Izvjestaj o stanju zenskih ljudskih prava u BiH u 2001

Izvjestaj o stanju zenskih ljudskih prava u Bosni i Hercegovini
januar – decembar 2001

I. Uvod

U prvoj godini novog milenija, savremena zena Bosna i Hercegovina, spoznala je da njena vidljivost i moc u porodici, javnom, politickom, ekonomskom i zakonodavno - izvrsnom zivotu marginalna, te da diskriminacija i nejednakopravnost polova u kreiranju i donosenju odlluka jeste, zapravo, pitanje ostvarivanja i uzivanja osnovnih ljudskih prava i sloboda.

Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad zenama, BiH je preuzela u svoj pravni sistem u skladu sa Ustavom BiH (Anex I, dodatni sporazum o ljudskim pravima koji ce se primjenjivati u BiH), i ratifikovala je 1993 godine, sto je potvrdjeno Opcim okvirnim sporazumom za mir u BiH i obavezuje sve nivoe vlasti da jasno i nedvosmisleno determinisu ponasanje cjelokupnog drustva prema zenama.

Ovaj izvjestaj prati implementaciju Konvencije u 2001. godini u Bosni i Hercegovini.

Aktuelna situacija Bosne i Hercegovine je obiljezena sa cetiri trnziciona dogadjaja i oni se odvijaju istovremeno: 1. od rata prema miru, 2. privatizacija drustveno-drzavnog vlasnistva, 3. od ovisnosti od pomoci drugih ka samoodrzivoj ekonomiji, 4. od tradicionalnih etickih, moralnih, ekoloskih i drugih normi 20. stoljeca, prema novom demokratskom drustvu, trzisnoj ekonomiji, vladavini prava i zastiti i postivanju ljudskih prava i jednakopravnosti polova.

Politicko i drustveno tkivo Bosne i Hercegovine je razdijeljeno i rascijepkano i administrativno i politicki. Drzava Bosna i Hercegovina sa dva entiteta, a jedan entiet, Federacija BiH, je podijeljen u 10 kantona. Ukupno Bosna i Hercegovina ima 13 ustava, i veliki broj politickih stranaka sa razlicitim ideoloskim opcijama, gdje se dominantno potencira pripadnost etnosu. Izuzetno tesko se postize politicka saglasnost na pitanjima jedinstvene drzave, jedinstvenog ekonomskog prostora, koncepta obrazovanja, sporta Zajednicko im je sto gotovo svi lideri u svojim javnim istupima deklarativno promoviraju svoja zalaganja za zastitu ljudskih prava i jednakopravnost polova i vladavinu prava, dok se u praksi vrsi opstrukcija i onemogucava afirmacija ovih proklamovanih ciljeva. Bosna i Hercegovina je drzava za koju je karakteristican veliki broj odrzanih izbora od 1990. godine (prvi visestranacki izbori i pobjeda nacionalnih partija); od 1992. d o 1995. godine rat; 1996. izbori koji su konsolidovali nacionalne partije, i jos vise ucvrstile tri nacionalne komponente u zakonodavstvu, sudstvu, policiji i vojsci, a 2000-te godine pobjeda Alijanse za promjene na celu sa Socijaldemokratskom partijom je okoncala decenijsku vlast nacionalnih partija u BiH. Uz pomoc i podrsku medjunarodne zajednice vidljivi su prvi pomaci sinhronizacije drustvenih, politickih i zakonodavnih procesa u drzavi.

Krajnje teska ekonomsko socijalna situacija u zemlji i velika nezaposlenost,uslovilo je potpunu ekonomsku ovisnost zena i bacili je na margine drustvenog zivota. Ambijent tranzicije, koji traje relativno dugo,s obom nosi obiljezja korupcije,kriminala,razvijenu sivu ekonomiju,trgovine ljudima i drogom,sto negativno utice na polozaj zene i prepreka je njezinom ravnopravnom pristupu svim resursima.

Novo izabrane vlasti na celu sa Alijansom, ponudile su u Projekat ekonomske strategije za brzi oporavak zemlje i borbe protiv siromastva u BiH, reformu zakonodavstva, izgradnje institucija vlasti i ubrzannu dinamiku prijema BiH u Vjece Evrope, clanstvo u Paktu stabilnosti i partnetrski odnos sa Medjunarodnom zajednicom. Jedan od uslova za realizaciju zacrtanih ciljeva, pored Izbornog zakona je i Zakon o jednakosti polova u BiH, kojim se treba otvoriti stvarna mogucnost preraspodjele moci medju polovima i eliminacije svih oblika diskriminacije.

Za realizaciju ovih opredjeljenja, posebno su zainteresovane zene,jer ekonomski rast i redukcija siromastva,bitno uticu na polozaj zene u porodici.

Prema statistickim podacima, najveci dio domacinstava zaradjuje prosjecno 200 DM, sto je manje od 50% cijene potrosacke korpe za jednu cetveroclanu porodicu. Cijeni se da 70% stanovnistva u RS, a 46% u FBiH ne uspijeva obezbjediti novac za jednu potrosacku korpu, odnosno zive ispod praga siromastva. Tezina snalazenja u prezivljavanju porodice-zene majke i djece, najvise ogranicava aktivnost zena.

Konacno i najvaznije je da aktuelne vlasti razumiju da stepen razvijenosti mehanizama zastite ljudskih prava i jednakopravnosti polova je pokazatelj dostignutog nivoa demokratije svakog drustva.

Cetvorogodisnji rat (1992 – 1995), doveo je do velikih drustveno ekonomskih promjena sa dramaticnim posljedicama. U ovakvim ratnim situacijama, zene su najopterecenija i najranjivija grupa.

Bosna i Hercegovina je 1991. godine, imala 4.377.000 stanovnika, a od toga 2,193.000 zena. Nacionalni dohodak iznosio je per capita blizu 2.400 USD. Javne sluzbe, posebno zdravstvo, obrazovanje, socijalna zastita, kultura imali su veoma razvijenu infrastrukturu i kapacitete.

U periodu rata je poginulo ili nestalo 258.000 stanovnika/ca Bosne i Hercegovine; 816.000 je raseljeno; 1,200.000 je napustilo zemlju* (1). Procijenjuje se da je 25.000 - 30.000 zena silovano i do 15.000 djece ubijeno., a nestalo 25.000 - 30.000 stanovnika, od cega oko 13 % zena i 3 % djece (statistika Drzavne komisije, Magazin «Express» od 04.10.2001.).

Direktne materijalne i ekonomske stete se procijenjuju na 50-60 milijardi USD, od toga je 20 milijardi USD steta na proizvodnim kapacitetima. Bosna i Hercegovina je sada druga zemlja po siromastvu u regionu* (1), industrijska proizvodnja je pala na 10%, od predratnog nivoa, a per capita na 1.000 USD.

U istom periodu, doslo je do potpunog raspada javnih sluzbi u smislu organizacije, kapaciteta, opremljenosti, kadrova i finansiranja; destrukcije u sistemu upravljanja - vlast, zakonodavstvo, sudstvo; potpunog prekida u obnavljanju znanja i tehnologija; konstantan odliv visokostrucnog kadra, koji se u postratnom periodu ne smanjuje nego se povecava.

U toku rata, zene preuzimaju u cijelosti odgovornost i brigu za prezivljavanje i ocuvanje porodice, ukljucuju se u rad javnih sluzbi, organizuju se i formiraju brojna udruzenja. Politicka vodjstva prihvataju ove aktivnosti zena, ali samo kao nuznu i uobicajenu fizicku i moralnu potporu u toku rata zadrzavajuci pravo odlucivanja iskljucivo za sebe.

Visevjekovna tradicija medjuetnicke, medjureligijske tolerancije i suzivota u BiH dozivljava potpunu eroziju i raspad. Zemlja je iz rata izasla potpuno podijeljena, ne samo administrativnom medjuentiteteskom granicom, nego i granicama nepovjerenja, straha i mrznje medju ljudima.

Zene su prve, koje uocavaju svu pogubnost novonastale situacije i zajedno sa istaknutim pojedincima i nevladinim organizacijama, prve uspostavljaju medjuetnicki dijalog i suradnju u borbi za istinski mir i razvoj demokracije za buducnost svoje djece.

