Centar za zastitu prava manjina
Sarajevo
Informacija o stanju i problemima Roma u Bosni i Hercegovini
I
Opste stanje ljudskih prava i osnovnih sloboda gradjana Bosne i Hercegovine treba posmatrati u svjetlu cinjenice da je ova drzava jos daleko od uspostavljenog pravnog poretka i organizacije drzavne vlasti koji su potrebni demokratskom drustvu i vladavini prava. S obzirom da je jednostrana dominacija nacionalnog faktora osnovna karakteristika ukupnog ustavnopravnog ustrojstva drzave, te da su i sada u velikom stepenu na politickoj sceni aktivni zagovornici njene destrukcije, to je nivo ostvarivanja i zastite ljudskih prava i osnovnih sloboda gradjana BiH daleko ispod potrebnog, pa i tolerantnog.
Vladajuce nacionalne politicke partije, koje sebe inace smatraju reprezentantom interesa “svog” naroda (Bosnjaka, Srba i Hrvata), svu svoju brigu kroz organe drzavne vlasti svele su na “svoje”, tako da su pripadnici nacionalnih manjina de facto u potpunosti na margini drustvenog interesa. To se prvenstveno i posebno odnosi na najbrojniju manjinsku grupaciju u Bosni i Hercegovini - Rome, koji su inace drasticno stradali u minulom ratu. Siromastvo, nezaposlenost, neskolovanost, najcesce i bez elementarnih uslova za zivot, bez poznavanja svojih prava i sa minimalnom medjusobnom povezanoscu i organizovanoscu, Romi su i u miru ona nacionalna grupacija u Bosni i Hercegovini koja je najcesce izlozena diskriminaciji.
II
1. Podaci o broju Roma u Bosni i Hercegovini su vrlo oprecni. Oni se krecu od oko deset hiljada (prema popisu stanovnistva iz 1991.) do oko stotinu hiljada (kako tvrde predstavnici nekih romskih udruzenja). Ima vise argumenata koji upucuju na zakljucak da je prilikom popisa stanovnistva iz 1991. godine broj Roma bio mnogo veci od zvanicnog podatka.1 To se moze objasniti nizom okolnosti, medju kojima je (pored njihovog specificnog nacina zivota i sigurno prisutne nezainteresovanosti za sam cin popisa) prisutna i vrlo izrazena karakteristika romske populacije da se adaptira faktickom stanju sredine u kojoj zivi, ukljucujuci i prihvatanje njenih obicaja, vjere i jezika, pa i nacionalne identifikacije. U tome, kao i u posebno teskim ratnim okolnostima, treba traziti i razloge sto su se mnogi Romi u ovom ratu i sve do sada izjasnjavali kao pripadnici bosnjackog naroda, u nekim slucajevima i srpskog naroda (ne pominjuci svoje romsko porijeklo). 2
Broj od oko 70 hiljada Roma u Bosni i Hercegovini uoci rata mogao bi se smatrati kao najpriblizniji, s tim sto znatan procenat ovog stanovnistva i sada zivi u inostranstvu kao izbjeglice.
Upravo navedene cinjenice motivisu Rome da se sto prije provede njihov popis u Bosni i Hercegovini. U tom cilju su se obracali i najvisim drzavnim i politickim organima u BiH, ali nisu dobili podrsku za to. Njihovo je uvjerenje da je to stav prije svega Stranke demokratske akcije, iz straha da bi to moglo imati za posljedicu gubljenje velikog broja glasaca za tu stranku na izborima. Stoga vise nevladinih organizacija pripadnika Roma planira da oni sami provedu popis romskog stanovnistva u BiH, u kom cilju traze i donatorska sredstva.
2. O stradanjima Roma u minulom ratu u BiH ne postoje potpuniji podaci. Veliki broj njihovih pripadnika bio je u sastavu neke od tri u ratu suprotstavljene vojske. Ima vise slucajeva poginulih ili ranjenih boraca Roma, s tim sto medju Romima vlada uvjerenje da su porodice poginulih i ratni invalidi iz sastava ovog naroda u diskriminirajucem polozaju pri ostvarivanju prava po tom osnovu. No, stradanje Roma u ratu je posebno izrazeno po broju izbjeglica i raseljenih lica iz njihovog sastava. Racuna se da je preko polovine (neki smatraju i oko 2/3) ukupnog broja romskog stanovnistva u ratu protjerano u druge dijelove BiH ili izbjeglo u inostranstvo, od cega je vecina do tada bila nastanjena na podrucju Republike Srpske.
