Uvodno izlaganje Srđana Dizdarevića,
predsjednika Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH
na Vanrednoj Skupštini HK u BiH

Sarajevo, 15. februar 2002. godine

Dame i gospodo,

Današnja, prva Vanredna sjednica Skupštine, predstavlja važan trenutak u razvoju Helsinškog komiteta, helsinške ideje i duha i zaštite i promocije ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.

Nastojaću da se u ovom izlaganju osvrnem na tri pitanja: prvo, markiraću važne etape razvoja Helsinškog komiteta i ukazati na glavne karakteristike dosadašnjeg rada naše organizacije; drugo, osvrnuću se na fakte vezane za posljednje događaje koji su neposredno potakli trideset članova Helsinškog komiteta tražeći sazivanje ove Vanredne Skupštine i, treće, kazaću svoju riječ o posljednjim zbivanjima u svjetlu stanja u bosansko-hercegovačkom civilnom društvu.

Cijenjeni osnivači, članice i članovi Helsinškog komiteta, poštovani učesnici ovog skupa,

Prije nešto više od sedam godina, 11. februara 1995. godine, u opsjednutom Sarajevu, krenuli smo u avanturu osnivanja prve nevladine organizacije u BiH okrenute zaštiti i afirmaciji ljudskih prava. Tim činom smo se opredijelili da kao građani ove zemlje uložimo napor kako bismo stanje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini unaprijedili vođeni ambicijom da se približimo na tom polju nivou tretmana ljudskih prava u razvijenim zapadnim demokratijama. Prigrlili smo međunarodne konvencije iz ove oblasti, one iste standarde koji će već krajem 1995 godine postati dio našeg unutrašnjeg zakonodavstva i obaveza vlasti na svim nivoima. Postepeno smo se organizovali za praćenje odnosa vlasti prema ljudskim pravima i slobodama, obavezali se da ćemo ukazivati na odstupanja od opšteprihvaćenih međunarodnih, a posebno evropskih normi od strane vlasti. Drugo bitno područje djelovanja smo definisali kao promociju ljudskih prava, kao rad na informisanju i educiranju naših sugrađana o tome šta su ljudska prava i kako, kojim mehanizmima i kroz koje institucije se ona mogu štititi. To smo pokrenuli u vrijeme agresije na BiH i genocida u njoj, učinjenog i činjenog s nepojamnim rasponom kršenja ljudskih prava – do ukinuća čovjeka, a tim svih njegovih prava i sloboda koje su uz njega njegovim postojanjem. Pri tome, sve smo činili da naše djelovanje ne podstiče ratne animozitete. Naprotiv, djelovali smo na liniji prevazilaženja najgoreg mogućeg stanja u težnji da čovjeka, njegova prava i slobode nametnemo kao primarno pitanje domaćim i međunarodnim autoritetima.

U prvoj fazi djelovanja Komiteta, pokušali smo da nametnemo temu ljudskih prava kao neizbježnu društvenu temu, kao jedan od pokazatelja stanja društva. Upregli smo se da prije svega političke elite senzibiliziramo i usmjerimo ih na poštovanje ljudskih prava.

Jasno je da nam je u cjelokupnom angažmanu bosanskohercegovačka zbilja nametala prioritete:

-        Odlučno smo se angažovali za privođenje i procesuiranje osumnjičenih za ratne zločine smatrajući da inspiratori i počinioci zločina počinjenih u ratu moraju biti kažnjeni kao prvi korak ka uspostavi vladavine prava nasuprot ratnim divljanjima, kao obavezu prema žrtvama i njihovim porodicama i kao sankcionisanju onoga što je nedopustivu kao zalogu za budućnost;

-        Uporno smo insistirali na rasvjetljavanju sudbine nestalih sugrađana temeljeći ovu aktivnost pravom na istinu koje pripada svima, na obavezi da se rasvijetle svi protekli događaji kao nezaobilaznom procesu u nastojanjima da se izgrade civilizovani odnosi među ljudima;