Usvajanjem Dejtonskog Ustava 1995. godine, BiH je definirana kao slozena, demokratska drzava, clanica Ujedinjenih nacija, i cine je dva entiteta: Republike Srpske i Federacije BiH, i nastavlja drzavnopravni kontinuitet po medjunarodnom pravu i priznatim granicama. BiH je formalno i pravno prihvatila sve vazne medjunarodne konvencije i ugovore iz oblasti postivanja ljudskih prava i sloboda i jednakopravnost polova.

Nadalje, takodjer formalno – pravno vlasti BiH ugradile su u vecini vlastitih Zakona poruke i obaveze ovih Konvencija, medjutim, do danas nisu utvrdjeni pravni i ostali sprovedbeni mehanizmi koji bi omogucili i obavezali vlasti da preuzete obaveze sprovode. To znaci da nije podignut nivo svijesti o dzender jednakosti i ravnopravnosti muskaraca i zena; statisticke agencije i zavodi ne pruzaju podatke razdvojene po polovima;nema studija i istrazivanja o problematici jednakosti zena i muskaraca, posebno u ekonomiji i u drustvenom procesu donosenja odluka;neadekvatna medijska promocija gender jednakosti i ravnopravnosti. Ombudsmeni BiH,imaju preduslove za stvaranje tijela unutar ove institucije za pracenje primjene medjunarodnih i domacih insrumenata, koje promoviraju dzender jednakost i ravnopravnost.

Na svoj nacin je neshvatljivo da sindikalne organizacije BiH, koje bi primarno trebalo da zastite radnike bez obzira na spol u svojim programima i akcijama neprimjecuju drugorazrednu poziciju zenske radne snage. Sindikat je u svojim dokumentima kao politiku prema zenama zastupa “ravnopravnost u pravu na zaposljavanje, zaradu za isti rad predstavljanje u svim sferama zivota”.

Konacno, novoizabrana vlast pod pritiskom medjunarodne zajednice i nevladinog sektora BiH a i vlastitog opredjeljenja preduzela je prve neophodne korake za realizaciju obaveza iz Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije nad zenama i Opce preporuke broj 19 i Pekinske platforme i plana akcije. Vlast je formirala Parlamentarnu komisiju za jednakopravnost na nivou drzave; Vlada Federacije BiH formirala je i parlamentarnu komisiju i Gender centar kao instituciju, a u RS-u je takodjer formirana parlamentarna komisija i u toku je formiranje Kancelarije za jednakopravnost polova; na svim kantonalnim skupstinama u toku su formiranje Komisija za jednakopravnost spolova. 1994. godine BiH je imala obavezu da uputi izvjestaj Komitetu za eliminaciju diskriminacije nad zenama UN, ali zbog ratnih dogadjanja to je odgodjeno do daljnjeg. Izvjestaj o realizaciji preuzetih obaveza drzave iz Pekinske deklaracije i plana za akciju nikada nije napravljen.

Obzirom da do danas mnogi izvjestaji o ljudskim pravima u BiH nisu detaljnije obuhvatili cjelovitu procjenu o stanju zenskih ljudskih prava, sa optimizmom ocekujemo od ove uspostavljene infrastrukture. Na osnovu tih analiza i izvjestaja ce se donjeti neophodni Zakoni i prateci zakonski propisi koji ce obezbijediti da ova vazna pitanja budu ugradjena u relevantno zakonodavstvo.

Implementacija Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije nad zenama i to clanova 5, 6, 7, 11.

Clan 5.

Ustav BiH clan2. Stav 3b (zlostavljanje, nehumano i ponizavajuce postupanje, kaznjavanje stav 3e, pravo na fer i tretman u gradjanskim i krivicnim postupcima; i stav 3f, pravo na privatni i porodicni zivot. Ovaj pristup, pruza zastitu od zlostavljanja i osigurava najvisi nivo medjunarodnih priznati ljudskih prava i osnovnih sloboda.

U Ustavu FBiH, clan 2 obaveza je Federacije osigurati zabranu mucenja, te okrutnog ili nehumanog postupka ili kaznjavanja (tacka b) zastitu porodice i djece (tacka j)

Ustav Republike Srpske, u dijelu II clan 13.stiti ljudsko dostojanstvo, tjelesni i duhovni integritet, covjekovu privatnost, licni i porodicni zivot istice da su nepovredivi, a clan 14. stav 1 odnosi se na zabranu mucenja, okrutnog ili ponizavajuceg postupanja ili kaznjavanja. Clan 36 se posebno odnosi na porodicu i bracne odnose, te posebnu zastitu majke i djece.

Krivicni zakon FBiH[1]* u Clanu 178 stav 2. sankcionise nanosenje tjelesnih povreda,bracnom partneru ili osobi sa kojom se zivi u vanbracnoj zajednici, ali je stavom 4. istog clana propisano da se gonjenje za ovo krivicno djelo preduzima po privatnoj tuzbi.

Krivicni zakon u RS[2] clan 198… ”ko primjenom nasilja,drskim ili bezobzirnim ponasanjem ugrozava spokojstvo, tjelesni integritet ili dusevno zdravlje clana svoje porodice ili porodicne zajednice kaznit ce se novcanom kaznom ili kaznom zatvora u trajanju od 1 godine”. Krivicno djelo se goni po sluzbenoj duznosti.

Porodicni zakon je preuzet iz zakonodavstva bivse Jugoslavije i pimjenjuje se i u FBiH i RS[3]. *Ovim Zakonom je regulisano: u Drugom dijelu u poglavlju I – zakljucenje braka; clan 42, licna prava i duznosti bracnih drugova – ravnopravnost supruznika; dio III regulise prestanak braka, a pod brojem 2 istog poglavlja nacin razvoda braka, dok clan 85 posvecen je nacinu izdrzavanje djece kao ravnopravnoj duznosti roditelja.

Ustavom BiH i Medjunarodnim dokumentima koji su inkorporirani u nas ustav, te Konvenciji o ukidanju svih oblika diskriminacije nad zenama, iskljucivo je drzava duzna djelovati na uklanjanju nasilja nad zenama. Drzava je duzna zastititi zrtve nasilja, bez obzira na sferu zivota u kojoj se dogadja.

Sadasnja situacija

BiH je multietnicka i multireligijska zemlja u kojoj tradicija i kultura imaju znacajan utjecaj na ponasanje i zena i muskaraca i duboko su ukorjenjene u kolektivnu svijest. U svijesti zene patrijarhalno vaspitane, ocuvanje porodice, odgoj i vaspitanje djece su njen prioritetan zadatak i nalazi se u sferi stroge privatnosti. Mit o muskarcu, kao neprikosnovenu autoritetu porodice, titularu porodicne imovine, dakle muski princip kao odredjujuci za svaki odnos muskarca i zene, prenose se iz generacije u generaciju. Svaka poremecenost odnosa u porodici, dozivljava se kao licni poraz i sramota zene, i to je razlog sto se zene tesko odlucuju javno progovoriti o nasilju i diskriminaciji u porodici.

U Bosni i Hercegovini nasilje u porodici je u porastu, posebno poslije rata i teske socijalno ekonomske situacije. Sluzbena istrazivanjao ovoj pojavi do sada nisu nigdje objavljena, ali NVO, svojim programima i istrazivanjima, ukazuju i upozoravaju na narastajuci problem svih oblika nasilja u porodici.

Na osnovu provedenih istrazivanja NVO* Zene zenama, o nasiju nad zenama, na uzorku od 160 ispitanika (24 % muskarci i 76 % zene), na postavljeno pitanje: ”Koliki je nivo nasilja nad zenama u BiH?”, odgovorilo je: 49 % - prosjecan; 44% - alarmantno nadprosjecan;4 % -nizak, 3% - neopredjeljno.

Odgovori su: 25% - patrijarhalno ustrojeno drustvo (i njegove posledice po svijest ljudi) tradicionalizam; 13%-posljedica psihickih problema (bolesti) uticaj narkotika i alkohola kod nasilnika, takodjer i problem ega; 20% - lose ukupno stanje u drustvu(los standard zivljenja, nizak nivo demokratije, lose ustrojen pravni sistem); 14% - uopste slaba obrazovanost i informisnost drustva.

