MEĐUNARODNA KONFERENCIJA

Šta je urađeno na polju ljudskih prava deset godina poslije Dejtona

Sarajevo, 10. i 11. maja 2005.

Helsinški komitet za ljudska prava u BiH u okviru projekta „Šta je urađeno na polju ljudskih prava deset godina poslije Dejtona“ organizovao je 10. i 11. maja 2005. u Sarajevu dvodnevnu Međunarodnu konferenciju uz učešće više od 60 predstavnika vlasti, međunarodne zajednice – OHR, OSCE, UNDP, ambasada, nevladinog sektora, istaknutih pojedinaca iz javnog, političkog i naučnog života, kao i predstavnika medija.

Tokom rada Konferencije, kroz tri uvodna izlaganja i diskusiju izvršena je analiza implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma u proteklih deset godina kao i odnos vlasti i civilnog društva prema njegovom provođenju.

Osvijetljena je uloga međunarodne zajednice kao garanta u provođenju Mirovnog sporazuma, pod lupu je stavljen odnos Sporazuma naspram Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama i drugim međunarodnim Konvencijama koje su naznačene u Dejtonskom sporazumu, sa posebnim osvrtom na prakse i strategije u BiH.

Kritički je analiziran Ustav BiH kao objektivna kočnica za dalje iskorake BiH prema evroatlantskim integracijama, odnosno prema pristupanju Evropskoj uniji.

Na kraju, identificirani su, mogući, pravci djelovanja ka stvaranju pretpostavki za efikasniju demokratizaciju društva posebno sa aspekta poštivanja ljudskih prava.

Dejtonski mirovni sporazum iz 1995., sa 11 usvojenih anexa, zaustavio je rat u BiH. Anex IV, odnosno Ustav Bosne i Hercegovine, je aranžman kojim se obavezuju vlasti BiH na prihvatanje 16 međunarodnih konvencija i deklaracija o ljudskim pravima i slobodama, a Evropska Konvencija o ljudskim pravima i slobodama, kao i njeni protokoli, primjenjivat će se direktno, i imat će nadzakonsku snagu u BiH.

Kroz Anexe III, VI, i VII, a koji se također tiču i odnose direktno na ljudska prava i slobode, bosanskohercegovačke vlasti su prihvatile ove aranžmane putem kojih su dužne da obezbijede pravo na fer i demokratske izbore u BiH, da obezbijede povratak i zaštitu svim izbjeglim i raseljenim licima, da uspostave mehanizme za zaštitu ljudskih prava kroz osnivanje Komisije za ljudska prava koju čine Dom za ljudska prava i ombudsman.

Dejtonskim mirovnim sporazumom imenovan je i Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, sa mandatom nadgledanja provođenja civilnog aspekta Dejtonskog sporazuma, a on je konačni autoritet za njegovo tumačenje.

Evropska unija je preko Venecijanske komisije obezbijedila monitoring implementacije Ustava BiH, Općeg sporazuma i njegovih Anexa.

Najveći broj analiza i izvještaja kako domaćih tako i onih koje pravi međunarodna zajednica govore kako stanje ljudskih prava u BiH, u odnosu na zadate okvire iz Dejtonskog mirovnog sporazuma, nije na željenom ili potrebnom nivou. Konstatacija stoji i pored činjenice da su u proteklom periodu napravljeni iskoraci donošenjem zakona koji se tiču ljudskih prava: Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina u BiH, Zakon o jednakopravnosti spolova, Zakon o vjerskim zajednicama, Izborni Zakon, Zakon o povratu imovine, Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Oni su, međutim, u praksi različito implementirani s tim što se neki od njih uopšte ne primjenjuju. Nedostaju potrebni podzakonski akti, a u budžetima nisu predviđena sredstva za njihovu implementaciju. Konačno, zakoni entiteta i kantona u velikom broju slučajeva nisu harmonizirani sa zakonima usvojenim na nivou BiH.

I

Potpisivanjem Mirovnog sporazuma 1995. prestala su ratna dejstva. Mada je njegovim odredbama bila predviđena primjena najviših standarda na polju ljudskih prava prve godine njegove primjene donijele su političke manipulacije koje su bile u funkciji održavanja postoječeg stanja, a ne u funkciji bilo kakvog napretka u BiH.   

Prve dvije godine od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, 1996. i 1997., ocjenjene su na Konferenciji kao izgubljeno vrijeme. Tokom tog perioda,  sloboda kretanja ljudi je bila ograničena, onemogućen je povratak izbjeglih i raseljenih, povratak imovine nije davao nikakve rezultate, sudstvo nije bilo nezavisno. Također, ustavi entiteta nisu bili usaglašeni sa Ustavom BiH, zakoni u oba entiteta nisu bili usklađeni sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Ovu fazu karakterisalo je snažno prisustvo američke administracije u BiH i odsustvo Evropske unije, post-konfliktni problemi, visok nivo netolerancije.

Početak implementacije zatekao je Bosnu i Hercegovinu podjeljenu na dva entiteta i tri političke cjeline. Međunarodna zajednica je svu snagu trošila na provedbu vojnog dijela Sporazuma. Bez obzira na završetak rata, etničko čišćenje je i dalje trajalo. Oko 500 Bošnjaka i Hrvata je protjerano iz banjalučke regije u prva dva mjeseca primjene Mirovnog sporazuma. U dijelovima Sarajeva koje su tokom rata kontrolirale srpske snage, a koji su u Dejtonu pripali FBIH, došlo je do masovnog egzodusa lokalnog stanovništva srpske nacionalnosti.

