
PRAVNE POMOCI GRADJANIMA

01.01. 1999. - 31.12. 1999. godine

Uvod
Helsinski komitet vec petu godinu pruza besplatnu pravnu pomoc svim onim gradjanima koji mu se obracaju. Ove godine, od mjeseca maja, na tim poslovima je angazovan pravnik sa punim radnim vremenom uz asistenciju jos dva pravnika.
Ukupno, ove godine Komitetu se za pomoc obratilo 3250 gradjana, s tim sto je iz prethodnih godina preneseno jos 600 predmeta.
U 85% slucajeva, gradjani su se obracali za pomoc u oblasti stanovanja, povrata stanarskog prava ili prava na sopstvenu imovinu. Ostali slucajevi se odnose na radne odnose, nestale, problematiku iz oblasti penzijsko - invalidskih prava i sl.

Zapazanja i uocene pojave
 

a) Stranke
Visemjesecno cekanje podnosilaca zahtjeva za povrat stanova – imovine na kojima postoji stanarsko pravo – vlasnistvo, nije obeshrabrilo stranke. To sto su i svi moguci zakonski rokovi vec davno istekli i sto njihovi zahtjevi nisu razmatrani ili ako su razmatrani, sto donesena rjesenja o povratu stanova nisu izvrsena, stvorilo je dodatnu upornost kod stranaka.
Situacija je slozena, jer raniji nosioci stanarskog prava – vlasnici kuca su i penzioneri, lica bez zaposlenja, koji placaju podstanarski odnos, zive kod rodbine i prijatelja u skucenim prostorima, a uz to imaju minimalna ili nikakva novcana sredstva.
Mnogi dolaze u Komitet, iako imaju i advokate i druge kvalifikovane punomocnike, jer su njihovi pokusaji u ostvarivanju ugrozenih prava vecinom ostali nerijeseni i pored visegodisnjih nastojanja da se njihov problem rijesi.
Stranke trazeci dokaze za sebe, prosirili su svoju aktivnost na iznalazenju dokaza i za privremenog korisnika, pa su time preuzeli ulogu “voditelja upravnog postupka”, kako bi se postupak ubrzao i kako bi ovaj Komitet imao sto vise tacnih i pisanih dokaza..
Stranke svakodnevno odlaze do voditelja postupka, ali rijetko dobiju istinite informacije.