3. Primarno pitanje sadasnjeg stanja ljudskih prava i osnovnih sloboda Roma u Bosni i Hercegovini jeste povratak izbjeglih i raseljenih pripadnika ove populacije u mjesta njihovog predratnog zivljenja i vracanje njima u posjed njihovih stambenih kuca i nepokretne imovine. Vrlo je prisutna njihova zelja, pa i upornost za povratkom, i pored toga sto se pri tome suocavaju sa izrazito velikim teskocama, ucjenama, cestim slucajevima maltretiranja, ponizenjima i td.
Povratak Roma u Republiku Srpsku nije puno odmakao od samog pocetka. Istina, ima vise pokazatelja koji upucuju na zakljucak da je u posljednje vrijeme u tom smislu doslo do odredjenih poboljsanja u ponasanju drzavnih vlasti, ali se taj proces odvija vrlo sporo, uz ipak stalne opstrukcije i izrazito pomanjkanje najneophodnijih finansijskih sredstava. Veliki broj Roma sa podrucja ovog entiteta se vec vratio u Bosnu i Hercegovinu, ali je do sada svega nekoliko slucajeva da su se uselili u svoje kuce. U njih su inace useljena raseljena lica srpske nacinalnosti, ali ima i nekoliko slucajeva da su u njih smjesteni pojedini drzavni organi Republike Srpske.3 Takodje, dok Romi povratnici stanuju kao podstanari (uz velike zakupnine), u iznajmljenim garazama, supama ili pod najlonskim satorima, u njihovim kucama stanuju ne samo druga lica, nego se u vise slucajeva drzi stoka, kukuruz, drva, ili naprosto stoje prazne, ali im sadasnji stanari ne dozvoljavaju da se u njih usele. Pri tome je bilo i vise slucajeva ucjene - da sadasnji korisnik romske kuce trazi od Roma - vlasnika odredjenu novcanu naknadu za useljenje u tu svoju kucu (ili samo u dio kuce). U nekim slucajevima davalac takve naknade je bio i izigran, jer se istog dana kad bi se dotadasnji korisnik iselio, u tu romsku kucu uselilo drugo lice, ocito u dogovoru sa prethodnim korisnikom.4
I na podrucju Federacije BiH veliki broj Roma je bio u statusu izbjeglih i raseljenih lica. Njihov povratak na podrucje gdje vlast drze bosnjacke politicke partije nije onemogucavan, s tim sto su ovi povratnici i tu bili izlozeni raznim dodatnim teskocama, pa i diskriminatorskim potezima. Bilo je vise slucajeva maltretiranja i prijetnji zbog toga sto su u toku rata napustili Bosnu i Hercegovinu (“umjesto da brane domovinu”), sto se posebno dogadjalo na podrucju opstina Zavidovici, Travnik i Banovici, u kojima je (s tim motivom) bili i slucajeva bacanja bombi na romske kuce. No, opsta ocjena i za ovo podrucje jeste da Romi nisu u ravnopravnom polozaju s pripadnicima vecinskog stanovnistva u vezi sa stvaranjem uslova za povratak, stoga sto se cesto zaobilaze u dodjeli sredstava za opravku kuca, vodovoda, elektricne struje, puta i sl.
Podrucje Federacije BiH na kome je sada dominirajuca vlast HDZ romsko stanovnistvo je u toku rata uglavnom bilo napustilo. Njihov povratak na te prostore je jos na samom pocetku.5 Ovdje treba navesti u osnovi usamljen slucaj opstine Vitez, na cijem je podrucju i u toku rata ostao veliki broj Roma, a gdje opstinske vlasti s njima odrzavaju kontakte i pokazuju interesovanje za rjesavanje njihovih problema.
4. U situaciji inace vrlo velike (i zabrinjavajuce) nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini, Romi su sad naprosto etnicka grupacija bez zaposlenja u ovoj drzavi. Konkretno, u okviru simbolicnog broja ukupno zaposlenih Roma, stanje je u pravilu takvo da je u pojedinoj opstini zaposlen jedan ili dva pripadnika ovog naroda, i to uglavnom na poslovima gradske cistoce.6 Kao izuzetak treba navesti podrucje Tuzlanskog kantona i opstinu Visoko, gdje stanje nije katastrofalno kao u drugim podrucjima, ali je daleko ne samo od zadovoljavajuceg, nego i od ravnopravnog tretmana sa vecinskim stanovnistvom u doticnom mjestu.