Dom za ljudska prava započeo je sa radom sedam mjeseci nakon potpisivanja mirovnog sporazuma dok je Komisija za rješavanje imovinskih zahtjeva izbjeglih i raseljenih lica počela sa radom tek nakon održanih septembarskih izbora 1996. godine. Sloboda kretanja ljudi nije postojala kako u međuentitetskim odnosima tako i unutar FBiH. Povratak i povrat imovine su opstruirani.

Tokom prvih nekoliko mjeseci 1998. napravljeno je više nego prethodne dvije godine. Počela se koristiti zajednička valuta, uvedene su jedinstvene automobilske registracije, proradio je željeznički i vazdušni saobraćaj i telefonski sistem. Na insistiranje OHR-a iste godine, Narodna Skupština RS donijela je odluke kojim se ukidaju diskriminirajuće odredbe iz oblasti imovinskih i stambenih prava. Također je izvršen pritisak na vladu FBiH da koriguje norme iz te oblasti. U FBiH je ukinuta smrtna kazna.

Odsustvo pravne države jedna je od karakteristika tog perioda. U mnogim dijelovima BiH, sudstvo je bilo pod direktnim političkim nadzorom bez demokratske kontrole javnosti, izvršna vlast bila je nadređena sudskoj. Tokom 1998. zakoni su bili samo djelimično usklađeni sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Treba dodati da politički predstavnici, pogotovo u Republici Srpskoj, nisu ni pomišljali na saradnju sa Haškim tribunalom.

Važan rezultat iz 1999. je početak uspostavljanja  multinacionalnih policija u oba entiteta, njihova zajednička obuka, pa i djelovanje što će se odraziti na bolje rezultate u povratku. Ali, ustavi BiH, Republike Srpske i Federacije BiH i niz zakona, ni tada nisu bili usaglašeni sa Evropskom konvencijom i međunarodnim standardima na području individualnih prava građana. Ustav BiH reducirao je pasivno i aktivno biračko pravo, održavajući primat kolektivnih nad individualnim pravima građana. Ustav FBiH bio je diskriminatorski postavljen prema onima koji nisu Bošnjaci i Hrvati. Iako je Ustavom BiH utvrđena ravnopravnost sva tri naroda i svih građana na prostoru cijele BiH, Ustav Republike Srpske nije priznavao konstitutivnost Hrvata i Bošnjaka u tom entitetu. Pod međunarodnim pritiskom i u Republici Srpskoj je ukinuta smrtna kazna. 

Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih i izbjeglih osoba ustanovljena Dejtonskim sporazumom, do kraja oktobra 1999. usvojila je 65.000 odluka o povratu stanova i imovine. Međutim, veliki broj ovih odluka nije proveden.

Bilo je problema i u implemetaciji rezultata lokalnih izbora.

Približavanje Evropskoj uniji postalo je strateško opredjeljenje državnih organa,  Vijeća ministara BiH i Parlamentarne skupštine BiH. Prvo je Vijeće ministara BiH u martu 1999. pokrenulo inicijativu za pristupanje Evropskoj uniji. Nakon odluke državne vlade, više zbog krize na Kosovu, desila se prekretnica u odnosu Brisela prema regionu. Na strateške inicijative o pokretanju Procesa stabilizacije i pridruživanja i Pakta stabilnosti za Jugoistočnu Evropu reagirala je i Parlamentarna skupština BiH. Na zasjedanju 8. avgusta 1999. iskazala je svoju opredijeljenost ka evropskom putu, donoseći Rezoluciju o evropskim integracijama i Paktu stabilnosti. Ove dvije odluke predstavljaju prvi izraz političke volje izvršne i zakonodavne vlasti u BiH. Pored svog deklarativnog karaktera, one su obavezale sve institucije u BiH da rade na usaglašavanju nacionalne legislative sa evropskim standardima.      

Ocjenjujući prve godine implementacije Dejtonskog sporazuma učesnici Konferencije su se lako usaglasili da je to bio period kojeg karakteriše sporo stvaranje uslova za slobodu kretanja ljudi, prisutnost velike opstrukcije u povratku privatne imovine, nije bilo međuentitetske saradnje, entitetski ustavi nisu bili usklađeni sa državnim, nije profunkcionisala pravna država, reforma pravosuđa BiH je odlagana, nezadovoljavajuća saradnja sa Haškim tribunalom je bila nezadovoljavajuća, itd.

II

Učesnici Konferencije pokušali su pronaći uzroke takvom stanju, identificirati osnovne uzroke koji su omogućili neodgovoran odnos vlasti prema primjeni prihvaćenih obaveza, posebno kada je u pitanju oblast ljudskih prava.

Konstatovano je da je Dejton institucionalizirao kolektivna prava i ubio svaki individualizam, favorizirao etnički princip na račun građanskog, otežao izgradnju civilnog društva. Nacionalnost je postala primarna politička kategorija. Potvrđeno je postojanje nekoliko nepovezanih pravnih sistema, države, entiteta, kantona. Onemogućeno je funkcioniranje pravosuđa na državnom nivou, stvoren skup, kompliciran i neefikasan državni aparat. Sudije nisu bile nezavisne.

Poseban problem je činjenica što je Ustav BiH, kao najviši pravni akt države, samo aneks mirovnog sporazuma. Sve dejtonske slabosti direktno su se reflektirale na stanje ljudskih prava u BiH. U toku implementacije, prvo je naglašena njegova vojna komponenta, što je rezultiralo kašnjenjem i zapostavljanjem primjene civilnog dijela Sporazuma. Ekonomska, socijalna i kulturna prava, kao drugu generaciju ljudskih prava, niko nije ni spominjao u to vrijeme.       