b) Domaci organi
Uprava za stambena pitanja kao drzavni organ uprave ne funkcionise kako bi trebala, iako joj je stavljeno u zadatak da primjenjuje i provodi Zakon o prestanku primjene Zakona o napustenim stanovima. Naprotiv, Zakon je ozbiljno doveden u pitanje radom ove Uprave. Ne osjeti se, niti vidi ono sto se zove autonomija zakona, a za sve to, posljedice bi trebao da snosi prvostepeni organ.
Ovaj Komitet je posebno uocio, da prvostepeni organ – Uprava sa Odjeljenjima u svom radu nije uradila nista kako bi postupak bio jos efikasniji, ekonomicniji, cjelishodniji i zasnovan na svim principima i nacelima koje zakon predvidja.
I pored drasticnog krsenja ljudskih prava i povrede zakona, od strane prvostepenog organa, niko nije pozvan na odgovornost niti je bilo ko snosio posljedice nezakonitog rada. vjerovatno zbog toga, sto je opste poznato, da je odgovornost iskljucivo odgovornost prvostepenog organa.
Pomalo vidljivi pomaci u rjesenju stambene problematike, odnosno veci broj delozacija, nije postignut naporima Uprave za stambena pitanja, vec ogromnim naporima medjunarodnih institucija, koje svojim posebnim angazmanom, pruzaju pomoc i strankama i ovom organu.
Uvidom u svaki predmet, koji je ovaj Komitet izvrsio, uocene su greske, nedostatci, neistine, nedorecenosti, nelogicnosti, nesklad izmedju dispozitiva i obrazlozenja, kao i namjerno ispusteni podatci.
Voditelji postupka su izgubili autoritet i kod stranaka, a i kod drugih institucija, koji se bave zastitom ljudskih prava, jer sva ta donesena rjesenja o povratu stanova i imovine i obrazlojzenja tih rjesenja su toliko siromasna i stura, da ne mogu predstavljati, dostojanstveni pravni akt. Ovo je sigurno “rezultat cinjenice” da skoro svi koriste tudje stanove, sto je slucaj i sa nacelnicima Uprave, pomocnicima ministra za stambene poslove, ministrima bez portfelja, cinovnicima.
Preko 90 % donesenih rjesenja su identicna, sto predstavlja krsenje nacela individualiziranja, odnosno nacela koje je predvidio Zakon o upravom postupku.
Ovaj Komitet je ocijenio, da se Uprava za stambena pitanja u cijelom ovom periodu nije pokazala doraslom da obavlja ove poslove. Nedostatak diplomiranih pravnika, odnosno odredjivanje voditelja, bez potrebne strucne spreme i radnog iskustva, ne postojanje valjanih pravnih biltena za stambenu oblast, ne ukljucivanje Federalnog ministarstva pravde i federalnih upravnih inspektora do kraja i u skladu sa zakonom, sve ovo je rezultiralo minimalnim rezultatom.
Uprava za stambena pitanja mora da zna, da nije organ koji ce raditi na zastiti zakonitosti, vec samo na restituciji povrata u skladu sa zakonom, jer na zastiti zakonitosti rade nadlezni sudovi – sudski organi, koji sprovode zastitu zakonitosti, pa time vrse i ocjenu zastite zakonitosti akata.
Ovaj Komitet posebno naglasava, neodgovornost Uprave, kada se radi o statusu privremenog korisnika stana, koji je prije rata imao svojstvo zakonitog nosioca stanarskog prava na drugom stanu, a ta neodgovornost je posljedica nepostojanja uvezanosti predmeta sa izvrsenjima u istom momentu, tako da u konacnom ishodu dolazi do bespotrebnih problema.
Rjesenja o povratu stana, koja cekaju po nekoliko mjeseci na potpis u direkciji Uprave za stambena pitanja, jos vise ruse autoritet ovog organa, pa i pored razumijevanja da postoji preobiman broj predmeta i da se zakonski rok ne moze u tom smislu ispostovati ( sto nije prihvatljivo ), nije opravdanje ni pred strankama, a ni pred drugim institucijama.
Uprava za stambena pitanja, mora da prihvati stanarsko pravo, kao imovinsko pravo, kao jedno od prava svojine – vlasnistva i da restituciju povrata rijesi kao prethodno pitanje, a da vlasniku stana ostavi pravo koje mu po zakonu pripada.
Upitno je, kojim stepenom strucnosti i znanja Uprava za stambena pitanja primjenjuje Odluke Visokog predstavika, posebno one donesene 28.10.1999. godine, koje u sebi sadrze, precizne pravne rokove i izuzetan sirok pravni angazman.
Jos jedna ocjena Helsinskog komiteta koju mora istaci, da se pravo na smjestaj privremenim korisnicima stanova daje na osnovu subjektivnog misljenja, a ne po osnovu zakona.

c) Posebna zapazanja
Ovaj Komitet ima osjecaj, da stranke koje se nalaze u trecem dobu, a zive sami imaju “poseban tretman” mimo zakona.
I pored posebnog angazmana ovog Komiteta, ni jedna stranka, koja ima preko 70 godina, nije do danas usla u posjed svoga stana, osim gospodje Novakovic Marije, kojoj je Uprava za stambena pitanja – Odjeljenje Ilidza sprovela izrsenje rjesenja i uvela imenovanu u svoj posjed.
Mnoge stranke su izgubile rokove za otkup svojih stanova, usle u nove uslove i zakonske promjene, bile dovedene u mnogo tezu situaciju radi sporosti rada organa i opstrukcije, pa su svoju dokumentaciju morale ponovo pribavljati i izlagati se dodatnim troskovima.
Vremenski period vise od jedne godine, koji je bio prije ulaska u posjed stana, je kod nekih stranaka pomjeren za jos jedan takav period i one su jos i sada na pocetku procedure.
Pokretanje tuzbi protiv organa Uprave, zbog neuvodjenja nosioca stanarskih prava u zakonskom roku u svoj stan, ce sud kao tuzbeni zahtjev sigurno prihvatiti, ali sa neizvjesnom pravnom posljedicom i konacnim rjesenjem.
Tuzbe za naknadu stete za pokucstvo, opremu u stanu i devastiranje stana, kao i troskove stanovanja, su u sve vecem i vecem broju najavljene i ulozene od strane nosilaca stanarskog prava, protiv privremenih korisnika. One predstavljaju sliku anticivilizacijskog ponasanja privremenih korisnika i nebrige vlasnika stanova istovremeno.
Ovaj Komitet je misljenja da je nophodno uvesti kontrolu rada Uprave za stambena pitanja, koja bi bila formirana kao komisija, koju bi trebali sacinjavati strucna lica iz reda nevladinih organizacija i medjunarodnih institucija.
Takodjer, nuzno bi bilo, da sve institucije, koje se bave zastitom ljudskih prava, kao i nevladine organizacije, traze spisak od Uprave za stambena pitanja i opcinskih organa koji rade na povratu imovine u privatnom vlasnistvu, svih onih predmeta o povratu stana – imovine, koji jos nisu uzeti za rad.
Tako bi se potpisala odmah sva rjesenja koja su izradjena i nastavio izvrsni postupak.