-        Povratak izbjeglih i raseljenih lica uz insistiranje da su nepovrediva prava na izbor mjesta stanovanja, pravo na imovinu, pravo na slobodu kretanja, pravo na nediskriminaciju, na jednak socijalni tretman, pravo na rad, obrazovanje i zdravstvenu zaštitu, predstavljao je i danas predstavlja visoki prioritet u radu Helsinškog komiteta. Više od 18.000 građana iz reda izbjeglih i raseljenih lica prošlo je kroz naše kancelarije u Sarajevu i Mostaru proteklih godina i možemo s ponosom reći da smo velikom broju tih ljudi pomogli da se vrate na svoje predratne adrese. U nastojanju da podržimo povratak, između ostalog smo obišli veliki broj mjesta u Bosni i Hercegovini -Stolac, Bugojno, Ilidžu, Hadžiće, Vogošću, Mostar, Drvar, Bihać, Veliku Kladušu, Cazin, Tuzlu, Doboj, Foču, Kopače, Goražde, Jajce, Livno, Modriču, Zavidoviće, Žepče, Zenicu, Trebinje… Nastojali smo da budemo tamo gdje je stanje ljudskih prava najteže, gdje je povratak sučeljen sa najžešćim opstrukcijama i da, s jedne strane, izvršimo pritisak na vlasti koje uskraćuju prava građanima, a s druge strane da podržimo, ohrabrimo povratnike i sve druge žrtve kršenja ljudskih prava pružajući im pravnu, moralnu i svaku drugu pomoć koju jedna ovakva organizacija može pružiti;

-        U kontinuitetu smo radili na prepoznavanju diskriminacije, nacionalne, političke i polne, vidjevši u tim fenomenima praksu drastičnih kršenja ljudskih prava čijom je žrtvom u pojedinim trenucima bilo čak 80% naših sugrađana;

-        Primjerice, 1997. godine, osudili smo terorističke pojave, koje su trebale da nadomjeste ratna dejstva i ocjenili da one imaju podršku centara političke moći. Paljenje pet srpskih kuća u Drvaru, eksplozivna naprava pred Katoličkim školskim centrom u Sarajevu, paljenje i miniranje bošnjačkih kuća u Stocu, paljenje 35 bošnjačkih kuća u Kozluku, premlaćivanje bošnjačkog bračnog para u opštini Kreševo, miniranje tri hrvatske kuće u Čurića Lugu - opština Bugojno, napad kamenicama na grupu Srba koji su došli da obiđu groblje u Vogošći, ubistvo dva Bošnjaka u selu Laze, još jedno ubistvo dvojice Bošnjaka u selu Zelina kod Kalesije, bacanje ekslozivnih naprava na kuće Bošnjaka u Tesliću, njihovo maltretiranje, bacanje ručnih bombi i podmetanje eksploziva pred kuće Bošnjaka u zapadnom dijelu Mostara, ubistvo dvojice Hrvata u selu Kokošari kraj Travnika, samo su dio onoga što smo zapazili i na šta smo reagovali tokom te, 1997. godine. Iste godine smo reagovali na prisustvo mudžahedina u selu Bočinja. Ukazali smo na činjenicu da je sloboda kretanja ograničena na tom protoru i da se ona čak uskraćuje mirovnim snagama SFOR-a. Pokrenuli smo pitanje dodjele BiH državljanstava jednom broju stanovnika Bočinje ocjenjujući da je ono dodijeljeno nezakonito. Bili smo prvi koji su prozvali tadašnjeg predsjednika Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića za naklonost prema nečemu što predstavlja i stvarnu i latentnu opasnost po bezbjednost u našoj zemlji. Konačno, javno smo rekli da su stanovnici Bočinje ubili jednog Bošnjaka, što nikad, uzgred budi rečeno nije rasvijetljeno, zbog toga što su ga vidjeli sa čašicom alkohola, a konstatovali smo i zloupotrebu maloljetnih Bošnjakinja od strane stanovnika Bočinje;