III

Iz jednog takvog stanja BiH kasnije ulazi u fazu u kojoj dominiraju tranzicijski problemi, formiranje novih i izgradnja postojećih državnih institucija. Drugu fazu također karakterizira slab interes SAD-a za reforme u BiH, njihovo postepeno povlačenje iz regiona te sve veće zanimanje, finansijski i politički angažman Evropske unije, inteziviranje reguliranja imovinskih prava, reforma pravosuđa u BiH, ombudsmena, početak saradnje sa Haškim tribunalom itd.

U martu 2000, samo deset mjeseci nakon pokretanja Procesa stabilizacije i pridruživanja i Pakta stabilnosti za Jugoistočnu Evropu, Vijeće ministara Evropske unije donijelo je prvu listu zahtjeva za Bosnu i Hercegovinu. Službeno Sarajevo je dobilo 18 smjernica Mape puta kao preduvjet za izradu Studije izvodljivosti radi započinjanja pregovora o potpisivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom. Od 18 smjernica Mape puta, pet smjernica bilo je iz oblasti ljudskih prava i demokratije:

1. Provedba imovinskih zakona,

2. Stvaranje uvjeta za održiv povratak,

3. Stvaranje uvjeta za funkcioniranje i primjenu odluka institucija za ljudska prava,

4. Usvajanje zakona o sudu i sudskoj službi u entitetima,

5. Javni servis za emitiranje programa BiH i entiteta.

Sedam uvjeta su bili političke prirode od kojih su se neki indirektno odnosili na demokratizaciju društva i poštivanje ljudskih prava. Preostalih 6 uslova bili su vezani za ekonomiju. Uslijedila je izrada Studije izvodljivosti. Institucije Bosne i Hercegovine dobile su 346 pitanja iz Brisela, od kojih su se desetine odnosile na stanje ljudskih prava.

U novembru 2003. objavljena je uvjetno pozitivna ocjena Studije izvodljivosti. BiH je dobila dodatne uvjete u vidu 16 prioritetnih područja od kojih su se najmanje tri direktno ili indirektno odnosili na oblast ljudskih prava: ispunjavanje međunarodnih obaveza, poštivanje ljudskih prava i djelotvorno sudstvo.

Osim 18 smjernica Mape puta iz 2000. godine i 16 prioritetnih područija iz Studije izvodljivosti. EU je, Zaključkom Solunskog samita iz juna 2003. godine, objavila u martu 2004. i prvi pizvještaj o Evropskom partnerstvu u kojem se nalaze kratkoročni i srednjoročni prioriteti za BiH. Neki od ovih prioriteta bili su kompatibilni sa prethodnim smjernicama EU za BiH. Kratkoročni prioriteti su podrazumIjevali: usvajanje Zakona kojim se uspostavlja Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH, finansiranje i popunjavanje Državnog suda BiH, usvajanje Zakona o BiH Fondu za povratak izbjeglica, završetak prenosa institucija za ljudska prava u nadležnost i kontrolu BiH, riješavanje neriješenih predmeta Doma za ljudska prava i prenošenje odgovornosti Doma na Ustavni sud.

Srednjoročni prioriteti podrazumjevaju: preuzimanje pune organizacijske i finansijske odgovornosti za izbore 2006. godine, osiguranje jednakih standarda imenovanja, napredovanja, dicipline i obuke sudačkog i tužilačkog osoblja u cijeloj BiH, osiguranje pune odgovornosti BiH za Državni sud BiH, Državno tužiteljstvo BiH te Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće u pogledu finansiranja, upravljanja i osoblja, osiguranje nivoa zaštite ljudskih prava usporedivog ili boljeg od onog koji je postignut pod međunarodnim nadzorom, osiguranje sveobuhvatne primjene Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina u BiH, djelotvornu zaštitu manjinskih prava, uključujući pravo Roma, dovršavanje procesa povratka, spajanje Državnog i entitetskih ombudsmena itd.       

BiH je, rečeno je, nakon rata usvojila čitav set zakona kojim se domaće zakonodavstvo u oblasti ljudskih prava usklađivalo sa ključnim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima. Neke od  propisa kojima se osiguravala implementacija 16 međunarodnih dokumenata pridodatih Anexu šest Opšteg Okvirnog Sporazuma za Mir u BiH usvojili su parlamenti u BiH, a  neke od propisa nametao je direktno Visoki predstavnik.

Deset godina nakon rata te u susret obeležavanju desetogodišnjice potpisivasnja Mirovnog sporazuma u Dejtonu, BiH tj. njeni politički predstavnici svakodnevno promovišu ideju priključivanja BiH Evropskoj uniji.  Sa strane Evropske unije, međutim, dolaze jasni signali da BiH mora učiniti još dosta toga da bi se stekli uslovi za njeno članstvo.

U već pomenutoj Studiji izvodljivosti Evropska unija priznala je BiH napredak u standardizaciji njenih zakonskih propisa sa propisima Unije. I zaista, ako se pogleda unazad, za deset godina BiH je iz potpuno, po svim osnovama, razrušene države učinila značajan deo posla u  demokratizaciji i jačanju institucija. Velikih kršenja ljudskih prava građana od strane državnih organa sada nema. Evropski komitet za sprječavanje mučenja (CPT) Savjeta Evrope je, ipak, prošle godine upozorio da policija u BiH često prelazi granice ovlasti prilikom hapšenja i ispitivanja osumnjičenih, te da ima neljudskog tretiranja mentalno obolelih osuđenika u KP Zenica.