Slijedece pitanje: ”Sta mislite, ko vrsi nasilje?”. Odgovori su slijedeci: 12 % - obrazovani muskarci; 58 % - neobrazovani muskarci; 30 % - i jedni i drugi.

Pitanja, koja su dalje uslijedila: «Kome se treba obratiti za pomoc i cija je pomoc najucinkovatija», odgovori su: 26 % - policiji, 14% - centrima za socijalni rad, 11 % -nevladinim organizacijama koje pomazu zene; 13 % - SOS telefonu, 9 % - sudu, itd .., a 19 % - nije znalo odgovor.

Na pitanje: ”Koje zakone promijeniti, da se stanje po pitanju nasilja poboljsa, tj. nasilje zaustavi?, odgovori su: 26 % - krivicni; 19 % - porodicni; 45 % - svi navedeni; 7 % drugi.

Na vise punktova u BH, uspostavljen je SOS telefon i skloniste za zene, koji pruzaju pomoc i podrsku zenama zrtvama nasilja, ali to ne zadavoljava naraslim potrebama. Same NVO, bez osmisljenih vladinih programa i strateskih akcija su nemocne ozbiljnije rijesiti ovaj problem.

Policija iako nema dovoljno instrumenata za postupanje u situacijama porodicnog nasilja na poziv sluzbi SOS telefona iz sklonista za zene ostvaruju dobru saradnju.

NVO organizuju niz seminara, okruglih stolova, radionica na kojima zele ohrabriti zene i pruziti im podrsku da javno progovore o svim oblicima nasilja i kao rezultat tih akcija je pokretanje inicijative prema pravosudju i zakonodavnim tijelima izmjena i dopuna te sihronizacije zakonske regulative.

Prema utvrdjenim porodicnim zakonima u oba entiteta roditeljsko pravo, roditelji vrse sporazumno i zajedno bez obzira da li su u pitanju bracna, vanbracna ili usvojena djeca. Medjutim, u tradiciji i kulturi Bosne i Hercegovine odgovornost za pravilan odgoj djece najvise snosi zena, i u slucaju razvoda braka djeca se, uglavnom, povjeravaju zeni na odgoj i zbrinjavanje, dok muskarac je obavezan, pored kontakata sa svojom djecom i materijalnog zbrinjavanja u procentima koje sud odredi. Sudska praksa je da je materijalno obezbjedjenje za jedno dijete 20 % od place, a u najvecem broju slucajeva, s obzirom na ekonomsku situaciju u BiH i nezaposlenost, ova vrsta zbrinjavanja u vrlo rijetkim slucajevima se ostvaruje.

1. Da se entiteti sporazumiju da urede jedinstveno na nivou drzave oblast porodicnog i krivicnog zakonodavstva.

2. Donijeti drzavni program o sprecavanju i prevenciji svih oblika nasilja u porodici.

3. Uvesti mehanizme zastite i sprovesti edukaciju zaposlenih u policiji, socijalnim sluzbama, sudstvu i svim drugim subjektima sa kojim zrtve nasilja dolaze u kontakt.

4. Podizanje svijesti drustva o problemu nasilja u porodici i posebno osvjescivanje zena o pravu na zivot bez nasilja i njihovimn zakonskim pravima.

Ustav BIH clan 2, stav 1. Obavezuje ”na najvisi nivo medjunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, a clan 3, stav 3b, kojim se propisuje da su “opca nacela medjunarodnog prava sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta”

U Bosni i Hercegovini ne postoji poseban zakon protiv trgovine ljudima, ali Krivicni zakon FBiH, sadrzi odredbe koje se mogu koristiti u borbi protiv trgovine ljudima i to Clanovima 167 - zasnivanje ropskog odnosa; Clan 184 -otmica: Clan 185 - prinuda; Clan 187 - nezakoniti pritvor; Clan 225 - prinuda na obljubu.

U RS Krivicni zakonik (Clan 188.) je sankcionisano navodjenje, podsticanje ili namamljivanje drugoga na pruzanje seksualnih usluga ili na drugi nacin omogucavanje njegove prodaje drugome, radi pruzanja seksualnih usluga, kao i ucestvovanju na bilo koji nacin u organizovanji i vodjenju pruzanja seksualnih usluga.

Zakon o imigraciji i azilu[4], Clan 10. stav 5. propisao je ulazak stranaca i ciljeve tog ulaska, a Zakon o zaposljavanju stranaca[5], clan 7. kojim se utvrdjuju uslovi pod kojim se izdaju radne dozvole, imaju direktan uticaj na borbu protiv trgovine zenama.

Trgovina osobama i iskoristavanje prostitucuije zena je u porastu u Bosni i Hercegovini, cemu pogoduje geografski polozaj (istok-zapad) i propusnost granica.

Ovaj problem ne moze se posmatrati kao zatvoreni problem BiH, nego u kontekstu ekonomskog profita i uvezanosti domaceg i medjunarodnog kriminala.

Bosna i Hercegovina za sada se smatra zemljom tranzita i prijema za trgovionu zenama i prostitucije, ali postoje indicije i pokazatelji da bi mogla postati i zemljom porijekla.

Nakon implementacije izbora Vlada BiH odnocno Ministarstvo za evropske integracije formiralo je radnu grupu za pitanje trafikinga, koje je donojelo nacionalni Plan akcije. Ovaj Plan ukljucuje zastitu zrtava, prevenciju, pravna pitanja, informisanje javnosti i dr. Naporima Ministarstva za Evropske integracije u borbi protiv trafikinga pridruzilo se i Ministarstvo za ljudska prava koje je u saradnji sa UNHCR napravio prijedlog projekta koji je krajem aprila prezentiran na sastanku Pakta za stabilnost u Becu.

Od lokalnih nevladinih organizacija jedino «Lara» iz Bijeljine se bavi pruzanjem sklonista zrtvama trafikinga. Nazalost niko nema pristup zenama tokom njihovog boravka u bordelima tako da mozemo reci da je veoma malo ili skoro nimalo pomoci koje zrtve dobiju.

Kampanja o podizanju svijesti o najgnusnijem zlocinu XXI vijeka pod nazivom: «Stop trgovini zenama!», koju je pokrenula ova nevladina organizacija i rezultati do kojih se doslo, ozbiljnost upozorava domacu javnost i vlasti na svu pogubnost ove pojave.

Naime, u porastu je registracija i otvaranje nocnih klubova, u kojima se odvija ogoljena prostitucija, a navodne plesacice, konobarice i animir dame su tu da bi gostima pruzale seksualne usluge. Klijenti ne razmisljaju o mogucim mnogobrojnim zdravstvenim posljedicama, odnosno opasnostima od sirenja polno prenosivih bolesti. Broj zrtava trgovine se stalno uvecava. Sve je veca sprega medjunarodnih kriminalnih krugova sa domacim grupama. Saznanja govore i o umjesanosti policije, drzavnih granicnih sluzbi, korumpirano je sudstvo, a korisnici ovih usluga su 70 % domace stanovnistvo i 30 % stranci. Prema postojecim informacijama najvise zrtava trafikinga u BiH dolazi iz Moldavije, Ukrajine i Rumunije. Do sada su zabiljezena samo dva slucaja iz BiH.

Do sada je indetificirano 260 nocnih klubova u BiH pod sumnjom da se bave trgovinom ljudima. U poslednja 4 mjeseca provedeno je vise od 200 policijskih racija, a u dva prihvatilistva, koji vodi IOM, zbrinuto je do sada 329 zenskih osoba od cega je 10% maloljetno* (dnevni Avaz, 27.07.2001). Nasa policija, do sada nije imala nikakav trening za pitanje trafikinga, kao ni radnici socijalnih sluzbi, tuzioci, sudije, granicna sluzba.

1. Implementirati Drzavni Zakon protiv trgovine ljudima i obavezati entitete na medjusobnu saradnju u cilju suzbijanja nedozvoljene trgovine osobama i seksualne eksploatacije i uskladiti sa Medjunarodnim dokumentima koji se odnose na borbu protiv medjunarodnog kriminala.

2. Javnim kampanjama upozoravati javnost na problem trafikinga i educirati sluzbenike DGS, policije, sudstva, zdravstvene i socijalne radnike o nacinu postupanja sa osobama koje su predmetom trgovine i iskoristavanje prostitucije.