-        Analizirali smo govor mržnje u medijima u BiH, konstantno pratili problematiku poštovanja slobode govora i izražavanja i medijskih sloboda, lobirali za usvajanje Zakona o slobodnom pristupu informacijama i Zakonu o uvredi i kleveti kojima je trebalo depenalizirati uvredu i klevetu; okupili smo brojnu koaliciju nevladinih organizacija koja se bavila mobilizacijom birača, organizovanjem razgovora kandidata političkih partija i birača, vršili smo monitoring uslova za fer i demokratske izbore i samih izbora; organizovali smo interesnu grupu NVO za pitanja nestalih; bili smo zaokupljeni stanjem nacionalnih manjina, a posebno položajem Roma; vršili smo monitoring suđenja kako bismo pomogli da suđenja budu fer i u skladu sa odredbama Evropske konvencije o ljudskim pravima; organizovali smo preko stotinu okruglih stolova, javnih rasprava i seminara sa ciljem davanja doprinosa poznavanju ljudskih prava i unapređenju stanja u ovoj oblasti; organizujemo škole ljudskih prava i predavanja na ovu temu za nastavnika, učenike, studente, pripadnike policije; obišli smo zatvore u BiH i stekli uvid u način na koji se tretiraju prava zatvorenika; objavili smo 18 publikacija u tiražu od oko 100.000 primjeraka iz ove oblasti kojima je dat doprinos publicistici i edukaciji o ljudskim pravima… Izdali smo 119 brojeva petnaestodnevnog biltena “Faxletter”, na našem i engleskom jeziku, u kome su sadržane sve bitne informacije vezane za stanje ljudskih prava u BiH. Na našoj Web stranici je samo tokom 2001. godine zabilježeno 194.355 posjeta. Lista onoga što je urađeno se ne završava ovim što sam naveo. Svako ko želi može steći tačan uvid u aktivnosti Helsinškog komiteta kroz naše publikacije i izvode iz štampe koji se odnose na naš rad. Ideja vodilja, i njoj smo ostali dosljedni, je da se ljudska prava štite objektivnim i nepristrasnim pristupom pri čemu su međunarodni standardi iz oblasti ljudskih prava jedini reper. Nikada nismo kalkulisali, nismo se osvrtali na nacionalnost žrtve kršenja ili počinioca kršenja ljudskih prava. Nismo pokušavali da se svidimo vlastima, ma ko bio na vlasti i nismo amnestirali ni predstavnike međunarodne zajednice kada su oni kršili ljudska prava ili nisu posezali za svojim ovlaštenjima kako bi se prava pojedinca zaštitila. Iako nije moje da o tome govorim, Helsinški komitet je stekao, sa ovim svojim karakteristikama, ugled među građanima BiH i ima visoku reputaciju u međunarodnim okvirima.

Dame i gospodo,

Javno očitovanje Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH u vezi slučaja “alžirske grupe” podiglo je puno prašine posljednjih dana.

Već na samom početku antiterorističke borbe, kao reakcije na stravične terorističke napade na Njujork i Vašington, postalo je jasno da se odstupa od Rezolucije Ujedinjenih nacija kojom je s jedne strane upućen poziv svim zemljama članicama svjetske organizacije da se uključe u borbu protiv terorizma kao dominantnog zla današnjice, a s druge strane je ukazano na obavezu zemalja da se pri vođenju te borbe moraju pridržavati međunarodnih standarda koji regulišu poštovanje ljudskih prava i sloboda. Nije, naravno, Bosna i Hercegovina u tome bila jedini izuzetak i nisu se samo u našoj zemlji drastično kršila ljudska prava u razračunu sa terorizmom. U SAD, u nekim zemljama Zapadne Evrope, u Uzbekistanu, Kirgistanu, Tadžikistanu, su primjećene slične pojave tako da je Međunarodna helsinška federacija, na svojoj godišnjoj skupštini održanoj u Zagrebu polovinom decembra prošle godine, registrovala neke od tih pojava i javno apelovala na sve zemlje da se drže normi ponašanja koje garantuju ljudska prava.

U BiH je Helsinški komitet 21. novembra organizovao Okrugli sto pod naslovom “Ljudska prava u BiH u svjetlu događaja od 11. septembra”. Tom prilikom se moglo čuti, uz iznošenje čvrste argumentacije, da je u našoj zemlji počinjeno niz kršenja ljudskih prava na prvom talasu antiterorističke kampanje. No, uz to, osudili smo najoštrije napad na Svjetski trgovački centar, na Pentagon, solidarisali smo se sa žrtvama tih napada i sa članovima njihovih porodica. Nadalje, pozvali smo vlade cijelog svijeta da se udruže na istraživanju ovih zločina, privođenju pravdi počinilaca napada, te smo podržali preventivne mjere kako se ovi napadi ne bi ponovili. Uputili smo apel svim vladama, posebno vladi SAD, da sačuvaju slobodu i osjećaj sigurnosti svakog građanina bez obzira na njegovo nacionalno porijeklo. Izjasnili smo se za takavo vođenje kampanje protiv terorizma koje neće značiti i kampanju kršenja ljudskih prava i založili smo se za poštovanje Ženevskih konvencija i običaja rata.