Drugih većih kršenja ljudskih prava u smislu nehumanog postupanja pred institucijama BiH nije bilo. Međutim, stav je međunarodne zajednice da BiH mora izvršiti krupne institucionalne promjene i u domenu ljudskih prava da bi mogla biti uključena u evropske integracije.

Ustav BiH iz Dejtona promovisao  je jednakopravnost tri većinska naroda u BiH.  Daljim intervencijama međunarodne zajednice ostvarivanje, barem institucionalne, ravnopravnosti naroda u BiH počelo je da se primenjuje kroz usvajanje i nametanje čitavog niza propisa od kojih su najznačajniji oni o konstitutivnosti triju naroda na celoj teritoriji BiH te dodavanje izmene entitetskih Ustava.

Međutim, iako je BiH uradila dosta na planu ljudskih prava, ostaje da se donešeni zakonski propisi počnu implementirati te usvoje potpuno novi zakonski propisi koji bi olakšali primenu međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima.

U zadnje vrijeme se sve češće pominje promjena Ustava Bosne i Hercegovine. Pogotovu kada se BiH razmatra u kontekstu svojeg budućeg članstva u Evropskoj uniji zahtjevi za promjenom bh. Ustava postaju još glasniji. Argumentacija ide u smjeru dokazivanja da sadašnje ustavno rješenje nije kompatibilno evropskim standardima.

Kako bilo, BiH u domenu ljudskih prava mora ispuniti kriterije zacrtane u Kopenhagenu na sastanku Evropskog savjeta 1993. godine. Prvi, politički kriterij iz Kopenhagena zahtijeva stabilnost institucija koje osiguravaju demokratiju, vladavinu prava, poštovanje ljudskih prava te zaštitu manjina. Drugi, ekonomski, kriterij tiče se obezbjeđivanja uslova za efikasnu tržišnu ekonomiju, a treći se tiče primjene zakonodavstava država kandidata sa pravom Evropske unije (acquis communautaire).

BiH jeste država koja ima demokratski, tj. na izborima, izabrane institucije.  Problem institucionalnog sistema u BiH jeste prevelika komplikovanost i nemogućnost potpunog usklađivanja prava pojedinaca i prava grupa.

U Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH predstavnici srpskog naroda biraju se iz Republike Srpske, a predstavnici Bošnjaka i Hrvata iz Federacije BiH.  Dakle, na državnom nivou izvor suvereniteta su entiteti s tim što nije jasno da li predstavnici srpskog naroda u državnom  Domu naroda predstavljaju Srbe u BiH ili entitet Republiku Srpsku, i obratno u slučaju Bošnjaka i Hrvata iz FBiH.  S obzirom da članovi državnog Doma naroda iz entiteta RS ujedno moraju biti i Srbi logično je da rečeni zastupnici predstavljaju srpski narod. Tako i Hrvati i Bošnjaci iz FBiH, logično, predstavljaju ova dva naroda. Međutim, s obzirom na činjenicu da Ustav kaže da srpski zastupnici u Domu naroda mogu biti birani samo na teritoriji RS, a zastupnici Hrvata i Bošnjaka samo na teritoriji FBiH, vrlo je jasno da je grupna (etnička) reprezentacija  Srba iz FBiH te Hrvata i Bošnjaka iz RS ugrožena.

U slučaju izbora članova državnog Predsjedništva, hrvatski i bošnjački član Predsjedništva biraju se direktno na teritoriji FBiH, a srpski na teritoriji RS. Dakle, Srbin/Srpkinja iz FBiH ne može se kandidovati  niti Srbi iz ovog entiteta mogu glasati za srpskog člana Predsjedništva, i obratno u slučaju Hrvata i Bošnjaka iz Republike Srpske. Ovakva ustavna provizija je u suprotnosti sa Međunarodnim  paktom o građanskim i političkim pravima te Evropskom konvencijom o ljudskim pravima koje su dio Ustava BiH.

Posljednje Mišljenje Venecijanske komisije Savjeta Evrope preporučuje prevazilaženje ovakvog stanja. Venecijanska komisija ide dotle da preporučuje ukidanje državnog Doma naroda i napuštanje principa tročlanog Predsjedništva.

Dalje, Dom  naroda Federacije BiH trebalo bi da se sastoji od istog broja predstavnika (zastupnika) konstitutivnih naroda  BiH i sedam predstavnika 'Ostalih'. Međutim, s obzirom da se članovi federalnog Doma naroda delegiraju iz kantonalnih skupština u kojima nema dovoljno poslanika srpske nacionalnosti, ni sam Dom naroda FBiH nema Ustavom ovog entiteta propisan broj zastupnika iz reda srpskog naroda.

BiH nema samo problem nepotpuno evropskim standardima prilagođenog Ustava već je tu neprimjenjivanje postojećih zakonskih propisa koji štite prava pojedinaca i određenih grupa. Također, u BiH postoji direktna međusobna isključivost, kako na niovu teorije tako i na nivou praktične primjene, nekih od propisa koji se bave zaštitom ljudskih prava.

U BiH i dalje postoje grupe čija su prava posebno ranjiva i kojima se mora posvetiti posebna pažnja. Radi se, dakle, o nacionalnim manjinama (s naglaskom na romsku nacionalnu manjinu), pravima osoba sa posebnim potrebama, dječjim pravima, pravima žena i njihovom učešću u javnom životu te seksualnim manjinama. Dalje, u BiH postoji i problem povrata nacionalizovane imovine.