3. Ukljucivanje u medjunarodnu i regionalnu mrezu za suzbijanje nedozvoljene trgovine ljudima (implementacija potpisanog sporazuma o saradnji organa za sprovodjenje zakonao borbi protiv ilegalne imigracije i organizovanog kriminala izmedju Ministarstva unutrasnjih poslova RH; SRJ; RS, FBiH i DGS BiH.

4. Podrska i pomoc NVO sektora u realizaciji Nacionalnog Plana akcije za suzbijanje i prevenciju nedozvoljene trgovine ljudima.

Ustav BiH (clan 2), Ustav FBiH (dio 2) i Ustav RS (clan 25) u cijelosti su i nedvosmisleno utvrdili kao vlastite norme sva prava zena koja su definisana clanom 5. i 7. Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad zenama.

U ukopnoj populaciji zemlje, procijenjuje se, da je do 60% zena*,ali njihova brojnost ne prati i njihovo ucesce u javnom i politickom zivotu zemlje. Njihov pristup i uticaj u javnim i politickim sferama moci je nezadovoljavajuci.

Pored toga novim izbornim zakonom donesenim od strane drzavnog parlamenta utvrdjene su i brojcane velicine ucesca zena na kandidatskim listama. Clanom 4.19 Izbornog zakona BiH receno je da svaka politicka partija u prva tri mjesta mora imati zastupljenu jednu zenu, sest mjesta dvije, na osam mjesta tri. Naravno ovo je u izbornom zakonu znatno povoljnije regulisano u odnosu na pravila i propise PIK OSCE po kome su bili i organizirani zadnji izbori.

Kao ilustracija tome sta se dogadjalo zenama u politickom i javnom zivotu u posljednjih deset godina je slijedece:

- 1990 godine u prvom visestranackom BH parlamentu od ukupnno 240 izabranih poslanika bilo je samo 7 zena ili 2,92% a na lokalnom nivou od 6.299 mjesta zene su zauzele 315 ili 5% u opstinskim skupstinama.

- 1996 godine po podacima OSCE predstavnickom domu BH od 42 mjesta jedno je zauzimala zena ili 2,38%. U predstavnickom domu FBiH od 140 mjesta 7 su zauzimale zene ili 5%. Narodna skupstina RS od 106 mjesta 2 su zauzimale zene ili 1,89%.

- Na zadnjim izborima odrzanim 2000 godine a koji su implementirani u 2001 godini prema zvanicnim podacima OSCE u BiH primjenjivao je se proporcionalni izborni model – otvorenih lista, glasalo je ukupno 1,6 miliona gradjana ili 64,4% glasackog tijela. U parlamentu BiH izabrano je 42 poslanika od toga samo su 2 zene ili 7,14%. Posebna je zanimljivost da i pored propisanih pravila od 16 politickih stranaka koji imaju poslanike u ovom parlamentu 14 stranaka nema niti jednog zenskog poslanika.

Nesto je povoljnija situacija sa predstavnickim domom FBiH gdje od 140 poslanika 24 su zene ili 17,14%, narodna skupstina RS od ukupno 83 poslanika ima 14 zena ili 16,86%.

Ovi podaci oko zastupljenosti zena i njihove politicke moci generalno nas navode na zakljucak da imamo musku dominaciju u politickoj i zakonodavnoj moci zemlje.

Kada se radi o izvrsnoj vlasti, bilo da se radi o drzavnom nivou ili entitetskom, gotovo da je slicna situacija od 6 ministarskih mjesta u vijecu ministara imamo samo jednu zenu, FBiH u svojoj vladi ima dva ministarska mjesta koje zauzimaju zene a u RS samo jedno. U nizim nivoima vlasti samo je cetiri mjesta koje zauzimaju zene - predsjednice opstinskih vijeca.

Jos jedna ilustracije je znacajna i neobicna kada se radi o kretanju zena u organima vlasti jeste da u principu ucesce zena je manje u izvrsnoj vlasti u odnosu na zakonodavnoj a u sudskoj vlasti je prisutna jedna neobicnost gdje u opstinskim sudovima u preko 50% slucajeva sudsku vlast vrse zene. Ako idemo prema promatranju viseg sudstva zena je sve manje prisutno. Na Ustavnom Sudu BiH pocetkom 1999 godine imenovana je jedna zena kao zamjenik i to onda kada je sudija dao ostavku, a 2001 godine postaje predsjednicom tog istog Suda; Dom za ljudska prava za BiH koji se sastoji od 14 clanova od kojih je 6 iz domaceg sastava nema niti jednu zenu. Ustavni sud FBiH kao i Ustavni sud RS ima po jednu zenu. Ovo nam govori da kako se povecava nivo sudske vlasti tako se smanjuje ucesce zena tako da ih na nivou s kojeg mogu utjecati na politiku i politicke odnose gotovo uopste nema. Ovi podaci apsolutni indikator stvarnog odnosa politickih stranaka prema mogucnostima i zahtjevu da “svoju musku” vlast podjele sa zenama.

Pored ovih brojcanih podataka koji na ilustrativan nacin govore o ucescu zena u vlasti potrebno je uociti jos jednu cinjenicu: fizicko (brojcano) prisustvo zena u vlasti nije pokazatelj njihove aktivne participacije u vlast zbog toga sto:

a) veliki broj zena u zakonodavnoj vlasti nema dovoljnog politickog iskustva niti navike za javne istupe, izuzev rijetkih primjera

b) zena se iz partijske discipline gotovo slijepo slusa predsjednika poslanickog kluba svoje stranke

c) u izvrsnoj vlasti pojavljuju se u neodgovarajucem malom broju i smatraju se obaveznim da u svakom slucaju provode iskljucivo politiku svoje stranke koja ih je i kandidovala i dovela na taj poloza

Politicka zbilja i cjelokupna drustvena kretanja u Bosni i Hercegovini su direktno doprinjeli da gradjani i gradjanke putem udruzivanja u nevladin sektor,javno iskazu i upozore na mnoge nepravilnosti i nezakonitosti rada javnih i drzavnih institucija i sluzbenika.Zene i zenske organizacije su koje iskazuju najvise interesa za rad na edukaciji u oblasti ljudskih prava,pruzanju psihosocijalne pomoci zenama zrtvama rata i nasilja,pomoc izbjeglim i raseljenim licima i djeci,Takodje se organizuju u zenske mreze sa ciljem promoviranja privatnog poduzetnistva i ublazavanja siromastva.

Medjutim, nevladin sektor jos uvijek nije partner vlasti, nego je i dalje samo servis i ove odnose u buducnosti treba dalje dogradjivati,prije svega putem stvaranja adekvatnog pravnog okvira na nivou drzave BiH.

Uocavajuci ovaj problem OSCE – odjel za demokratizaciju zajedno sa nevladinim sektorom u BiH preduzima niz aktivnosti na eliminaciji ovoga stanja putem razlicitih programa.

1. Dosljedna implementacija odredaba Izbornog zakona.i donosenje Zakona o udruzenjima i fondacijama.

2. Transparentnost stastistickih podataka o participaciji zena u javnom i politickom zivotu, i postivanje Zakona o pristupu informacijama.

3. NVO, putem javnih kampanja i aktivnosti, senzibilirati javnost za jednakopravnost polova, a zene ohrabriti na veci angazman u politickom i javnom zivotu zemlje.

4. Veca saradnja NVO i zena politicarki u zemlji i saradnja na regionalnom nivou - Pakt za stabilnost.

Clan 11

Domaci zakoni

Ustav Bosne i Hercegovine daje entitetima nadleznost u vezi sa radnim odnosima, obrazovanju, socijalnoj i djecijoj zastiti.

Ustav FBiH dio III, clan 1. stavovi c i d, uspostavljaju iskljucivu odgovornost federalne vlade za ekonomsku politiku i pravila o finansiranju, jer obje odgovornosti imaju uticaja na regulisanje i piolitiku zaposljavanja. Dio III, clan 2. uspostavlja zajedniocke odgovornosti Federalne i Kantonalne vlade za razvoj politike o pruzanju socijalne pomoci. Dio II, clan 6. Ustave FBiH usmjerava sve sudove, administrativne sluzbe i druge vladine organe FBiH da primjenjuju i djeluju u skladu sa medjunarodnim instrumentima, navedenim u Aneksu Ustava.