No vratimo se događajima u BiH.

Ovdje smo javno reagovali na to što je jednom broju naturalizovanih građana BiH naprečac i mimo pravne procedure oduzeto BiH državljanstvo ne dovodeći u pitanje da su ga neki od njih stekli protivpravno, jer i tako stečeno državljanstvo može biti oduzeto samo poštovanjem pravne procedure i zakona, što nije bio slučaj. Nadalje, usprotivili smo se rješenjima kojima je jedan broj ovih građana morao napustiti BiH teritoriju, jer i to nije urađeno na način predviđen zakonom. Pozivajući se na obaveze BiH koje, prije svega, proističu iz članova 2. i 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima, doveli smo ozbiljno u pitanje izručivanje osumnjičenih pojedinaca zemljama u kojima je na snazi smrtna kazna, a da prethodno nisu dobijene garancije da smrtna presuda neće biti presuđena tim ljudima što je odredba koju poštuju sve evropske zemlje.

Cijela afera je kulminirala kada su BiH vlasti izručile vlastima SAD “alžirsku grupu” uprkos odluci Vrhovnog suda Federacije BiH da im se ukine pritvor i uprkos privremenoj mjeri koju je donio Dom za ljudska prava, kao najviša sudska instanca čije su odluke konačne i obavezujuće, prema kojoj je vlastima BiH i Federacije BiH izričito zabranjano da članove ove grupe udalje sa teritorije BiH. Dom za ljudska prava je ovu Odluku donio 17. januara, a istog dana je Alžirska grupa predata vlastima SAD na njihovo traženje diplomatskom notom. Ovdje su se BiH vlasti ogriješile o međunarodne konvencije, naš Ustav i naše zakonodavstvo. Postupak izvršnih vlasti kojim su one prekršile odluku sudskih vlasti suprotan je konceptu o podjeli na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast koja znači i autonomiju svake od njih. Uostalom, ovu ocjenu su potvrdili i Visoki komesar za ljudska prava UN gospođa Meri Robinson, ombudsmen za BiH, Vijeće Evrope, Amnesty International, Human Rights Watch, Međunarodna helsinška federacija, Međunarodna pravna grupa za ljudska prava, i jedan broj renomiranih pravnih eksperata.

U pitanju, dakle, nije bilo samo naše očitovanje o konkretnom kršenju ljudskih prava šestorice naturalizovanih građana. U pitanje je dovedena pravna država, funkcionisanje institucija, primjena zakona i respekt prema sudskim odlukama. Ukratko, svako od nas, građana BiH, doveden je pred pitanje: kako se u ovoj zemlji može ispoštovati pravo pojedinca, kako vjerovati u sudske odluke kada se one dramatično krše, na čemu zasnivati pravnu sigurnost svakog pojedinca?

Kao i tokom cijelog dosadašnjeg sedmogodišnjeg rada, na pojedinačnom slučaju smo branili principe, međunarodne norme i standarde, pravnu državu i prava i slobode pojedinca vođeni idejom da su ljudska prava univerzalna i da se ona moraju braniti bez ikakve diskriminacije.

Bili smo u ovom višemjesečnom procesu napadani i pritiskani sa svih strana, ali je javno saopštenje kojeg su 21. januara 2002. godine potpisali dvojica članova Upravnog odbora Helsinškog komiteta značilo krupan udarac samoj helsinškoj ideji, helsinškom pokretu, a time je ono bilo i prijetnja samom Helsinškom komitetu. Nije, naravno u pitanju bilo kakvo dovođenje u pitanje prava pomenute gospode da imaju i javno iskažu različito mišljenje od onog kojeg sam ja iznio.