Tesko stanje nezaposlenosti ima za posljedicu da se najveci broj Roma bavi preprodajom robe ili prosjacenjem. Stoga su posebno ogorceni na slucajeve oduzimanja robe od strane organa trzisne inspekcije, tvrdeci bez izuzetka da se tu vrsi diskriminacija u odnosu na pripadnike drugih naroda.
Sve navedeno ukazuje da je ekonomsko - socijalno stanje Roma u Bosni i Hercegovini izrazito zabrinjavajuce, sa realnim predvidjanjem da moze biti i teze. Ovo stoga sto ce proces privatizacije imati za posljedicu veliki procenat viska radne snage, kao i stoga sto znatan broj Roma koji su se vratili iz inostranstva jos zivi od ustedjevine koju su tamo zaradili. Uz to, Romi smatraju da je i sam proces privatizacije za njih diskriminirajuci, s obrazlozenjem da su i oni ucestvovali u stvaranju tih materijalnih dobara, a da ce zbog nezaposlenosti i siromastva biti u potpunosti iskljuceni iz njega.
5. Izrazito veliku nepismenost Roma u Bosni i Hercegovini i sad prati zabrinjavajuce mali procenat romske djece koja pohadjaju skolu. Nema opravdanja da se za to u prvi plan istura takva opredijeljenost njihovih roditelja. Istina je da je i to prisutno, ali je znatno veci razlog u njihovom teskom ekonomskom stanju, u kome nema uslova da se djetetu obezbijede i najelementarnije pretpostavke za pohadjanje skole (odjeca, knjige, higijena i td.). Uz to, romska djeca koja pohadjaju skolu cesto su suocena i sa uvredama i drugim vidovima maltretiranja, pa i fizickim napadima, sto je u vise slucajeva imalo za posljedicu da su roditelji djeci zabranili dalje pohadjanje skole.7 Postoje i rijetki pozitivni primjeri relativno brojnijeg pohadjanja skole od strane romske djece (Visoko,8 Zavidovici, neki prigradski dijelovi Brckog, neka mjesta na podrucju Tuzlanskog kantona).9
Ono sto treba posebno naglasiti jeste da romski jezik gotovo potpuno iscezava u Bosni i Hercegovini. Ocito je da i sami Romi vec dugi niz godina za to ne pokazuju interes. Sigurno postoji puno razloga koji su do toga doveli, u cemu je dominirajuci nacionalna i vjerska konfrontacija koja je u posljednjoj deceniji na ovim prostorima bila okrutna. U takvim okolnostima, islamska vjera romskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini ne samo da je uticala na napustanje i zaboravljanje romskog jezika, kulture i tradicije, nego je imala za posljedicu da se dobar procenat Roma izjasnjava kao Bosnjaci. No, cinjenica je da u posljednje vrijeme kod Roma u Bosni i Hercegovini raste osjecaj njihove nacinalne pripadnosti. Ima vise primjera nastojanja da se sacuva kultura, tradicija, folklor i td. ove etnicke grupacije (Tuzla, Sarajevo, Bijeljina, Vitez, Visoko i td.), formiranjem folklornih sekcija, zeljom da se organizuju kursevi romskog jezika i dr..10 Vise romskih udruzenja je pokazalo interes da se uradi rjecnik romskog jezika, u kom cilju se povezuju i sa nevladinim organizacijama pripadnika Roma u Hrvatskoj i SR Jugoslaviji.
6. Odnos drzavnih vlasti prema Romima u Bosni i Hercegovini je izrazito nezadovoljavajuci, sto se ogleda kako u nedovoljnom vodjenju racuna o njihovim pravima i interesima, tako i u cestim slucajevima krsenja njihovih prava od strane samih drzavnih organa.
Ima vise slucajeva da opstinske vlasti olako i nepripremljeno (ako ne i tendenciozno) donose odluke o preseljavanju velikog broja romskih domacinstava sa odredjenih gradskih lokaliteta na kojima su oni tradicionalno zivjeli (Sarajevo, Zavidovici, Kakanj). To nekada zaista nema stvarnog opravdanje i odluke se ne donose u skladu sa ranije utvrdjenim urbanistickim planovima, a redovito bez ikakvog prethodnog informisanja i konsultovanja Roma kojih se to tice. Nove lokacije su u pravilu nepovoljnije za njihov zivot.