Ustav RS u clanu 39. stav 3, kaze da “svako moze slobodno izabrati svoje zvanje i da sva radna mjesta i duznosti moraju biti dostupna svima pod jednakim uslovima”. Clan 40. se fokusira na uslove zaposljavanja i obezbjedjuje majkama posebnu zastitu na radu.

Zakon o radu FBiH[7] u clanu 5. izricito zabranjuje diskriminaciju u radnim odnosima po vise osnova, ukljucujuci i diskriminaciju na osnovu spola. Medjutim, nedostaju znacajne karakteristike zabranjenih osnova koje uticu na zene, medju kojima je i starosna dob. Zakon o radnim odnosima[8] RS ne sadrzi izricite odredbe o nediskriminaciji. Osim toga, ovaj zakon daje odredjenim kategorijama prednost pri zaposljavanju u odnosu na druge, primarno na osnovu sluzbe u armiji, sto naravno, diskriminatorski utice na zene (clan 9), kao i u Federaciji, ni u RS ne postoje odredbe kojima se regulise jednaka placa oba spola za obavljanje istog posla. Zakon o zdravstvenoj zastiti[9] u FBiH u clanu 8 precizirani su zadaci sa podrucja zdravstvene zastite koje ostvaruje Federacija a u clanu 9 istog zakona su precizirani zadaci koje ostvaruje Kanton. U okviru mjera zdravstvane zastite ovog Zakona clan 16, tacka 10 propisano je “osiguranje cjelovite (preventivne i rehabilitacijske) zdravstvene zastite zene u vezi sa planiranjem porodice trudnocom, porodjajem i materinstvom” provode se na nivou Kantona. Briga o zdravstvenoj zastiti zena za vrijeme trudnoce i porodjaja i nakon porodjaja, te o drugim potrebama zena (clan 20, stav 2, tacka 2) kao i briga za ocuvanje zdravlja i lijecenja svih clanova porodice (clan 20, stav 1, tacka 3) je organizovana u okviru primarne zdravstvene zastite. Zakon o osnovama socijalne zastite, zastite civilnih zrtava rata i zastite porodice sa djecom[10] utvrdjuje prava, postupak i uslove za ostvarivanje socijalne zastite i u normativno – pravnom smislu jednakopravno regulisu mogucnosti za zene i muskarce, bez posebnih razlika i uslova s obzirom na pol. U ovaj Zakon su ugradjena nacela u skladu skladu sa ciljevima Konvencije o pravima djeteta, kroz zastitu porodice prvenstveno pruzi zastitu djeteta, te da se svoj djeci osiguraju priblizno jednaki uvjeti za pun i skladan razvoj njihove licnosti kao i da se pomogne porodici u ispunjavanju njene reproduktivne funkcije i poboljsanja kvaliteta njenog zivljenja. Zakon o osnovama socijalne zastite, zastite civilnih zrtava rata i porodice sa djecom clanom 19, stavom 2 ovog Zakona, propisima Kantona utvrdjuju novcani iznos po osnovu prava i socijalne zastite, uvjeti i postupak za sticanje tih prava i njihovo koristenje. U Republici Srpskoj socijalna zastita je regulisana Zakonom o socijalnoj zastiti[11]. Prema tom Zakonu RS uredjuje sistem, utvrdjuje prava i korisnik je socijalne zastite te obezbjedjuje finansijska sredstva, dok je u nadleznosti opcine osnivanje opcinskih ustanova socijalne zastite i koordinacije na lokalnom nivou.

Sadasnja situacija:

Ekonomski status zene u Bosni i Hercegovini je nuzno odraz teske ekonomske situacije u kojoj se zemlja nalazi i koji se negativno odrazava na socijalni i ekonomski status stanovnistva, pa samim tim i zena.

Takodje je znacajno reci da postoji velika razlika ono sto se desava u svakodnevnom zivotu i ono kako je uredjeno aktualnim zakonima.

Do kraja 1998.godine stopa nezaposlenosti je smanjena i iznosila je u FBiH 33%, a u RS 37%. Naravno, nemamo podataka o tome koliko je u ovom “povoljnom rezultatu” ucesce kojih “cekaju”, a ne rade i ne primaju placu, a nalaze se u kategoriji zaposlenih, kao u policiji, vojsci, koja je te godine “usla” u krug zaposlenih.

Na kraju 2000. godine u Bosni i Hercegovini broj zaposlenih radnika je bilo 661.595, od toga na cekanju 84.597. Od ovoga broja u Republici Srpskoj zaposlenih je bilo 250.000, a na cekanju 32.000; u Federaciji Bosne i Hercegovine zaposlenih je bilo 411.595, a na cekanju 52.597.

Od ukupno radno sposobnog stanovnistva 60% cine zene, a ucesce zena u ukupnom broju zaposlenih u FBiH 33,3%, a u RS 41%. Ako bi gledali po djelatnostima, najvise zaposlenih zena ima u obrazovanju i kulturi, zdravstvu i socijalnoj zastiti, trgovini i, naravno, najmanje u gradjevinarstvu, odnosno u rudarstvu.

U Bosni i Hercegovini postoji jos jedna kategorija zaposlenih, a to su zaposleni “na crno” ,medju kojim je najvise zena, za koje ne postoje nikakve informacije o velicini ovoga broja, i oni nisu dio zvanicnih statistika.

U svijetlu ovih cinjenica i ovakvog realiteta promatrajuci primjenu clana 11. Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije nad zenama, implementacija u aktuelnu domacu legislativu, a koja se odnosi na radno zakonodavstvo, djeluje gotovo sarkasticno. Svaki propis koji je na snazi osudjuje i nedozvoljava diskriminaciju zena u procesu zaposljavanja i u cijelosti prihvata i Medjunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima; Evropsku socijalnu povelju; Konvencije medjunarodne organizacije rada (ILO) od koje je samo dvije ratifikovala BiH Konvenciju br. 111 o disriminaciji i Konvenciju br. 100 o jednakim platama kao i Protokol br. 7 koji ide uz Evropsku Konvenciju.

Preuzeti zakoni i pravilnici iz prijeratnog perioda, dakle iz sasvim drugacijeg drustvenog uredjenja sto dovodi do upitnosti njihove primjene u danasnjim uslovima tranzicije. Novi zakoni doneseni poslije rata, koji su najvecim dijelom nedoreceni i bez provedbenih akata takodje je njihova primjenljivost problematicna ili zakonski propisi ne postoje.

U svakodnevnom zivotu organiziraju se i sprovode svakodnevni i masovni strajkovi u kojima radnici i muskarci i zene ne traze poboljsavanje radnih uslova, pravo na bolovanje ili topli obrok, nego traze da im se isplate cak 20 plata koje nisu primili i uplacivanje sredstava u zdravstvenno-penziono osiguranje. U cestim saopstenjima inspekcijskih sluzbi, rad na crno je u porastu sto ko posljedicu ima najcrnjeg najamnog odnosa poslodavca prema zaposleniku, medju kojima su vise od 80% zene.

Obrazovanije zene nalaze se u gorem polozaju nego manje obrazovane.Udio zena u ukupnom broju nezapslenih radnika na nivou BH je natpolovican kod srednje,vise i visoke strucne spreme.Od 410.572 nezaposlenih osoba prijavljenih na berzama rada, 183262 su zene ili 44,6%. Sa srednjom strucnom spremom od 85.230 nezaposlenih, 53.000 su zene ili 62%; sa Visom strucnom spremom od 4.149 nezaposlenih, 2.977 su zene ili 71%; sa Visokom strucnom spremom od 4.425 nezaposlenih, 2.336 su zene ili 52%.

U Bosni i Hercegovini, na biroima za nezaposlene nalazi se manji broj prijavljenih radnika od realnog broja nezaposlenih. Radnici su obezhrabreni, nemaju motiva da se prijavljuju, jer pomoc koju bi trbalo da dobiju od biroa ne dobijaju redovno ili nikako.