d) Vojni stanovi
Ovaj Komitet u sve vecem broju prima prijave o povredi ljudskih prava, koje su proistekle iz nepostivanja normi iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ( “Sluzbene novine F BiH”, broj 27/99 ) i Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napustenim stanovima i njegovoj izmjenjenoj i dopunjenoj formi kao sto je objavljen u “Sluzbenim novinama F BiH”, broj 11/98, 38/98, 12/99 i 27/99 i to tacaka 23., 24., i 38. do 41 ovog uputstva.
Radi se o civilnim licima, koja imaju zakonito svojstvo nosioca stanarskog prava, sunosioca ili clana porodicnog domacinstva, a na tim stanovima je vlasnik – davalac stana na koristenje Vojno stambeni fond, kao pravni sljednik ranije JNA.
Podnosioci prijava, svakodnevno dobivaju informacije u Odjeljenjima Uprave za stambena pitanja, da su njihovi predmeti preuzeti od nadleznih vojnih organa za stambena pitanja, ali da popisi predmeta jos nisu izvrseni ili se odlazu rasprave zbog cekanja “Uputstva za rad iz Ministarstva obrane F BiH”.
Prva grupa slucajeva podnosilaca prijava, koji su svi prije rata otkupili svoje stanove, kod tadasnjih vojnih stambenih organa, i nalaze se u njima nisu jos ostvarili svoja nova prva prema clanovima 39-a, 39-b, 39-c, 39-d i 39-e Zakonaa o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
Druga grupa slucajeva podnosilaca prijava se odnosi na povrat stanova, na kojima postoji stanarsko pravo, koji do danas jos uvijek nisu uzeti u rad, sto jasno ukazuje na krsenje ljudskih prava i nepostojanje saradnje organa koji se iskljucivo bave problematikom stanova kojima raspolaze Federalno ministarstvo obrane sa medjunarodnim i domacim organima.
Helsinski komitet za ljudska prava u BiH mora konstatovati da, kada je rijec o stanovima iz vojnog stambenog fonda, postoji specificna opstrukcija, koja traje od pocetka rata, skoro prema svim zakonitim nosiocima stanarskih prava na ovim stanovima.
Godinama se odugovlace ovi postupci, sto je nastavljeno i nakon Uputstva Visokog predstavnika za BiH, bez obzira sto je veliki broj “gradjanskih lica van JNA” od prije rata zakonito u ovim stanovima i nisu ucestvovali u ratu u bilo kakvoj ulozi.
Analizom kategorija svih, bez izuzetka, novih zakonitih nosilaca stanarskog prava, sa ratnim i poslijeratnim trajnim rjesenjima, dobila bi se ispravna slika o sadasnjem stanju koristenja cjelokupnog vojnog stambenog fonda i odgovor na pitanje, da li je uopste u dijelu vojnih stanova bilo ikada i ikakvih opstruiranja provedbe Opsteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i od kojih grupa ili pojedinaca?
Uz postojanje jednakosti gradjana pred zakonom, kod vladavine zakona i njegove autonomije, jedna demokratska drzava kao sto je Bosna i Hercegovina, ne smije i ne moze da pravi razliku izmedju nosilaca stanarskog prava na stanovima iz vojnog stambenog fonda, niti da ih dovodi u povoljniji ili nepovoljniji polozaj prema drugim nosiocima stanarskog prava na stanovima iz drugih fondova ( drustveni – drzavni, privatni, zadruzni, i sl.. ).

e) Buduce aktivnosti
Ovaj Komitet ce i dalje u smislu punomocnika, zastupati sve stranke koje se budu obratile i pruzati ime nesebicnu pomoc i podrsku u zastiti njihovih ljudskih prava.
Prije svega u cilju interesa zastite zakona, a u skladu sa Aneksom 7. Opsteg mirovnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, principima Sarajevske deklaracije, normama Ustava – Aneksa 4. i svih ostalih zakonskih i podzakonskih akata.
Takvim angazovanjem ce sigurno doprinijeti brzem pomaku u ostvarenju ljudskih prava, uspostavljanju vladavine zakona i vecem ugledu nevladinih organizacija u Bosni i Hercegovini.

Sarajevo, 31. decembra, 1999.