U okolnostima inace vrlo izrazene korupcije u Bosni i Hercegovini, vise podataka ukazuje da su tome cesto izlozeni i Romi, posebno oni koji su povratnici iz inostranstva. Oni se vrlo cesto zale da rjesavanje svakog njihovog zahtjeva opstinski sluzbenici uslovljavaju mitom. To se odnosi ne samo na slucajeve vracanja njihovih kuca i njihove imovine njima u posjed, odnosno na opravku ili izgradnju njihovih porusenih kuca, nego i na dobijanje bilo kog dokumenta od strane drzavnih organa. Pri tome treba posebno navesti da je veliki broj Roma u toku rata ostao bez svih svojih licnih isprava. Posjedovanje ovih isprava je uslov za ostvarivanje mnogih prava. Opstinski sluzbenici su svjesni toga i zato namjerno odugovlace njihovo izdavanje, uslovljavajuci to mitom. Ova pojava je ocito prisutna na podrucju Republike Srpske, ali - prema nasim saznanjima - i na podrucju Srednjebosanskog i Zenicko - dobojskog kantona. Interesantno je navesti da Romi o ovome nerado govore, jer se boje odmazde na razne nacine.
Ocit primjer nebrige drzavnih vlasti za prava romskog stanovnistva jeste cinjenica da se samo jedan mali broj Roma nalazi u sastavu policije u nekoliko opstina S obzirom na izricitu odredbu u Ustavu Federacije BiH da sastav policije u svakoj opstini treba da odgovara nacionalnom sastavu njenog stanovnistva, vise je opstina u kojima bi trebalo da je i po nekoliko Roma u sastavu njihove policije (Zavidovici, Kakanj, Visoko), a nema nijedan.11 Tek u posljednje vrijeme i Rome uzimaju u obzir prilikom prijema u policijske skole.
7. Tokom dosadasnjih izbora u Bosni i Hercegovini Romi su uocili da nacionalne politicke stranke nastoje da pridobiju njihove glasove, manipulisuci njihovim vjerskim osjecanjima, dajuci razna obecanja (koja nikad ne izvrsavaju), pokazujuci simbolicne gestove paznje uoci izbora (koji u pravilu nestaju odmah po okoncanju izbora) i na druge nacine. Upravo takvo stanje je uticalo da su mnogi Romi na posljednjim izborima za opstinske organe vlasti svoje povjerenje poklonili kandidatima drugih politickih stranaka (najcesce SDP-u). To je u nekim sredinama naislo na prijetnje, zastrasivanja i druge vidove maltretiranja, pa i fizicko premlacivanje Roma.12 Navedenom treba dodati da se medju Romima sve cesce pominje potreba osnivanja svoje politicke stranke, u uvjerenju da je to jedini nacin da i oni participiraju u organima drzavne vlasti.
8. Jedan od primarnih pravaca poboljsanja stanja romskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini jeste da se sami Romi sto bolje organizuju. Ta svijest raste kod samih Roma. Uz sve dosadasnje skromne rezultate, u sredinama gdje su postojala udruzenja Roma, ukupan drustveni tretman pripadnika ovog naroda je bio povoljniji. Tek nakon njihovog osnivanja, aktuelne drzavne vlasti su pocele da se osvrcu na zahtjeve Roma. Sada u BiH postoji oko 40 ovih udruzenja, od kojih je vecina na podrucju Federacije BiH.
III
Ukupno izrazito tesko stanje Roma u Bosni i
Hercegovini moze se posmatrati kao:
a) problemi odnosa prema Romima u lokalnim
zajednicama;
b) potreba zastite prava Roma kao nacionalne
zajednice, i
c) potreba zastite prava Roma kao ravnopravnih
gradjana u drzavi u kojoj zive.
Za sve navedene aspekte elementarna je pretpostavka da se Romi vrate u svoje kuce i da im se vrati njihova nepokretna imovina. Takodje, od posebne je vaznosti da se oni sami sto bolje organizuju i da se tako pojaca i olaksa komunikacija medju njima. Na taj nacin ce oni sami moci djelotvornije progovoriti o svojim problemima, pomoc ce im se moci lakse pruziti i stvorice se bolji uslovi za uspostavljanje kontakta sa organima vlasti (sto je do sada bilo potpuno nezadovoljavajuce).