U periodu transformacije ekonomije i privatizacije, jedna od mogucnosti zaposljavanja je i otvaranje privatnog posla. Ali, zene nailaze na razlicite prepreke. Nemaju dovoljno informacija o izvorima finansiranja, nedostupnost dugorocnih kredita zenama poduzetnicama, jer nisu titulari imovine na osnovu koje mogu dobiti kredit; dug i komplikovan proces registracije firmi, nepostojanje osmisljenih programa Vlade za razvoj i zapocinjanje privatnog biznisa i poslovno okruzenje te zakonska regulativa ne stimulisu zene da u vecem broju zapocnu privatni biznis.

Istina, u poslednje vrijeme uocava se pozitivni trend u razvoju privatnog sektora, sto treba prije svega zahvaliti stranim i nekim domacim nevladinim organizacijama, koje putem mokrokreditiranja i povoljnom kamatnom stopom, stimulisu razvijanje vec zapocete poslove.

U Bosni i Hercegovini ne postoji osmisljena strategija i programi za prekvalifikaciju radne snage, nego to rade Privredne komore na osnovu izricitog zahtjeva pojedinih preduzeca.

Na djelu su i razliciti oblici diskriminacije zaposlenih po etnickoj ili vjerskoj pripadnosti, po porijeklu ili rodbinskim vezama, pa i po spolu. Konacno kada smo svakodnevno svjedoci odpustanja radnika od strane poslodavaca, zene, posebno samohrane majke, zanemaruju svaku vrstu diskriminacije ili seksualnog uznemiravanja, zarad ocuvanja posla.

Obrazovanje

Svi imaju jednaka prava na obrazovanje, bez obzira na spol i ono predstavlja sustinsko orudje za postizanje jednakosti, razvoja i mira. Pismenost zena, jednako kao i muskaraca, su kljucni faktori u obezbjedjivanju i poboljsanju zdravlja, ishrane i obrazovanja porodice, kao i osnazivanju zena da uzmu aktivnog ucesca u drustvenom procesu donosenja odluka.

U Bosni i Hercegovini, od ukupnog broja stanovnistva, zenske populacije je izmedju 57% do 60%, sto predstavlja vecinu. Pristup zena obrazovanju, bez obzira na zakonsku regulativu, zavisi i od ulozenog napora vlasti da osiguraju osnovno obrazovanje kroz sistem izgradjenosti i opremljenosti skola i brige za ucenicki standard. Takodjer, bitno uticu i faktori finansijske moci svake porodice koja treba obezbijediti udzbenike, odjecu i obucu, a ako je skola udaljena, jos i karte za prevoz.

Zbog takve situacije, posebno u ruralnim sredinama, roditelji se sve manje odlucuju za skolovanje zenske djece, tako da danas u BiH, obrazovna struktura zena starijih od 15 godina je slijedeca: bez skole 23,1%; nezavrsena OS 23,5%; zavrsena OS 24,6%; zavrsena srednja skola 24,9%; itd.

Zbog spolno stereotipnih skolskih udzbenika, gdje je vidljivo prikazivanje zenske djece u ulozi majke, domacice, odnosno na onim poslovima koji su namjenjeni “njeznijem polu”, a dok muskarci-djecaci su rudari, inzenjeri, gradjevinci itd., uveliko utice na polnu segregaciju u buducem profesionalnom opredjeljenju.

Radi toga, danas, zenska djeca najcesce se opredjeljuju za uciteljski, pravno-birotehnicki, tekstilni, ekonomski i medicinski poziv itd., a muskarci za gradjevinu, masinstvo, rudarstvo, saobracaj, elektrotehniku itd.

Naravno, u vremenu napredne tehnologije i komunikacija, ovi stereotipi se moraju prevazici, te stvoriti takve programe profesionalne orijentacije koji bi se primjenjivali u zavrsnim godinama osnovnog skolovanja, preko kojih bi se smanjila disproporcija u izboru profesionalnog zanimanja izmedju zenske i muske djece.

Socijalna zastita

Cjelokupno stanovnistvo Bosne i Hercegovine je u izuzetno teskoj materijalnoj situaciji. Tradicionalna promisljanja ovih prostora su da zena “nosi” veci teret brige za socijalni status porodice, odnosno ona treba da pronadje puteve i nacine koristenja socijalnih prava i beneficija koje je drzava obezbijedila.

Obzirom da koristenje socijalnih prava zavisi od ekonomsko-finansijske moci svakog drustva, a Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj vise od 60% stanovnistva nalazi se ispod linije siromastva (svjetski standard 4$ po pojedincu za dnevnu potrosnju u odnosu na jedva 1$ u BiH), onda je jasno da osvarivanje socijalnih prava, svih, pa i zena, nailazi na niz prepreka.

Nepostojanje jedinstvene zakonske regulative i nepostojanje socijalnih programa na nivou zemlje, jos uvijek usloznjava postojecu situaciju.

Naime, drzava BiH je socijalnu zastitu prenijela na brigu entiteta odnosno kantona i opstina. Kako je razlicita ekonomsko-finansijska situacija ovih lokalnih zajednica, cime je uslovljeno punjenje budzeta za potrebe socijalne zastite, onda rezultat koristenja-pristupa ovom vidu socijalne zastite, i za zene i za muskarce, uveliko zavisi od ekonomske razvijenosti lokalne zajednice u kojoj zivi i popunjenosti budzeta.

Naravno, korisnici socijalne zastite, medju kojima su izbjegla i raseljena lica i penzioneri, su prve kategorije lica koji osjecaju nejednakopravnost pristupa socijalnoj zastiti na cijelom prostoru BiH.

Ocuvanje i unapredjenje zdravlja i zdravstvene zastite zena, kao i cjelokupnog stanovnistva, je od vitalnog znacaja za demografski razvoj svake drzave.

Bosna i Hercegovina nema jedinstvenu zdravstvenu politiku i organizaciju zdravstvene zastite za ocuvanje i unapredjenje zdravlja stanovnistva. Ova oblast je, kao i obrazovanje i socijalna zastita, prenijeta u nadleznost entiteta, a u FBiH je dalje decentralizirana na kantona. Poslije rata, zakonima o zdravstvenoj zastiti omogucena je i privatna ljekarska praksa. Dakle, organizaciona rascjepkanost i teska materijalno-finansijska situacija u drustvu, uveliko utice na neracionalno trosenje zdravstvenih sredstava i stvaraju prostora i za korupciju i mito.

Zastita zdravlja zena u fertilnoj dobi, i zena uopce, i ostvarivanje prava na zdravstvenu zastitu, uslovljeno je nizom posebnih mjera. Obrazovanost i emancipacija zena u cilju podizanja zdravstveme kulture, humanizacije odnosa medju polovima, planiranje obitelji-kontracepcija i znacaj stetnosti abortusa po zdravlje zene, nadzor i kontrola trudnoce i strucna pomoc, redovnost pregleda u cilju ranog otkrivanja-odnosno prevencije razlicitih polno prenosivih bolesti, samo su djelimicno nabrojane mjere.

Ostvarivanje ovih i drugih prava zena u BiH je tesko ili nikako ostvariva, prije svega zbog nedostatka novca kojim se pune fodovi zdravstvenog osiguranja, nepostojanjem adekvatnih sluzbi, posebno u ruralnim podrucjima zemlje, neadekvatna opremljenost postojecih zdravstvenih ustanova itd.

Zena danas, ako ima odgovoran odnos prema svom zdravlju, koristi zdravstvene usluge privatne prakse, i za jedan mamografski pregled izdvaja 50 KM, ili ako koristi zdravstvene usluge uspostavljnene na nivou opstine i kantona, onda je cijena razlicita u zavisnosti od raspolozivih sredstava u fondu zdravstva, pa se cijene krecu od 10 KM do najskupljih 100 KM. Koristenje bolnickih kapaciteta za jedan bolesnicki dan participacija je do 20 KM.

Veliki unutarnji dugovi na relaciji privredni i vanprivredni subjekti prema Fondovima odnosno prema ustanovama koje pruzaju zdravstvene usluge, uslovljava strajkove zdravstvenih radnika, te krsenje osnovnih ljudskih prava-pravo na zaradjenu platu.