Jedno od pitanja koje sada nije direktno  na dnevnom redu, što se trenutnih zahtjeva Evropske unije prema BiH tiče, a koje će ipak biti postavljeno bh. vlastima jeste i status stranih državljana na teritoriji BiH (azil, migranti).

Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina u BiH usvojen je da bi afirmisao ravnopravnost kategorije “Ostalih” (kako ih definiše Ustav BiH). Anex IV Dejtonskog sporazuma nije ponudio nikakvu garanciju zastupljenosti “Ostalih”. Nakon intervencije Visokog predstavnika 2002. u entitetskim parlamentima jedan broj mjesta rezervisan je za one koji ne pripadaju konstitutivnim narodima (4 u Vijeću naroda RS, 7 u Domu naroda FBiH).  "Ostali” su isključeni iz Predsjedništva BiH te državnog Doma naroda, tj. ne postoji nikakva mogućnost da neko ko nije deklarisan kao Srbin, Bošnjak ili Hrvat bude članom Predsjedništva, a državni Dom naroda ne nudi mogućnost nikakve političke reprezentacije “Ostalih”.

Na lokalnom nivou nacionalne manjine sve do prošle godine nisu mogle predlagati svoje kandidate, tj. kandidate koji će predstavljati nacionalne manjine u lokalnim skupštinama. Maja 2004. usvojen je zakonski propis kojim se manjinama dopušta predlaganje svojih kandidata na lokalnim izborima. Međutim, ovaj zakon je usvojen dva dana nakon što je istekao rok za predlaganje izbornih lista za lokalne izbore održane oktobra iste godine, tako da  su i u ovom mandatu manjine ostale bez svojih političkih predstavnika na lokalnom nivou.

Ustavnoj formulaciji “Ostali” svakako treba dodati i formulaciju “nacionalne manjine”. Time bi se priznalo postojanje drugih etničkih grupa na teritoriji BiH kao i postojanje grupa i onih koji sebe ne definišu u etničkim terminima. Politička reprezentacija nacionalnih manjina trebalo bi zakonski da bude jasnije definisana. Pošto se većina nacionalnih manjina u BiH (osim romske) sastoji od relativno malog broja pripadnika/ca, nacionalne manjine bi mogle, uz asistenciju države, uspostaviti sistem zajedničke političke reprezentacije u izbornim organima BiH.

Nacionalne manjine trebalo bi da imaju svoje predstavnike i u entitetskim parlamentima. Sadašnje rješenje po kojem “Ostali” imaju svoj fiksiran broj predstavnika u Vijeću naroda BiH te Domu naroda FBiH treba da bude precizirano te da predstavnici nacionalnih manjina, izabrani od biračkog tijela nacionalnih manjina, uđu i u direktno izabrana entitetska skupštinska tijela, kao predstavnici manjinskih naroda a ne „Ostalih“.

Ako bi se u nekoj bližoj budućnosti prevazišao princip favorizovanja etničkih (grupnih) prava nad pravima pojedinaca to automatski ne bi trebalo da znači da nacionalne manjine ostaju bez političke reprezentacije na osnovu grupne/etničke  pripadnosti. Dakle, i kada bi BiH bila definisana kao građanska država te kada bi se princip sadašnje trojne konstitutivnosti naroda prevazišao, na vlastima i dalje ostaje odgovornost da se male zajednice afirmišu tako što će im se obezbijediti sigurna politička reprezentacija u nekim od izbornih institucija u BiH.

Jer, sigurno je da će kandidati partija sadašnjih konstitutivnih naroda uvijek moći da prikupe dovoljan broj glasova da bi ušli u, recimo, državni parlament dok se to ne može reći za Ukrajince, Jevreje, Rome i druge manjine. Da bi se nacionalne manjine načinile vidljivim najbolje bi bilo uspostaviti sistem rezervisanih mjesta za pripadnike manjina i tzv. manjinskih lista na kojima bi nacionalne manjine birale svoje kandidate pored kandidata koji se takmiče za 'redovan' sastav parlamenta.

Dakle, princip pozitivne diskriminacije bi u BiH mogao funkcionisati baš zato što su manjine relativno male te što birači iz nacionalnih manjina osim ostvarivanja svojih prava kao pripadnika određenih nacionalnih grupa imaju i interese kao građani BiH.

Dalje, i pored činjenice da je BiH potpisnica Evropske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima te što postoji Zakon o nacionalnim manjinama, u praksi se odredbe Zakona ne primjenjuju. Npr. Zakon o krivičnoj proceduri iz 2003. godine kaže da “osoba lišena slobode mora, na svom maternjem jeziku, biti odmah informisana o razlozima svog hapšenja…”, što se ovdje ne primjenjuje. Ili, BiH je potpisnica Okvirne konvencije o zaštiti nacionalnih manjina te Evropske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima, a kod nas nema škola na jezicima manjina na što pomenuti međunarodni dokumenti obavezuju. U posebno teškim prilikama su Romi kao najbrojnija nacionalna manjina u BiH.