U pitanju je njihova javno iznesena insiniuacija kako sam navodno za svaki javni nastup trebao tražiti saglasnost Upravnog odbora, što ne odražava niti odredebe Statuta Helsinškog komiteta niti dosadašnju praksu. Njihova druga tvrdnja je još ozbiljnija i problematičnija jer mi njome odriču statutarno pravo da iznosim stavove Helsinškog komiteta! Naravno da sam u takvim okolnostim zakazao sastanak Upravnog odbora sa namjerom da demokratski obavimo raspravu o novonastaloj situaciji i da utvrdimo zaključke Upravnog odbora o jednom veoma važnom pitanju.

Javnost je upoznata da je Upravni odbor, većinom glasova pozitivno ocijenio dosadašnji rad Helsinškog komiteta i moje stavove iznesene u kontekstu posljednjih događaja.

I Dom za ljudska prava BiH, prema našim saznanjima, očitivat će se o načinu na koji su se BiH i vlasti Federacije ponijele prema Privremenoj mjeri tog suda.

Želim da podsjetim na još jednu činjenicu: 19. januara sam govorio na konferenciji za štampu o događajima vezanim za Alžirsku grupu. Nakon te press konferencije, održana je sjednica Upravnog odbora Helsinškog komiteta. To je bila prilika da se razgovara i ovoj temi koja je bila jedna od najprisutnijih u medijima proteklih mjeseci. No, niko od članova Upravnog odbora nije pokrenuo ovo pitanje. Dva dana kasnije izdato je zajedničko saopštenje za javnost kojeg su potpisala dvojica članova Upravnog odbora u kome su mene optužili što ovo pitanje nije bilo na dnevnom redu Upravnog odbora! Svaki član Upravnog odbora ima pravo da predlaže tačke dnevnog reda, a postoji i mogućnost da se zatraži sazivanje sjednice Upravnog odbora na kojoj je mogla biti pokrenuta rasprava o “alžirskoj grupi”. Očigledno im je bilo stalo da se u javnosti ograde od mene i stavova Helsinškog komiteta. Uvjeren sam da ovaj javni gest nije samo trebao da markira razliku u viđenjima i ocjeni jednog konkretnog problema već je imao namjere da destabilizuje, oslabi i u krajnjoj instanci destruira Helsinšku ideju, helsinški pokret i Helsinški komitet u BiH.

S obzirom na smisao današnje sjednice, molim vas da učestvujući u raspravi, date svoje viđenje i ovih zbivanja.

Dame i gospodo,

Uvjeren sam da je bosanskohercegovačko civilno društvo, zajedno sa Helsinškim komitetom kao jednom od njegovih moralnih vertikala, sada pred ozbiljnim zadatkom. Mislim da je prošlo vrijeme kada je bilo dovoljno prepoznati neke vrijednosti demokratskog društva, principa ljudskih prava, uloge civilnog društva kao svojih vrijednosti. Nije više dovoljno kriti se iza broja nevladinih organizacija koje se bave ovom problematikom i čiji smo nastanak pomogli i poduprli. Nije dovoljno ni to što imamo neke, potpuno zamrle, oblike umrežavanja nevladinog sektora.

Kakogod, vjerujem da Helsinški komitet sada prolazi kroz katarzu, kakogod sam uvjeren da će iz ovog iskustva izaći osnažen, tako sam uvjeren da civilno društvo mora, na raskršću na kome se nalazi, izabrati onaj put koji vodi njegovom prelasku iz virtuelnog u stvarno civilno društvo.

Moraju se bez kalkulacija prepoznati težnje i stremljenja građana, one se moraju pravilno artikulisati i prema vlastima i prema međunarodnoj zajednici i prema domaćoj javnosti. Potrebno je progovoriti jezikom jasnog angažmana, nedvojbenih opredjeljenja, potrebno je otvoriti rasprave o svim važnim društvenim pitanjima i prevesti iskazana stremljenja kroz aktivizam. Vrijeme somnolencije, samozadovoljstva, iščekivanja da će neko drugi, po svoj prilici se očekivalo da je to Visoki predstavnik, uraditi stvari za nas mora biti prošlo vrijeme.

Između sterilnosti i efikasnosti, neka izbor bude efikasnost.   

Broj: 15-02/2002