Postojece tesko stanje Roma treba dovoditi u vezu i sa njihovim tretmanom u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine. On je sada protivrjecan i u osnovi neadekvatan. I pored impresivnog spiska najznacajnijih medjunarodnih dokumenata o ljudskim pravima koji cine sastavni dio Ustava BiH, ipak treba ukazati da se u normativnom dijelu svih 13 ustava u BiH manjine pominju samo nacelno i uopstenim konstatacijama. Stanje u zakonodavstvu u BiH je posebno nezadovoljavajuce. Manjine se pominju u svega nekoliko zakona, i to u nekima od njih na nacin koji dovodi u pitanje njihovu saglasnost sa Ustavom. Stoga bi predstojece ustavne promjene u cilju adekvatnijeg tretmana konstitutivnih naroda trebalo da rezultiraju i potpunijim i sigurnijim ustavnim tretmanom pripadnika nacionalnih manjina, na sto obavezuju i prihvaceni medjunarodni dokumenti.
Sarajevo, juli 2000.
FUSNOTE
1. Samo na podrucju tri opstine - Bijeljine, Visokog i Kaknja broj Roma je veci od ukupnog broja Roma koji su se u Bosni i Hercegovini tako izjasnili prilikom popisa stanovnistva iz 1991. godine.
2. Centar raspolaze podacima da Romi koji sada zive na podrucju Gorazda i Livna odbijaju da se identifikuju kao pripadnici tog naroda. Takvih ponasanja ima i u drugim sredinama na podrucju oba entiteta.
3. Zbog grube nezakonitosti ovakvih slucajeva, Centar se vise puta pismeno obratio Predsjedniku Vlade, Ministru za unutrasnje poslove i Ministru za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske. Neki od drzavnih organa su u posljednje vrijeme iselili iz ovih kuca.
4. Posto su u ovakvim poslovima ucestvovali i neki advokati (krseci pravila svoje profesije), Centar je o tome obavijestio Vladu RS, Ministarstvo unutrasnjih poslova RS i Advokatsku komoru RS, trazeci da se protiv tih lica preduzmu odgovarajuce mjere odgovornosti. Tuzilac pri Advokatskoj komori RS je obavijestio Centar da nema razloga za utvrdjivanje takve odgovornosti.
5. Kao izraziti primjeri za ovo su Zepce, Jajce, Livno, opstine u zapadnom dijelu Mostara.
6. U Zavidovicima zivi oko 1.000 Roma, od kojih su samo dvojica zaposleni. Niko od velikog broja Roma - povratnika, koji su prije rata boli zaposleni, nije vracen na posao.
7. Ovakvi slucajevi su uoceni u mjestima: Jablanica, Travnik, Bijeljina, Turbe, Kakanj.
8. U ovoj opstini postoji velika i ugledna osmogodisnja skola ciji je direktor Rom. Sigurno je i ta cinjenica uticala na relativno dobru ukljucenost romske djece u skolsko obrazovanje.
9. Tuzlanski kanton je karakteristican i po zelji mladih Roma i za fakultetskim obrazovanjem. Slabo materijalno stanje drzi broj studenata romske nacionalnosti daleko ispod zelje zavrsenih srednjoskolaca da studiraju.
10. Ilustrativan primjer je i izlozba fotografija o zivotu Roma - izbjeglica iz Bosne i Hercegovine u Berlinu, koja je pocetkom prosle godine organizovana u najreprezentativnijem izlozbenom prostoru u Sarajevu. Izlozbu je posjetio veliki broj Roma, ne samo iz Sarajeva, nego i iz drugih mjesta iz oba entiteta u Bosni i Hercegovini.
11. Centar je o ovom problemu vise puta pisao Ministru za unutrasnje poslove Federacije BiH i Ministru za unutrasnje poslove Zenicko - dobojskog kantona. Ne samo da se stanje ni nakon toga nije promijenilo, nego nisu ni odgovorili na ova upozorenja. Centar je u istom smislu pisao i Komandantu Medjunarodnih policijskih snaga, koji su takodje odgovorni sto se tako grubo krsi izricita ustavna odredba. Ni oni nisu odgovorili na ova upozorenja.
12. U Banovicima
su Romi na posljednjim opstinskim izborima
uglavnom glasali za SDP. Zbog toga je doslo do
fizickog obracuna s njima, kojom prilikom su
nekima nanesene i teske tjelesne povrede ubodom
nozem. Sve cinjenice koje su o ovom slucaju
prikupili Centar za zastitu prava manjina i
Helsinski komitet za ljudska prava u BiH ukazuju
da je ukupna opstinska vlast u ovoj opstini
(Nacelnik, Policija, Sud, Tuzilastvo) pristrasno
na strani napadaca, koji su i izvrsili taj napad
iz politickih motiva.