Kod pominjanja prava djeteta iznesen je zabrinjavajuči podatak iz 2002. godine: u Bosni i Hercegovine očekivana smrtnost djece ispod pet godina u 2002. bila je osamnaestoro na hiljadu.  U Sloveniji, nekadašnjoj YU republici a sadašnjoj članici Evropske unije, taj broj je petoro djece na hiljadu.  U zemlji u kojoj se ne vodi rat i nema masovnih epidemija zaraznih bolesti ovolika (18/1000) očekivana smrtnost djece ispod pet godina pokazuje da u državnom  sistemu zdravstvene zaštite nešto nije u redu.  Pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu treba da ima svako dijete u BiH. No, procjenjuje se da oko 60 procenata djece u BiH ne koristi zdravstvene usluge. Dalje, mnoga djeca u BiH žive u neadekvatnim uslovima života što samo pogoršava njihovo cjelokupno zdravstveno stanje. U nekim seoskim i prigradskim  područjima djeca žive ispod svake granice ljudskog dostojanstva.

Nisu samo djeca pogođena sadašnjim sistemom zdravstvene zaštite u BiH već i ostali građani. Zbog nezaposlenosti i  rada na ‘crno’ oko polovina bh. populacije  nema pravo na zdravstveno osiguranje. Čak i oni građani koji ovo pravo imaju mogu ga ostvarivati samo na nivou entiteta u kome žive. Također, prava osoba sa posebnim potrebama u BiH ne ostvaruju se u dovoljnoj meri.

Porodični zakon BiH brak tretira kao zajednicu muškarca i žene, što svakako ne zadovoljava interese pripadnika seksualnih i rodnih manjina. Pitanje istopolnih zajednica nije riješeno u bh. zakonodavstvu, kao ni pitanje promjene ličnih dokumenata nakon promjene pola. Politika Evropske unije prema ovom pitanju je politika priznavanja iskazana u nekoliko dokumenta i rezolucija Unije. Bh. društvo bi moralo urgentno početi sa otklanjanjem govora mržnje prema pripadnicima seksualnih i rodnih manjina te svih oblika diskriminacija i marginalizacije ovog dijela populacije.

Nakon prošlogodišnjih oktobarskih lokalnih izbora pokazalo se da sistem otvorenih lista u patrijarhalnoj zemlji kao što je BiH nije dobar za ostvarivanje pune političke zastupljenosti žena u politici.  Iako je Izbornim zakonom BiH  propisano da najmanje 30 procenata kandidatkinja mora biti prisutno na listama partija koje izlaze na izbore, nakon prošlih lokalnih izbora samo 18,1 procenat žena izabranao je u opštinska vijeća za koja se glasalo. Tri žene su prošle godine izabrane za načelnice opština, što je nedopustivo mali broj u odnosu na činjenicu da u BiH ima 148 načelničkih mesta.

Osim šireg uključivanja žena u političi život šira društvena javnost bi se morala pozabaviti i realnim statusom žene u bh. društvu (sprječavanje nasilja u porodice, trgovine ženama, beneficije za trudnice i porodiljhe itd.).

Zakon o ravnopravnosti polova iz 2003. reguliše zabranu direktne i indirektne diskriminacije zasnovane na polu. Međutim implementacija ovog zakonskog propisa i dalje izostaje.

Komisija za povrat imovine u BiH (Komisija za restituciju, oformljena od Vijeća ministara BiH) najavila je izradu nacrta Zakona o restituciji do sredine tekuće godine (procjenjuje se da je do sada u BiH nacionalizacijom i drugim procesima oduzeto oko 600 hiljada kvadratnih metara zemljista, nekoliko stotina preduzeća i veliki broj stambenih jedinica). Ljudska prava glede restitucije u BiH su, dakako, često ugrožena u slučaju svih zainteresovanih strana.

Pitanje azila spada u politički kriterij iz Kopenhagena te dijelom pripada i acquis communantaire Evropske unije. Od država kandidata za članstvo u Uniji zahtijeva se usklađivanje njihovih zakonodavstava sa propisima Unije. Na primjer, od Republike Hrvatske Evropska unija zatražila je da promijeni Zakon o azilu, tj. da usvoji novi zakon te da uspostavi sistem prihvatilišta za azilante. Slično će se, sigurno je, tražiti i od BiH.

Da podsjetimo da je Ustavu BiH u Dejtonu pridodata Konvencija o pravima radnika migranata i članova njihovih obitelji.  U posljedjih nekoliko godina u Bosnu i Hercegovinu je počeo dolaziti jedan broj građana Narodne Republike Kine. Radi se o kategoriji privremenih useljenika koji se na prostoru BiH bavi uglavnom trgovinom robe uvezene iz Kine. Njihov status u BiH je prilično nejasan s obzirom da se radi često o čitavim porodicama koje ulaze u zemlju.  Može se (ako Kinezi u BiH ostanu duže) očekivati da će Evropska unija od BiH zatražiti primjenu Konvencije o pravima radnika migranata i članova njihovih obitelji te uspostavljanje sa evropskim standardima harmonizovanog sistema davanja i pružanja azila.

IV

Govoreći o tome šta je u proteklih deset godina urađeno učesnici u diskusiji su istakli postojanje različitih ocjena o današnjoj BiH, ali većina je mišljenja da reforme ne uspijevaju, da je ekonomsko-socijalno stanje u cijeloj BiH izuzetno teško u pojedinim sektorima, pogotovo socijalni aspekti položaja ljudi koji su nezaposleni, penzionera, studenata, mladih.

Očekuje se da će biti desetine hiljada viška uposlenih u državnoj službi, jer praktično, reforma državne službe, koja je enormna, nije ni otpočela. Diskutanti su se usaglasili da BiH još uvijek nije u stanju bez pomoći međunarodne zajednice nastaviti reforme niti da bude kredibilan partner za ulazak u evroatlantske integracije. Pokazalo se to i posljednjim stavom međunarodne zajednice da BiH još nije spremna za pregovore o Partnerstvu za mir.