Ako znamo da u zdravstvu radi u FBiH oko 18.500, a u RS oko 10.600 zena, onda je jasno da i ovaj dio zenske populacije, zajedno sam sa svojim muskim kolegama, nemaju pristup ostvarivanja prava iz zdravstvene zastite.

Ovi ogranicavajuci faktori su prepreka za oko, kako se procjenjuje, 900.000 zena u reproduktivnoj dobi, sto predstavlja ozbiljno upozorenje za buducnost demografskog razvoja zemlje.

Razumjevanje i poznavanje situacije u kojoj zivimo prvi put poslije rata, aktuelne vlasti BiH napravili su strateski projekat borbe protiv siromastva te na zahtjev Vlade BiH Svjetska Banka je pripremila projekat pod nazivom “Dijagnosticko ispitivanje korupcije u BiH” a sve u cilju mobilizacije svih BiH resursa za bolji ekonomski polozaj gradjana ove zemlje.

1. Vlada BiH da jedinstveno uredi propise iz oblasti radno – pravnog zakonodavstva.

2. Da Vlada FBiH i Vlada RS obezbijede donosenja svih podzakonskih propisa koji bi konkretnije utvrdili i obezbijedili zdravstvenu zastitu zena.

3. Da Vlada BiH obezbijedi i uspostavi konzistentnu socijalnu politiku i socijalnu zastitu na nivou drzave

4. Da NVO kroz svoje programe vise prostora posvete edukaciji zena kao i muskaraca u cilju sticanja znanja o zdravlju ljudi i da kroz saradnju sa vladinim institucijama naprave nacionalnu strategiju posvecenu zdravlju stanovnistva i zajednickih osnova socijalne zastite.

Zena i mediji

Domaci zakon

Ustav BiH clan IV 4 a) Parlamentarna Skupstina BiH je usvojila Zakon o slobodi pristupa informacijama[12] u BiH, sasvim nesto novo u zakonodavno – pravnom sistemu BiH. Zakonodavac je proklamovao da je cilj predmetnog Zakona najmanje trostruk: da se ustanovi da je informacija kojom raspolaze javni organ javno dobro; da se utvrdi pravo svakog fizickog ili pravnog lica da moze pristupiti ovim informacijama i da se omoguci svakom fizickom licu da zatrazi izmjenu ili eventualno da komentare na svoje licne informacije kojima raspolaze ili koje kontrolise javni organ. Ovaj Zakon i njegovu primjenu prati medjunarodna Komisija za Medije koja je izdala pored Pravila o definiciji i obavezi javnog emitovanja i Pravilo 01/1999 godine kojim regulise nacin definicije javne Radio ili TV stanice, njihove obaveze i odgovornosti, obaveze programskog sadrzaja i druge obaveze takodje je izdala i Kodeks o reklamiranju i sponzorstvu za Radio i TV usvojenu 9 marta 1999 godine gdje se u odjeljku 4 pod stavkom Reklamiranje, paragraf 8 Rasna i seksualna diskriminacija, stavka b: “reklame ne smiju praviti diskriminaciju zena ili muskaraca u mogucnostima za zaposlenje, edukaciju ili obuku”.

Kodeksom za stampu clanom 4, Diskriminacija utvrdjuje “novine i periodicna izdanja moraju izbjeci prejudicirane i uvrijedljive aluzije na neciju etnicku grupu, nacionalnost, rasu, religiju, spol, seksualnu oprijedjeljenost, fizicku ili mentalnu bolest ili onesposobljenost”. Clan 11 Zastite djece i maloljetnika “novinari ne smiju intervjuisati niti fotografirati djecu mladju od 15 godina o pitanjima koja se odnose na porodicu djeteta ukoliko roditelji nisu prisutni ili bez dozvole roditelja ili staratelja”.

U Bosni i Hercegovini postoje drzavni (TVBiH, TVRS) i nezavisni mediji. Prema nepotpunim evidencijama u BiH broj medija krece se i do 400 – elektronskih i pisanih. Kadrovi zenskog pola, u ovim medijima cine i do 60% zaposlenih. Od velikog broja zaposlenih zena u ovoj oblasti podaci s kojima se raspolaze ukazuju da na mjestu direktora su dvije zene, na mjestima glavnog i odgovornog urednika (Oslobodjenje i Dani) su dvije zene.

Na osnovu privatnih podataka radjenih 1998 godine novinarstvo iskazuje pozitivan trend kako u zaposljavanju tako i u prezentiranju ostvarivanja ljudskih prava. Istrazivanjem je obuhvaceno 32 novinara razlicitih medija u svim djelovima BiH; Sarajevo 8 novinara, Zenica 4 novinara, Tuzla 4 novinara, Mostar – Istok 5 novinara, Mostar – Zapad 4 novinara, Jajce 1 novinar, Bihac 6 novinara. Od toga 6 TV novinara, 10 Radijskih novinara, 6 novinara Dnevinh novina, 4 periodicnih i 2 novinara iz Agencije. Nacin finansiranja ovih medija je razlicit. 21 medij pripada zavisnih medija, 11 nezavisnih medija. Ovo je uslovna podjela. Od ukupno 32 novinara 14 novinara su zenskog pola a 18 muskog pola. Prema podacima dobivenim na ovome uzorku obrazovna struktura je: sa SSS je 11 novinara a sa VSS 21 novinar. Ovo istrazivanje je vrseno u cilju sagledavanja potreba za novinarskim kadrom i njihovom daljem osposobljavanju gdje se uocava relativno dobra zastupljenost zenske populacije shodno obrazovnoj strukturi u ovoj oblasti.

Medjutim, globalno posmatrano obrazovna struktura novinara nije odgovoarjuca. U novinarstvu BiH je zaposleno mnogo kadrova koji nemaju odgovarajuce obrazovanje i nisu osposobljeni za rad u novinarstvu. Postojanje odredjenog broja novinara koji su se novinarstvom poceli baviti u ratnim uslovima, sagledom na uzorku 34,5% - to se posebno odnosi na zenski pol kao i podatak da se 12,5% novinara skolovalo za druge poslove i da se slucajno pocelo baviti novinarstvom, ukazuje na cinjenicu da mediji nisu u mogucnosti da odgovore na ulogu informiranju u procesu ucestvovanja javnosti o aktuelnim politickim i ekonomskim promjenama kao informiranju javnosti o ostvarivanju ljudskih prava i sloboda a u okviru toga i ostvarivanje prava na jednakopravnost polova.

Posebne prepreke cjelovitom informiranju i pozitivnom uticaju medija u ovoj oblasti predstavljaju etnicke i regionalna razmisljanja kioja veoma negativno uticu na cjelokupne zivotne tokove, zatim politicke prilike nedostupnost informacijama, zatvorenost institucija sistema i posebno prisutna samocenzura novinarskog kadra uslovljena materijalno - finansijskim i politickim prilikama

Uredjivacka politika svih medija, generalno ocijenjujuci je takva da kada se radi o zenskim pitanjima veoma malo je prisutna u svojoj kompleksnosti. O zenama se pise samo onda ukoliko su one predmetom prostitucije, trgovine ili kucnog nasilja. Zena je na druge nacine prisutna u medijima kao dekor ljepote, modnih kretanja ili onoga sto je ne plasira kao poznatu ekoministkinju, politicarku, knjizevnicu, lijecnicu, profesoricu, menadzerku.

1. U narednom periodu NVO, politicarke i neformalne zenske grupe morali bi lobiranjem i javnim zagovaranjem izboriti vise prostora za ozbiljne programe u medijima.

2. Mediji kroz svoju uredjivacku politiku moraju vise obezbijediti prostora za afirmaciju zenskih ljudskih prava i jednakopravnosti polova te zenu afirmirati kao politicarku, naucnicu, knjizevnicu, prosvjetnu radnicu, policajku, sudinicu, menadzerku odnosno zenu kao javnu licnost.

3. Omoguciti vise programskog prostora za pracenje rada nevladinog sektora odnosno onih programa koji promoviraju oblast ljudskih prava i jednakopravnosti spolova.

Za zene i djecu manjinskih zajednica vazi Clan 2. stav 4 Ustava BiH, koji se odnosi na nediskriminaciju, gdje je istaknuto da je uzivanje prava i sloboda predvidjenih u ovom clanu ili medjunarodnim sporazumima navedenim u Anexu I ovoga Ustava, osigurano svim osobama u BiH, bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, kao sto su spol, rasa, boja, jezik, vjera, politicko i drugo misljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo povezano sa nacionalnim manjinama, imovina, rodjenje ili drugi status.

U Bosni i Hercegovini poslije rata nije bilo popisa stanovnistva i ne postoje sigurni pokazatelji o broju nacionalnih manjina, ali prema popisu iz 1991. godine u okviru zakona spominju se: Albanci, Crnogorci, Cesi, Italijani, Jevreji, Makedonci, Nijemci, Poljaci, Rusi, Romi, Rumuni, Rusini, Slovaci, Slovenci, Turci, Ukrajinci.

Zene i djeca, kao i muskarci iz ovih zajednica, u svakodnevnom zivotu su u nezavidnom polozaju. Skolstvo, sudstvo, policija, javni i privatni mediji, te druge javne sluzbe, gotovo da ne postoji pozitivan primjer zastite jezickog identiteta. Maninje su potpuno marginalizirane u politickom, ekonomskom i javnom zivotu zemlje. Romsku populaciju posebno pogadja nizak stepen obuhvacenosti djece obrazovanjem i vrlo nizak procenat zaposlenih. Stavise posebno Romi, u komunikaciji sa drugim vecinskim etnickim grupama nalaze se u diskriminatorskom polozaju. Najbrojnije skupine manjinske populacije organizuju se kroz svoje nevladine organizacije ciji je cilj pruzanje humanitarne pomoci, njegovanje svog kulturnog naslijedja, posebno jezika. Ove nevladine organizacije tijesno saradjuju i sa Helsinskim komitetom za ljudska prava u Bosni i Hercegovini.

Vlasti u BiH su preduzele prve korake na zastiti manjina. Naime, u toku je usvajanje Zakona o zastiti nacionalnih manjina, cime ce biti stvoren potrebni pravni okvir za ostvarivanje njihovih prava u Bosni i Hercegovini.

U Bosni i Hercegovini, Anexom VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, garantira se svim osobama koje su raseljene u toku rata pravo na povratak u njihove prijeratne domove. U BiH, krajem prosle godine bilo je 617.350 izbjeglica i oko 520.00 raseljenih gradjana. Evidentirano za povratak, u svoje prijeratne domove, je bilo oko 730.000, a od toga 79,5 % u F BiH, a 20,5 % u RS.

Na zalost, nigdje ne postoji evidencija o broju zena i djece izbjeglih i raseljenih, ali veliki broj medjunarodnih organizacija i domacih nevladinih, posebno zenskih, svojim programima pruzaju podrsku i pomoc izbjeglom i raseljenom stanovnistvu. Programi koji se najcesce realizuju su humanitarno-socijalnog karaktera, edukacija iz oblasti ljudskih prava, edukacija na racunarima i rehabilitacija stambenog fonda. Posebno, na pitanjima povratka, rade Drzavno ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice i ministarstvo za rad, socijalnu politiku, izbjegla i raseljena lica F BiH, i ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS. Pomoc i podrsku ovim ministarstvima pruza medjunarodna zajednica: OHR; UNHCR, OSCE, UMNIBH, CRPC.

Problemi koji se javljaju u procesu povratka su, prije svega, opstrukcija lokalnih vlasti – dug period donosenja rjesenja i izvrsenje istih; ne postoje programi samoodrzivog povratka u smislu ekonomske, socijalne, pravne, pa i fizicke sigurnosti. Samo HK BiH u toku 2000. godine i u prvoj polovini 2001. godine obratilo se oko 20.000 ljudi, medju kojima je vise od 80 % zena. Naravno, ove prepreke, tesko iscrpljuju i obeshrabruju izbjegle i raseljene osobe, koje postaju predmetom manipulacije nacionalno-politickih stranaka koje, stavise, stimulisu ostanak u mjestima koja su naselili u periodu rata. Prema tome, povratak ljudi i povrat imovine, te odnos prema povratnicima, postaju kljucni problem kada je rijec o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.

REZIME:

1. S obzirom da u ravnopravnosti kao i u diskriminaciji uvijek postoje najmanje dvije strane, cijelokupni angazman oko realizacije u implementaciji Konvencije o eliminiranju svih oblika diskriminacije nad zenama ne bi trebalo posmatrati ko samo zensko pitanje. To bi mogla postati stranputica koja bi nas mogla odvesti u pogresnom pravcu je svi koji na ravnopravnost zena gledaju kao dio opste ravnopravnosti shvacaju da se ovo pitanje promatra unutar jedne bioloske vrste – ljudi. Zbog toga procijenujemo da bi u realizaciji Konvencije, trebalo uvesti mnogo vise muskaraca, narocito onih koji po prirodi svoga zanimanja, drustvenog polozaja ili ucesca u vlasti i svojoj moci, mogu znacajno uticati na odnos prema zeni – u porodici, drustvu, na vlasti ili na poslu i na tako jedan uspostavljeni uravnotezen i ravnopravan odnos izmedju zena i muskaraca moci cemo eliminisati postojece konfrontacije. Naime, borba za jednakopravnost zena je ravnopravna raspodjela moci i nije samo zensko pravo nego je univerzalno ljudsko pravo.

2. Enormno veliki porast nasilja u posljednih desetak godina koje provodi covjek, kako prema drugim ljudima, clanovima svoje bioloske vrste, tako i prema drugim zivim vrstama, ukupnoj prirodi i planeti kao svom jedinom stanistu – stvara ozbiljnu zabrinutost i namece potrebu ujedinjavanja sve pozitivne ljudske energije i snaga za borbu protiv nasilja. Smatramo da provodjenje i implementiranje Konvencije treba staviti u kontekst borbe protiv nasilja uopste. Takodjer predlazemo da se u tom smislu NVO, narocito zenske mreze ozbiljno pocnu provoditi aktivnosti javnog zagovaranja za donosenje Zakona protiv nasilja.

3. Potrebno je preporuciti Vladi da zajedno sa NVO u sto kracem roku sacini dugorocnu nacionalnu strategiju i plan akcije za sprovodjenje ove Konvencije, Pekinske Deklaracije u svim oblastima ljudskog zivota. Naravno prilikom rada na ovoj strategiji morala bi se sastaviti jedna ekspertna grupa od domacih i stranih strucnjaka koja bi prije svega morala voditi i uvazavati cinjenicu u najvecoj mogucoj mjeri specificnosti ove zemlje tradicijske, demografske, nacionalne, multireligijske, ekonomske – nacionalna strategije zastite prava treba da bude apsolutno saglasna sa svjetskim pokretom za borbu protiv nasilja.

4. Paralelno sa izradom nacionalnog programa neophodno je sistematicno stvarati i prosirivati pozitivnu klimu u politickim i drustvenim strukturama kao i strukturama vlasti na svim nivoima, da se ovakva nacionalna strategija prihvati i ugradi u odgovarajuce zakonske propise.

To bi zapravo bio jedini put prema promjeni stava cijelokupnog stanovnistva i ova pocetna postojeca stvorena pozitivna klima bi bila krunisana individualnim i zajednickim slobodama u jednakopravnosti i dostojanstvu svih ljudi – jer su sloboda, jednakopravnost i dostojanstvo – istog spola

Broj: 33-12/2001

[1] Sukcesijom preuzet iz zakonodavstva SRJ, Službeni list RbiH 25/93

[2] Službeni glasnik RS broj 22/2000 godine

[3] Službeni list SRBiH broj 21/79; i dopune ovog Zakona objavljene u Službenom listu 44/89

[4] Službeni glasnik broj 23/99 stupio na snagu 31.12.1999. godine

[5] Službene novine FBiH broj 8/99 stupio na snagu 13.03. 1999. godine

[6] Službeni glasnik BiH broj 23, septembar 2001

[7] Službene novine broj 43 od 28.10.1999. godine i Službene novine FBiH broj 32 od 8/00

[8] Službeni glasnik RS broj 35/97 i broj 38 od 11/00

[9] Službene novine FBiH broj 29/97

[10] Službene novine FBIH broj 36/99

[11] Službeni glasnik RS broj 5/93

[12] Službeni glasnik BiH broj 28 od 11/00