Preovladale su ocjene da je i ono što je postignuto u BiH uglavnom zasluga međunarodne zajednice ali, da je sada došlo vrijeme za ocjenu šta BiH očekuje od međunarodne zajednice, kako to ostvarivati, u kojoj formi to treba raditi i do kada.

Postavljeno je pitanje kako se može govoriti o poštivanju ljudskih rpava u BiH kada se osnovnim aktom, koji se naziva Ustav BiH, a koji predstavlja Aneks 4 – sastavni dio Mirovnog sporazuma, građane ove zemlje u startu dijele na Srbe, Hrvate i Bošnjake, kada u BiH sam Ustav ne poznaje narodnosti i nacionalne manjine, kada Ustav zemlje ne poznaje identitet građanina, čovjeka, pojedinca, koji je nosilac individualnih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

U BiH postoji šest nivoa vlasti, ovakva državna struktura ne postoji u teoriji i praksi države i prava i izneseno je mišljenje da nije moguće u sadašnjoj ustavnoj konstrukciji i konstelaciji, uspostaviti vladavinu prava i funkcioniranje pravne države. Aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma je taksativno nabrojao koja ljudska prava i slobode se garantiraju u BiH. Ta ljudska prava i slobode se sustavno krše. Građani BiH žale se na diskriminatorske zakone i druge propise, na svakodnevna kršenja osnovnih ljudskih prava i sloboda, na kršenja socijalnih prava, prava na rad i zapošljavanje, pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na mirno uživanje mirovine, pravo na povratak na svoja predratna ognjišta, na obrazovanje. Bosna i Hercegovina, zapravo, osim deklarativnog nema osigurane nikakve instrumente da osigura da se međunarodnopravni akti, sporazum o ljudskim pravima, provodi na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine.

V

Jedino pravo rješenje za Bosnu i Hercegovini, za sve njene građane, njene narode, za osiguranje punih ljudskih prava i sloboda, je traženje novih ustavnih rješenja na temelju kojih bi BiH mogla funkcionirati kao pravna država, kao država vladavine zakona, koja bi bila državno-pravni okvir po mjeri čovjeka i građanina sa svim njegovim ljudskim pravima, ali i obavezama. Ovaj proces mora biti iniciran iznutra i potpomognut od strane međunarodne zajednice.

Uz konstataciju da je BiH nedovršena zemlja, nedovršena država i nedovršeno društvo, istaknuto je da je još uvijek potrebna pomoć izvana. Nažalost, interes za BiH, a time i pomoć sve je manjeg obima, sve je problematičnijih formi kroz koje se ona pruža. Okrugla obljetnica potpisivanja Dejtonskog sporazuma je prilika da se država i njeno društvo, njeni vitalni problemi vrate u interes svjetske javnosti. Naravno, ne radi tog interesa samoga, nego radi pomoći da bi se razriješile nerazriješene strateške protivurječnosti i kontroverze koje onemogućavaju u konačnici poštivanje ljudskih prava i sve ono što spada u taj korpus. BiH nije zemlja bez šansi, kako se to obično kaže, nego zemlja propuštenih šansi.

Mada naknadne analize nemaju nikakvog značaja za ono što se desilo, one su bitne za konstataciju da međunarodna zajednica nije pokazala dovoljno razumijevanje prilika u i oko BiH. I uz hipotetičku pretpostavku da su namjere MZ dobre nameće se zaključak o nerazumijevanju, a i iz toga bi trebalo da proistekne konsekventno zaključak da BiH i njenim građanima može biti bolje onda kad ona sama bude sposobna da sebi čini bolje.

Buduće promjene u BiH treba da proizađu iz ispunjavanja obaveza iz odnosa sa Evropskom unijom, redovnim ispunjavanjem kratkoročnih i srednjoročnih prioriteta Evropskog partnerstva koji će se objavljivati svake godine, harmonizacijom nacionalnog zakonodavstva sa evropskim standardima i konačno primjenom kompletnog pravnog naslijeđa Evropske unije. Ono što je sigurno jeste da će BiH u trenutku pristupanja Evropskoj uniji biti država sa parlamentarnom demokratijom i vladavinom prava po modelu Evropske unije.

Ulazak u briselsku fazu samo je početak dugotrajnog procesa pristupanja Evropskoj uniji.  Na putu do krajnjeg cilja ostalo je mnogo godina i dosta obaveza. U nekoj povoljnoj varijanti, u prvoj polovini 2006. može se očekivati preporuka Evropske komisije za početak pregovora između BiH i EU-a o potpisivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP). Preporuka iz Brisela će biti obezbijeđena ukoliko započne primjena više od četrdeset zakona koji su usvojeni u toku 2004, završi se formiranje ili rekonstrukcija 25 institucija na državnom nivou. Značajan napredak u 16 prioritetnih područija omogućio bi funkcionalnije pravosuđe, povećanu sigurnost građana, povratak izbjeglih i raseljenih,  zaštitu potrošača u BiH itd. Bez pune saradnje sa Haškim tribunalom, pregovori sa EU bit će odloženi. Od preporuke Evropske komisije do početka konkretnih pregovora proteći će par mjeseci. Taj period se ne odnosi na ispunjavanje dodatnih uvjeta, nego na davanje mandata za pregovore, određivanje pregovaračkih pozicija i pripremu pregovaračkih timova BiH i Evropske unije. Potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju označava prelazak iz dobrovoljnog u fazu obaveznog usaglašavanja pravnog sistema BiH sa zakonodavstvom Evropske unije. Kada se Sporazum ratificira i stupi na snagu, BiH ulazi u fazu ugovornih odnosa sa EU-om. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju predstavlja međunarodnu ugovornu obavezu koja je starija od nacionalnog zakonodavstva, uključujući i Ustav BiH. Neće se Evropska unija prilagođavati prilikama u BiH, nego baš naprotiv.

Ako će prije i u toku samih pregovora visoki predstavnik možda i imati bonske ovlasti, onda bi bilo logično da u vrijeme primjene Sporazuma one budu ukinute. One su naprosto nespojive jer odgovornost za ispunjavanje obaveza iz Sporazuma neće preuzimati visoki predstavnik nego institucije BiH. Već je nekoliko evropskih zvaničnika istaklo da BiH ne može u EU sa visokim predstavnikom. Najuprnija među njima je član Evropskog parlamenta Doris Pack, koja je takav stav javno iznosila nekoliko puta. U toku 2002. godine visoki predstavnik je nametnuo 32 zakona, godinu dana kasnije 14, do sredine druge polovine 2004. svega tri zakona. Dalji napredak BiH u procesu stabilizacije i pridruživanja će biti omogućen ukoliko se ovakav trend odrazi i na sve druge odluke visokog predstavnika, što će konačno i predstavljati njegovu izlaznu strategiju. Konačno, visoki predstavnik će sve više poprimati ulogu specijalnog predstavnika EU-a koji koordinira evropsku familiju u BiH, delegaciju Evropske komiije, EUROFOR i EUPM:

Primjena Sporazuma je i period moguće promjene Dejtonskog ustava i stvaranja funkcionalne i racionalne BiH, koja će biti u stanju da efikasno provodi sve njegove dijelove. Uzimajući u obzir iskustvo zemalja iz srednje i istočne Evrope koje su 2004. postale punopravne članice, u svakoj narednoj fazi odnosa sa Evropskom unijom formirat će se nove državne institucije, obrazovati novi resursi, graditi nova državna služba koja radi u interesu svih građana. BiH je 1997. imala tri državna ministarstva. Zahvaljujući procesu evropskih integracija, sada ih ima devet, kao i preko 30 drugih agencija na državnom nivou. 

Primjenom Sporazuma, BiH dolazi u situaciju da podnese zahtjev za punopravno članstvo. Pregovori o članstvu bit će najsloženiji zadatak i najveći izazov, koji će donijeti najdublje reforme. Institucionalni kapaciteti, koji su nužni za uspješne pregovore o punopravnom članstvu, usvajanje i primjenu kompletnog evropskog zakonodavstva, na kraju će rezultirati brojkom od petnaestak državnih ministarstava i stotinjak agencija, ureda koji će biti u službi jačanja demokratije, jačanja kapaciteta za izvoz, nadzora nad tržištem, zaštite okoliša itd. Broj entitetskih ili kantonalnih nadležnosti će biti znatno reduciran. Svi ovi formalni koraci praćeni su značajnim reformama u pravosuđu,  unutrašnjim poslovima, odbrani, ekonomiji itd. Na kraju, BiH će dio svog suvereniteta prenijeti na Evropsku zajednicu radi supremacije komunitarnog prava i njegove primjene u svim zemljama članicama EU-a. Analitičari ESI-ja smatraju da nije moguće da BiH započne pregovore o punopravnom članstvu prije 2007.

Možda bi ipak bilo poželjno uzeti u razmatranje promjene sadašnjeg ustavnog rješenja (barem onako kako je predložila Venecijanska komisija SE na svom zasjedanju 11-12 marta tekuće godine) te prilagoditi Ustav BiH evropskim stadardima. Sa mnogih strana se,  zapravo čuje da BiH sa ovakvim ustavnim  rješenjima neće moći u Evropsku uniju. Ako se prisjetimo prisustva institucije Visokog predstavnika stvar se još više komplikuje. Sama Venecijanska komisija je na posljednjem zasjedanju razmatrala dalju održivost funkcije Visokog predstavnika u BiH te preispitivala kompatibilnost njegovih trenutnih nadležnosti sa međunarodnim instrumentima za zaštitu ljudskih prava.

Čini se da je prošlo dovoljno vremena da se razmotre i preispitaju sadašnja ustavna rješenja BiH te provede detaljna analiza stanja ljudskih prava pojedinaca/ki tako i nekih grupa. Također se čini da bi svaka eventualna promjena sadašnjeg sistema institucija u BiH konačno trebao pripasti domaćim akterima.

Ono što BiH u domenu ljudskih prava treba odmah da uradi, bez obzira na stanje stvari što se pridruživanja Evropskoj uniji tiče, jeste obezbjeđivanje uslova za jednako i potpuno ostvarivanje aktivnog i pasivnog biračkog prava punoljetnih građana/ki te da afirmiše i promoviše učešće nacionalnih manjina u vršenju vlasti.

Kroz proces evropskih integracija također se razvija tolerancija i međusobno povjerenje među narodima i jača učešće građana u demokratskim procesima. Preporuke Evropske unije intenziviraju interinstitucionalni dijalog, omogućavaju pokretanje značajnih reformi i stvaranje složenih mehanizama horizontalne i vertikalne koordinacije, u koje su uključeni svi nivoi vlasti u BiH.